penetenziagite

četvrtak, 29.05.2025.

Ana Ahmatova

'Kršila pod tamnim velom ruke…
“Zašto si danas ublijedjela?”
– Zato što sam njemu gorke muke
sve do pijanstva nalijevala.

Zar ne pamtim? Pođe posrćući,
usta mu se grče sve mučnije…
Ja potrčah, priručja ne tičući,
i trčala sam za njim do kapije.

Gušeći se, vrisnula sam: “Šala
sve je. Odeš li, u smrt me goniš”.
Osmjehnu se spokojan i žalan
i reče mi: “S propuha se skloni”.'

29.05.2025. u 23:26 • 7 Komentara • Print • # • ^

Bolje izdati knjigu nego prijatelja

- Stvarno bi bilo glupo i ružno da je na drugi način saznao za tvoju knjigu, a ne da si mu ti rekao.
- Razumijem ja tebe, ali rekao sam ti unaprijed; mislim da ga je to povrijedilo.
- Pa što onda, bitno je da nisi ništa prešutio.
- Smije li se među prijateljima nešto prešutjeti? Eto recimo, nas dvoje; osim što smo ljubavnici, vjerujemo jedno drugome - onda smo valjda malo i prijatelji; nije li tako?
- A vas dvojica, vi ste prijatelji?
- Pa, danas mi je to više puta rekao; ne ja njemu - već on meni. I još mi je rekao ono svoje; ono što mi je rekao valjda prvi puta u životu kada smo se upoznali i kada sam saznao da je diplomirao komparativnu: da na svijetu postoji sto knjiga koje vrijede; zato ni on nikada nije napisao knjigu. A i on je meni prijatelj; kada sam čuo za onaj masakr u školi, nazvao sam ga da se nađemo na kavi; lakše mi je bilo biti u društvu s njim nego sam. Majku mu staru; valjda ne bi čovjek kad mu je teško zvao neprijatelja da ga utješi?
- A što si mu ti na to rekao?
- Na što?
- Na to o stotinu knjiga koje vrijede? Zar sve ostale nisu onda za drugo nego za smeće?
- Ništa, što da mu kažem. Rastužio sam se; mene ne veseli kada vidim da je netko nervozan i povrijeđen.
- Pa otkud znaš da je nervozan i povrijeđen?
- Već treći put prilično isprekidanim rečenicama sam započinje razgovor o tome; recimo, razgovaramo o plaćama profesora, ili o tome koliko dugo je Petković ozlijeđen, ili o tome radi li toranj na Sljemenu iza osam navečer, a on skrene ravno na moju knjigu: veli, to nema veze s time što si ti objavio roman.
- I ništa nisi rekao na to da tvoja knjiga ne valja?
- Ne, pa zašto. Najvjerojatnije ništa i ne valja. Uostalom, jesi li je ti pročitala; tebi je posvećena, znaš da to piše na početku? Da nešto valja, valjda bi je pročitala.

(Stanka od dvadesetak sekundi; gledaju se u oči, a oboje teško suzdržavaju da im kutevi usana jače ne podrhtavaju i rašire se u osmijeh.)

- On zna, bez da čita. A kako bih ja znala da ne valja ako je nisam pročitala? Možeš misliti, zato si toliko i forsirao da ti je izdaju; zato što si mislio da ne valja.
- Forsirao sam sve to sasvim sebično; zato što sam mislio da ću tako ući u besmrtnost. Gospođa iz izdavačke kuće nazvala me i rekla da to mora objaviti... ma znaš, već sam ti stoput ispričao od ljeta.
- I, jesi li ušao u besmrtnost?
- Sigurno jesam, uopće ne sumnjam u to. Pa evo, vidiš, daj me dotakni; molim Te. Sigurno ćeš osjetiti. To, da je netko besmrtan, mora biti da se to ne može ne osjetiti.
- Ako i jesi besmrtan, ja ću te jednog dana udaviti koliko me znaš izluditi, pa ćeš prestati biti.
- Od Vaše ruke, gospo, meni je milo i mrijeti, ako se već mora.

(Dotiče ga rukom po nadlaktici na kojoj je zavrnuo rukav i tamo drži dlan. Onda dugo, dugo nitko ne kaže ništa. Čuje se kako vani vrapci živču i viču jedni na druge. Njegova gola ruka odjednom se naježi, pa preko njene i svoje ruke prebaci neku bluzu. Posljednji mrav na kuhinjskoj dasci veselo pronalazi mrvu keksa od jutros.)

29.05.2025. u 12:56 • 20 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 28.05.2025.

Normalan šamar

Pošten svijet zemaljski a evo i šire uzbudio se posljednjih dana oko jednog šamara. Zapravo, oko nečeg što je izgledalo više kao očajnička, staračka reakcija guranjem dlanom u lice, uz čak stručno mišljenje onih koji čitaju s usana, koji su prepoznali da je riječ o gubitniku, pa je pogurnuti morao s kiselim osmijehom izići iz aviona čiji jedan let košta vjerojatno toliko novaca da ih oni koji o nasilju pričaju nikada u životu ne da neće vidjeti na jednom mjestu; vjerojatno to ne mogu niti zamisliti – a novac je možda jedina istinska vrijednost koju poštuju, po kojoj mjere sve oko njih i kojoj vjeruju.

Dotle je to došlo da se pošten domaći čovjek složiti mora i s jednom Vedranom Rudan, pa pričati ni manje ni više nego o nasilju; još će na koncu u iste diple domaćini dipliti sa samim Jergovićem ili nekim sličnim, do kuda je ovaj svijet stigao. Pa onda treba reći klinkama da ne smiju oko sebe tući nježne dječake; no ja bih ipak radije djecu učio – pa ne treba nitko tući nikoga, a ne samo dječake ili djevojčice, ali ionako ćemo te neke sumnjive i nježne dječake kada malo porastu pa počnu pisati pjesme ili pjevati umjesto da kao normalan svijet sanjaju o tome kako će biti ratnici ili poduzetnici - s porugom zvati muškarcima koji su u sebi pronašli ženu, kao da je pojam žene nešto što baš ruganju služi i kao da drugi ljudi preko tih rečenica prelaze poput traktorskih guma kroz izmet i blato – i to će tada biti posve normalno, ne valja previše brinuti.

Sjetila me ta epizoda s Macronom jedne od najekspresivnijih i najnježnijih scena koje sam na filmskom platnu gledao, a tiče se Nostalgije Tarkovskoga iz onih neponovljivih kasnih osamdesetih u kojoj se obrađuje izgubljen život plemića disidenta oko kojeg raspojasana i puna života cvjeta renesansna Italija, a sve to istražuje isti neki takav renesansni disident od socijalizma izgubljen u svijetu svojih ideala, pa ga njegova muza, ljuba, što li, tresne na neku njegovu rečenicu s Marsa šamarom u obraz, a njemu prokrvari nos.

Ono što bi danas Tarkovskome reći trebalo, samo da se taj najbolji od najboljih pridigne iz groba pa zagleda oko sebe, svakako bi bilo ovo: kada ste pričali o ogledalima i diplili o idealima, jednakosti i ljepoti, jeste li gospon Sergej baš na ovo mislili, ovo što sada i ovdje možete vidjeti, ili je stvar negdje ipak pošla ukrivo?

Što da vam kažem, pa nešto slično mi se i samom davno, davno desilo; spremali smo se ujutro na posao, ona je u muci ženskoj koja nama muškima teško da će ikada poznata do kraja biti - tražila posljednje čitave i čiste čarape u ladici, pa mi tumačila da moramo ovako ili onako i da ne može ovako ili onako, kako se već nepritomnom muškom čeljadetu tumačiti mora da stvar ne pođe u kvar, a ja sam vjerojatno je uopće ne slušajući sitnosopstvenički da prostite potegao najrođeniju ženinu sisu, jer što je prirodnije nego da muž najljepšu i najmiliju u vestu obučenu sisu vlastite žene potegne i pomiluje ujutro dok mu ona nešto objašnjava a žure na posao da bi uvečer mogli kupiti nešto za pojesti; i puno više od toga zapravo niti nemaju, niti izgleda da bi ikada mogli imati – jer već im je nekoliko najboljih godina pojeo rat, i skakavci, i pretvorbe, i ljudi s velikim riječima na usnama oko njih, najobičniji lažovi i smradovi koji zamajavaju mladost po svim meridijanima i paralelama obećanjima o boljem sutra?

Znate već, kod nas vam je malo drugačije s tom ljubavlju i poštovanjem; navodno da muškarci traže poštovanje, a žene ljubav, ali fućkajte vi to; znate vi već onu davnu priču o plakatu punom ljubavi i poštovanja.

„Za gram poštovanja trampila bi ona istoga časa tonu njegove slavne ljubavi koja joj ispada iz džepova i curi iz torbi na tlo poput voska što istječe iz srca stare, dogorjele svijeće. I obrnuto. Njemu ne treba poštovanje, ima ga kod nje na bacanje. Topi se s tim bespotrebnim tustim teretom u naramku od stamenosti kao sladoled u kolovozu. Njemu treba da ga ona usred najgore svađe poljubi u uho; fućka on na sve riječi, geste, uvažavanja, koristi. Za njega je korist svih koristi njen sveti, bijeli, čisti trbuh na njegovu obrazu.“

Da, bio je to šamar; jedini šamar kojeg sam dobio nakon što me otac sa deset ošamario jer sam majci divalj, blesav i mlad nakon što mi tko zna što nije dala ili je naložila - povikao da je glupača; otac koji je tu večer trista kilometara prevalio smrdljivim i starim busom preko sedam gora tko zna otkud samo da me vidi i potom isto tako pošao natrag, jer nije živio s nama i jer je s majkom – kao da su živjeli stoljeće ispred - bio u stalnoj svađi (ali ih to nije sprečavalo da provedu pod istim krovom noć ili dvije zajedno, kada je za mene trebalo), a pri tom je dobro znao kako od takvog marvinčeta muškog čovjeka nikad postati neće ako se recimo na majku otresao bude (a to današnji ljudi nikako da shvate).

Poslije naravno da je bilo strašno; oprosti mi, suze, možda čak i kaplja krvi iz nosa na bijeloj košulji, baš kao kod Tarkovskog, ah, patetike; razgovor koji je nastupio tek tada da sunce nad nesrećom ne zađe i slično. Mislim na oba šamara koja sam u životu primio, a ta dva su – vjerujte mi – bila malo, premalo koliko ih je trebalo biti, ali su stigla baš nekako u pravi čas.

Možda u tome i jest čitava stvar; da šamar bude jedan jedini, ali da stigne u čas u koji treba stići; ni prije ni kasnije. Pa moraš kao čovjek zahvaliti dragome Bogu što ti je poslao ljude koji će oko tebe znati raditi prave stvari u pravi čas.

Za ovo što je popio francuski predsjednik, čisto sumnjam da je takvo što. No, tko sam ja da sudim o dvoje ljudi i nečemu što su svojom voljom odabrali? Jer, pokušajte samo zamisliti koliko pripadnica ljepšeg spola svakog časa sanja o tome da staru vješticu spali ili barem otjera s trona pa da ga uprazni. Ne smijemo li ljubav njih dvoje onda zvati nekako uzvišenom i ne smijemo li upitati, što ako ona njega šamara češće, a on to prihvaća, ili tko zna kakav bi taj vječiti dječak bio da toga nema – tko smo mi da o tome sudimo ako se radi o dvoje ljudi koji su tako odabrali i koji se ne žale, ili ništa ne poduzimaju da nešto pođe drugačije? A tako bismo rado bili u njihovim cipelama, jer su naše nekako – prazne.

I tko smo mi da uopće ičemu sudimo, ako se takvo što jasno i nedvosmisleno pred našim očima ne odvija, kao kada muž ženu ulovi da prostite za sisu kada nije red i nema za to dopuštenje nego moraju trčati na tramvaj, iako je svijet stvoren zato da bi muževi svoje žene bez ičije privole ili dozvole za sise hvatali pod punom vlašću autoriteta i u smislu svih patenata, uredbi i odredbi boga i maršala ili barem predsjednika, ili kada vlastitoj majci derle poviče da je glupača, pa o tome ipak imamo barem kakav-takav uvid, a ne da o svemu moramo konzultirati stručnjake za uvećanje piksela i čitanje s ljudskih usana, ili recimo pravednije – zavirivače iza tuđih zavjesa kakvi smo i sami, jer iza naših nema ničega da užasa pustoši i nevolje?

Zvati takvo što nasiljem u današnjem svijetu; jedan jedini šamar kojeg je čelnik jedne od najmoćnijih država svijeta primio od osvoje ostarjele, onemoćale i vjerojatno ovim svijetom izludjele četvrt stoljeća starije družice - jest po meni u najmanju ruku neumjesno. Na živce nam već idu Veljače i Severine i tko zna koje još pete ili šeste, pa smo dočekali svojih pet minuta slave da sada i mi možemo reći, aha, vidite vi kako je to, i žene su nasilnice. Zato i iscrpljena Vedrana Rudan ovo ne govori da zaštiti staricu u zlatu, nego da prokaže one koje su karijeru stvorile na vrištanju i - da prostite - pišanju u vjetar, a pišati u vjetar teško se može bez - da prostite - pimpeka, dok je sirotinja oko njih ginula i dok svojim vrištanjem tu nevolju nisu pomakle ni za milimetar, nego možda čak i unazadili stvar.

Naravno da žene nemaju pravo na monopol u smislu nasilja; postoje muškarci koji i od žena trpe neviđena i nesmiljena zla, jer žive s uglavnom bolesnim i neizliječenim ženama koje ih tuku, ili od života riječima grade neizdrživ pakao. No, pored svih ljudi koji ginu od muške ruke i pored činjenice da je ovaj svijet muški i da zapravo zato takav i jest – pa nije pitanje ginu li od te ruke muškarci ili žene, nego je stvar u tome da je pet šestina a vjerojatno i više počinitelja svega zla na svijetu muškog roda – to je doista neumjesno.

Neumjesno je šamar Makronke optočene krvavim zlatom zvati nasiljem dok dva kilometra dalje pucaju u ljude kao u stoku ili mlate žene i djecu kao paščad ili netko na tom istom aerodromu radi treću smjenu zaredom za crkavicu pa više od muke ne može stajati na nogama ili mu jetra natiče kao košarkaška lopta što je negdje u potaji niti kilometar daleko, za dolar po satu šiva neko dijete.

Profit je problem, izrabljivanje je problem, onečišćenje i gubljenje resursa pod kojima ova jadna planeta stenje od muke i puca za privatne stražnjice - to je problem i ljudska pohlepa i zavist i nesolidarnost su problem; svijet je pun ljudi koji znaju šta treba da rade; svijet je pun nezainteresiranih sanjara i stručnjaka bez srca; nisu problem muškarci ni žene, i svi to dobro znamo, ali nitko da to naglas kaže, osim onih koji bi susjedima preko plota rado prokazivali neke čudne woke ideologije i u tim šarenim lažama vide trista čuda i problema, kao da drugih nema i ne postoje.

Jer, ako kažemo da je ljubav „bijelog muškarca na poziciji moći“ (kako bi ga okrstila jedna od onih koje su na tom dipljenju o muškom nasilju izgradile čitav svoj stil i namrčile para) prema ženi četvrt stoljeća starijoj od njega nenormalna, onda sigurno da nisu normalne niti sve one ljubavi osamnaestogodišnjih pevece ljepotica sa bogatim djedicama, a na koncu svakako da prije svega nije normalna niti ljubav dvoje dvadesetitrogodišnjaka koji pođu jedno za drugo a nemaju ništa, ili sve što imaju stane u jedan ruksak i jedan jedini red neke prastare štedne knjižice, ako i tamo. Pa onda grade i rade i trude se; bosi dolaze kući s posla jer su se cipele na nogama od nošenja raspale a za nove novaca nije bilo, i nakon trideset godina nađu se u stanu, kući, novom automobilu, ili u svemu tome zajedno s legendarnim pitanjem Talking Headsa, „My God, how did I get here?“

Takva ljubav najnenormalnija je od svih nenormalnih stvari u današnjem svijetu u kojem je jedino važno tko koliko ima i kako izgleda. Zato njoj često navečer dok zirkamo u zvijezde pod krovom naše verande, ili u ono što je od njih nakon milijuna godina ostalo – mislim, je li, na zvijezde, iako ni veranda nije za baciti po povijesnim pitanjima - znadem reći, mi smo najnenormalniji od nenormalnih; sjećaš jednom, pričao sam ti, prije dvije ili tri godine kada je na mom zaslonu zasvijetlilo srce koje si mi poslala, a frend me pitao, tko ti to šalje, pa ja rekoh, žena; on je na to rekao samo par riječi: vi ste stvarno opasni.

Opasno je voljeti u današnjem svijetu; voljeti tako da ne pitaš kakve ću koristi od toga imati i hoću li preživjeti to da sam nekoga volio, ali ne umijem drugačije. Tako su mene učili, nikako drugačije, da se voli, pa ako uopće ičega dobrog u meni nakon svega ima ili je ostalo, to ni u jednom jedinom djeliću nije moje, nego je od tih ljudi koji su me takvo što učili. Ja sam njihov, čitav i cijeli, koliko god i dokle god me ima; nema ničeg vrijednog pod kapom nebeskom čemu bi se čovjek razdao od dobrih ljudi koji su se isto tako razdavali dok su umjeli i mogli. A da budem do kraja pošten, moram onda još i ovo reći: od svih njih tu je bilo dvojica ili trojica muškaraca a sve ostalo su – da prostite – žene.

Jer, nije stvar u šamarima i nasilju; ako ne vjerujete da se čovjek nakon trideset godina ponovno, do smrti, da ne vidi ništa drugo i nikoga drugoga ne može zaljubiti u onu koju gleda svaki dan i dodiruje svake noći – onda o životu nemate, da se netko ne naljuti, blagoga pojma. Ovog puta neće se on zaljubiti u ono što je na njoj blještavo, utegnuto ili mlado; zaljubit će se u svaku poru i boru, jer znade da je za njega nastala i od brige oko njega izišla; zaljubit će se u svaki iskrivljeni prstić na nožici ili zadebljanu venu nad gležnjem, jer je svijetom hitala da baš njemu bude bolje i da skupi ono malo mrva što je još ispalo i što se skupiti može; i nije pri tome pitala što je tko dao, nego kako baš ja mogu dodati još to malo da bude još bolje?

Ništa na ovom svijetu nije normalno, jer biti normalan najveća je i najbolesnija bolest od svih. Tamo kume gdje ti kažu da budeš normalan, bježi koliko te noge nose, jer veće nesreće od gledanja u tuđi pjat teško da ćeš vidjeti, a bit će to mjesto s kojeg će ti se kasnije to što ti je netko u tvoj pjat zavirivao činilo najmanjim zlom prema onome što je poslije bio spreman činiti, a kamoli govoriti.

Trebalo bi baš onako hamsunovski uzeti pušku i sjekiru, odjebati ovaj pokvareni svijet dok čovjek ima snage; otići u šumu gdje nikoga nema, sagraditi kolibu, pa će već nekako do nje doći i ona najbolja od najboljih, ako nam tako dragi Bog dade, da začnete djecu i da stvorite budućnost, i tako zasnovati sasvim nov svemir; čitajte starog fašistu Knuta ako niste, i možda Houellbecqa, Zolu, Tolstoja, sve patetične i prozaične starce; ovo ostalo su manje-više obični brojleri.

Ako treba neki šamar da te na tom putu dovuče svijesti, jer ako ne slušaš, kurvin sine, da se sjetimo najvećeg od svih velikih proroka - nećeš ni jesti: tim bolje.

28.05.2025. u 17:57 • 10 Komentara • Print • # • ^

petak, 23.05.2025.

Jabuka

- Popnimo se na Jabuku, tu nam Fifi ništa ne može!

Kad misliš o drvu, ti misliš o jabuci. Zapravo, o Jabuci. Sve drugo su drva; uporan i svestran rod debelih i tankih bića; čudesna četa od ljepote i tišine što šumi u visinama, a djed često znade odlaziti s tobom preko brijega noseći sjekiru u ruci – da se nađe, pa tako hodate tim čarobnim, zelenim i beskrajnim prostorom kao Zemljom drveća; obećanim kraljevstvom tajni, davnih priča i mnogobrojnih pouka koje se pričaju uvečer, uz svijeće i pucketanje vatre u starom bijelom štednjaku na drva, kada nema struje jer ni ove jeseni – kažu stari - nije palo dovoljno kiše ili se opet neki nesretni pijanac što se sav krvav previja od bolova i nevolje zabio svojim automobilom u stup na onom zavoju prema bolnici, a električni vodovi sa stupa popadali su po zemlji pa iskre u mrkloj noći poput krijesnica.

Živiš na možda dva ili tri kilometra od samog Trga, a kao da živiš na selu; ljudi po dvorištima drže kokoši i mljekarice s Bijenika i Šestina bakama ostavljaju mlijeko u flašama iza vrata, a djedovi pile, bruse i hoblaju drvo po starim, pljesnivim radionama čiji krovovi po dvorištima samo što se ne sruše. Kada ih priroda pozove tamo gdje čovjek odlazi sam, obave to malo što imaju u neku staru zahrđalu konzervu boje i bace ono čime su je napunili kroz vrata radione, u travu ili pored ograde. Čitava ćeš života kada budeš gledao kako ljudi izlijevaju tekućinu misliti o tome kako kroz otvorena vrata radione izlijeće žuti mlaz nečije mokraće skupljene u konzervu boje; bit će ti to sjećanje na slobodu, dosljednost i nedodirljivost ljudi koji sami izrađuju čitavu neku stvar od početka do samoga kraja, ne koristeći nikakve matrice niti dijelove.

Kada jednom ne toliko od svoje volje, nego od onoga što se, je li, odredilo, dobiješ sobu koju će prozvati radnom, tada ćeš Onoj koja je takvo što samo za tebe osmislila i ostvarila – vjerujući iz tko zna kojeg razloga kako valja to što ćeš ti tamo pisati i raditi - reći:

- Ništa to ne valja ako ja ovdje ne budem imao praznu flašu, znaš već, pa kada me potjera, da ne moram dolje, nego samo skupim ovdje gore.

Naravno, iza toga slijedit će jedan od onih pogleda od kojih se skameniš; to je i njegova jedina svrha: da ti baš nikada na pamet ne padne činiti ono što svojim brbljavim i brzopletim usnama izričeš; zato nikada niti pomisliti nećeš da bi takvo što uopće provodio u djelo dalje od te heretičke rečenice.

- - - - -

Sada si opet sklopio oči pa se vidiš s djedom u visokoj travi; penjete se onom strašnom strminom Kajfešovog brijega sa zapadne strane; tamo gdje put od nekadašnje Miškinine iza posljednje kuće kada se popneš na ravno - vodi na hrbat, pored starog njemačkog bunkera i kraljice Jabuke. Padina je nekoć bila zasađena voćkama što su se većinom posušile i propale, pa su od njih ostali samo maleni, natruli izbojci koje je odavna već prekrila trava, zato je opasno van onog puta trčati nizbrdo padinom, jer se lako možeš spotaknuti i pasti na neki od njih. Od svih tih voćaka ostalo je još samo nekoliko prastarih bresaka; one će krajem kolovoza davati najslađe voće tvog djetinjstva; malene, gotovo zelene ili smeđe brašnaste plodove koji se tope u ustima poput nektara.

Djed te jednom rukom vuče i pomaže ti penjati se; još si malen i ne možeš lagano stizati njegove duge i vješte noge što grabe uzbrdo; u drugoj ruci mu je sjekira; kada odlazite tom travnatom strminom prema vrhu, da biste dosegli šumu što počinje odmah iza vodovodne kaptaže na vrhu, nadate se doseći tišinu i spokoj guste i tamne šume na istočnoj padini; onoj što se strmo spušta prema Šestinskom dolu i potoku. Zovete je jednostavno šumom; ako postoji šuma, to je onda ta: tamna, daleka i beskrajna padina na kojoj žive bezbrojna stabla po kojima se penju bršljani a među njima rastu paprati i šumsko bilje puno trnja i lišća koje ti još dopire čak i do ramena, plašeći te i grebući po rukama i licu.

Šuma, to su drva, mnogo drva; drveće; doba je to u kojem nije – možete li to zamisliti – nešto neobično hodati okolo sa sjekirom u ruci kada ideš nekamo gdje nema kuća; gdje su tišina, vjetar i čekanje stopljeni u jedno. U velikom bijelom svijetu, tamo gdje postoje zgrade koje dopiru do samog neba i gdje od njih ljudi ne mogu vidjeti ništa drugoga, hodaju kroz crne magle Ripperi ili Raskoljnjikovi sa sjekirama obješenim o vezice što su ih netom sašili pod pazuhom; u svijetu kojeg si ti još dio djedovi hodaju sa sjekirom u ruci, veselo i bezbrižno, kao što ljudi po rukama da im budu od pomoći nose štapove, kišobrane ili torbe.

Djed često u šumi odsiječe nekakav suh komad grane ili čitavo suho deblo, pa ga onda danima rasječena nosite u naručju iz šume kući; nose i drugi s tobom – svojim kućama, i nitko ne pita ništa. To je zato što se dobro znade da oko šume žive ljudi koji od nje uzimaju onoliko koliko im treba, ili onoliko koliko treba da šuma dalje raste, buja i širi se, a ne da propada i raste u sebe, kako rastu ljudi koji odlaze. To je zato da nam šuma bude mjesto u koje ćemo poći kada idemo daleko; tamo gdje nema ljudi i gdje najjače pjevaju ptice, da svojom pjesmom dosegnu nebo koje se visoko gore pruža iznad krošanja, ondje gdje niti pogled doprijeti više ne može.

Baš tako bješe i onda kada ste u podnožju brda, uz samu cestu za bolnicu, na mjestu ograđenom starom zidanom ogradom obraslom bršljanom što su ga bake zvale Gradsko – odlučili napraviti nogometno igralište, pa su se očevi i djedovi složili i skupili; tvoj djed je naravno pribavio ravnih i uskih stabala za stative a onda je pljunuo u šake i od gušta pokosio tih nekoliko stotina kvadrata; još pamtiš zvuk kose dok siječe i pokret iz zgloba kojeg te naučio; drugi su dodali dugačke letve za prečke; iz obližnje stolarske radione pribavljene su daske koje ćete obojiti bojom, da izgledaju kao prave reklame; cijeli je tjedan tog nezaboravnog ljeta gotovo čitavo susjedstvo kopalo i poravnavalo onaj sjeveroistočni ugao što je bio za pola metra viši od ostatka ravnine; odnekud su se nabavila i kolica, i krampovi, i lopate i vaservage; no drvo bješe srce tog poduhvata; štogod da je bilo dodano u ono što nam je dala priroda, bilo je od drva.

Na vrhu tog prostora kao granica dvaju svjetova stajala je Jabuka; kraljica tvog djetinjstva; utjeha sviju tuga i jamstvo sviju radosti; čuvarica tajni i zaklon od sviju zala. Ne pamtiš da je tamo, kod Jabuke ili pod njom itko ikada ikoga tukao, kinjio ili se svađao; pod Jabukom ili na njoj bilo je tiho, spokojno i tamno; da sve iskre naših nevolja ugasnu u sjeni i pretvore se ni u što; u ono što i jesu – ili najbolje rečeno, nisu. Zato su susjedi davno još, kada je najstariji od njih bio malen pa takvo što nitko niti ne pamti, ili čak još i prije toga, pored Jabuke i nedaleko starog bunkera iz rata napravili stol i tri klupe, da se na njima može sjesti, odmarati i uživati onako kako se nigdje drugdje ne može. Ili da se negdje pod Jabuku, na travu, malo dalje od strašnih kopriva koje rastu uz njeno deblo, može leći i gledati u nebo njenog granja, lišća i debla onako kako znatiželjni i spokojni ljudi obnoć ležeći na toplom i mekom pijesku gledaju u sazvježđa i galaktike.

Pa čak i ona strašna i smiješna rečenica s početka ove priče izrečena je s čistim i punim pouzdanjem u eksteritorijalnost Jabuke; nije postojalo zlo koje bi bilo toliko snažno, toliko trajno i toliko zaštićeno a da se pod njenim natrulim i raspucalim deblom ne bi samo od sebe zaustavilo. Bila je to rečenica što ju je jednog toplog ljetnog popodneva silazeći u divljem trku stepeništem kuće u dvorište pa dalje do same Jabuke Pero izrekao Slaveku, svome bratu, dok su iz stana na drugom katu bježali od njihova oca što ih je bos, s jednom šlapom u desnici gonio poput terijera zbog tko zna koje psine što su mu je pričinili.

No, i sam njihov otac; raspop i dokazani pjesnik, glava peteročlane obitelji, znao je dobro da doista tamo gdje počinje sjena Jabukine krošnje - prestaju svaka osveta, kazna, svađa i vika; Pero je bio sasvim u pravu: kada se popneš na Jabuku, tamo ti doista nitko ništa ne može.

Jabuka bješe na tome mjestu otkada pamtiš; svojim širokim i starim deblom zaustavljala je podivljale sanjke što su prijetile spustiti te na zaleđenoj podlozi najveće strmine Kajfešova brijega sve do sama asfalta i ulice kojom su znala već i u to doba često prolaziti vozila; tek kada bismo pred sam sumrak već izmrcvareni i mokri od stalna spuštanja počeli groziti se jedni drugima spustom po Dražicama, tim vratima smrti, znali bismo da prelazimo granicu stvarnog i ulazimo u svijet bajki; tamo gdje ljudi stradavaju od strmine, brzine i ludosti.

Dvaput si na Dražicama skoro izgubio glavu; jednom si se sanjkama zaletio u prednji kotač automobila što je upravo izlazio iz dvorišta, pa te sam Bog spasio da ne podletiš između prednjeg i stražnjeg kotača, a drugi si puta više letio nego spuštao se u brzini na malenim kotačima Poni bicikla što nisu umjeli progutati toliku brzinu. Naravno, na Dražicama nije bilo Jabuke; nije bilo ničega da vas čuva od zla; zato su se na Dražicama lomile ruke i udarale glave, da se još bolje sazna što je važno i gdje ste sigurni.

Na Jabuci gradili ste svoje prve kućice na stablima; razvedene i sigurne palače od trulih dasaka i starih plahti; s Jabuke padalo se u meke i strašne koprive pod Njom; baš onako kako danas padamo sa svojih životnih visina, da budemo opečeni i puni suza ali sigurni, nikad polomljeni i uvijek spremni za novo ustajanje i penjanje do samog vrha stabla. Pod Jabukom ste se prvi puta držali za ruke i proglašavali se ženama i muževima, još onda kada niste niti znali što bi to uopće značilo – osim da znači nešto lijepo, važno i veliko - i kakvog bi smisla imalo ljubiti se u usta; na njoj ste dijelili svoje večere i sva blaga što ih je život nesebično donosio pred vas, od kruha namazanog mašću ili domaćim pekmezom pa do prvih čokolada ili kolača s kakaom što biste ih u žurbi kod kuće na užas majki i baka otrgnuli iz pećnice.

Konačno, Jabuka bi vas čitava kasnog ljeta i jeseni hranila svojim oporim, kiselim i tvrdim plodovima; rađajući škrto ali sigurno i dovoljno, kakav je već život bivao u doba u kojem su djeca samu sebe razlikovala po tome smiju li se ili umiju popeti do samog Njena vrha ili ne, a ne po tome kako su obučena, kako izgledaju ili što imaju.

- - - -

Prva slutnja zla koje se na nas na koncu sručilo možda je zvučala lagano, veselo i bezbrižno, onako kako zvuči jasan i tih zvuk padanja kamena u vodu: naime, jasno ćeš se i danas sjetiti dana u kojem su brijeg zaposjeli ljudi sa dugim crveno-bijelim štapovima i mjernim instrumentima; njih su slijedili bageri i strojevi sa strašnim bušilicama i cijevima što su u toploj i vlažnoj ilovači brijega, pod travom i izbojcima onih trulih davnih stabala bušili rupe; duboke, uske i zlokobne pore na zemljinom mesu za koje ti se činilo da vode do samog srca te nesretne kugle, pa je netko u jednom času kazao kako je čuo da ispod, u dubini, na dnu onih rupa teče voda, i tako ste nad njih naginjali svoje znatiželjne, vesele i čupave glave natačući na njih uši, samo da čujete kako na dnu, negdje u tmini i dubini planete, tamo gdje više nema ni Zagreba ni ljudi ni svjetla i neba – kamenje pada u vodu.

Jesi li stvarno tada slušao kako se dolje duboko pod nama čuje onaj daleki i tihi buć, ili je sve to danas samo priča što si je sebi sam ispričao u svojoj glavi, to više nemaš blagoga pojma.

Posljednji pak put u kojem pamtiš to jabukovo stablo živim bio je onaj strašan dan kada si vidio Peru kako bos u čarapama hoda ulicom pa hita pod samu Jabuku; da ga štiti i čuva kako je uvijek činila svima kojima je trebalo. Taj dan značio je u tvome životu jasnu i nedvosmislenu granicu djetinjstva i mladosti; trenutak u kome si shvatio da nad ljudima – posve bez obzira na to jesu li dobri ili loši i valjaju li ili ne – vladaju sile što su onkraj onoga što možemo razumjeti, pa nad onime što smo vidjeli ili doživjeli možemo još samo od nemoći sklopiti ruke i čekati. Jer upravo to je bilo ono što će tvoja baka učiniti kada si joj – već momčić pred samu vojsku - zadihan, zaplakan i uznemiren odmah otrčao ispričati da si vidio kako se upravo zbilo s nesretnim Perom.

Ono što se Peri zbilo, ili što se nije zbilo – jer Pere će od nas i oko nas nestati; to je ono što se njim zapravo zbilo – možda je, pomislit ćeš poslije, uistinu bilo povezano s Jabukom; zapravo s tim što Jabuke više nema. Naime, nekako baš u času kada si bio u onoj vojsci; onoj u koju su te poslali dvadeset dana nakon punoljetnosti, daleko, pa si u nekoj vreloj i prašnjavoj pustoši čamio kao otrgnut i čavlima zabijen o neku trulu dasku u tmini, zbilo se ovdje, pod Jabukom i oko nje - sve što će tvoje djetinjstvo pretvoriti u odraslost.

Kada se nakon godinu dana vratiš otamo gdje te više nije bilo nego jest – shvatit ćeš da nema više niti djedove radione, niti brijega, niti same Jabuke; tvoja baka iz snažne i mudre žene pretvorit će se u šutljivu i nemoćnu jedva pokretnu staricu, a na mjestu nekadašnje travnate livade, na onoj velikoj i teško savladivoj padini izniklo je čitavo jedno golemo stepenište od stanova, zgrada i betona do samog vrha strmine - do pod samo nebo.

Tamo gdje je Pero trčao na Jabuku da se utješi i spasi sada je bilo golo i sivo parkiralište puno plastike, betona i metala; nije više bilo ničega čemu bismo se utekli, pa je Pero od užasa takve pustoši izblijedio i požutio onako kako jabuka požuti kada je odgrizeš ili rasiječeš napola, počeo govoriti stvari koje ljudi jedni drugima nikada ne govore i – nestao.

Pero je, dok tebe nije bilo, kao nekada sjajan i nenadmašan učenik upisao jedan pa drugi ili treći fakultet; promijenio nekoliko poslova i poput kamenja u one rupe u zemlji ubacio par nesretnih ljubavi; posvađao se i razišao s nekoliko iznenađenih predradnika, šefova i milih djevojaka u nesporazumima koji to vjerojatno i nisu bili za nas koji smo se snašli bez Jabuke – i zatvorio se u svoju sobu, da iz nje ne izađe više nikad, ili da izađe onda kada ga iz nje izvade, isijeku i iščupaju onako kako su Jabuku iščupali sa Gradskoga; dugo, teško i zauvijek.

U tih nekoliko mjeseci dok se Perom još moglo govoriti i dok su Perine oči još u tvojim gledale oči drugog čovjeka, govorit ćeš s njime o svemu i nećeš unatoč svom trudu razumjeti što je to što Peru zapravo odvaja od svijeta oko njega, pa imaš osjećaj kao da je između tebe i njega pukao neki strašan i nepremostiv ponor što biva sve širim, dubljim i daljim, da se nikada više ne premosti i da nijedna noga preko njega više nikada ne pređe. Pero je odbijao bilo kakvo moranje; odgurivao je od sebe svaki savjet, svaku riječ i svaku rečenicu dosljedno, tvrdo i nepokolebljivo onako kako gorljiv revolucionar okrećući leđa svijetu iza sebe odlazi u rat, s punom sviješću o smrti i nestanku – i s vedrinom od jasne spoznaje da će baš tkivo njegova mesa biti ono koje će pomoći svijetu da zacvrči na vječnom plamenu borbe.

Pa ako si ikada mislio da ljudi zbog bolesti svoje duše mogu imati kakve krivice, tada ćeš lako, samo kada se sjetiš Pere, shvatiti da je ta krivnja svačija jer je nema i da duše nekih ljudi tamne onako kako jabuke umiju žutjeti i smeđiti na svježem zraku kada ih odgrizeš ili tek razrežeš pa pogledaš u njihovo srce.

Baš onako kako bi opori, tvrdi i kiseli plodovi Jabuke žutjeli i smeđili pod našim očima onda kada smo imali snage i umijeća gledati u njih nakon što bismo ih odgrizli ili ih rasjekli da im vidimo srčiku.

Sve se oko nas iz vjetrom okupane strme travnate i cvjetne padine što vodi u šumu - pretvorilo u čudno, golemo i nezgrapno stepenište na putu k nebu od betona, lima i plastike; u veliko prašnjavo parkiralište i trgovište od blata i slame, a svijet što je nestao u nama kao da je jednom zasvagda upao u onu rupu što su je bušili mjernici i inžinjeri svijetle budućnosti pa odjek njegova pada još uvijek ječi u našem sjećanju meko i trulo kao u ležaju od žute ilovače; buć!

Svi smo mi zapravo osjetili to što je Peru zaboljelo ponajviše od sviju nas, a zvalo se život - samo smo pronašli neke druge i nove jabuke da se pod njih skutrimo i sakrijemo dok ne prođu nevere, a Pero je jedini odlučio ne izdati onu jabuku koju su ubili, pa nije više imao kamo skloniti se – postat će ti jasno onda kada više kraj tebe ne bude niti Pere, niti Jabuke, niti zaklona, kada pod nebom obaviš manje ili više sve što si naumio i kada ti pomalo postane nevažno skrivati se, jer zapravo je svejedno što će se s nama zbiti prije ili kasnije, a skloniti se pod Jabuku više ne može nitko – jer Je nema.

Onda kada već budeš radio, kada te odvedu u ratove, poslove i obveze, čut ćeš od drugih da je Pero viđen kako usred srpnja vozi bicikl gradom s vunenom kapom na glavi, ili satima visi s balkona na drugom katu s kojeg je nekada trčao da se skloni pod Jabuku, sve dok ga otamo ne skinu, ili kako gol silazi snijegom i suncem okupanim zloglasnim Dražicama prema Topničkoj i još dalje, prema samom Črnomercu, tamo gdje je divlji Đuro one strašne jeseni – dok si ti u nekom blatu čekao na sudbinu - iz flobertice gađao nesretne piroćanske, knjaževačke i zrenjaninske dječake na straži, iz potaje i poskrivećki, usred gluhe noći, pa su njihovi onda obilato uzvraćali obnoć rafalima iz protuavionskih mitraljeza i njima bušili ekrane spektruma i komodora u Perinoj sobi, a meci su rezali zrak točno iznad njegova trbuha dok je on smiješeći se ležao i gledao u sjene na stropu, jedini umjevši vidjeti u njima isto ono što smo svi mi vidjeli onda kada smo kao djeca ležali pod krošnjom Jabuke.

Takve i još puno gore, teže i mračnije priče - priče o tome kako Pero sve manje jest, a sve više nije - pričat će ti mnogo poslije najmlađa Perina sestra kada je umornu i ostarjelu sretneš u gradu iz kojeg si davno već odselio da se nikada više ne vratiš; onda kada oboje već odavna postanete neki i nečiji drugi ljudi. Te priče pričat će ti ona ista djevojčica s kojom si se onomad ženio ispod Jabuke tako da jedno drugome kažete „ja sam ti žena, ja sam ti muž“ bez da se ljubite u usta, jer niste tako maleni, tihi i važni uopće znali čemu bi se ljudi ljubili u usta kada to mogu činiti očima, trgajući jedno drugome posljednje i najslađe trešnje iz susjedova vrta.

Umjesto da se smijete tome onako kako se bedasta i zaigrana djeca počnu smijati samo kada provale na svjetlo dana iz okova i dubina ozbiljnih i odraslih očiju, vi ćete tim očima plakati od muke pričajući o nesretnom Peri kojeg više nema, ili ga ima tamo negdje u tami i tišini soba s prozorima blizu stropova, s rukama svezanim i sputanim uz tijelo, da čovjeku srce ne prepukne i ne iskoči iz prsa poput vesele lopte na igralištu što će se otkoturati i odskakutati daleko i nezaustavljivo niz padine i zavoje Svetoga Duha, uz crkvu i školu i memljive mračne birtije, sve do škripavih, ledenih i blještavih tračnica same Ilice i još dalje; pod daleke, suncem okupane planine iza zelenih rijeka na jugu.

Pa dok posljednji put budeš gledao u njene oči, oči s posljednjim tragovima nečega što možeš zvati svojim djetinjstvom – jer svi ostali iz njega i od njega već su davno među onima kojih na neki način nema - oboje ćete dobro znati da je Pero jedini od svih ostao pod Jabukom. Čak i onda kada su je srušili, ispilili i uništili on je jedini od svih znao kako negdje dolje, duboko u zemlji onog brijega; u toj truloj, žutoj, mekoj, vlažnoj ilovači ima još Njena korijenja; da tamo još postoji mjesto na kojem bi se čovjek pod Nju mogao skloniti samo što ga mi ostali ne smijemo vidjeti, jer bismo od toga istoga časa oslijepili.

(svibanj 2025.)

23.05.2025. u 09:18 • 8 Komentara • Print • # • ^

petak, 16.05.2025.

Srce ne vrijedi dok ne poludi

"Za male, lijepe stvari htjela sam dati srce,
i već sam pošla k ljiljanima da ga izvade,
ali sam srela starca koji je ozbiljno rekao
da srce ne vrijedi dok ne poludi.

Ja mu vjerujem i vratila sam se natrag,
da u svojoj maloj kući pod javorom čekam
kad ću čuti kako zvone neke čudne ruže
od kojih će i moje srce u tamnom satu zaplakati."

Marija Čudina

16.05.2025. u 07:30 • 16 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 08.05.2025.

Que sera sera

Od jutra do sutra, srijedom il' petkom,
prolaze čovjek i žena s djetetom
(tražeći kao najvećim svetkom
crvenu nit) supermarketom.

Pored njih brojevi svijetle i rastu
a šute tanke police od lima
k'o mrtvo granje na trulom hrastu.
Još kupujemo: da, još nas ima!

I jedino što je ostalo od sreće
sjećanja su i davne riječi
pod zidom neona uz pune vreće.
Bilance i prinosi postaju veći.

Čovjeku čovjek čovjeka krije
jer mu je prilika; interes; korist.
Tko manje treba, taj dobar nije.
Imetak i izgled vrline su oris.

Slavimo novac, dukata bljesak;
burze i ispraznost jednog trenutka;
znanju i naporu ne daju pljesak
na putu da se u vrijednost utka.

Što veća je cijena, razmjer je veći
i zajednica plodove bere
a rijeka svejednosti nastavlja teći
dok drugoga prvi za trećeg dere.

Onaj tko neće red taj da slavi
i da se pokloni ili umakne
sumnjiv je; nije to čovjek pravi.
Besmisla bezdan lako ga takne.

Taj što ne troši, prodana duša;
izdajnik, kopile, biće bez duše;
u njeg' je taj utopizam uša';
đavliji nakot što države ruše.

Svijet je to u kojem ostaje jači
a drugi u propast neželjen pada.
Nek' ne žive ljudi, već potrošači!
Umiru plodovi truda i rada.

Čovjek sjedi na bačvi s vodom
u pustinji okružen smrću od žeđi
a planet trpi i stenje pod svodom;
glasovi razuma sve su tim rjeđi.

Pohlepa, profit, tko brine za sutra;
vlasti, glasanje, mandati, riječi.
Sumrak je moći nad nježnoću jutra:
propast pred savješću ništa ne priječi.

Zlosretan kukac nipodaštava
i sam bez stanke taj svijet hvasta.
Za uglom slijedi propast nam prava
uz dosizanje svih granica rasta.

A svi još šute, no u srcu znaju
da plafon je blizu i polet vene
i svijet taj dolazi svome kraju;
no nitko iz ove klopke da krene.

Pa kao nekad dok svijet se tres'o
pod morem plamena i granata
gubit ćemo i duh i meso
u mržnji i sumnji i plamenu rata.

Pouzdanje tko sada gradi
u sebe, pleme, znamenja svoga
taj na pijesku palaču radi
hvaleći čovjeka k'o pravog boga.

- - -

Bez svrhe koji put pođi u market
da vidiš što ti od sveg' ne treba
prije no padneš mrtav na parket
u oku s tračkom plava neba.

08.05.2025. u 08:05 • 12 Komentara • Print • # • ^

petak, 02.05.2025.

Chuang Tzu

"Moj učitelj je kazao:
Ono što djeluje na sve i ne upleće se ni u što – nebo je…

Shvaćajući to, Čovjek kralj krije to u svom srcu,
Razvija se bezgranično, slobodouman, sve ga zanima.

Stoga pušta zlato da leži duboko u planini,
Ostavlja biser da leži u dubini.

Vrijednosti i imovina nisu prednosti u njegovim očima,
Izbjegava obilje i počasti.

Dug život nije povod za radost, ni rana smrt za tugu.
Ne ponosi se uspjehom, ne srami se neuspjeha.

I da kojim slučajem ima svu moć svijeta ne bi je pripisao sebi,
I da pokori sve pokorivo ne bi to zadržao za sebe.

On slavi spoznaju da se sve stvari spajaju u Jednom
A život i smrt su jednaki."

ČOVJEK KRALJ