vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

utorak, 30.07.2024.

Marija Čudina: U OVOM SVIJETU

U ovom svijetu nema mjesta
Gdje bi mogli živjeti
Oni dječaci, koji su se zakleli
Da će čelom udarati o vrata kula
I biti vječno stidljivi.

Za njih nema mjesta. Ni za djevojčice,
Koje hoće da plaču bez prestanka.

U ovom svijetu ako nisi
I na svom tužnom grobu radostan
Zeleni bikovi srušit će ti čelo
I preko njega uteći u šumu.

30.07.2024. u 15:18 • 4 KomentaraPrint#^
  • ovu pjesmu prvi put čitam i mogla bih analitičke metafore pretvoriti u esej ali nema potrebe,
    Gorka je u svakom slučaju

    -- Donabellina -- 30.07.2024. u 22:08

  • Tèško i opterecujuce.:((((

    -- luki2 -- 30.07.2024. u 23:14

  • Pjesma koja boli... kao i davna od Marlene Dietrich... Sag mir wo die Blumen sind... pjevala ju je vojnicina na ratištu...

    -- Dinaja -- 31.07.2024. u 05:08

  • imam njenu "divlju dušu" ali iskreno, pročitao sam je preskačući. odličan ti je izbor iz njene poezije, podsjeća me na jednu isto tako reprezentativnu pjesmu Sylvie Plath, slično tragične sudbine. mladom mi je jako bila zanimljiva i njena veza sa šejkom, mislim da se tako preziva, uobičajeno mi se ne da guglati, onda su ga smatrali možda najvećim, a danas je gotovo zaboravljen taj slikar, njezin dječak.

    -- NF -- 31.07.2024. u 08:22

subota, 27.07.2024.

Božanstvo lova

Započet ću ovaj tekst pitanjem - nećete se vi sjetiti starog šjor Ivana, jelda, premda – ako ste za Hajduka počeli navijati, ili ne daj Bože drukati protiv njega, a ja ne spadam niti u jednu od ove dvije skupine – to ste vjerojatno počeli činiti upravo zbog tog čovjeka. Šjor Ivan bio je jedan od mitskih likova, učitelja, proroka, majstora doskočica i nikad nadvladanih mudrosti što u narodnoj predaji silaze negdje sa Klisa, Biokova i Đevrsaka, noseći o boku mač istine kao u nekoj poslanici Rimljanima, a pod miškom prašnjav svitak s riječi Božjom, pa Je spuste među ljude i provedu u djelo dok se oni okrenu i shvate što se desilo - i dok pucneš prstima, a ti već znadeš da si proživio dobar komad povijesti, za koju – kako već odavna vlada pravilo – kažu da je najbolje, kada se živi, niti ne znati da je živiš.

I tako je šjor Ivan, nekima poznat pod strašnim imenom Tomislav Ivić, odgajao jednu čupavu, mršavu i nepoznatu generaciju mladaca pod Marjanom, punu nekih musavih i drskih brzanaca i farabuta koji se zasigurno nisu znali podičiti time da bi pet stotina puta znali loptu prebaciti s noge na nogu, kako svaki mediteranski brevijar ili nogometni katekizam narediti znade. Od Barcelone do Istanbula i od Genove do Tobruka rađaju se salasi, inieste i senturci što žongliraju loptama kao cirkusanti, pa ih tisuće s ushitom nose na ramenima poput bogova, ne hajući za rezultat i nasljeđe.

Šjor Ivan prozreo je tu priču još dok su njegovi musavi mladci rukavima oznojenih majica brisali bale u kadetima, pa u onom mitskom zlatnom satu, kada sunce tuče točno iznad sjeverne branke nije inzistirao na starom pravilu šjor Luke Kaliterne da igrač koji pod murvom ne može dočekati loptu svezanu o špag nije za drugo do li da ga se potira ća, već je u taj čas, sasvim nadmeno, neviđeno i heretički, batalio tehniku i tradiciju i tjerao djecu da trče, uklizavaju i rvu se međusobno kao da će sutra igrati nekakav nedajbože ragbi ili amerikan fuzbal a ne svetu igru dvadesetidvojice na lešu kraj Plinare.

Zato su pod njegovom palicom izrasli mužinići, luketini i boljati; sva sila neprilagođene mladosti sposobne trčati poput navijenih duracellovih zečeva od jutra do mraka; horde što će sedamdesetih okupirati travnjake od Bežigrada do Vardara poput prve plime na Baćama u ožujku, pa se s Hajdukom nitko živ naigrati nogometa neće, čak niti spojiti dva cijela dodavanja dok kao pravi hajduci budu otimali i krali lopte nekim legendarnim Dimitrovskima, Lalićima, Aćimovićima, Dimoskima i Grubješićima, prosljeđivali ih Svetom Juri Jerkoviću i gledali kako ih ovaj precizno poput haubice šalje Žungulu i Šurjaku u kontre. Hajduk nije toliko nadigrao, koliko nadtrčao i izmorio cijelu ondašnju državu, i samo činjenica da Rizah Mešković nikada nije čuo za kontaktne leće u magli Rhone, a da su ih ozljede pokopale pred neki tamo Eindoven, ili da je Boro Primorac jednom morao odigrati najgoru utakmicu u životu – pa baš one prve ožujske srijede – spasit će samu Europu od toga da zasjednu na njen tron.

Poslije će šjor Ivan svoj izum iza busije prakticirati po velikim svjetskim pozornicama od Amsterdama i Bruxellesa do Porta; dobro će svijet upoznati što znače totalni fuzbal i bunker; neće to biti onaj klasični talijanski catenaccio u kojemu deset razbojnika lomi protivničke noge, već profinjeni, trkački nogomet sa dugim loptama, u kojem primiš tri gola a pojma nemaš na poluvremenu što te snašlo. Da je šjor Ivan sjedio na klupi onda kada su se pivcima kidale glave i kada su se spremali suzavci sa sjevera, umjesto da je skupljao trofeje po bijelome svijetu, Hajduka bi Europa pamtila kao danas Ajaxa ili Anderlechta; ovako su mu bili suđene Gzire i Debreceni da i njegova zvijezda polako gasne, kako to već zvijezde na nebesima čine; samo što se ova umjesto u pulsar pretvorila u šahovnicu.

Ako na ikoga, šjor Ivan mene je uvijek sjećao na mog Starog; osim što su bili imenjaci, pa bih Starog često znao time podbosti, sasvim su odgovarali jedan drugome svojom hektičnom prirodom, stavom bečke škole o tome što i kako treba raditi i poduzimati, ne namećući se i ne prseći se unaprijed, već kuckajući tiho i iz potaje, kada kao nekakav komandos stupiš na scenu, odradiš što imaš i utekneš nazad sa željenim plijenom u rukama. Mitska radna etika koju su naše babe i djedovi učili naše starce, a glasila je - ora et labora - odlično se uklopila u puste socijalističke tirade o vrijednosti rada; sve što bi čovjek u životu dobio ponad kore kruha i bokuna zdravlja bilo je u njoj gledano poput blagoslova; upravo taj postulat, boj se onog tko je svik'o bez golema mrijet jada - učinio je male velikima i jakima u okružju bogataškog zapada odraslog na zlatnoj žlici.

S vremenom, polako ali sigurno, preći će šjor Ivan iz stvarnosti u povijest, a iz povijesti u legendu, i nitko ga se više niti u posljednjim godinama njegova životnog puta neće sjećati; oslabit će njegovo veliko srce, pa će ga još povremeno samo neki nostalgični voditelji sportskih srijeda pozivati u svoje emisije da prokomentira pokoju utakmicu ili rezultat. Šjor Ivan u međuvremenu će doraditi svoju staru slavu time što će za jednu jedinu utakmicu zasjesti na vrući stolac selektora hrvatske reprezentacije, onda kada omiljeni dvorski Ćiro bude pod ozbiljnom prijetnjom europskog rešta, pa će povesti istu takvu četu komandosa ni manje ni više nego u sam Palermo, među koza nostru i tifose, na megdan zlatnom repiću Roberta Baggia, nesretnog svjetskog viceprvaka, da im skine skalp svojim dugim loptama i dosadnim dodavanjima na Šukera od kojih se svakom fantazisti zavrti u glavi.

Malo se tko može podičiti pobjedom koju su tamo ubrali, nadvladavši jednog davno, davnog studenog, bez mrlje i pitanja - dok je ovdje još bjesnio rat i dok igračima nije trebalo vikati po svlačionicama da za njih momci sada leže u blatu rovova – i otvorivši tako put onome što će godinama poslije postati pojam, brend, nezaobilazna pojava pod imenom Vatreni. Kada sjednete pred televizor, pa se uhvatite teškom mukom zaslužene pive ili vreće čipsa, sjetite se da je netko to ime morao stvarati, a stvarali su ga ovakvi tihi, nepoznati likovi koje će svi zaboraviti kao da su oduvijek bili od dima i zaborava, a ne od riječi i djela.

I eto nas već u poznim Ivanovim godinama; možda je već nekakva dvijeipeta ili šesta; kartu Europe već su zaposjela neka sasvim nova imena, a šjor Ivan je ipak iz jednog drugog, davnog i nikad zaboravljenog svijeta; i tako u tu ranu jesen igra u samoj Ligi prvaka predstavnik Slovačke sa nekad njegovim omiljenim Portom, s kojim je jednom davno osvajao čak i europske trofeje, pa vidimo našeg šjor Ivana kako nevičan publicitetu i nadmenosti u stavu mirno s uvijek malo predugim rukavima sakoa stoji pored onog velikog ekrana u studiju, a voditelj ga pita da prokomentira činjenicu da je taj nekad njegov Porto kod kuće izgubio od tog nepoznatog slovačkog prvaka, Artmedie iz Bratislave.

Voditelj sada očekuje podsmijeh, pa što bi tu trebalo reći – a svaki napuhani jarac od Biskaja do Urala rekao bi na tom mjestu, eh, da ih ja vodim, ne bi to bilo tako. Ali naš šjor Ivan nije vičan konzumerizmu, samoreklami i novom vremenu; njega mediji i potrošačke đinđuve ne zanimaju; on je skroman i ponizan; a tada ću jasno kod njega primijetiti da je već ostario i da griješi u čitanju, pa će ime Artmedie pročitati i naglas izreći kao Artemidu, rimsku božicu lova.

Čovjek tako zastane u vremenu; kao da si upao u neki ponor, pa te dvije litice stišću sa svake strane, a jasno u njemu vidiš da doista i izvan pjesme postoji mjesto na koje bi - kako kažu oni vještiji - mogao stati, visoko dignuti ruke i pjevati svoju pjesmu. I tako šjor Ivan u svojoj starosti drži da su ljudi još uvijek dobri, obrazovani i fini; da teže promociji i širenju mitologije, povijesti i tradicije, a ne nekakvim površnim potrošačkim bljezgarijama; ni dan danas nije ti jasno kako je moguće da netko misli kako bi u dvadesetiprvom stoljeću itko tko drži nogometni klub uopće mogao nazvati ga po nekom slabo poznatom rimskom božanstvu, pa se zagrcneš i ostaneš u tom procijepu do danas – jer samo ti si čuo što je rekao šjor Ivan, ti i voditelj koji je legendarnog ali već ostarjelog i onemoćalog gosta tiho pokroviteljski ispravio pa naveo točno ime kluba. Dobro, sportskim komentatorima rimska božanstva sigurno nisu baš neki prvi red do mora u znanju; ali lako zamijete pogrešku na vlastitom terenu.

Artmedia, a ne Artemida! Kakva zagonetna igra premetaljke za znalce, majstore i ljubitelje slova i riječi; kao kakva davna partija pokera o kojoj se još danas priča po birtijama, pa se od strahopoštovanja skidaju kape kada netko iz priče prolazi putem.

Čitav ostatak života ti ćeš zapravo nekako zauvijek ostati u tom procijepu; nećeš nikada ostati s one, daleke i nedostižne Ivanove strane, koja se sve više i više udaljava, kao nekakav riječni otok što plovi s maticom daleko i nepovratno u prošlost, ali se isto tako nikada baš nećeš niti uspjeti uspeti na drugu liticu i poistovjetiti se s drugom obalom. Niti ti zapravo ne možeš u dubini srca prihvatiti da bi neka davna Petržalka jednim potezom pera mogla postati Artmedia, jer tako ištu zakoni tržišta i profita, a još uvijek bit će ti sasvim jasno kako nikako nije moguće da u današnjem svijetu postoje stvari koje bi se zvale po nekim davnim, zaboravljenim božanstvima koja nikome više ništa ne znače i koja nikome ne mogu donijeti niti običan svežanj šuštava papira.

Artemidu nikada neće potopiti Artmedia, Artmedia nikada neće nadvladati Artemide. U ušima ti je i danas glas šjor Ivana, ili je to zapravo glas tvog Staroga; duboki, odsutni zvuk nekoga tko je odavna već pripao onoj drugoj obali, ali je još uvijek daleko jači, značajniji i vrjedniji od sve buke koja se skupila i trešti na ovoj.

Artemida ili Artmedia; to je pitanje na koje će svatko od nas za sebe u svome poslu pod kapom nebeskom jednom sigurno morati dati odgovor dok bude igrao tu presudnu enigmatsku partiju života.

ivic

(izvor: jedna moja prastara fotografija neke SN Revije iz sedamdesetih)

27.07.2024. u 18:24 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 26.07.2024.

Pjevanje o Elektri




IMG-20240725-104058

U početku bijaše svjetlo
i svjetlo bijaše u sustavu
i svjetlo bijaše sustav.
Ono bijaše u početku u sustava.
Sve postade po njemu
i bez njega ne postade ništa.

Svemu što postade
u strukturi tržišne cijene
s varijacijama i subvencijama
bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo;
i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze.

Bî čovjek poslan u svijet,
on dođe kao svjedok
da posvjedoči za Svjetlo
da svi vjeruju po njemu.
Ne bijaše on Svjetlo,
nego – da posvjedoči za Svjetlo.

Svjetlo istinsko
koje prosvjetljuje svakog čovjeka
dođe na svijet; da sustav umre
i pleme se pravedno u njemu nastani;
pleme što će suditi i prosuđivati
o dobru i zlu, tmini i svjetlu.
K svojima dođe
i njegovi ga ne primiše.

A onima koji ga primiše
podade moć
da postanu djeca plemena:
onima koji vjeruju u njegovo ime,
koji su rođeni
ne od krvi,
ni od volje tjelesne,
ni od volje muževljeve,
nego – od svjetla.

I pleme tijelom postade
i nastani se među nama
i vidjesmo slavu njegovu
– slavu koju ima kao puno milosti i istine.

Odabranik svjedoči za njega. Viče:
»To je onaj o kojem rekoh:
koji za mnom dolazi, preda mnom je
jer bijaše prije mene!«

26.07.2024. u 09:29 • 19 KomentaraPrint#^
  • Electra, svjetlosna... Kći kralja Agamemnona i Klitemnestre, sestra Orestova, najpoznatiji lik grčkih tragedija (Eshil, Sofoklo i Euripid) i personifikacija pravedne osvete.

    -- Dinaja -- 26.07.2024. u 10:12

  • E ova dinajina mi draga, ova deuga nikako, umalo me baciše u puni mrak zaostacima za tri godine, stara zgrada, staro brojilo, teško za očitati, a oni ljudi, iz zna se razloga, nemaju...

    -- NF -- 26.07.2024. u 10:20

  • Oj Diname nebuš prvi :))))))))))))))))))))))))))))

    mala šala iz nekih sretnijih, opuštenijih vremena, grčku tragediju slabo poznam, nije moj afinitet, morala bih surfati i začas bih dobila informacije za praviti se pametna kako Electru imam u malom prstu ali bila bi to manipulacija, ne vjerujem ljudima koji odmah demonstriraju kako sve znaju

    podsjeća na psalme: "Ti si najljepši među sinovima ljudskim, blagodat teče iz usta Tvojih".«
    (Psalam kralja Davida)

    -- starry night -- 26.07.2024. u 10:46

  • Zagonetan si ovog puta

    -- Lastavica -- 26.07.2024. u 11:10

  • @j,j... Electru dobih od mamae u naslijeđe,
    diplomirala je na akademiji dramske umjetnosti
    kod dr. Gavelle... meni za te klasike ne treba googl...

    -- Dinaja -- 26.07.2024. u 11:21

  • osvetu pustu nepravdom činjaše ona
    koja je svojom strukturom
    lopov, birokratski okot
    monopol drže i plin i voda i struja
    nemoćna čeljad tu može
    tek josefa sudbinu čekat

    -- stara teta -- 26.07.2024. u 11:25

  • @STT...plus iz aktivnosti ( + 5 )

    PS: ima li to veze s psihologijski tumačenjem Elektriinog kompleksa ?

    -- Donabellina -- 26.07.2024. u 11:35

  • ha, ha, ha, neke stvari mogu biti urođene, neke stečene kroz kinderštube, no mnogo toga se vidi da je priučeno. netko je kuturan a neko samo kultiviran, nasilje i prostačine se nemre uvijek kamufllirat. frojdistička i slična tumačenja već odavno su u psihijatriji i psihologiji svedena na sitnosegmentalna, pa se ne bi štela mešat, možda bi se štogod od simptomatologije moglo svrstati u neki oblik patologije ili barem poremećaja, no ostavljam nek se veseli komu drago.
    no ovo s bezobrazlukom birokracije koja nesnosno maltretira i usporava kretanje roba i usluga, gdje nemoćni u sustavu uvijek poberu teži dio batine, to je rana našeg novopečenog društva koja se samo povećala iz nekih ranijih vremena. a nema kritične mase koja bi povela u promjenu. previše smo razjedinjeni, prešarolikih interesa, koje su nam tako velikodušno naturili i vlastodršci i kapitalizam u kojeg smo uskočili iz škornjih, i koje prosti puk tako srdačno prihvaća.
    ovo otvara još cijeli niz tema koje bismo mogli elaborirati dok ne završimo u komadićima.
    @dinaj, divna si!:)))) podsjetiš nas na neke vrijednosti i prekrasne sadržaje koje vrijedi znati i nositi u sebi. hvala :))))

    -- stara teta -- 26.07.2024. u 12:44

  • da, @ančibombonči, sretan ti imendan! :)))) i svim drugim ančicama, anitama etc.
    (kad mi već brojke nisu jača strana ;) )

    -- stara teta -- 26.07.2024. u 13:33

  • Hvala vam svima od srca na iskrenom i značajnom doprinosu raspravi :).

    Dinaji vjerujem da znade grčku mitologiju :).

    Ovdje se, dakle, kako fotografija i sama prikazuje, radi o jednoj nemitološkoj Elektri, onoj koju je prvi u svojem izlaganju naveo NF.

    Eh sad, ima li tu mjesta pravednoj osveti, to ćete morati sami sebi odgovoriti, a ja ću vam ispričati povijesni tijek događaja.

    Dakle, u neko prvo, mračno doba, kada još bi samo sustav, taj je sagradio betonsku tvorbu. Poslije je stiglo pleme i to je pleme na tvorbi, dok se sustav u međuvremenu... ne znam što bih točno napisao, hajdemo pristojno reći - dok je sustav prolazio kroz stanovite probleme i nije mu išlo baš najbolje - naslikalo svoj znak.

    Onda je sustav ispred betona postavio ovu metalnu tvorbu. Zašto je to učinjeno i zašto betonska tvorba niej bila dovoljna, ja nemam pojma; vjerojatno se radi o nekom usklađenju sa propisima EU, modernizacijom, nečim sličnim, pa betonska tvorba više ne može služiti sama svojoj svrsi. Dapače, iz metalne tvorbe vidi se i potreba da se ista ne otvara, već da se ono što je unutra lakše očitava pogledom kroz rupu.

    Na koncu je stiglo pleme, koje je na metalnoj tvorbi upisalo opomenu, nalog, znamen: iza imperativa bio je tu svojedobno i jedan slobodniji glagol, koji je potom prekriven sivom bojom.

    Uglavnom, sustav - ma koliko trom, nepravedan i loš bio, nije pokleknuo pred zahtjevom plemena da se ukloni nekakav trafo, nešto što čitavom naselju daje struju, jer taj je ipak manje važan od pogleda na znamen.

    Svijetli li u našim dušama jače titranje elektrona sustava ili znamen plemena, jer očito je – prema izdanoj naredbi – da prvo potire drugo? :)))

    -- j. -- 26.07.2024. u 15:47

  • Hvala @STT NE uvažavam čestitke s tuđeg bloga.

    -- Donabellina -- 26.07.2024. u 16:17

  • ahaaaaaa, ta elektra, ma super :)))))))))))))))

    -- starry night -- 26.07.2024. u 16:30

  • Najprije sam pomislila na mitološku Elektru....

    -- luki2 -- 26.07.2024. u 23:53

  • Fotka je zbilja zabavna. A odnos sustava i plemena je u konačnici uvijek takav da se međusobno podržavaju i hrane jer obje strane znaju do koje mjere smiju pokazivati zube. Poput ona dva psa u FB-videu koja laju i reže jedan na drugog, bijesno i ljuto, sve dok su svaki sa svoje strane ograde. A kad netko daljinskim otvori ogradu, svaki podvije rep i ode svojim putem. :)

    -- Mariano Aureliano -- 27.07.2024. u 08:31

  • Uvijek na izvanrednoj visini pjesničkog zadatka. :)) Ne sumnjamo nikada!

    -- Galaksija -- 27.07.2024. u 17:00

  • tko mljacka barke, dok ja Elektri prebrojavam svako krvno zrnce, ona meni ojre i svemir je u ravnoteži, ali što ako oni koju su bili, a sad više nisu, ipak uspiju u svom osvajačkom pohodu, da ne velim slavom ovjenčanom povratku na vrh među bogove

    -- Blumi -- 27.07.2024. u 21:50

  • Kako navući bijes katolika!?

    -- sewen -- 28.07.2024. u 20:12

  • Sustav i pleme svome nebu streme. No, ako se o uređenosti i standardu zajednice radi, ne znam baš nijednu koja bi (nauštrb sustava) počivala na plemenu a da je među priznatima i uvaženima.

    Ne razumijem baš čemu bijes... i zbog čega katolika? Bijes je nešto što ne uzvraćaju - kršćani; dakle i metodisti, baptisti, anglikanci, ortodoksni... pa i oni Ivanovo evanđelje žive kao svoje i po njemu usmjeravaju svoje živote. A tek Solunjane? "Pazite da nitko na zlo ne uzvraća zlom, nego uvijek nastojte činiti dobro jedni drugima i svim ljudima. Radujte se uvijek i neprekidno molite!" ... a tek što je s dvotočkom i zagradama; njih također ne bi trebalo zaboraviti; pišemo ipak po ekranima ili papiru, a ne po trafostanicama... :))

    -- j. -- 29.07.2024. u 05:51

  • U totalnom sam deficitu inspiracije,da ti nešto kažem,samo te pozdravljam.

    -- madmazel -- 29.07.2024. u 23:40

ponedjeljak, 22.07.2024.

Profili

Pomisliš, hvala Bogu, eto sezone kiselih krastavaca; čak i moje morske ideje o profilima prihvaćaju na anketama... kad eto zla, ispliva na površinu poput gejzira u ledenoj i naizgled neprobojnoj zimi, a ja, ne zamjerite, ne mogu o tome ne napisati ništa. Ubiti i raniti desetak ljudi, pa to je poraz zajednice kakvog gotovo da nije bilo - i tko to ne može pojmiti, taj to zapravo niti ne želi pojmiti.
Površni pregled fejs profila tog čovjeka iz Daruvara puno pokazuje, tu se spominju i domovina i uniforme i oružje i pederi i svašta nešto – i to bi zaista moglo ići na mlin teoriji o plemenu, ali ja ne bih htio nipošto toliko generalizirati; on je devedesetiprve imao osamnaest godina, bio je dijete; ja dvadesetitri, to je ipak valjda velika razlika; čitav jedan svemir nas je dijelio, iako smo na sebi nosili iste krpe. Jesmi li svi mi opasni za ljude oko sebe? Ili je najopasniji onaj koji je ovome dao mirovinu; da je recimo završio neki zanat i radio do sedamdesete - imao bi što za uhvatiti se i pronaći neko zadovoljstvo u životu?
Sada možemo teoretizirati: ovo je psihički bolesnik, onaj čovjek što se zapalio prije mjesec dana na Markovu trgu je isto valjda bio psihički bolesnik (taj je barem naudio samo sebi i nikome drugome, a proglašen je na licu mjesta za niškoristi, ovaj je valjda puno učinkovitiji po toj logici). Sve su to psihički bolesnici, tritisućeišezdedetdevet ih je bilo prije deset godina, a sada tko zna koliko tisuća; i tako ćemo mi lijepo oprati ruke i reći; treba sve psihičke bolesnike strpati u ludnicu, tako da mi ostali vani budemo sigurni. Četvrtina djece, trećina odraslih imaju psihičkih problema; i njih isto treba strpati u ludnice? Je li to sada već doista, priznajmo, nešto katastrofalno - ili nešto nad čime valja i dalje odmahivati rukom?
Ali ne... radi se o tome kako ne samo da nije moguće unaprijed predvidjeti ponašanje pojedinaca, nego i o tome da je zajednica zakazala u cjelini svojim sustavom vrijednosti, nebrigom za druge ljude i nesposobnošću da se ikoga sasluša. Kada se onaj čovjek (isto branitelj) zapalio prije mjesec dana, onda je prevladavajuća teza bila, ne treba te ljude slušati i suosjećati s njima, nego liječiti. Ima tko će u nas o tome brinuti, je li.
Ali, liječenje - istinsko liječenje je slušanje. Upravo je recimo Freud poučavao da psihoanaliza mora biti bazirana na slušanju. Ne može se postići ništa u liječenju, osim stvaranja zombija i kljukanja pilulama, ako se nekoga ne sluša; pa osnovna stvar psihijatra jest razgovarati: o tome je pokojni Torre napisao valjda pet knjiga. A upravo to - istinsku skrb - nitko u ovom društvu nije voljan ni sposoban osigurati: nitko nije iskreno zainteresiran za riječi i život drugog čovjeka – i to je točka gdje se jedino ovakve stvari mogu prevenirati; mjesto na kojemu se netko osjeti vrijedan, poželjan i važan – a ne snažan i nadmoćan. Moć razdire duše kao solna kiselina. Ako s čovjekom nećeš suosjećati nego držati da si bolji od njega, onda zapravo pokazuješ da ti je on višak, roba, nula; sav je trud uzalud.
Dapače, usudio bih se reći, onog davnog časa kada su ljudi pristali na trgovinu; na stravičnu trgovinu koja glasi: postoje važne, velike i plemenite ideje koje su vrednije od ljudskih života što će im se polagati na oltar – toga časa su generirane i ovakve priče; toga časa su ljudski životi izgubili na cijeni i postali obične brojke. Važno je samo kako tko izgleda, što ima, čiji je i odakle je. Ljudi su utopljeni u tom svijetu nevolje, kompetitivnosti i zla. Nekada bi netko izmlatio ženu ili djecu jer niti je mogao niti se usudio išta drugo; danas svi imaju oružje, eksplozive, internet; danas je tehnički lakše i efikasnije pojedincima činiti zlo; samo njihovo, vlastito, autentično zlo.
Jedni će sijati teror radi neke svete ideje, drugi od pukoga užasa praznine; pa to u konačnici uistinu kao da je posvema isto; leševi ne brinu o razlogu svog nastanka.
Kažu psihijatri kako će s ovakvim stvarima biti još samo gore. S materijalnim, imetkom, zaradama, bedepeima, cijenama nekretnina može biti još tisuću puta skuplje i vrednije, ali sve je to mjehur od sapunice u kojem raste ova tmina. Ono od čega su mladi pobjegli u stotinama tisuća nisu toliko bili nizak standard i prekarnost, koliko ovaj mrak u ljudima kojeg su posijali rat, sebičnost i pohlepa, pa sada izbija na površinu.
Je li rat primjerice doista bio tog žrtvovanja života vrijedan? Ili bogatstvo, obećanja, riječi? Jesmo li doista stvorili zajednicu vredniju od pojedinačnog života? Postoje ljudi koji su se za tu priču uhvatili kao za temeljni smisao života pa poruzi izvrgavaju onoga tko misli drugačije; ako im proturječiš, osjećaju da kidaš taj njihov sveti smisao u paramparčad; iz poštovanja prema njihovoj boli zato ću s tim riječima ovdje stati.
Ne znam, nije to toliko više očito do države i sustava; izgleda da se još na sreću i malo toga dešava koliko su ljudi pukli. Ljudi su ponajvećma sami odgovorni za to što su učinili sa svojim životima, prihvaćajući sustav vrijednosti koji je naopak – i to je ono što osjećaju; osjećaju promašenost između onoga što su srcima željeli dohvaćati i pustoši u koju su zašli.
Toj metastazi nema, nekad se čini, više lijeka. Može se s vremena na vrijeme gasiti požar, ali osnovna pouka ovog stravičnog zločina jest: starčad treba pobiti; to je bezvrijedna gomila mesa i kostiju s preskupim smještajem, na kojem poslu zbog nebrige zajednice mnogi parazitiraju – to je ono što zapravo, ne lažimo se, većina misli, a samo rijetki imaju petlje ne samo na glas reći, nego i provesti u djelo, ali ne kako bi trebalo, polako i dugo, bez novih nepravdi - nego ovako; u trenutku, uz puno žrtava i boli.
Potresen sam i ne mogu pisati koncizno i vezano pa samo bacam misli; ne zamjerite.
Na koncu, opet još jedan besposlen muškarac bez ljubavi; baš kao i prošlog vikenda; ne umijem tu činjenicu zaobići. Ne daj Bože, mogla bi ovakvo što učiniti i žena - ali ja njima nekako više vjerujem da neće; žene kada nemaju što dati od istinski važnih stvari - onda niti ne uzimaju, samo ako imamo sreće naići na koju takvu. Neka će žena možda sanjati kakvu stvarčicu, ali sve je to istinski nebitno i nevažno; ona neće osuditi i oduzeti tuđe srce i život kao muškarci. Eto i ovdje, istinski heroj priče je konobarica koja je po cijenu vlastita stradavanja spriječila još gori ishod u kafiću....
Nas muškarce čitava života pak većinom uče kako je davati i pokazivati ljubav vrijedno prezira; neprihvatljiv znak slabosti; treba biti snažan, nadmoćan, jači; treba osvajati i grabiti, pokazivati trofeje i hvaliti se - a ne davati.
Iako, od svega će ti na koncu ostati tek ono što si dao, ne očekujući zauzvrat ništa.

22.07.2024. u 19:27 • 6 KomentaraPrint#^
  • Preteško je shvatiti i opravdati na bilo koji način čak i s bolešću koja je evidentna pa i s prijavama koje je imao za prijašnje ponašanje : deset godina je majka u domu.......DESET dugih godina bez nade za izlazak pa ako je imovinski razlog u pitanju, onda je besmislen i bez značaja

    Kažeš, ti si sklon psihoterapiji i razgovoru, spominješ drTorrea , terapija je kljukanje lijekovima kažeš...ali, nije baš sve tako.
    U ovom čovjeku-ubojici ne čuči samo njegova nevolja nezaposlenog ratnika, pedesetgodišnjaka , u njemu ŽIVI intezivno i psihijatrijska bolest, PTSP i koješta drugo , a alkohol, kao suputnik takvih života NE PRIHVAĆA razgovor nego isključivo terapiju.
    Nije društvo zakazalo kao što vijesti kažu , bar ne u tolikoj mjeri da od samotnjaka učini ubojicu - greška je učinjena nakon svih bitaka kada su mladi ljudi, radno sposobni branitelji postali UMIROVLJENICI nezadovoljni SOBOM.

    A takvih sudbina - nije ni RAT kriv za sve, nego pojedinci svatko za sebe : uostalom i ti si bio branitelj , kasnije i suprug i roditelj - ispunio si sve časne muške dužnosti...Ovaj, jednostavno nije imao sreće

    -- Donabellina -- 22.07.2024. u 19:54

  • //Ljudi su utopljeni u tom svijetu nevolje, kompetitivnosti i zla.//
    To je, mislim, najveća nevolja društva, svijeta.
    Iako kažeš da ne možeš pisati koncizno i vezano, ovo si odlično secirao. Danas dok sam prala suđe dođe mi misao kako su tim ljudima, toj tadašnjoj, usudila bih se reći, balavčadi, sirokogrudno podijelili mirovine. Pa tako umjesto da tom sloju ponude neke svrhovite alternative, dali im jedno veliko, okruglo i prazno - ništa. Plus razne beneficije.
    Nema se što dalje reći. Motaj kablove.
    Za šest života i motanje je prekasno.

    -- konobarica -- 22.07.2024. u 21:29

  • šizofreni zakoni stvaraju šizofreni društvo a ovo naše je duboko podijeljeno na samoprivilegijrani sloj bez radnog staža i bijedu ako cijeli život radiš, jer, parazitu nikad nije dosta, on će ubiti da ima za alkohol i cigarete i drogu i da ne radi a da dobije, i rođenu majku, stvorenu za domnaciju, pa klečavci i njihovi nalogodavci, to su okidači sumanutih ideja dominacije nad ženom i ludila, tko su generatori takvih odnosa u ovom društvu i jesu li servisi koje plaćamo adekvatni za zadaću za koju ih plaćamo ili samo proizvode birokratsku nadmenost i još veći društveni stres i kaos ne rješavajući ništa, sjetimo se one birokratice visoko pozicionirane i plaćene za rješavanje i smanjivanje problema a koje je nonšalantno konstatirala da kud bi došli kad bi svako osbiteljsko nasilje išli sprječavati, s takvim profilom mozga i zaključka i ogromnom plaćom, ZA ŠTO MI TE SVE JAVNE SERVISE I SLUŽBE ZAPRANO PLAĆAMO??, kad dobijemo takav odgovor, pa sad da idem pitati AI kako smanjti korupciju i zločin u društvu dao bi mi par stranica mudrih odgovora a jedna visoko plaćena i pozicionirana birokratkinja veli javno - kud bi došli ... i tako, dođosmo s takvima do masakra...

    -- starry night -- 22.07.2024. u 21:58

  • - Nijemci imaju naziv (Amoklauf), za ono što Ameri kažu mass shooting, mi doslovno nemamo riječi za tu pojavnost koja odavno nije slučajnost ni u nerazvijenim ni u razvijenim (aka uređenim) zemljama. Uglavnom kad se dogodi mentalno puknuće nekoga u susjedstvu matrica kaže da je počinitelj bi ovakav ali i onakav, no racionalne odgovore na uzroke i posljedice black-outa vrlo je teško precizno posložiti da bismo kao društvo imali neke mehanizme prevencije koji bi bili perfektni. No to nije alibi ako se nešto ne može spriječiti 100% može kao i prometne nesreće smanjiti za imaginarnih 40-50% pa da umirimo kolektivnu savjest.
    Bilo bi idealno iznaći formulu (kao za požar: kisik, goriva tvar i temp.) pa kad makneš jedan element nema vatre. Dok se ne pojavi neki novi piroman

    -- pal MOOD -- 23.07.2024. u 07:35

  • Društvo je trebalo učijiti puno više, ne samo mahuti rukom na ljudsku patnju i bol. Da, uzrok je i ekonomski - ali ne primarno. Nezadovoljstvo, nedostatak podrške - ali i samo da netko sasluša kako se tko osjeca....i na žalost rezultira najvecim tragedijama....Koje su mogle biti spriječene...:((((

    -- luki2 -- 23.07.2024. u 23:03

  • ponašaju se ljudi kao da je normalno da mirovinom ne možeš platiti nužni dom, da se potiče bahaćenje lobotomiziranih luđaka koji nisu imali kad sazrijeti i koji misle da su za sve krivi migranti, pederi, ženska ćud, te nemoćni koji na kraju prolupaju na uštrb alkohola neshvaćenih heroja...

    -- NF -- 24.07.2024. u 10:05

petak, 19.07.2024.

O boli

19.07.2024. u 15:20 • 5 KomentaraPrint#^
  • Kad nema boli, to je kraj osjećaja. Svako naše zadovoljstvo je trgovina s djavolom.

    .......a bogme i je : NE prašta se tuđe ( a ponekad i svoje ) zadovoljstvo

    A takav stav boli

    -- Donabellina -- 19.07.2024. u 15:42

  • svi imate sličnu temu, vidim kod MA netko spominje anketu, r baš iz inata neću tamo ;) kod spomenutog sam ostavio komentar, jutros sam bio raspoložen za pisati gluposti, sad mi se više ne da ztažiti asocijativne nizove ;)

    -- NF -- 19.07.2024. u 16:14

  • bol je nepozvana gošća na slavlju osjetila, a i izazov za djelovanje...

    -- Dinaja -- 19.07.2024. u 19:43

  • Nikad nećemo saznati nije li dijete zapravo plakalo jer se upravo upiškilo, a ne zato što je s razumijevanjem recitiralo pjesmicu. :)

    -- Mariano Aureliano -- 20.07.2024. u 23:19

  • Annaboni, dobro postavljeno; trebalo bi razraditi ...

    NF, mislim da je sasvim dovoljno bilo pogledati ovo što sam nakeljio; hvala :)

    Dinaja, zanimljiva definicija

    Mariano, kao i obično načneš sjajnu temu, ali mislim da u biti ne razumijem tvoje razlikovanje; osim ako ne misliš duboko u biti da bi – za razliku od prvog, koji je „plemenit“ - ovaj drugi "motiv“ suza (popišani) bio skriven, a time neiskren i nepriličan? Jer, taj drugi motiv zapravo bi u suštini bio uzrokovan time što bi dijete iskreno i uplašeno plakalo znajući kako će mu se i koliko drugi rugati i naslađivati se njegovoj nevolji – a tek tu onda uistinu dolazimo do toga da su stihovi koje dijete recitira doista sjajno definirali razliku djece i odraslih? Zapravo, u toj varijanti koju si naveo, dijete bi proživljavalo ono što recitira? U tom slučaju, ne vidim neke velike razlike između „apstraktnog“ i „konkretnog“ plakanja – osim u tome da dijete od pet godina (čemu se ne bismo trebali čuditi, ako imamo iskustava s djecom) umije vjerno sebi (a eto i nama oko njega) predočiti nešto što u tom trenutku ne neposredno ne doživljava.

    -- j. -- 21.07.2024. u 15:50

ponedjeljak, 15.07.2024.

Požrtvovnost

Ako ima ičeg dobrog u vijesti o atentatu na Donalda Trumpa, to je onda činjenica da teoretičari zavjera na ovu pasju vrućinu moraju iznova smišljati obrasce u koje bi strpali još jednoga koji je u ruke uzeo mač pravednika. No, izuzetno je teško misliti da bi se svijet umio objasniti u jednoj ili dvije rečenice.

Prije nekih dva mjeseca, u slučaju pucnjave na slovačkog premijera Fica, bio je to navodno ostarjeli ljevičar (sasvim netipičan, jer je, što je vrlo nezgodno po teoriju, bio protu-eu, protu-nato i protu-zelenski raspoložen i radikalizirao se nedavno prije tog nedjela, ali to je bilo zgodno za prešutjeti i preskočiti), a ovaj slučaj Thomasa Crooksa – kao recimo niti slučaj nesretnog Danijela Bezuka iz listopada dvijeidvadesete ili onog norveškog Breivika ili čak nekog tamo Lee Harveya Osvalda, koji je bio sve samo ne star i okrenut osjećaju za socijalnu pravdu – ne uklapaju se u taj obrazac baš nikako; kakva nezgoda. Te golobrad mladac, te očito indoktrinirani radikal (potpuno svejedno je na koju stranu) koji od života nema ništa osim mržnje i osjećanja nevoljenja.

Lako je zaboraviti da pod svim tim ljudima postoji doista jedan zajednički nazivnik: užas praznine muških života kojoj su dopustili da se u njih ulije čitajući, prateći i sudjelujući godinama u nekakvim kampanjama, raspravama i životima za koje su uvijek krivi samo i jedino drugi. Sve knjige, glazba, priroda, događaji i doživljaji, sve lijepo, blago i jednostavno - u takvom paklu postaje besmisleno, jadno i nevažno: važno je jedino obračunavati se i mrziti s onim drugima, tuđima, njihovima.

Najstrašnije od svega nije to kada tebe netko drugi strpa u obrazac: to je tako ljudski, slabašno i očekivano. Najstrašnije je kada u obrazac sebe strpaš ti sam.

Morat će se povijest pisati iznova. A u njoj, sada je prilično očito, postoji i jedna neobična stvar; ako će Amerikanci imati prljavog rublja koje će se morati oprati, onda će to rublje prati kod sebe, u svome dvorištu. Jer, ne zaboravimo, da nije bilo awacsa i demokratske bidenovske goniometrije, tko zna bi li moguće bilo tako gordo i pobjedonosno rašarafiti onu zloslutnu Republiku Srpsku Krajinu prije trideset ljeta. Pored Clintonove prijateljske administracije s izdajničkim mrljama na štofu, nitko nije imao previše volje nakon jedne Srebrenice uvoditi sankcije za neku tamo Hrvatsku na kraj svijeta. Republikanci su ljudi od računovodstva a ne prekaljeni vizionari pa su u pravilu puno nezainteresiraniji za to što bi netko bilo kome u svijetu, pa i nama - spustio gaće, ili što bismo mi to rado učinili nekome drugome, samo da možemo i smijemo.

Ovaj put dakle, ma što o tome mislio Sabor i svi zakonski prijedlozi, neće biti ni awacsa, ni mladog muškog mesa, niti volje da se ratuje. Kako je nedavno rekao jedan Nato general, sva je sreća što su Rusi toliko pijani od moćimi osjećaja veličine, pa pojma nemaju da od Baltika do Biskaja ne bi bilo moguće sklopiti poštenu diviziju ljudi spremnih da štite i bore se za ono što imaju.

No, u toj povijesti; toj koja se već – nemajte u to sumnje – negdje piše, nipošto i nikada neće biti zasluženog mjesta niti za sve one koji su u svojim obračunima sijali osude i isključivost, iako su baš to riječi koje najdublje ulaze u tamne, slabe i nejake duše oko nas o kojima tako žalosno rijetko brinemo, pa u njima stvaraju beznadnu tminu koja potječe na akciju.

Društvo je flajšmašina; ako samo pokažeš da si slab, bit ćeš zakucan za pod uz radost promatrača. Ništa toliko ljude na žalost ne veseli koliko osjećaj nadmoći i tuđe slabosti. Zov tuđe grbače, makar samo figurativno, neodoljiv je.

Svi atentatori bili su gaženi, neshvaćeni, ponižavani, ostavljeni. Nisu umjeli pobjeći i izdići se nad zajednicom u kojoj jesu. Zlo ih je proželo do konca. Ne treba ih žaliti ni mrziti, nego razumjeti da tu društvo ne želi i ne može učiniti puno: društvo ne postoji zato da bi ljudi u njemu bili sretni, nego da bi se njima vladalo i upravljalo.

Povijest eto tako slavodobitno može zanemariti činjenicu da je ne bi niti bilo kada joj ne bismo dopustili da proviruje glavom svako malo; kada bismo baš mi, svi zajedno i svi odjednom, ili barem većina običnih i tihih, na sve njene marifetluke skrenuli glavom, odmahnuli rukom i kazali: neću svojim riječima ni djelima stvarati pakao; učinit ću nešto sa svojim životom; ja, sam sa sobom.

Čivjek da nešto sam učini sa svojim životom? Nemoguće.

Kad se sada recimo sjetim kraja osamdesetih, mogu sasvim jasno razaznati tko su bili ljudi oko mene koji su se na neki način bavili politikom; oni koje su zanimali neki drugi, mitinzi, revolti, šutnje, pravedni gnjev i nacionalni zanosi: bili su to ljudi koji nisu imali curu, niti su željeli ikoga voljeti.

Jer - ako iskreno zaželiš nekoga voljeti, možeš biti siguran da će ti se baš to vratiti istim sjajem voljenja. Nećeš imati vremena ni volje za vladanjem.

Eto, zamislite recimo predizborni skup bez muškaraca. Muškarci planinare, čitaju knjige, rade, kuhaju, plivaju, nabijaju loptu u zid, ljube, štucaju živicu, bave se djecom, čine bilo što na ovom svijetu što daje životu neki smisao i ljepotu; nema ih, toga što oni traže nema na nikakvim i ničijim predizbornim skupovima. I onda neki Biden, Trump, bilo tko slavodobitno dolazi na pozornicu i ogleda se, pa pita nekog svog potrčka, je li mali, a gdje su ljudi? Ovaj veli, pre'sjedniče, nema, nestali. Imaju pametnijeg posla. Onda pita sve one žene, je li, đevojke, a đe su vam čoeci? One se s nelagodom osvrću oko sebe; vidi vraga, mislile smo da ćemo ovdje nešto ušićariti, nekakav brak, karijeru, bjutilajn, bilo što, daj što daš, a ovdje samo neki žuti oronuli naporni čičica za mikrofonom i par služinčadi. Bjež'mo tamo gdje su muškarci!

Jer, dobro kaže stara izreka: čovjek je bogat onoliko koliko ima stvari koje u istom času može napustiti. U tome je sva filozofija radosti; ona nije cilj, nego posljedica čovjekova ispunjenja.

Možda onda ponad svega ostaje bespogovorno i bespovratno činjenica da su za sve ponajviše krive žene, majke i kraljice. Da su bezuci, crooksi, osvaldi, breivici i svi ostali glavosjeci imali s dvadeset ili sedamdeset godina - svejedno je - vremena, volje i mjesta baviti se ljubavlju ili smislom, vjerojatno bi im se fućkalo za njihove kenedije, trumpove, plenkoviće i fice. Jedna rečenica zanosa voljenja vrijedi više od svih herojstava pod nebom; ma koliko da su ti muški mozgovi tupi i glupi, shvatili bi to.

Žene su svemu krive, mora biti da je tako; kako bi moglo biti drukčije? Osim što su te lijene samosažalijevajuće mamlaze koji pored sve nepravde među ljudima još sanjaju o herojstvu i pucnjavi - rađale i odgajale, kako su se uopće bezobzirno i ledeno usudile ne voljeti ih baš takve kakvi su bili? Da su ih uhvatile za ruku malo energičnije, izbile im iz ruku mobitel i laptop i uputstva o Mannlicher Carcanima, tutnule grablje ili lopatu, pa rekle, daj preštihaj mi više taj cvjetnjak, mili - povijest bi bila samo nikome zanimljiva tema iz udžbenika za maturu, puna neke imaginarne požrtvovnosti, učenja i dosade. Kao recimo književnost. Sonja Marmeladova, moš' misliti. Tko bi se od klinaca u zadnjih pedeset godina u takvu jednu mogao zaljubiti, i od toga živjeti. Lakše je pucati s krovova za slavu.

"Sonja! ... Bijedne, krotke, krotkih očiju... Mile!... Zašto one ne plaču? Zašto one ne ječe?... One sve daju... gledaju krotko i tiho... Sonja, Sonja! Tiha Sonja!...«

Čitam jučer; četiri maturanta, odlični gimnazijalci, pet nula, pojma nemaju o tome zašto je ta neka fantomska Sonja požrtvovna i što je požrtvovnost. Ovo je svijet kojeg će baš oni jednog dana voditi.

Ispada da, nakon svega, ne bi trebalo biti previše tužan zbog toga što nas u njemu više neće biti.

15.07.2024. u 06:15 • 13 KomentaraPrint#^
  • Svijet srlja u budućnost u kojoj neće biti nas, pa će nam biti
    svejedno tko je kriv. Ali da je odgoj bitan, složit ću se.

    -- Lastavica -- 15.07.2024. u 06:54

  • bez Kinderstube stvarnje kaosa, a onda kao guske u maglu koraci u budućnost...

    -- Dinaja -- 15.07.2024. u 07:09

  • Zadnja iskrema promiščjena pobuna u Europi je bila onih, koje je Böll krstio moralistima s oružjem, RAF-a u Njemaökoj i Crvenih brigada u Italiji, najveći njemački intelektualac je predvidjeo i tok igre i hrabro kontra glasa javnosti ga pokušao spriječiti, ali nije bilo šanse. Nijemci su stvar riješili na tradicionalan način tretirajući zatvorenike kao taoce i samoubili ih, vođe talijanskog otpora su odslužile svojih 20 i kusur godina, eno ga, povijesni šef Renato Curcio istražuje položaj radnika u velikim trgovačkim centrima i piše lucidnije no ikad, dvije novije knjige su i kod nas objavljene. Pričao sam s jednom bivšom učenicom, i kod nas je sustav rada i dokazivanja u trgovačkim lancima precrtan.
    Odličan post koji je mogao biti prije i efektnije, u slavu altruizma i ljubavi, završen, pa ne bi bilo sitnica koje bi se dale problematizirati, no eto, meni uz Brechta najdraži pjesnik, Erich Fried, od 100 pjesama ima barem petnarstak potpuno promašenih, ali onih pet najboljih su nenadmađne ;)
    Na tren mi malo bude i žao tih jadnika s oružjem, s druge strane da su ovi individualni atentati imali drukčiji ishod, ne bih plakao, Breivik je ipak specifičan bolesnik.

    -- NF -- 15.07.2024. u 11:55

  • Istaknula bih ovo :
    Kad se sada recimo sjetim kraja osamdesetih, mogu sasvim jasno razaznati tko su bili ljudi oko mene koji su se na neki način bavili politikom; oni koje su zanimali neki drugi, mitinzi, revolti, šutnje, pravedni gnjev i nacionalni zanosi: bili su to ljudi koji nisu imali curu, niti su željeli ikoga voljeti.

    Apsolutno. Ko voli i voljen je, ni nakraj mu pameti nije vladanje, a kamoli moć.
    Vladanje i moć supstituti su samo dobrog osjećaja, punine i osjećaja pripadanja.

    Jer, dobro kaže stara izreka: čovjek je bogat onoliko koliko ima stvari koje u istom času može napustiti. U tome je sva filozofija radosti; ona nije cilj, nego posljedica čovjekova ispunjenja.

    Nisam čula za tu izreku, a baš mi se sviđa.

    Ali da su sve žene krive :-))) Vjetre!!! Preveliku odgovornost stavljaš na naša nejaka pleća.

    Sinove dalekosežnije i efektnije ( primjerom )odgajaju često odsutni očevi, bilo psihički ili fizički, ili pak oboje. Očevi nezreli da se nose sa problemima, očevi koji često vlastito nezadovoljstvo kompenziraju raznim ovisnostima : drogom, alkoholom, čežnjom za moći, vladanjem, lovom.
    Majke sinove samo stavljaju na grudi. i vidaju im nježno rane ranjenog ega.

    Majka sam sina, baka trojice unuka, s četvrtim na putu.
    Jedino što sam mogla i mogu, jest podvaljivati im manje krvave kompjuterske igrice, zgodne knjige i učiti ih vrste cvijeća.
    Ostalo je bilo i ostalo sve na muškoj strani.

    -- Sarah -- 15.07.2024. u 12:20

  • A ja umetnuo iza krivice grablje i štihanje, mislio sam da će na tom mjestu biti dovoljno; onda evo još i ovo, :)). Kad bi bila koja zagrada više, bilo bi previše, ipak je cijela ova tema smrtno ozbiljna....

    -- j. -- 15.07.2024. u 14:48

  • Ma slutila sam da se šališ;-) mada je stvar stvarno ozbiljna.
    Imam punu kuću muških i protiv genetike se ne može, odgovorno tvrdim:-)

    -- Sarah -- 15.07.2024. u 18:27

  • Ratovanja je fosta! Nasilja takodjer!:((((( Trump je zaista zadnji koga treba žaliti - ali da je atentat kojim slučajem uspio - bilo bi svega;(((( Kucnibodgoj, nego kako...Hvala, molim, fobar dan, laku noc.....Ljubim!

    -- luki2 -- 16.07.2024. u 00:13

  • Trump je zaista zadnji koga treba žaliti
    zašto?
    (za bilo kakav koncizni odgovor, dodjeljujem glavnu nagradu)

    -- vilimstvor -- 16.07.2024. u 10:56

  • znači i ti misliš da su krive žene,
    jer da više brinu o muškim potrebama,
    svijet bi sigurno bio neko puno bolje mjesto,
    osim ako sami muški ne bi odlučivali,
    onda nema mjesta ni za koga,
    pa ni za njih same,
    a ti viduj
    p.s.
    meni je kristalno jasno da su za sve krivi krivci,
    a traženje već nekog svjetski je sport broj jedan, dva, tri, ...

    -- Blumi -- 16.07.2024. u 13:28

  • nakon 4-5 god. boravka vani, nerijetko sam, po povratku, morao djeci popunjavati lingvističke "praznine" kao: "grizodušje" "prijestolonasljednik" pa i "požrtvovnost"... sad izgleda kako nije to samo pojava kod apatrida nego, dijelom, posljedica doomscrollinga, cringea, bingea, influencinga....A i karaktere Sonje M pronaći u stvarnom životu je zahtjevno, možda se i tu budu oslanjali na AI/UI...
    Novu povijest pratim uz kokice

    -- pal MOOD -- 16.07.2024. u 14:54

  • Blumi naravno, kako drugačije, vidiš da sam stavio grablje i štihaču u izravnu vezu sa žensko-muškim odnosima, a usput još i dvotočku i par zagrada, nek se nađe za ljude dobre volje, kakvih je očito ne onoliko koliko bi trebalo :))

    pal mood, i ovi koji su tu imaju očito problema s tim pojedinostima, zapravo je izgleda na djelu ono što se bojimo reći naglas: da hrvatski književni jezik govori sve manje ljudi, a još manje čita.... Sonja M, ah, tiha Sonja :))

    vilim, ne znam, nije mi na ovoj vrućini do nagrada, a to tko će koga žaliti, to je prosim lepo, privatna stvar; jedino što je zabranjeno, to je pucanje :)))

    -- j. -- 16.07.2024. u 16:35

  • moja greška
    komentar je bio upućen @luki2

    -- vilimstvor -- 16.07.2024. u 17:55

  • Čak i politiku izbjegavam! Vjerujem da nas ne čeka ništa dobro.

    -- Galaksija -- 27.07.2024. u 17:17

četvrtak, 11.07.2024.

Stajanja

4ac92f0a-79b2-48d8-8390-641b0713b68d


7d798357-c01a-4d13-b387-efa6d0f49d6b


18e6cdae-8fb8-4643-b8f6-c8d7ab5c4390


591d8f36-f1b9-4063-b201-48b5548e75fa


138553a1-4df1-4dfd-ac87-b69d856151ec


1063141f-0663-4dcd-8744-c5cbfbcbccd0


Kada ne možeš hodati dugo, ili brzo, ili oboje - ti ćeš hodati gledajući oko sebe pomno i oprezno, ne bi li izbjegao propustiti kakav prizor bogatstva, spokoja ili vrijednosti. Što dani bivaju toplijima, to je više takvih prizora oko tihog i polaganog hodača u ranoj jutarnjoj šetnji. Možda ne umiješ uhvatiti to blago i nenametljivo čudo tehnikom, ali nastojiš ne zaobići ga i zaboraviti, već iskazati mu dužnu i prikladnu pažnju. Otuda i ova stajanja, gledanja i čekanja; svjedoci želje za svjedočenjem o tišinama male radosti i vrijedna putovanja. Biti dovoljan jer jesi; koliko još toga još možemo učiti od ovog važnog svijeta što nas čuva i tješi a da mi to najčešće i ne znamo, ili saznajemo polako, na koncu svojih puteva, prepuštajući mu se.

11.07.2024. u 19:32 • 10 KomentaraPrint#^
  • Čudo svega je u prirodi.
    I u nama kad uspijemo spoznati tu divotu.
    Divna su ti stajanja, Vjetre .

    -- konobarica -- 11.07.2024. u 20:23

  • ..........uz ova stajanja- kako si nazvao slike stojećih izdanaka - ti si jača i moćnija vertikala jer, upravo takav postojiš među njima koji će > na podnevnom suncu > ipak klonuti

    -- Donabellina -- 11.07.2024. u 22:05

  • Mi niti ne znamo da nas čuva i tješi...imamo tek sitne bljeskove prepoznavanja koje onda obavezno i hitno treba zapisati, bilo pikselima bilo slovima, za vječnost.

    -- Sarah -- 11.07.2024. u 22:30

  • Predvne fotke! Ljubim!

    -- luki2 -- 11.07.2024. u 23:31

  • natura non facit saltus, priroda ne pravi skokove njen je princip kontinuiteta, po kome se celokupan razvitak u prirodi vrši organski i postepeno... divan fotoosvrt o govoru cvijeća...

    -- Dinaja -- 12.07.2024. u 09:09

  • odlično ulovljene foto stanki, umijeće putovanja i hodočašća se i svodi na uočavanju usputne, ne odmah prepoznatljive ljepote ;)loš vid vodi zanimljivim greškama u tipkanju, kao ispravljenog godočašća ;)

    -- NF -- 12.07.2024. u 10:26

  • Svijet je prekrasan, ako znamo gledati

    -- Lastavica -- 12.07.2024. u 12:10

  • Lijepe slike, svaka je svijet i ugođaj za sebe. Da, katkad nas okolnosti života natjeraju da zastanemo, da idemo sporije, da svojom pažnjom obuhvatimo neke druge registre i vidimo neke druge svjetove unutar ovih istih.

    -- Mariano Aureliano -- 12.07.2024. u 19:36

  • Petšest slika mijenja pristup svijetu, a kad čovjek sudjeluje u živoj
    slici i to često, gotovo da je neprepoznatljiv i sam sebi. Svaki detalj, svaki život vrijedan je pozornosti i zastajkivanja:)))

    -- nema garancije -- 12.07.2024. u 22:50

  • Tvoje fotke i opis opis podsjećaju na važnost prisutnosti u trenutku i svjesnosti okoline. Svaki korak, svaki prizor može biti prilika za učenje i divljenje. Uistinu, svijet oko nas nudi mnoge lekcije i utjehe, samo ih trebamo primijetiti i cijeniti.

    -- Potok -- 14.07.2024. u 09:00

nedjelja, 07.07.2024.

Kod

Dakle, bez puno filozofije: u Zagrebu na više lokacija postoji nekoliko trgovina koje pripadaju u tzv. charity shopove; mjesta na kojima možeš doći, donijeti što ti ne treba, odnijeti što ti treba i platiti kako i koliko želiš. Recimo, nedavno je otvoren Kod u Zvonimirovoj, dulje vremena već radi Qanah na Španskom i Vrbanima. Ne opskrbljuju ljude samo pakiranom suhom hranom i odjećom, neki čak i recimo knjigama ili starim posuđem; ljudi se uvijek iznenade kada shvate koliko im mnogo toga što imaju - uistinu ne treba; a baš na sumanutoj i ničim utemeljenoj potrebi za kupnjom takvih stvari temelji se ovaj svijet koji u tako velikom broju rađa siromaštvom, besmislom i ispraznošću.

Strašno je primjerice vidjeti koliko ljudi danas imaju odjeće; vele da mnogi od nas nose možda petinu onoga što imamo po ormarima; čak i u ovakvim "dućanima" mole, nosite nam samo sezonsko; nemamo kuda s tim.

Pogledajte samo oko sebe; koliko ljudi recimo automobila imaju jer su previše komotni i lijeni dogovoriti ili podijeliti korištenje s drugim, ili ići biciklom, pješke ili javnim prijevozom; koliko je hrane, napuštenih životinja, smeća, ambalaže, stvari koje nam nisu trebale nimalo ili tragikomično malo. Morali smo i mogli drugačije; svatko od nas doći će u nekom trenutku do tog zaključka. Nije mali broj slučajeva da čak lutalice i siromasi, za ne vjerovati, upadnu u kontejner s odjećom i tamo nasmrt zaglave.

Ovakve stvari, međutim, svjedoče kako ljudi još nisu izgubili kod dobrote i davanja.

Pa onda, da se vratimo na temu; ono što mi je posebno drago jest da su ovakve stvari osmislili i vode ratni veterani; kako jedan od njih, Mićo iz Zvonimirove kaže; kada je bila kriza, nepoznati su nam ostavljali kuverte s novcem ispod vrata s porukama potpore; ljudi sve češće svraćaju u njegov dućan, jednostavno jer trebaju jedni druge: ovdje to uvijek mogu dobiti; uz šalicu kave i sasvim poseban šoping. 

Čitam da taj novootvoreni dućan u Zvonimirovoj sada čak nema niti struje; hajde još ljeti tih par sati tjedno, ali da li netko znade, može li se zimi nekako akumulatorom ili na neki drugi način bez agregata barem osigurati čovjeku par sati nekog grijanja da sačuva zdravlje (uključenje po Elektri je beskrajno kompliciran poduhvat u iznajmljenom prostoru...)?

07.07.2024. u 18:43 • 9 KomentaraPrint#^
  • Ovakva mjesta su korisna i potrebna. Osobno, višak odjeće,
    obuće, posteljine odnesem u Prihvatilište za beskućnike.
    Njima uvijek treba.

    -- Lastavica -- 07.07.2024. u 18:54

  • Nedavno sam u FB grupi EMPATIJA ponudila veliki poplun kojega je koristila moja mama za normalni bračni krevet. Nitko od nas ( mislim na užu obitelj ) nema "normalni bračni nego su uglavnom francuski ležejevi li, kako mi u Dalmaciji kažemo ...pršona i po.

    Poplun su radile časne od čehanog perja moje svekrve , sačuvan sa šlifera dva , lijepo snimila i ponudila kao poklon...

    NITKO nije htio , nikome ne treba -nisam mogla vjerovati , ugasila sam oglas nakon 3 dana i jorgan spremila u vakum vreću. Baciti se ne usudim, Boga me sram - a ovakvih pokušsaja o kojima pišeš mi u Splitu nemamo. Sirotinje imamo i te kako

    -- Donabellina -- 07.07.2024. u 20:06

  • Čitala sam o ovome, jako dobre i korisne akcije. I sama nosim u Crveni križ i Caritas.

    -- luki2 -- 07.07.2024. u 20:41

  • Četrdeset godina Švicarske, kupovanje tada potrebnih, danas nepotrebnih stvari... tamo sto kvadrata stana, ovdje pedeset... ormari krcati odjećom danas izvan mode, kuhinjski regali krcati tanjurima, podtamjurima, bestekom, čašama za bijelo, crno vino i šampanjac... sve po dvanaest komada... zepter posuđe... željela darovat, nikome ne treba dvanaest... a razbijati komplete boli... knjige, neznam im broj, ali u troredu su na policama... neka nasljednici, kad nas više ne bude, sve pobacaju... ja ne mogu... izdala bih sebe...

    -- Dinaja -- 08.07.2024. u 00:13

  • Nemoguća sam u "čuvanju" uspomena.
    Onda me uhvati jedan dan, uzmem crnu vreću i trpam u nju dok stane.
    Nemam dobra iskustva sa poklanjanjem robe...

    -- mecabg -- 08.07.2024. u 18:30

  • super su takve inicijative, ja u berlinu nabavljam stvari u second hand dućanima već desetljećima, ovdje je u centru virovitice bio jedan fenomenalan, za 100 kuna levis 501, još mi traju, a dućan davno propao.

    -- NF -- 08.07.2024. u 20:57

  • moram priznati da nikad ne razmišljam o tome na što i zašto netko troši svoj novac, vrijeme, energiju, ... jasno, ili bar to pokušavam, ali svakako je dobro vidjeti ljude oko sebe, pa čak i tako da se rješavamo onoga što nam ne treba
    p.s.
    osobno, volio bih živjeti u društvu u kojem ću ja imati manje, a nikome neće nedostajati ono što uistinu treba, samo tu se vraćamo na početak petlje, za što vjerujemo da nam treba, treba li nam uistinu

    -- Blumi -- 08.07.2024. u 22:24

  • Lijepa idejica. Nadam se da ce netko pomoci sa strujom.

    -- Lou Salome -- 09.07.2024. u 09:40

  • Dobro je da ima i takvih trgovina. Dosta sam robe dao u Caritas a mogao bih i ovako.

    -- gogoo -- 09.07.2024. u 17:25

petak, 05.07.2024.

Kvalifikacije

Ljudi ne prate sport radi pobjeda, nego radi ljepote igre; to se najbolje moglo vidjeti po nedavnom nastupu hrvatske nogometne reprezentacije na kontinentalnoj smotri. U sjeni mnogobrojnih reklama, priloga i ekspertiza o tom događaju, koji - tko bi rekao - još uvijek traje, svoje ovogodišnje pripreme tiho su ovog lipnja odradili košarkaši.

Put kojim sada kroče započet je još prvog dana srpnja prošle godine, kada su među košarkaškim velesilama Irske i Luksemburga započeli pretkvalifikacije za Euro. S uspjehom, treba li to uopće reći. Nakon toga, pojačani kvartetom iz Eurolige i NBA, ispraćeni su bez previše nade na još jedne prekvalifikacije, u Istanbul. Znate već, pobijediti Tursku u Istanbulu pred petnaest tisuća navijača nije lako ni u boćanju. Ni, ovi naši i to su uspjeli, trasiravši tako put prema kvalifikacijama za Olimpijske igre. Jer, kao pravim poznavateljima sporta, nije vam ni to moglo promaći: da, ovo je godina s veljačom od dvadesetidevet dana.

Za sve koje košarka ne zanima, najbolje je da čitanje ovog teksta ovdje prestane. Ostali ionako već znadu kako smo u utorak navečer ukrotili Dončića; kako je Šarić ostvario treći triple-double u povijesti nacionalne momčadi i kako smo niti osamnaest sati nakon toga jedva prehodavši posljednju četvrtinu izgubili od Novog Zelanda. Jučer smo doznali da u subotu uvečer igramo sa Dominikancima, jer smo u drugom polufinalu tako spojili Slovence i Grke, što nam je bio neki tihi i nikad glasno izrečeni cilj. Ako prođemo, što neće biti nimalo lako, tada ćemo opet nakon niti osamnaest sati morati odigrati još i konačni obračun za Pariz, vjerojatno s odmornijim domaćinima i vjerojatno opet pred petnaest tisuća protivničkih navijača.

Jer, na Olimpijadi u turniru sudjeluje samo dvanaest momčadi; po teritorijalnom principu tu su tako recimo i Južni Sudan ili Australija; zbog toga tolika gužva. Fiba je polako postala smijurija od institucije; u ratu sa Nba i Ulebom ne može priskrbiti niti poštene termine, niti elitne suce, niti infrastrukturu; tjera ljude da igraju iscrpljujuće utakmice dan za danom; toga nema baš ni u jednom sportu, valjda ni u.... šahu.

Na koncu, samo bih posebno pozdravio kolegu Nessuno di voi; znat će on ako pročita, a ne možeš kod njega komentirati; dugo ga tu nema: svako dobro želim, da, očito, to je ta godina, čovječe :)).

05.07.2024. u 10:31 • 9 KomentaraPrint#^
  • Baš je tako, šteta što će samo jedna ekipa između Grčke, Hrvatske i Slovenije ići na OI a daleko su jače od nekih sa drugih kontinenata. Eto uspjeli su zaustaviti Dončića kojeg su jedva i Kelti iz Bostona a sad treba i onog visokog Nigerijca Gannis Ante... , ali bit će teško. Neka je ljepote u sportu.

    -- gogoo -- 05.07.2024. u 11:17

  • i ja pozdravljam @Nessuno di voi......drag mi je , tekst sam pročitala i komentiram kao neki u "Miljunašu" --to nije moja domena --

    -- Donabellina -- 05.07.2024. u 12:29

  • Više volim košarku.

    -- Lastavica -- 05.07.2024. u 14:44

  • u meni živi košarka od mladosti... Đerđa. Pčećaš. Korač... zlatni dečki...

    -- Dinaja -- 05.07.2024. u 16:31

  • Volim i košarku i nogomet. Ljub!

    -- luki2 -- 05.07.2024. u 22:15

  • Mislim da bi bio idealni broj momčadi na turniru 16.

    -- viatrix -- 05.07.2024. u 22:25

  • Sa košarkom je sve počelo. Promocija naše Hrvatske u Barceloni na OI. I ono jedno jedino, ali ipak vodstvo protiv Dream Team-a. Sjajne sportaše ima ova zemlja.

    -- marival11 -- 06.07.2024. u 07:15

  • O nogometu govori legendarni Igor Mandić.

    https://www.youtube.com/watch?v=tPELRkbou6o

    Molim te, otvori link. Ti, koji glorificiraš nogomet, nećeš se složiti s njim, ali meni su njegove riječi čista istina.

    A košarka? Ipak, nešto je drugo.

    -- Potok -- 07.07.2024. u 17:54

  • :))))))))))))))))))

    (budem posložio blog----malo sam se pogubio i izgubio nit)

    -- NetkoOdVas -- 16.07.2024. u 10:51

ponedjeljak, 01.07.2024.

Lutanja

Lutati se može namjerno ili nenamjerno, no ono što je kod lutanja važno jest potreba umanjiti ili posvema eliminirati njegovu trajnost. Lutati bez kraja i potrebe za zaštitom ne umiju niti zvijeri niti bogovi; možda i ne zato što bi im takvo što s vremenom dosadilo – nego i stoga što oni ovdje sigurno nisu radi lutanja. Ukoliko barem na čas, nasuprot tome, smijemo pomisliti kako smo ovdje barem malo baš radi lutanja – onda nam ono, osim dopuštena i ljekovita bijega smije poslužiti i kao... ne umijem baš riječima opisati točno što, ali pokušat ću prenijeti vam to ovim fotografijama.

Topao proljetni uzduh širokih riječnih dolina; mekana i obojena popodneva prepuna peludi, čežnje i blagosti; šuštave trave i osušeno raslinje što pucketa pod nogama gotovo pa izgubljena namjernika; osjećaj da sve manje i manje toga moraš, a sve više toga želiš od onoga što željeti nije posve korisno, uputno ili umjesno. Pa kao što u kasno zimsko popodne, ma kakvim ljepotama okruženi bili, moramo polako već u ovakvim prilikama voditi računa o svojoj sigurnosti, toplini i utjecanju nevoljama; ovakva popodneva lišavaju nas gotovo pa svake brige i strepnje radi toga.

Teško je za takvo što pronaći društvo; ljudi bi možda željeli osjetiti isto to što osjećamo i mi – ali ne u vrijeme i ne na način kojeg mi upražnjavamo; čovjek možda baš na takvim mjestima i u takvim prilikama spozna koliko je pod nebom istinski sam i svoj; ili nije svoj, nego nečiji, ili nepronađen, ili izgubljen; kako se već kome posložilo.

Ono što nas ovakva mjesta mogu učiti; samo ako im to dopustimo, jest upravo to da ne može biti nikakve radosti niti punine između nas i drugih ljudi sve dok sami sebi ne postanemo dobro društvo, pa zaboravimo na sva moranja, trebanja i čekanja, ili barem ona koja nisu neodgodiva – i prepustimo se ovoj tihoj i nenametljivoj školi svakodnevice. Ili, kako bi rekli oni davni, iskusni, koji su dobro znali: čovjek je bogat samo onoliko koliko ima stvari koje istog časa bez oklijevanja umije napustiti.

Jer, nisam to ja kazao, ali volim podvući kadgod mogu; sve nevolje ovog svijeta leže zapravo u činjenici da najveći broj ljudi sam sa sobom u miru ne umije biti niti časka.

Dopusti li sam sebi vježbanje ovakvog čega, sasvim je moguće kako će čovjek jednoga dana smjeti nadati se tome da - barem na malo - postane za nekog drugoga dostojan čekanja, pozivanja, šutnje u društvu, trajanja.




















  • da, asocija, nedjelja navečer, nepoznati kolodvor u Augsburgu, izgubio sadnji vlak za dalje, gladan i žedan, sjedam bespomoćno na vreću na podu, dolazi djevojka iz restorana što se upravo zatvara, pita da li bih želio što pojesti, donosi veliku porciju mješanog mesa i kolu iz automata, odjednom ništa više nije beznadno, kombiniram povratak dio puta, pa možda tamo nađem vezu za dalje, karta vrijedi cijeli vikend, i bi tako, ma znao sam ja putovati, ali vrlo često to nije ovisilo o meni. nego, što je ono bila tema posta ;)

    -- NF -- 01.07.2024. u 07:27

  • " Lutati se može namjerno ili nenamjerno, no ono što je kod lutanja važno jest potreba umanjiti ili posvema eliminirati njegovu trajnost"

    Ne volim riječ lutati, lutanja- zato sam i istakla prvu rečenicu poetiziranog teksta o sljubljivanju -svjesnog ili slučajno odabranog - suživota s prirodom na ovakav način kakav ti voliš. Pokušala sam naći adekvatni sinonimski izraz za "lutanje " ali nisam uspjela..
    Očito rijetki znaju zašto vole lutati danju, noću bilo kada -kad zažele sebe poistovijetiti s travkom, stablom ili vlastitim mirom

    -- Donabellina -- 01.07.2024. u 08:02

  • divno je prolutati tvojom fotopoezijom...

    -- Dinaja -- 01.07.2024. u 08:58

  • Divna su Tvoja lutanja. Volim lutati, ali volom se i sretna i ispunjena vratiti. Ljubim!

    -- luki2 -- 01.07.2024. u 22:30

  • Fotografije odlično asociraju na lutanja.

    -- viatrix -- 01.07.2024. u 23:43

  • Lutati/skitati/tumarat divljinom prirode, ali ne sam. Biti flaner... uvijek. Besciljno otkivati tajne urbane geometrije, lunjati i otkrivati sebe u vremenu i prostoru - može. Izaći izvan kaveza vlastituh ograničenja... lutati znači skupljati novootkriveno, biti kolekcionar srušenih barijera. Potvrditi sebe u odnosu na iskon -- flanerizam.
    Lutanje je i znak demencije.

    -- Potok -- 02.07.2024. u 09:27

  • Lijepo je lutati i biti u miru sa samim sobom i drugima. Most preko Krapine ili Save?

    -- gogoo -- 03.07.2024. u 00:37

  • Na takvim mjestima vraćamo se sebi. Kad mi je svega dosta, mora
    mi nije dosta. Sjednem na stijenu i razgovaram s morem.

    -- Lastavica -- 05.07.2024. u 06:52

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

DNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraže blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica