Marketing
Lutanja
Lutati se može namjerno ili nenamjerno, no ono što je kod lutanja važno jest potreba umanjiti ili posvema eliminirati njegovu trajnost. Lutati bez kraja i potrebe za zaštitom ne umiju niti zvijeri niti bogovi; možda i ne zato što bi im takvo što s vremenom dosadilo – nego i stoga što oni ovdje sigurno nisu radi lutanja. Ukoliko barem na čas, nasuprot tome, smijemo pomisliti kako smo ovdje barem malo baš radi lutanja – onda nam ono, osim dopuštena i ljekovita bijega smije poslužiti i kao... ne umijem baš riječima opisati točno što, ali pokušat ću prenijeti vam to ovim fotografijama.
Topao proljetni uzduh širokih riječnih dolina; mekana i obojena popodneva prepuna peludi, čežnje i blagosti; šuštave trave i osušeno raslinje što pucketa pod nogama gotovo pa izgubljena namjernika; osjećaj da sve manje i manje toga moraš, a sve više toga želiš od onoga što željeti nije posve korisno, uputno ili umjesno. Pa kao što u kasno zimsko popodne, ma kakvim ljepotama okruženi bili, moramo polako već u ovakvim prilikama voditi računa o svojoj sigurnosti, toplini i utjecanju nevoljama; ovakva popodneva lišavaju nas gotovo pa svake brige i strepnje radi toga.
Teško je za takvo što pronaći društvo; ljudi bi možda željeli osjetiti isto to što osjećamo i mi – ali ne u vrijeme i ne na način kojeg mi upražnjavamo; čovjek možda baš na takvim mjestima i u takvim prilikama spozna koliko je pod nebom istinski sam i svoj; ili nije svoj, nego nečiji, ili nepronađen, ili izgubljen; kako se već kome posložilo.
Ono što nas ovakva mjesta mogu učiti; samo ako im to dopustimo, jest upravo to da ne može biti nikakve radosti niti punine između nas i drugih ljudi sve dok sami sebi ne postanemo dobro društvo, pa zaboravimo na sva moranja, trebanja i čekanja, ili barem ona koja nisu neodgodiva – i prepustimo se ovoj tihoj i nenametljivoj školi svakodnevice. Ili, kako bi rekli oni davni, iskusni, koji su dobro znali: čovjek je bogat samo onoliko koliko ima stvari koje istog časa bez oklijevanja umije napustiti.
Jer, nisam to ja kazao, ali volim podvući kadgod mogu; sve nevolje ovog svijeta leže zapravo u činjenici da najveći broj ljudi sam sa sobom u miru ne umije biti niti časka.
Dopusti li sam sebi vježbanje ovakvog čega, sasvim je moguće kako će čovjek jednoga dana smjeti nadati se tome da - barem na malo - postane za nekog drugoga dostojan čekanja, pozivanja, šutnje u društvu, trajanja.
Post je objavljen 01.07.2024. u 05:24 sati.