vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 23.05.2025.

Jabuka




- Popnimo se na Jabuku, tu nam Fifi ništa ne može!

Kad misliš o drvu, ti misliš o jabuci. Zapravo, o Jabuci. Sve drugo su drva; uporan i svestran rod debelih i tankih bića; čudesna četa od ljepote i tišine što šumi u visinama, a djed često znade odlaziti s tobom preko brijega noseći sjekiru u ruci – da se nađe, pa tako hodate tim čarobnim, zelenim i beskrajnim prostorom kao Zemljom drveća; obećanim kraljevstvom tajni, davnih priča i mnogobrojnih pouka koje se pričaju uvečer, uz svijeće i pucketanje vatre u starom bijelom štednjaku na drva, kada nema struje jer ni ove jeseni – kažu stari - nije palo dovoljno kiše ili se opet neki nesretni pijanac što se sav krvav previja od bolova i nevolje zabio svojim automobilom u stup na onom zavoju prema bolnici, a električni vodovi sa stupa popadali su po zemlji pa iskre u mrkloj noći poput krijesnica.

Živiš na možda dva ili tri kilometra od samog Trga, a kao da živiš na selu; ljudi po dvorištima drže kokoši i mljekarice s Bijenika i Šestina bakama ostavljaju mlijeko u flašama iza vrata, a djedovi pile, bruse i hoblaju drvo po starim, pljesnivim radionama čiji krovovi po dvorištima samo što se ne sruše. Kada ih priroda pozove tamo gdje čovjek odlazi sam, obave to malo što imaju u neku staru zahrđalu konzervu boje i bace ono čime su je napunili kroz vrata radione, u travu ili pored ograde. Čitava ćeš života kada budeš gledao kako ljudi izlijevaju tekućinu misliti o tome kako kroz otvorena vrata radione izlijeće žuti mlaz nečije mokraće skupljene u konzervu boje; bit će ti to sjećanje na slobodu, dosljednost i nedodirljivost ljudi koji sami izrađuju čitavu neku stvar od početka do samoga kraja, ne koristeći nikakve matrice niti dijelove.

 

Kada jednom ne toliko od svoje volje, nego od onoga što se, je li, odredilo, dobiješ sobu koju će prozvati radnom, tada ćeš Onoj koja je takvo što samo za tebe osmislila i ostvarila – vjerujući iz tko zna kojeg razloga kako valja to što ćeš ti tamo pisati i raditi - reći:

- Ništa to ne valja ako ja ovdje ne budem imao praznu flašu, znaš već, pa kada me potjera, da ne moram dolje, nego samo skupim ovdje gore.

Naravno, iza toga slijedit će jedan od onih pogleda od kojih se skameniš; to je i njegova jedina svrha: da ti baš nikada na pamet ne padne činiti ono što svojim brbljavim i brzopletim usnama izričeš; zato nikada niti pomisliti nećeš da bi takvo što uopće provodio u djelo dalje od te heretičke rečenice.


-      - - - -

Sada si opet sklopio oči pa se vidiš s djedom u visokoj travi; penjete se onom strašnom strminom Kajfešovog brijega sa zapadne strane; tamo gdje put od nekadašnje Miškinine iza posljednje kuće kada se popneš na ravno - vodi na hrbat, pored starog njemačkog bunkera i kraljice Jabuke. Padina je nekoć bila zasađena voćkama što su se većinom posušile i propale, pa su od njih ostali samo maleni, natruli izbojci koje je odavna već prekrila trava, zato je opasno van onog puta trčati nizbrdo padinom, jer se lako možeš spotaknuti i pasti na neki od njih. Od svih tih voćaka ostalo je još samo nekoliko prastarih bresaka; one će krajem kolovoza davati najslađe voće tvog djetinjstva; malene, gotovo zelene ili smeđe brašnaste plodove koji se tope u ustima poput nektara.

Djed te jednom rukom vuče i pomaže ti penjati se; još si malen i ne možeš lagano stizati njegove duge i vješte noge što grabe uzbrdo; u drugoj ruci mu je sjekira; kada odlazite tom travnatom strminom prema vrhu, da biste dosegli šumu što počinje odmah iza vodovodne kaptaže na vrhu, nadate se doseći tišinu i spokoj guste i tamne šume na istočnoj padini; onoj što se strmo spušta prema Šestinskom dolu i potoku. Zovete je jednostavno šumom; ako postoji šuma, to je onda ta: tamna, daleka i beskrajna padina na kojoj žive bezbrojna stabla po kojima se penju bršljani a među njima rastu paprati i šumsko bilje puno trnja i lišća koje ti još dopire čak i do ramena, plašeći te i grebući po rukama i licu.

Šuma, to su drva, mnogo drva; drveće; doba je to u kojem nije – možete li to zamisliti – nešto neobično hodati okolo sa sjekirom u ruci kada ideš nekamo gdje nema kuća; gdje su tišina, vjetar i čekanje stopljeni u jedno. U velikom bijelom svijetu, tamo gdje postoje zgrade koje dopiru do samog neba i gdje od njih ljudi ne mogu vidjeti ništa drugoga, hodaju kroz crne magle Ripperi ili Raskoljnjikovi sa sjekirama obješenim o vezice što su ih netom sašili pod pazuhom; u svijetu kojeg si ti još dio djedovi hodaju sa sjekirom u ruci, veselo i bezbrižno, kao što ljudi po rukama da im budu od pomoći nose štapove, kišobrane ili torbe.


Djed često u šumi odsiječe nekakav suh komad grane ili čitavo suho deblo, pa ga onda danima rasječena nosite u naručju iz šume kući; nose i drugi s tobom – svojim kućama, i nitko ne pita ništa. To je zato što se dobro znade da oko šume žive ljudi koji od nje uzimaju onoliko koliko im treba, ili onoliko koliko treba da šuma dalje raste, buja i širi se, a ne da propada i raste u sebe, kako rastu ljudi koji odlaze. To je zato da nam šuma bude mjesto u koje ćemo poći kada idemo daleko; tamo gdje nema ljudi i gdje najjače pjevaju ptice, da svojom pjesmom dosegnu nebo koje se visoko gore pruža iznad krošanja, ondje gdje niti pogled doprijeti više ne može.

Baš tako bješe i onda kada ste u podnožju brda, uz samu cestu za bolnicu, na mjestu ograđenom starom zidanom ogradom obraslom bršljanom što su ga bake zvale Gradsko – odlučili napraviti nogometno igralište, pa su se očevi i djedovi složili i skupili; tvoj djed je naravno pribavio ravnih i uskih stabala za stative a onda je pljunuo u šake i od gušta pokosio tih nekoliko stotina kvadrata; još pamtiš zvuk kose dok siječe i pokret iz zgloba kojeg te naučio; drugi su dodali dugačke letve za prečke; iz obližnje stolarske radione pribavljene su daske koje ćete obojiti bojom, da izgledaju kao prave reklame; cijeli je tjedan tog nezaboravnog ljeta gotovo čitavo susjedstvo kopalo i poravnavalo onaj sjeveroistočni ugao što je bio za pola metra viši od ostatka ravnine; odnekud su se nabavila i kolica, i krampovi, i lopate i vaservage; no drvo bješe srce tog poduhvata; štogod da je bilo dodano u ono što nam je dala priroda, bilo je od drva.

Na vrhu tog prostora kao granica dvaju svjetova stajala je Jabuka; kraljica tvog djetinjstva; utjeha sviju tuga i jamstvo sviju radosti; čuvarica tajni i zaklon od sviju zala. Ne pamtiš da je tamo, kod Jabuke ili pod njom itko ikada ikoga tukao, kinjio ili se svađao; pod Jabukom ili na njoj bilo je tiho, spokojno i tamno; da sve iskre naših nevolja ugasnu u sjeni i pretvore se ni u što; u ono što i jesu – ili najbolje rečeno, nisu. Zato su susjedi davno još, kada je najstariji od njih bio malen pa takvo što nitko niti ne pamti, ili čak još i prije toga, pored Jabuke i nedaleko starog bunkera iz rata napravili stol i tri klupe, da se na njima može sjesti, odmarati i uživati onako kako se nigdje drugdje ne može. Ili da se negdje pod Jabuku, na travu, malo dalje od strašnih kopriva koje rastu uz njeno deblo, može leći i gledati u nebo njenog granja, lišća i debla onako kako znatiželjni i spokojni ljudi obnoć ležeći na toplom i mekom pijesku gledaju u sazvježđa i galaktike.

Pa čak i ona strašna i smiješna rečenica s početka ove priče izrečena je s čistim i punim pouzdanjem u eksteritorijalnost Jabuke; nije postojalo zlo koje bi bilo toliko snažno, toliko trajno i toliko zaštićeno a da se pod njenim natrulim i raspucalim deblom ne bi samo od sebe zaustavilo. Bila je to rečenica što ju je jednog toplog ljetnog popodneva silazeći u divljem trku stepeništem kuće u dvorište pa dalje do same Jabuke Pero izrekao Slaveku, svome bratu, dok su iz stana na drugom katu bježali od njihova oca što ih je bos, s jednom šlapom u desnici gonio poput terijera zbog tko zna koje psine što su mu je pričinili.


No, i sam njihov otac; raspop i dokazani pjesnik, glava peteročlane obitelji, znao je dobro da doista tamo gdje počinje sjena Jabukine krošnje - prestaju svaka osveta, kazna, svađa i vika; Pero je bio sasvim u pravu: kada se popneš na Jabuku, tamo ti doista nitko ništa ne može.

Jabuka bješe na tome mjestu otkada pamtiš; svojim širokim i starim deblom zaustavljala je podivljale sanjke što su prijetile spustiti te na zaleđenoj podlozi najveće strmine Kajfešova brijega sve do sama asfalta i ulice kojom su znala već i u to doba često prolaziti vozila; tek kada bismo pred sam sumrak već izmrcvareni i mokri od stalna spuštanja počeli groziti se jedni drugima spustom po Dražicama, tim vratima smrti, znali bismo da prelazimo granicu stvarnog i ulazimo u svijet bajki; tamo gdje ljudi stradavaju od strmine, brzine i ludosti.

 

Dvaput si na Dražicama skoro izgubio glavu; jednom si se sanjkama zaletio u prednji kotač automobila što je upravo izlazio iz dvorišta, pa te sam Bog spasio da ne podletiš između prednjeg i stražnjeg kotača, a drugi si puta više letio nego spuštao se u brzini na malenim kotačima Poni bicikla što nisu umjeli progutati toliku brzinu. Naravno, na Dražicama nije bilo Jabuke; nije bilo ničega da vas čuva od zla; zato su se na Dražicama lomile ruke i udarale glave, da se još bolje sazna što je važno i gdje ste sigurni.

Na Jabuci gradili ste svoje prve kućice na stablima; razvedene i sigurne palače od trulih dasaka i starih plahti; s Jabuke padalo se u meke i strašne koprive pod Njom; baš onako kako danas padamo sa svojih životnih visina, da budemo opečeni i puni suza ali sigurni, nikad polomljeni i uvijek spremni za novo ustajanje i penjanje do samog vrha stabla. Pod Jabukom ste se prvi puta držali za ruke i proglašavali se ženama i muževima, još onda kada niste niti znali što bi to uopće značilo – osim da znači nešto lijepo, važno i veliko - i kakvog bi smisla imalo ljubiti se u usta; na njoj ste dijelili svoje večere i sva blaga što ih je život nesebično donosio pred vas, od kruha namazanog mašću ili domaćim pekmezom pa do prvih čokolada ili kolača s kakaom što biste ih u žurbi kod kuće na užas majki i baka otrgnuli iz pećnice.

Konačno, Jabuka bi vas čitava kasnog ljeta i jeseni hranila svojim oporim, kiselim i tvrdim plodovima; rađajući škrto ali sigurno i dovoljno, kakav je već život bivao u doba u kojem su djeca samu sebe razlikovala po tome smiju li se ili umiju popeti do samog Njena vrha ili ne, a ne po tome kako su obučena, kako izgledaju ili što imaju.

- - - -

Prva slutnja zla koje se na nas na koncu sručilo možda je zvučala lagano, veselo i bezbrižno, onako kako zvuči jasan i tih zvuk padanja kamena u vodu: naime, jasno ćeš se i danas sjetiti dana u kojem su brijeg zaposjeli ljudi sa dugim crveno-bijelim štapovima i mjernim instrumentima; njih su slijedili bageri i strojevi sa strašnim bušilicama i cijevima što su u toploj i vlažnoj ilovači brijega, pod travom i izbojcima onih trulih davnih stabala bušili rupe; duboke, uske i zlokobne pore na zemljinom mesu za koje ti se činilo da vode do samog srca te nesretne kugle, pa je netko u jednom času kazao kako je čuo da ispod, u dubini, na dnu onih rupa teče voda, i tako ste nad njih naginjali svoje znatiželjne, vesele i čupave glave natačući na njih uši, samo da čujete kako na dnu, negdje u tmini i dubini planete, tamo gdje više nema ni Zagreba ni ljudi ni svjetla i neba – kamenje pada u vodu.

 

Jesi li stvarno tada slušao kako se dolje duboko pod nama čuje onaj daleki i tihi buć, ili je sve to danas samo priča što si je sebi sam ispričao u svojoj glavi, to više nemaš blagoga pojma.

Posljednji pak put u kojem pamtiš to jabukovo stablo živim bio je onaj strašan dan kada si vidio Peru kako bos u čarapama hoda ulicom pa hita pod samu Jabuku; da ga štiti i čuva kako je uvijek činila svima kojima je trebalo. Taj dan značio je u tvome životu jasnu i nedvosmislenu granicu djetinjstva i mladosti; trenutak u kome si shvatio da nad ljudima – posve bez obzira na to jesu li dobri ili loši i valjaju li ili ne – vladaju sile što su onkraj onoga što možemo razumjeti, pa nad onime što smo vidjeli ili doživjeli možemo još samo od nemoći sklopiti ruke i čekati. Jer upravo to je bilo ono što će tvoja baka učiniti kada si joj – već momčić pred samu vojsku - zadihan, zaplakan i uznemiren odmah otrčao ispričati da si vidio kako se upravo zbilo s nesretnim Perom.

Ono što se Peri zbilo, ili što se nije zbilo – jer Pere će od nas i oko nas nestati; to je ono što se njim zapravo zbilo – možda je, pomislit ćeš poslije, uistinu bilo povezano s Jabukom; zapravo s tim što Jabuke više nema. Naime, nekako baš u času kada si bio u onoj vojsci; onoj u koju su te poslali dvadeset dana nakon punoljetnosti, daleko, pa si u nekoj vreloj i prašnjavoj pustoši čamio kao otrgnut i čavlima zabijen o neku trulu dasku u tmini, zbilo se ovdje, pod Jabukom i oko nje - sve što će tvoje djetinjstvo pretvoriti u odraslost.

 

Kada se nakon godinu dana vratiš otamo gdje te više nije bilo nego jest – shvatit ćeš da nema više niti djedove radione, niti brijega, niti same Jabuke; tvoja baka iz snažne i mudre žene pretvorit će se u šutljivu i nemoćnu jedva pokretnu staricu, a na mjestu nekadašnje travnate livade, na onoj velikoj i teško savladivoj padini izniklo je čitavo jedno golemo stepenište od stanova, zgrada i betona do samog vrha strmine - do pod samo nebo.

 

Tamo gdje je Pero trčao na Jabuku da se utješi i spasi sada je bilo golo i sivo parkiralište puno plastike, betona i metala; nije više bilo ničega čemu bismo se utekli, pa je Pero od užasa takve pustoši izblijedio i požutio onako kako jabuka požuti kada je odgrizeš ili rasiječeš napola, počeo govoriti stvari koje ljudi jedni drugima nikada ne govore i – nestao.

Pero je, dok tebe nije bilo, kao nekada sjajan i nenadmašan učenik upisao jedan pa drugi ili treći fakultet; promijenio nekoliko poslova i poput kamenja u one rupe u zemlji ubacio par nesretnih ljubavi; posvađao se i razišao s nekoliko iznenađenih predradnika, šefova i milih djevojaka u nesporazumima koji to vjerojatno i nisu bili za nas koji smo se snašli bez Jabuke – i zatvorio se u svoju sobu, da iz nje ne izađe više nikad, ili da izađe onda kada ga iz nje izvade, isijeku i iščupaju onako kako su Jabuku iščupali sa Gradskoga; dugo, teško i zauvijek.

 

U tih nekoliko mjeseci dok se Perom još moglo govoriti i dok su Perine oči još u tvojim gledale oči drugog čovjeka, govorit ćeš s njime o svemu i nećeš unatoč svom trudu razumjeti što je to što Peru zapravo odvaja od svijeta oko njega, pa imaš osjećaj kao da je između tebe i njega pukao neki strašan i nepremostiv ponor što biva sve širim, dubljim i daljim, da se nikada više ne premosti i da nijedna noga preko njega više nikada ne pređe. Pero je odbijao bilo kakvo moranje; odgurivao je od sebe svaki savjet, svaku riječ i svaku rečenicu dosljedno, tvrdo i nepokolebljivo onako kako gorljiv revolucionar okrećući leđa svijetu iza sebe odlazi u rat, s punom sviješću o smrti i nestanku – i s vedrinom od jasne spoznaje da će baš tkivo njegova mesa biti ono koje će pomoći svijetu da zacvrči na vječnom plamenu borbe.

 

Pa ako si ikada mislio da ljudi zbog bolesti svoje duše mogu imati kakve krivice, tada ćeš lako, samo kada se sjetiš Pere, shvatiti da je ta krivnja svačija jer je nema i da duše nekih ljudi tamne onako kako jabuke umiju žutjeti i smeđiti na svježem zraku kada ih odgrizeš ili tek razrežeš pa pogledaš u njihovo srce.

Baš onako kako bi opori, tvrdi i kiseli plodovi Jabuke žutjeli i smeđili pod našim očima onda kada smo imali snage i umijeća gledati u njih nakon što bismo ih odgrizli ili ih rasjekli da im vidimo srčiku.

Sve se oko nas iz vjetrom okupane strme travnate i cvjetne padine što vodi u šumu - pretvorilo u čudno, golemo i nezgrapno stepenište na putu k nebu od betona, lima i plastike; u veliko prašnjavo parkiralište i trgovište od blata i slame, a svijet što je nestao u nama kao da je jednom zasvagda upao u onu rupu što su je bušili mjernici i inžinjeri svijetle budućnosti pa odjek njegova pada još uvijek ječi u našem sjećanju meko i trulo kao u ležaju od žute ilovače; buć!

Svi smo mi zapravo osjetili to što je Peru zaboljelo ponajviše od sviju nas, a zvalo se život - samo smo pronašli neke druge i nove jabuke da se pod njih skutrimo i sakrijemo dok ne prođu nevere, a Pero je jedini odlučio ne izdati onu jabuku koju su ubili, pa nije više imao kamo skloniti se – postat će ti jasno onda kada više kraj tebe ne bude niti Pere, niti Jabuke, niti zaklona, kada pod nebom obaviš manje ili više sve što si naumio i kada ti pomalo postane nevažno skrivati se, jer zapravo je svejedno što će se s nama zbiti prije ili kasnije, a skloniti se pod Jabuku više ne može nitko – jer Je nema.


Onda kada već budeš radio, kada te odvedu u ratove, poslove i obveze, čut ćeš od drugih da je Pero viđen kako usred srpnja vozi bicikl gradom s vunenom kapom na glavi, ili satima visi s balkona na drugom katu s kojeg je nekada trčao da se skloni pod Jabuku, sve dok ga otamo ne skinu, ili kako gol silazi snijegom i suncem okupanim zloglasnim Dražicama prema Topničkoj i još dalje, prema samom Črnomercu, tamo gdje je divlji Đuro one strašne jeseni – dok si ti u nekom blatu čekao na sudbinu - iz flobertice gađao nesretne piroćanske, knjaževačke i zrenjaninske dječake na straži, iz potaje i poskrivećki, usred gluhe noći, pa su njihovi onda obilato uzvraćali obnoć rafalima iz protuavionskih mitraljeza i njima bušili ekrane spektruma i komodora u Perinoj sobi, a meci su rezali zrak točno iznad njegova trbuha dok je on smiješeći se ležao i gledao u sjene na stropu, jedini umjevši vidjeti u njima isto ono što smo svi mi vidjeli onda kada smo kao djeca ležali pod krošnjom Jabuke.


Takve i još puno gore, teže i mračnije priče - priče o tome kako Pero sve manje jest, a sve više nije - pričat će ti mnogo poslije najmlađa Perina sestra kada je umornu i ostarjelu sretneš u gradu iz kojeg si davno već odselio da se nikada više ne vratiš; onda kada oboje već odavna postanete neki i nečiji drugi ljudi. Te priče pričat će ti ona ista djevojčica s kojom si se onomad ženio ispod Jabuke tako da jedno drugome kažete „ja sam ti žena, ja sam ti muž“ bez da se ljubite u usta, jer niste tako maleni, tihi i važni uopće znali čemu bi se ljudi ljubili u usta kada to mogu činiti očima, trgajući jedno drugome posljednje i najslađe trešnje iz susjedova vrta.

 

Umjesto da se smijete tome onako kako se bedasta i zaigrana djeca počnu smijati samo kada provale na svjetlo dana iz okova i dubina ozbiljnih i odraslih očiju, vi ćete tim očima plakati od muke pričajući o nesretnom Peri kojeg više nema, ili ga ima tamo negdje u tami i tišini soba s prozorima blizu stropova, s rukama svezanim i sputanim uz tijelo, da čovjeku srce ne prepukne i ne iskoči iz prsa poput vesele lopte na igralištu što će se otkoturati i odskakutati daleko i nezaustavljivo niz padine i zavoje Svetoga Duha, uz crkvu i školu i memljive mračne birtije, sve do škripavih, ledenih i blještavih tračnica same Ilice i još dalje; pod daleke, suncem okupane planine iza zelenih rijeka na jugu.

 

Pa dok posljednji put budeš gledao u njene oči, oči s posljednjim tragovima nečega što možeš zvati svojim djetinjstvom – jer svi ostali iz njega i od njega već su davno među onima kojih na neki način nema - oboje ćete dobro znati da je Pero jedini od svih ostao pod Jabukom. Čak i onda kada su je srušili, ispilili i uništili on je jedini od svih znao kako negdje dolje, duboko u zemlji onog brijega; u toj truloj, žutoj, mekoj, vlažnoj ilovači ima još Njena korijenja; da tamo još postoji mjesto na kojem bi se čovjek pod Nju mogao skloniti samo što ga mi ostali ne smijemo vidjeti, jer bismo od toga istoga časa oslijepili.

 

(svibanj 2025.)

23.05.2025. u 09:18 • 8 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.