penetenziagite

četvrtak, 30.10.2025.

Leševi u blatu

Slušam i gledam na nekom usputnom podcastu što mi iskače na mobitelu - admirala Lošu; čak i on veli da u Europi ne možete naći par bataljuna muške mladosti voljne ginuti za svoju domovinu. Ne bih umio ne složiti se s time. Nisam baš razumio, po čemu on i da li uopće našu domovinu razlikuje od ostalih – jer čovjek je jasno i glasno spomenuo Europu; onda smo valjda i mi dio te statistike?

Neću dugo, ne bojte se.

Kada nakon tridesetičetiri godine iskopaju leš mladića iz nekog zaboravljenog blata, pa se još sjetiš da taj mladić nije niti morao biti u tom blatu, ubijen nenaoružan poput psa – onda se pitaš što je to što uopće današnji svijet drži na okupu. Ideje? Briga za vlastitu stražnjicu? Novac? Licemjerje?

Saznanje da smo i mi lako mogli biti baš nekako slično njemu zakopani u nekom takvom blatu, samo nismo, jer smo imali sreće? Unatoč tome što smo se, za razliku od njega, svatko na svoj način – nekako morali zateći tamo gdje smo bili, pa se naš čin prisustvovanja ne može smatrati herojstvom?

Dvaput je Nicolier birao između života i smrti – i dvaput je izabrao smrt; prvi put onda kada mu je uopće palo na pamet doći u ovaj pakao – i drugi put kada mu je bilo ponuđeno otići s konvojem liječnika. Jer da nije, mogli bismo ga lako zamisliti; izgledao bi onako kako danas izgleda njegov brat, malo podbuhli i ostarjeli gospodin u godinama što je doživio i preživio ono što Jean nikada nije niti neće.

Tko je dobitnik od te dvojice ljudi? Onaj što je izabrao poginuti za nešto što mu se u nekom trenu činilo plemenitim i vrijednim umiranja, ili onaj koji je doživio i preživio sve ono što mi, obični muškarci našeg doba doživimo i preživimo u svojim malim životima?

Zapravo je čin Nicoliera prilično sličan činu nesretnog oca kojeg su u Novom Mestu pretukli Romi dok je branio sina. Otac je branio sina, a Nicolier je u Vukovaru branio također nešto svoje - ili je u to bio uvjeren? Savjest, pravdu, živote drugih?

Vrijedi li išta u životu toliko da se za to umre? Da se život u najljepšem njegovu dobu pretvori u blato?

Nemojte to pitati mene, ostarjela čovjeka na rubu sedmog desetljeća života. Pitajte to onoga tko je u ovom tijelu stanovao prije te tridesetičetiri godine, i još bataljune i bataljune istih, onih iz statistike s početka. Jer, za ne vjerovati, ali recimo taj mladac otprije toliko godina, samo kada je postao uvjeren da od nečega treba braniti svoje najmilije, odgovorio bi vam na to strašno pitanje potvrdno.

Nama, koji ćemo na koncu u najmanju ruku osjećati respekt prema činu onog čovjeka, onog što je zakopan u blatu pa sada otkopan, možda je onda najpametnije šutjeti. I niti ne pokušavati po tome kako se netko odnosi prema ovom pitanju – suditi ljude.

Možda je to uistinu najvažnije od svega. Ne osuđivati druge ljude.

30.10.2025. u 16:10 • 6 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 26.10.2025.

Kako ne izgubiti onoga čiji si

- - -

Fanikina kći Borka bila je već stasita desetogodišnjakinja, puna radosti i tiha ponosa kakvog već djeca što su prošla prve spoznaje u životu mogu biti. Nikada njoj nitko naglas ništa lošeg kazao nije, ali je uvijek osjećala kako je gledaju pomalo s prijezirom i sumnjom, pa je naslućivala da to što se zbilo s njenim ocem i to što ga uopće ne pamti nije dobro, pouzdajući se u to da na ovome svijetu ne postoje stvari koje se ispraviti ne bi mogle, samo ako čovjek uz njih prione s voljom i iskreno, nastojeći činiti ono što želi.

Borka zato i nije previše ispitivala svoju majku o njenom već povelikom trbuhu; ionako se toga ljeta prijavila za izviđače pa gotovo čitavo ljeto provela u nekom dalekom i tihom logoru pod planinom, čuvajući straže, pomažući u kuhinji i slušajući predavanja o domaćinstvu, narodnom zdravlju i kuhanju što su ih svako malo držali ljudi koji su u logor dolazili iz velikog grada. Kada se prvih dana rujna vratila kući, bacivši poluprazan ranac na kauč, uočila je na krevetu u sobi malen smotuljak što se trzao i ispuštao nerazumljive krikove, a ponad štednjaka i po čitavoj prostoriji sušile su se čiste i iskuhane pelene.

Bio je to njen brat Josip. Poslije će se pokazati kako Josip ne umije mnogo pričati, a i bogzna što i koliko čuje od onoga što sluša; hoda brzo i pogrbljeno, a svojim očima, uvijek zagledanim u neku nikome znanu točku u daljini, gleda ono što se zbiva sa strane njegova života, znajući da u tome baš nikada neće sudjelovati i da će kroza nj proći onako kako daleke i slabe repatice prolaze toplim kolovoškim nebom, ni od koga viđene i nikome potrebne.

S vremenom je Josip naučio razgovarati, jesti i čuvati neki osnovni red koji čovjek čuvati mora da bi ga se čovjekom zvalo, pa je tamo gdje nitko ne odlazi u društvu konačno naučio odlaziti sam. Fanika se, već ostarjela i zabrinuta nad sudbinom svoje djece, više nije mogla brinuti za njega, ležeći po čitave dane u krevetu od križobolje i vode u nogama; s vremena na vrijeme ustajala bi šivati i plesti pa slala kćer da ono što bi prepravila, sašila ili isplela prodaje ili odnosi mušterijama koje su naručivale posao, imajući povjerenja u vješte i marljive ruke gospođe Fanike.

Prolazile su tako godine i desetljeća, a Josip je naučio odlaziti tramvajem daleko od kuće, čak tamo iza Britanskog placa, do škole u kojoj su ga osposobili za to da jednoga dana može negdje stajati za nekim strojem, ili valjati papire na umnoživaču, ili raditi što već kome bude trebalo.

U školi je sretao dječake i djevojke slične sebi; izgubljene, tihe i blage duše bolesne djece koju nitko neće nikada prihvatiti kao svoje, već će ih samo njihova krv i meso, njihovi stari ili možda sestre i braća paziti na njihovim putevima onako kako brižan svijet pazi samotne biljke u teglama po vrtovima prije oluje, pa ih sklanja kada je teško da ih vjetar ne prevrne i da zemlja ne pretegne i polomi ih do korijena, sve dok i tih i takvih ne nestane; pa da poslije takvi nesretnici lutaju svijetom u propast – jer više ih nitko poduprijeti ne može, ili ne želi, ili ne umije, koliko su daleko dospjeli na svojem putu ni u što.

Tko zna koliko je još ostalo do dana u kojemu će se konačno otkriti o čijoj se propasti radilo: njihovoj, ili svih nas.

* * *

Borka je od života s Josipom, majkom i davno nestalim ocem u društvu u kojem je bila naučila živjeti u laži; shvatila je da je svijet oko njih baš takav da ljudi jedno misle, drugo govore, a treće rade i da postoji čitav niz stvari koje se ne smiju izreći pred nepoznatim ljudima. Dapače, možda je još i više stvari koje ne smiješ izreći ni pred kim nego pred majkom; a kada bi ih izrekao baš pred poznatim ljudima, tko zna bi li ovi dočekali da te nekome prijave zbog toga i dočepaju se nečega tvoga što dugo već snube.

Tako je Borka ostala sama, daleka i neznana bilo kome tko bi se za nju zainteresirao; bilo je dovoljno da iz zgrade iziđe držeći pod rukom svoga zaostalog polubrata da bilo tko bi se imalo za nju zainteresirao odmah lupi petama i odmagli. Njene su se vršnjakinje odavna već udale, izrodile čopore deriščadi i porazbolijevale kako to već zrele žene znaju; odlazile su u ljetima na more u radnička odmarališta uživajući u tome što svojim muževima i djeci tijekom dva tjedna ne moraju ništa kuhati ni spremati, žaleći se jedna drugoj na skupoću i mušku grubost i nemarnost, a Borka je od sveg pamtila tek onu jednu noć kada je pokojna mama još bila živa, pa je uspjela otići na neki plesnjak nakon kojeg će je dvojica momaka s nekog Tuškanca ili Goljaka povaliti na Ribnjaku u vlažnu travu i obljubiti poput vreće mesa, uz puno krvi, boli i suza. Znala je da od života ne može očekivati baš ništa, barem ne ono što sama sebi neće pribaviti, pa je završila niz tečajeva i večernjih škola i namjestila se u državnom zavodu za unaprjeđenje domaćinstva, odlazeći na putovanja dalekim i stranim krajevima velike države u kojima su carevali zaostalost, siromaštvo i beznađe.

Gledajući druge ljude kako pate u siromaštvu i nedaćama, Borka je osjetila onaj najsnažniji i najplemenitiji poriv koji čovjek umije osjetiti u sebi pa od njega nešto učiniti: pokušati pomagati. Razvažali su tako širom države upute i znanja o novim tehnologijama, držali predavanja zajedno s liječnicima i stručnjacima za prehranu i poljoprivredu; odlazili tamo gdje su carevale malarija, glad, tifusi i zaostalost, krvna osveta i isključivost. Borka je od takvog čega imala osjećaj da raste i daje se; najjači osjećaj koji je ikada u životu osjetila prema nekom čovjeku koji nije njen brat.
Borka je već skoro navršavala tridesetu, ne pronašavši u muškoga roda baš nikoga tko bi je htio drugačije negoli onako kako muškarci na cesti žene već žele; brzo, bolno i žestoko. Budimo iskreni, nije se previše ni nadala da bi joj se bilo što od onoga o čemu je čitala da se između žene i muškaraca dogoditi znade – dogoditi moglo, jer Borka je nakon iznenadne smrti gospođe Fanike ostala jedina osoba pod kapom nebeskom koja bi se o Josipu brinuti mogla a da ga ne pošalje u nekakav dom; tamo odakle Josip nikada više ne bi izišao niti vidio sunca ili mjeseca. Josip je svakoga jutra odlazio u nedaleku tvornicu iza pruge, prolazeći svojim nezgrapnim, polaganim i pogrbljenim hodom onim ogromnim metalnim nathodnikom i prelazeći iz grada na jug, kao u neku crno-bijelu džunglu od mašina, tmine i dima, često bivajući oparen toplim, sivim dimom parnjača što su prolazile prugom prema istoku, vukući tromo i lijeno teške i pune vagone pune robe.

Teško bi bilo poreći da Borka muškome rodu baš nimalo nije bila zanimljiva, no jedini susret u kojem je Borka upoznala ono što se među ženom i muškarcem zbiti može a da se takvo što čitava života po dobrome pamti zbilo se još davno, kada je otpremljena na neku radnu akciju, dok je i gospođa Fanika još bila živa.
Nije Borka svoju majku niti smjela niti mogla upitati bilo što o tome što se zbiva između žena i muškaraca koji se jedni drugima dopadaju, jer tada kćeri takve stvari nisu ispitivale niti doznavale od svojih majki, a ni majke takvo što nisu nikada pričale svojim kćerima. Dobro, možda je i bilo majki što bi se usudile spominjati štogod takvog, ali Fanika i Borka sigurno da nakon svega među takve nisu spadale.

Stoga je Borka na takvim mjestima poput drugih nezaštićenih i samih djevojaka često mogla biti plijenom naglih i grubih momaka željnih mladoga ženskog mesa. No negdje daleko u savskoj ravnici, onog davnog ljeta kada je Borka punila dvadeset, obreo se u njihovoj brigadi valjda po nekoj kazni jedan već postariji naočit muškarac, profesor Ivan, koji je od početka zašao u Borkine misli i snove – ne samo svojim snažnim i potamnjelim rukama i lijepim osmijehom obrubljenim već prosijedom a uređenom bradom i brkovima, već i staloženim i tihim riječima o spokoju, punini i radosti koje je često uvečer pored logorske vatre toj zaigranoj djeci znao izgovarati.

Borka od svega nije upamtila mnogo, osim što joj je od profesora ostala stara i izgužvana zbirka pisama Simone Weil tiskana još davno u Engleskoj, kada Borke još nije ni bilo na svijetu – i sjećanje na jedan dodir u tmini, milovanje rukom po obrazu i pogled koji nikada zgasnuti neće, a zbio se u davnoj ljetnoj noći punoj zrikavaca i zvijezda.

Tama je bila gusta i topla, no ne tolika da bi se dvoje u njoj osjetilo zaštićeno i sigurno, pa krenulo jedno prema drugome onako kako to već dvoje u ljetnim noćima čini. Borkin je pogled upućen profesoru zasvagda tako ostao u mraku, govoreći mu ono što među njima nikada nije bilo ostvareno, a ticalo se njegova meka dodira i tihe, bliješteće radosti što ga je ovaj Borki donio, da od njega gotovo pa naglas uzvikne: uzmi me tako da ti ne vidim oči sve dok me ne ostaviš, jer budem li Ti dok me voliš gledala u oči, više nikada neću moći biti ničija, nego samo Tvoja.

Kao da je Borka ikada ičija i bila.

Pa ako se pitate je li takvo što za jedan ženski život dovoljno, morat ćete ovdje od mene u ovoj priči doznati kako mora biti da jest. Jer od čega bi Borka živjela da ni toga nije bilo?

* * *
Josip je nakon što je završio onu školu počeo raditi i tako je doista godinama već stajao pored nekog stroja, umećući u njega čitave setove nekih vijaka i matica i pažljivo navlačeći rukavice na prste i čuvajući se da ih ne pomiče dalje od graničnika što su na stroju stajali u visini njegova trbuha. Kada bi srkao kakav vreo gulaš ili trpao u sebe mlake makarone iz tvorničke menze, Josip nije pridizao glavu, pa su svi pored njega i dalje znali da njegove oči gledaju nekuda iznad tanjura, na rub stola, ili čak još dalje, u najmračniji kutak menze, gdje nikada nikoga nema i gdje se nikada ništa zbiti neće.

Bilo je među tim ljudima što bi Josipa gledali kako jede i onih što su ga znali zadirkivati; Josip je bio među boljim i predanijim radnicima posvema posvećen svome poslu, pa nije shvaćao kako to ljudi oko njega mogu ne voljeti ono što rade, a rade to iz dana u dan – jer pored svih ružnih, dvosmislenih i tmurnih riječi što su ih ti ljudi izricali i što su pored Josipovih ušiju prolazile poput dima, Josipu baš nitko nije morao govoriti da i ljudi pored njega jedno misle, drugo govore, a treće rade.
A u Josipovim tihim, gotovo dječjim i bistrim mislima nije bilo mjesta nikakvoj tmini, poruzi niti pasjaluku; Josip je svoje vijke i matice iz dana u dan i iz godine u godinu utiskivao u stroj strpljivošću i predanošću anđela koji nikada, baš nikada u životu nikome nije poželio ništa lošega.

Jedina tmina za koju je Josip u životu znao a da se nije ticala njih samih – izvirala je iz sestrinih gramofonskih ploča; ponekad je, kada bi bio sam kod kuće, stavljao njene ploče na gramofon pa slušao čudnu i tamnu glazbu što bi započela bučati iz zvučnika. Majka je, naime, umjesto jedne narudžbe nekog odijela kao protuuslugu od nekog bogatog susjeda primila već istrošeni i ostarjeli radio, a taj je na sebi imao i gramofon – i tako se Borka zainteresirala za glazbu, a ploče nabavljala od prijateljice čiji je otac dugo već plovio na moru.

Katkad je pored Borke i sam Josip poskrivećki, da ga sestra ne zamijeti, naučio vaditi ploče iz omota, stavljati ih na onaj tanjur što se okretao na vrhu radioprijemnika i natezati gramofonsku iglu postavljajući je na ploču, pa je tako znao do dugo u noć slušati prve ploče Pink Floyda koje je sestra tko zna otkuda nabavila te do u beskraj sam sebi ponavljao stihove Arnolda Laynea, onako kako ih ni ona ni itko drugi u njenoj blizini nikada nisu slušali niti čuli.

Uz svoju sestru Josip je učio riječi i njihovo značenje, ili čak i više – značenje onoga što se ne govori naglas, a ostaje u nama, pa je tako među ljudima umio prepoznati i razlikovati i one dobre i plemenite od drugih, koji bi mu mogli nauditi ili se narugati s njima tko zna kako. Dobro, takve se stvari često zapravo uopće ni ne uči, niti se učiti može, ali sigurnost je i smirenost koju mu je po smrti majke davala njegova sestra u Josipov život unijela mnogo vedrine i radosti toliko potrebne ljudima da bi s njima plovili kroz život.

Josip i Borka često su nedjeljama, kada bi znali biti slobodni, odlazili u prirodu; penjući se dugo i naporno na visoku obližnju goru, s koje se pružao lijep pogled na grad što se širio i rastao u nizini. Od šuštanja lišća, slušanja pjeva ptica i bivanja u toj bogatoj i tihoj samoći, Josipova je radost u životu bujala poput tijesta, pa se vedar i veseo spuštao u grad ne misleći previše o drugim ljudima i onome što bi mu oni mogli učiniti. Borka je s Josipom razgovarala više očima i dodirima doli riječima; ono što mu je o svemu imala reći i naučiti ga ionako se mnogo teže dade izreći nego se priviti uz to, pa ili pripadaš svijetu skromnosti i blagosti kakvog si ga upoznao i kakav te u se uzeo ili stalno hitaš drugoj strani, ne vraćajući se tom carstvu utjehe i smiraja onda kada bi trebalo.

U ovom dijelu morat ću vas zamoliti da više zamišljate negoli bih vam ja o svemu tome umio ispripovijedati; morat ćete zamišljati Josipa i Borku kako sjede i šute na zemlji neke sljemenske padine dijeleći posljednju jabuku iz ranca ili gutljaj vode iz limene čuture; znate to već i sami: romani su vam poput, da prostite – krafni, pa vam se najčešće čini da kada ste probali jednu, probali ste sve, a jedino vam preostaje da u njih zagrizete kako biste odmah isprva otkrili kakvog su okusa.

......
Josipa nitko u školi nije učio engleski više od nekoliko osnovnih rečenica, ali grube je i opore riječi one pjesme Pink Floyda dobro upamtio, razumijevajući ih više kroz njihovo zvučanje negoli značenje. Gledajući u onaj zagonetan pogled Syda Baretta, čak se i samome Josipu činilo kako je i Syd – baš kao i on – svladao vještinu onakvog gledanja u svijet oko neke nevažne točke; gledajući ono što je važno pogledom sa strane. U času kada Josip u rukama drži prvu njihovu ploču i gleda u oči Syda Baretta, ovaj će već odavna biti udaljen iz banda – kako kažu nezavisni izvori – zbog svoga mahnita ponašanja i nemogućnosti suradnje s drugim članovima. Tek u kasnijim studijskim snimkama koje je Barett snimao sam, van grupe, javlja se nešto više melodije na akustičnim glazbalima u posve siromašnoj i skučenoj produkciji, no bit će to vrijeme u kojemu se Josip više neće toliko zanimati za glazbu.

Sada smo ipak još u vremenu gramofonskih ploča i njihova zanosna pucketanja što ispunjava čovjekovu samoću onako kako mu dobro istkan i mekan šal prianja uz vrat u nekoj ledenoj noći. Josip je – nakon mjeseci punih pjevanja o Arnoldu Layneu – jednog dana razumio kako će stići dan kada će se s njime morati uhvatiti u koštac i kako će put koji će do toga časa – a napose onaj potom – morati proći biti nezamislivo strašan i mračan.

Morat će proći kroz pustoš ljudske duše; kroz ona mjesta koja do tada u njemu nikada nisu bila otkrivena niti osvijetljena, a moraju se pojaviti na površini onako kako na nekoj gustoj močvari isplivaju mjehurići prepuni blata i tmine, da se pojave i posvjedoče svoje prisustvo, značaj i muku.

* * *

Odrasli su muškarci nerijetko prepuni jeda i zavisti, pa kada nanjuše dobrotu, rijetko se kada uspijevaju oduprijeti tome da joj se narugaju. Tako su jednog davnog dana, kada se u računovodstvu tvornice na koncu ljeta, kada su svi već vratili se s godišnjih odmora i kada je djeci trebalo kupovati prve knjige, topliju odjeću i hranu za zimnice – dijelio krajem mjeseca nekakav dodatak na plaću, a vani se spuštala teška ljetna omara, dvojica naumila narugati se s Josipom – ili možda čak ne priuštiti mu baš nekakvo poniženje ili zlo, već samo poigrati se s onim za što su znali da mu je strano i nepoznato.

Muškarci, naime, znadu da postoji nešto što bismo mogli zvati muškim snom; više ga naslućuju negoli bi ga mogli objasniti riječima, ali srcem poznaju stanje u kojem muškarac, gol kao od majke rođen, pred ženom biva blaženim i blagoslovljenim. Tako su, brojeći one pare što su ih u kuvertama primili u baraci, naumili našaliti se s Josipom, pa skrenuli u birtiju što se pružila blatnom cestom odmah pri ulazu u tvornički pogon. U birtiji su se skupljali radnici obližnje željeznice i radnici iz tvornica; sva sila bijesnog, snažnog i oporog muškog svijeta, pa je Josip na svome putu do onog nathodnika morao proći pored birtije.

To s tim nathodnikom, to ni ovom nevještom piscu štiva što ga upravo čitate nije baš posve jasno. Naime, ako ste već do ovog mjesta došli, čitatelju moj, pa sam vas toliko za sve uspio zainteresirati, tada ćete svakako obratiti pažnju i na taj nesretni nathodnik. Neću ga nazivati nadvožnjakom, jer iako su na njegovu dnu bile drvene daske, rijetko se tko njime na tolikoj visini vozio, pa makar bio zaštićen metalnom ogradom što se pružala s obiju strana.

U to se vrijeme već posve primakla koncu izgradnja pravog, modrenog pješačkog pothodnika na sasvim drugoj strani kolodvora. Nathodnik je zapravo spajao Trnjansku i Petrinjsku, pa su njime prema novosagrađenoj koncertnoj dvorani ili zgradi općinskog suda prolazili dobro odjeveni ljudi hitajući za svojim poslovima i željama. Pothodnik je – pamte najstariji gradski kroničari – otvoren u svibnju sedamdeset i četvrte, pa se kunu da je istodobno započela demontaža pješačkog nathodnika s druge strane.
Pothodnik se, naime, pružao zapadno od zgrade kolodvora, tamo gdje je, hvala Bogu, još i danas, pa zapravo kao da spaja Gajevu ulicu sa stajalištem autobusa i Paromlinskom. No je li te večeri o kojoj vam ovdje želim pričati taj nathodnik još postojao ili je tek počinjala njegova demontaža pa je od njega ostala tek gola konstrukcija na koju bi se uspio uzverati kakav deran, jopac ili nečovjek – ja vam to sa sigurnošću ne bih znao reći. Naime, kada sam gledao ovo o čemu vam želim pričati, ja sam gledao u Josipa i njegove oči, a ne nekamo drugamo, a ni ja – kao ni vi – nismo poput Josipa ili Syda Baretta pa da gledajući ustranu vidimo ono u što ne gledamo.

Ono što je još strašnije, od svega sam prilično siguran u ovo: da vam to, to o nathodniku, jer ga nije zanimalo ne bi – sve kada bi i želio samo da smo ga u to doba ili neko kasnije doba njegova prilično nesretna života pitali – znao reći ni sam Josip.

* * *
Sada ćemo se s pričom vratiti u ono rano poslijepodne; prva smjena tek je bila završila, a Josip je veselo u stroj, prije nego će stati, gurnuo posljednju seriju vijaka i matica pa skinuo rukavice i pošao prema izlazu. Potom će u obližnjoj baraci stati u red s ostalima pa će nevještim potpisom potvrditi primitak kuverte s novcem što će je zagurati u prednji džep svog trliša, veseo od vijesti da će svojoj sestri moći donijeti još nešto novaca.

Čim su ga kroz staklene stijene one birtije ugledali, zazvaše ga njegovi kolege veselo unutra, u dim i prašinu, pa ga je sva sila prljavih i grubih muških ruku stala tapšati po ramenima i privlačiti k sebi, u znoj i smrad i memlu. Masne ruke skretničara, tokara i varilaca vrtjele su Josipa u toj pijanoj igri među visokim stolovima poput zvrka, a onda je Josip, tih i blag kakav je već bio, morao pristati i na to da skupa s njima pije. I tako je Josip po prvi put u svome tihom i teškom životu okusio alkohol; prvo gorčinu i žestinu nekog vrelog vinjaka, a potom ga obuze blaga i meka bosanska šljivovica, kao velik, udoban i dubok krevet.

Josip se već za sat vremena nalazio u nekom stanju ni sna ni jave, okupan smijehom i snažnim dodirima ogrubjelih muških ruku; skinuli su s njega bluzu, a majicu mu gurnuli na leđa radničkog trliša, pa je s naopako okrenutom kapom u cokulama izgledao poput nekog pauka spremnog na povratak u svoju rupu.
Jedino što te večeri dovoljno spokojne i dobre rupe za našeg bijednog Josipa nije bilo.

Kada ga dobro podnapiše i kada iz birtije iziđoše i posljednji ljudi jutarnje smjene, pa u njoj ostade samo šaka protuha, pijanaca i zvijeri, ona dvojica potražila su u nekoj prostoriji iza šanka Janu, ostarjelu debelu prostitutku što je živjela u nekom vagonu na sporednim kolosijecima pruge iza kolodvora, pa je nepogrešivo znala nanjušiti čas kada radnici u tvornici i radionici postavnice primaju isplate novca. Taman što je završila s jednom još pohotnom mušterijom, a ova joj dvojica gurnuše u džep pozamašnu svotu dinara dok su joj mazno i s podsmijehom govorili kako bi sada svakako morala učiniti neko dobro djelo – i jednog momka učiniti muškarcem.

Čuvaj se Danajaca kada darove nose, čuo je jednom davno Josip svoju majku dok je pričala nekoj susjedi kako joj ne treba pomoć koju joj država za njega nudi, sumnjičeći stvari onako kako bi to svaka majka činila i bojeći se da će na koncu njena Josipa odvesti nekud u nepoznato, u kakav dom ili ustanovu u kojoj će skončati svoj život. Na to je Josipa podsjetio smijeh one dvojice kolega s tvorničke trake, koji su ga gurali prema nekoj golemoj, staroj ženi što ga je samilosno pogledavala nadlaktivši se na visoki stol prepun čaša i flaša, smiješeći mu se jedva primjetno.

Josip je vjerovao ljudskim osmijesima; to je s njime bio problem: nije još znao da se ljudi mogu smijati i od zloće ili nadmenosti, ili jednostavno od koristi koju će dobiti samo ako u njihov osmijeh povjeruješ kako bi osmijesima vjerovati valjalo.

Nije sve što je smiješno i dobro.

.........

Svakako da je otkriće ženskog tijela za Josipovu jednostavnu dušu predstavljalo veliku novost; nekada davno, dok je još bio sasvim malen dječak, sjećao se kako je sa sestrom i njenim prijateljicama znao poći na savsko kupalište pa bi ga tamo ovlaš dodirivale i gladile ga po glavi i leđima, ali nikada ga još žensko nije dirnulo ispod ramena. Josip je shvatio kako je večeras otkrio strašnu istinu o životu i o tome da negdje duboko, dolje, među nogama u njemu raste nekakav bol i sjena što prijeti nadrasti i nadvladati kada se probudi onako kao što krošnje hrastova i lipa zakriljuju prve noćne zvijezde, da onaj koji bi ih gledao zauvijek ostane u tami.

Ležao je tako satima u toj prljavštini i mraku, a Jana već davno bješe navukla suknju i ostavila ga na onom madracu tako polumrtva, onako kako se u blatu potajice ostavlja tuđa i nepoznata paščad da skapava do nikome znanog konca.

Kada se malo probudio iz tog sna, zamijetio je da u prostoriju kroz neki prozor pri vrhu zida dopire snažno svjetlo neke ulične svjetiljke. Vani je već carevao duboki mrak i u njemu se Josip prvi put u životu istinski osjetio muškarcem: osjetio je strah, jer snažno se pobojao dodirnuti sebe sama ćuteći kako je u njemu narasla neka nova biljka; nepoznata i strašna, pa je sada važno zatomiti je i vratiti se tamo gdje je bio još ovog jutra, kada je iza zore veseo i tih odlazio na rad u prvu smjenu i kada je još sve s njim i tom biljkom bilo spokojno i dobro.

Na ovom mjestu, dopuštam vam, možete zamišljati Josipa kako tog jutra još poput sretna i prostodušna dječaka odlazi na posao u tvornicu. Moguće da je već prolazio pješačkim pothodnikom s druge strane kolodvora držeći pod miškom neki primjerak Borbe ili Komunista koji je od svih tisuća radnika jedino Josip uzimao i čitao u predvorju tvornice; moguće da ćemo ga još – samo ako snažno zaklopimo oči pa o tome stvorimo jasnu sliku – vidjeti kako s rukama u džepovima korača onim još postojećim nathodnikom ispod kojega će ugledati sve one strahote o kojima će grcajući kroz suze pričati svojoj sestri.

Moguće je čak i da Josip, samo ako se bolje zagledate, jednostavno i plaho prelazeći iz grada ili u grad, uopće ne prolazi pored pruge - nego preko pruge, pa preskače kolosijeke, od prvog na drugi, pa drugi A, pa onda još iza toga, među crvenim manevarkama, smradom nafte i zvižducima prvih jutarnjih skretničara – šest kolosijeka što su nekako ukoso postavljeni do konca postavnice; do metalnih vrata što sa šljunka pruge vode na asfalt pred tvornicom; svojim sporim, pogrbljenim i lakim korakom; onako kako skijaši voze nekakav slalom na crno-bijeloj televiziji u snježnoj oluji one zime što će slijediti, ne dotičući svojim skijama ni snijeg, ni zastavice, ni pahulje, ni oblak što se nadvija nad svijet i grli ga stežući snažno i nesavladivo oko vrata.

Josipa ćemo, međutim, nakon što ga zamislimo kako je prešao na drugu stranu grada – sada morati vidjeti kako ga iz onog polusna prene sirena što je označavala kraj druge smjene. Prljav, pomalo krvav i onemoćao od navale pića, miline ženskog mesa i ljetne vreline, on se potom tiho jedva okrenu još nekoliko puta s boka na leđa i natrag, pa prikupi snage i navuče natrag na sebe one gaće i hlače što su mu bile spuštene sve do cokula, a u hlačama pronađe majicu što su mu je još dok su tamo pili žestoka pića – uvukli u njih.

U kutu prostorije pronađe neki umivaonik, pa se malo umije da ga svježina vode vrati iz sna i potom se pogleda u ogledalo, onako kako se znao kod kuće gledati svake večeri kada bi dobro iščetkao zube kako ga je učila Borka.

Tko zna što su Josipove oči vidjele dok su gledale sebe sama u mraku te strašne sobe u kojoj je od dječaka postajao muškarcem.

.........

26.10.2025. u 08:29 • 11 Komentara • Print • # • ^

petak, 24.10.2025.

I Love A Man In A Uniform

Time with my girl I spent it well
I had to be strong for my woman
(You must be joking, oh man you must be joking)
She needed to be protected

The good life was so elusive
Handouts, they got me down
I had to regain my self-respect
So I got into camouflage

The girls they love to see you shoot

I love a man in a uniform
I love a man in a uniform
I love a man in a uniform
I love a man in a uniform

To have ambitions was my ambition
But I had nothing to show for my dreams
Time with my girl I spent it well
(You must be joking, oh man you must be joking)

The good life was so elusive
Handouts, they got me down
I had to regain my confidence
So I got into camouflage

I need an order (Shoot, Shoot)...

Gang Of Four, 1981.

24.10.2025. u 23:39 • 7 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 19.10.2025.

Dekonstruiranje mladosti

Tvoja mladost, tvoja hrabrost
Je tako lepa, tako snažna predstava
Tvoja mladost, tvoja hrabrost
Je tako lepa, tako divna komedija
U suton u srcu, čuješ neku nepoznatu muziku
U suton, u suton, tajne su deo nas dok klizimo uz obalu

Okean pun je reči, pun je mačeva
Okean je tih i tužan iza sutona

Slobodan si, oslobođen
Šta ćeš učiniti sa sobom u praznoj pučini
Slobodan si za večnost
Šta ćeš učiniti sa sobom u pustom vrtu
U suton u srcu, čuješ neku nepoznatu muziku
U suton, u suton, tajne su deo nas dok klizimo uz obalu

Okean pun je reči, pun je mačeva
Okean je tih i tužan iza sutona
Okean pun je reči, pun je mačeva
Okean je tih i tužan iza sutona

Okean pun je reči, pun je šapata
Grad je tih i tužan iza sutona

(Okean, La Strada, 1984)

19.10.2025. u 16:40 • 9 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 12.10.2025.

Ruksaci s konstrukcijom

(Negdje s fejsbuka)

Malo tko još ljubi kao što ljube djevojke s ruksacima na konstrukciji - u ljetima koja su počinjala dogovorima pred Esceom, Zvečkom ili kod Stojedinice zaključenim prije petnaest minuta, a mnoga od njih još uvijek traju u nečijim očima - - - i posve je sigurno kako nikada neće završiti.

Kad idemo? U petak u devet, na tramvajskoj, kod Branimirca!

Čitav jedan svemir stao bi im na leđa - i sve svoje odnosile bi sa sobom u duge i vrele kolovoze pune obećanja, pa su im ruke ostajale slobodne i polagane da grle, putuju i miruju; da duboko u džep košulje gurnu na komadiću kartona otisnutu putnu kartu do Rijeke, Budimpešte ili Beograda kupljenu na Autobusnom ili Glavnom i dobro ga zakopčaju - ili da bez okolišanja zadignu palac negdje na dnu Selske, Držićeve ili Savske.

U svemiru djevojaka s ruksacima najvažnija stvar jest imati ruke posve slobodne, jer sve što je u njihovu svijetu važno stane u širok i svijetao zagrljaj - poznajete li čovjeka u zagrljaju s rukama punim stvari? - i posve im je svejedno što se zbiva van njega.

Gledajući u vrat kojeg će netom obljubiti, brižno i tiho zaklapale bi vrh ruksaka i sve što je u njemu bilo spretno posloženo; dobro bi ga zatvorile, pospremile ili zaboravile, znajući kako ga sigurno neće otvarati sve dok se ne probude iz meka sna zagrljaja kojeg su dale.

Jedini, tamnocrveni ruž za usne i dvije stare, bakine maramice s čipkom; crna majica bez rukava ili ovratnika i dvodijelni kupaći od kojeg će skidati gornji dio da odmijene sunce kada se ono nad nekom plažom umori, uzalud se trudeći na usponu u zenit; nekoliko para gaćica i jedan, od sva četiri - najmanji grudnjak; karte za remi i najdeblja bilježnica tvrdih korica za pisanje pjesama i pisama, jer svijet nema smisla ako nemamo kome pisati; dvije kemijske i kazeta najdražih pjesama snimljena još krajem svibnja, kad sretneš onoga tko će ponijeti walkman ili imati kazetofon; kutija aspirina i plivadona; kondomi i stara, zahrđala djedova pljoska puna rakije; džepni nožić cvjetnog uzorka s turpijom i škarice za rezanje noktiju. Raspadnuta i iskrzana džepna auto karta; sapun; dvoje čarape i gumica za kosu; sandale; žlica za grabiti pekmez, paštetu ili naglo zakuhanu juhu iz vrećice; limena čuturica; stara traper jakna svezana na podnožju ruksaka ili oko najmekšeg i najbjeljeg trbuha, za dane u kojima će svijet izgledati kao mokra ili bučna pustoš bez ljubavi što se liječi rukama čvrsto prekriženim na grudima i posljednjim gutljajem taloga turske kave.

Pokret ramenom; zabacivanje ruksaka na leđa; podizanje glave; najširi osmijeh od svih; pogled ispod očiju i pozdrav:

- A gdje ćeš ti?

12.10.2025. u 14:31 • 7 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 05.10.2025.

Livada

......

Shvatio je kako čovjek postane netko sasvim drugi u času kada više ne brine samo za sebe i svoje potrebe, nego ga usred noći iznenadi neka daleka i nejasna misao o tome je li još neko drugo biće sigurno i dobro - - - i tako je Davor u godinama što su nailazile vozio Anu i malenu k liječnicima; obilazio bolnice kada je Mirta bivala bolesnom; dolazio nerijetko po nju u vrtić ili školu; učio je i kontrolirao njene domaće zadaće – sve s jasnim i snažnim osjećajem kako radi nešto što nipošto sam nije odabrao; osjećajući se kao da je netko posve stran i njemu do tada nepoznat izbrao za takvo što baš njega.

Na koncu, Ana je poslije Mirte rodila još jedno dijete, sina – a ni ona niti Davor ne bi se mogli zakleti čije je to dijete po krvi i sjemenu, niti je to ikome od njih više bilo važno. Doduše, Ana je jednom Davoru pričala o svom poslovnom putu u Skandinaviju, i o tome kako je tamo provela noć u nekoj kolibi s nekim čovjekom s jezera, no on je o tome nikada baš ništa nije pitao, gledajući malog Nou u njegove plave oči i paperjastu, svijetlu kosu. Možda to bješe posljedica baš one strašne nesreće u kojoj je Ana davno izgubila muža i sina: Davora je ona naime tako naučila ne pitati pitanja za koja ne bi želio čuti odgovor koji bi bio najbliži istini, ukoliko je čovjek uopće netko tko može znati što bi to istina bila. I naučila ga je još nešto: ne pitati baš nikada onog drugog zbog čega si dao tako malo, ili nisi dao ništa – već samo i jedino pitati sebe sama; mogu li dati još – i što bih uopće mogao davati ljudima oko sebe.

Čovjek biva izabran – i to moguće samo zbog toga ne bi li poslužio onako kao što star i natruo kolac služi mladoj lozi da se uz njega uspne, pa da život pođe dalje, mimo nas i u nama i s nama u sebi, znajući da se već negdje ubrzo - na mjestu koje još ne vidimo ali sa sigurnošću znademo da postoji – moramo rastati kao da nas nikada nije niti bilo, a sve što će od nas ostati jesu sjećanja, uspomene i misli nekih drugih, novih i nama već posve stranih ljudi o tome da smo ih izgradili i stvorili.

Je li od toga svega prema Ani osjećao istodobno strah, divljenje i prijekor radi sebičnosti kojom je ušla u njegov život pretvorivši ga u nešto posve novo i nepoznato – to niti sam Davor često nije mogao razlučiti. No, bez ikakve osude ili odbijanja, Ana je i dalje na svaki njegov zov spremno i mazno pružala svoje predivno, zrelo tijelo tješeći ga i dajući mu se da teče preko nje poput vode što protječe nad glatkim, mahovinom obraslim kamenjem nekog tihog potoka u gori.

Ana; daleka, snažna i nedohvatljiva Ana. Jedne ju je večeri, dok je ležao na njoj i dolazio do vrhunca, zazvao majkom, a ona se od iznenađenja snažno trgnula i pogledala ga u oči; potom je ponovno zazva majkom, pa mamicom, i tako dođe do konca dašćući te slatke riječi u njeno uho ili mlohavu, meku i nestvarno bijelu nadlakticu.

Nakon što su neko vrijeme tako šutjeli, on joj reče kako ga je barem dijelom rodila iznova; posve drugog, drugačijeg njega; i kako ona tu nema što razumjeti – već samo čuti kako iz dubine njegovih prsa dolazi taj tih i snažan zov muškarca kojeg je žena privela u puninu života i naučila davati, tješiti i rasti; bivati tiho i radosno onako kako već biti možeš, samo kada ništa nisi oteo, uništio ili unesrećio i kada to isto nitko nije učinio tebi samome.

Često bi Ana na sve to Davoru znala reći kako ona odavna više ne umije voljeti, nego samo trebati – a on bi joj na to sklapao oči i šaptom joj u uho utiskivao neke malene i nerazumljive glasove, da barem malo traju u dvoje - - - koliko se može.

- - - - -

Pored Davora i u njemu prolazile su žene, vrijeme i čežnje; nije Ana bila ona kojoj se vraćao već ona od koje je polazio - mislio je. Smjenjivala su se godišnja doba, događaji i nevolje, a Davor je polako učio o trajanju, zahvalnosti i skromnosti, uživajući u okusu nekog dobrog vina, u glazbi, u prirodi i dugim, besciljnim šetnjama pustim i golim livadama bregova na sjeveru.

Kada bi dugo, tjednima tamo ostajao na godišnjem boraveći u nekom kampu ili rasprostirući svoj šator u bespućima nigdine, osjećao je snažno udaranje slobode, tuge i nemoći u prsima diveći se beskraju ljeta i snažnom zujanju pčela u krošnjama dalekih prezrelih dudova. Krijepio bi ga jasan i snažan šum vjetra u travi po brdima na koja bi pošao sam samcat prije nego će Mirti s njih donijeti šaku šumskih jagoda ili kakvih prezrelih, crnih i slatkih kupina.

Kada je radio u dugim i tamnim danima zime, promatrao je u ljudskim očima borbu ropstva i moći i slušao zlokoban fijuk vjetra na pročeljima zgrada i u krošnjama drveća po uglovima sporednih, prašnjavih i zaboravljenih ulica.

- - -

Ja te volim - a uistinu sam tek ovisan o tebi; to je prava istina. Kao da zraku ili vodi velim: volim te - rekao je jednom Ani.

Da, možda si samo ovisan o tome da me diraš i gasiš u meni svoju želju... Mi ljudi i jesmo ljudi po tome što smo od nečeg uvijek ovisni; da nismo, ne bismo bili ljudi. Kao Mirta; ona će jednog dana otići i zaboraviti na nas, a da je nije bilo, ja bih se raspala i nestala poput vira na površini vode - odvraćala je daleka i tiha Ana gurajući svoja meka i laka stopala u Davorovo krilo.

- - - - -

Ana je Davora poticala na to da pronađe sebi ženu; govorila mu je kako je zaista šteta da ne pronađe neku nesretnu i usamljenu mlađu osobu koju bi učinio željenom i sigurnom, a on je od nevjerice na to vrtio glavom.

Uhvatio se Davor tako jedne noći kako promatra ženu s kojom je bio u vezi već nekoliko mjeseci, pa su te večeri na njeno nagovaranje pošli na otvaranje nekog novog kluba daleko u nizini pored rijeke, u magli i tami noći. Stotine automobila bilo je parkirano u travi i na obližnjim puteljcima praveći nesagledivu gužvu punu nemira i nelagode koje je Davor osjetio već pri ulasku u klub. Zatim su s prijateljima sjeli u neki separe ipak dovoljno velik da s druge strane stola s njima sjede i neki drugi ljudi, pa je tamo ugledao nekog starijeg, zadriglog muškarca koji je – želeći zadiviti ženski svijet oko sebe – na stol u toj buci, tmini i memli prepunoj nemira i nevolje izvukao čitav snop zgužvanih novčanica bacivši ih na stol, okružen svjetlucanjem mladih i sigurnosti željnih očiju.

Baš nitko oko njega nije takvo što smatrao nepriličnim i lošim; samo je Davor iz svega toga shvaćao kako se nalazi usred još jedne posve promašene veze, sa ženom s kojom ga ne veže baš ništa lijepog niti dobrog osim neke snažne potrebe da se ne bude sam i da se tako lakše provede vrijeme što neumitno leti s nama i u nama i oko nas. Naglo je izišao iz kluba van, na prostor ispred terase, ispričavajući se potrebom da udahne malo svježeg zraka, i tada u kutu terase uoči jednog starijeg i omanjeg čovjeka kratke kose što ga je nepomično promatrao, pa u njemu prepozna prodavača u obližnjem dućanu namirnica u kojeg je povremeno nekada znao svratiti.

Davor priđe čovjeku zagledajući ga pozorno u tmini noći, pa mu ovaj odgovori kimanjem glavom i laganim pozdravom rukom, i tako su već njih dvojica kroz koju minutu bezbrižno i veselo čavrljali šaleći se na vlastiti račun oko toga kako su se uopće zatekli ovdje i što ovdje rade – trpeći i dodajući jedan drugome onu gotovo bezbolnu dozu šale na vlastiti račun koja čovjeka otvara prema drugome pokazujući njegovu dobronamjernost i blagost pri tome ne prelazeći u grubost i ne navlačeći tešku zavjesu cinizma na ljudsku dušu.

Tih nekoliko minuta u Davoru poslije će probuditi malenu i jedva shvatljivu čežnju i radost; potrebu da se napusti i ode iz okova nečeg za što ionako znamo da ne valja. Možda prvi put nakon Višnje Davor je osjetio kako je tamo, u tom susretu s onim prodavačem pronašao istu onu beskrajnu i laganu tugu od prolaska vremena; strah od neispunjenih očekivanja i blagost nemoći da se bude ono što jesi. Višnja je poznavala taj beskraj nemoći ne uvlačeći njega za sobom; Višnje već odavna nije bilo u njegovu životu - a spasila ga je od toga da promatra njeno nestajanje, slabost i propast.

S Anom je imao sve što poželi, a nije imao ništa jer Ana bi ga zaboravila istog časa samo da ga više nema; takav je imao osjećaj. Anu nisi mogao imati, a on je trebao nekoga da baš njega treba; biti nekome važan i vrijedan činilo mu se nedostižnim snom.

Učini mu se načas da je svijet oko njega šarena, bogata i velika cvjetna livada na kojoj pčele, cvjetovi i ptice ispunjavaju jedni druge poput braće.

- - - - - - - - -

Od one večeri ispred kluba razmišljao je o Siniši i njegovim vodenim i nasmiješenim očima. Jednog dana odvažio se otići pred sam konac radnog vremena do dućana, pa tamo opazi kako Siniša zaključava vrata i ogleda se oko sebe navlačeći kapu na glavu usred snažne večernje hladnoće.

Pređe ulicu i pristupi mu bez riječi, a Siniša ga pogleda u oči onim dugim pogledom u kojem se čovjek pita je li konačno opazio nešto od onoga što njegove oči već dugo nisu vidjele.

Pošli su u šetnju, pa na piće, i tako počeli sve češće privoditi pokoju večer zajedno, prkoseći tihim i rijetkim riječima magli, snijegu i hladnoćama one snažne i duge zime. Zatim su počeli odlaziti u kino i kazalište, otkrivši kako im suza iz oka poteče u istom trenu ili kako počinju nastavljati rečenicu koju bi započeo onaj drugi.

Na koncu počeše večeri provoditi zajedno, čitajući knjige, gledajući filmove, ili jednostavno šuteći u dugim šetnjama ili tihom ispijanju vrelih čajeva ili sokova (od biljaka što ih je Davor brao na svojim lutanjima). Siniša se pokazao kao vrhunski kuhar koji doslovce ni iz čega priprema jela od kojih bi Davoru zaigralo nepce i razbuktalo sjećanja na davne dane mladosti u kojima je sam otkrivao ljepote pripremanja hrane, dok je još bio sam i dok nije mislio na previše drugoga osim na ono što ga očekuje večeras ili sljedećeg jutra.

O takvim je stvarima Davor počeo razmišljati i sada, gledajući Sinišu kako odlazi na probe zbora u crkvi i slušajući predivne korale na pjevanim misama, skriven u mnoštvu ljudi.

- - - -

Siniša je Davora već druge ili treće večeri dotakao rukom po podlaktici, od čega se Davor sav stresao i osjetio nelagodu i stid. Siniša shvati da Davor nije onaj za kojeg bi volio da jest, ali mu ne reče ništa - i tako je taj prešutni i važan sporazum o nediranju među njima dvojicom važio čitave te zime – do jednog razgovora kojeg su poveli, a onda i potom, dok traje vrijeme koje im je zajedno dano.

Jedne večeri – naime - Davor upita Sinišu sviđa li mu se, a ovaj zakima glavom, i još mu zahvali što toliko brine za njega. Davor na to reče da se već dugo ni s kim nije osjećao toliko lijepo i ispunjeno; ali da ne može u sebi imenovati ono što osjeća prema Siniši.

- Možda ja tebe uopće ne volim; možda sam samo ovisan o tebi – reče Siniša Davoru na to iznenada. - Kakva glupost bila bi reći suncu, zraku ili vodi da ih voliš. Iskrenije bi bilo priznati im: ne mogu, ne umijem bez vas.

Davor se sjeti kada je prvi put u životu osjetio dodir muškarca kojeg je bio svjestan i ponovno se na tu pomisao strese i zamahne rukom ispred očiju, kao da tjera od sebe neku mračnu i groznu misao. Pomislio je na čas kako bi Siniši možda mogao ugađati i protiv svoje volje, no Siniša nije nakon onog njegova dodira ikada više pružio ruku prema Davoru, a još je manje bilo što sličnog ikada od njega zatražio u ovim mjesecima u kojima su zajedno, zadovoljan time što ga Davor prihvaća takvog kakav jest; bez dodirivanja.

Možda ovaj svijet i počiva na tome da ljudi najčešće jedni od drugih traže ono što im ovi ne umiju niti mogu niti smiju od sebe ili drugih dati, pa otimaju, varaju i kradu – a pri tome ravnotežu svijeta drži među njima moguće baš ono što jedni drugima ne mogu dati, već mogu samo čeznuti za time – i biti prihvaćeni u svojoj čežnji, daljini i neispunjenosti.

Ta čežnja tiha je i snažna iskra što tinja u našim životima poput istine o smislu i trajanju; kada je izgubimo najčešće uslijed vlastite pohlepe, brzopletosti ili potrebe za moći, tek tada shvatit ćemo da ništa drugo nismo niti umjeli niti mogli posjedovati – i da nam drugi ljudi ne mogu služiti kao stvari.

Sve ostalo ljude bi moglo dovesti na put koji nakon kratkog i brzog uspona na vrh znači naglo i bespovratno spuštanje u ponor i ni u što.

Siniša svojim riječima podsjeti Davora u njegovoj dugačkoj šutnji na to kako je sam one iste riječi o ovisnosti, voljenju i o vlastitoj žudnji davno već izrekao Ani, pa mu se blago nasmiješi.

Davor zastade, pogleda Sinišu u oči i odvrati mu na te riječi o suncu, zraku i vodi naglas:

- Maleni, smiješ sve, samo me molim te nemoj dirati.

Siniša zakima glavom; prvo se na njegovu licu nekoliko trenutaka ocrtavala zloslutna ozbiljnost i težina, ali ga potom ispuni blag osmijeh.

- Previše bih izgubio kada bih tebe izgubio. Sve ostalo mogu riješiti sam sa sobom, znaš? Ljudi se ne moraju dirati rukama ako to mogu riječima – reče mu Siniša.

Odgovoran sam za njega; ne mogu ga pustiti da ode sve dok to sam od sebe ne poželi - pomisli Davor ponovno osjećajući kako je nekome važan i vrijedan, pa zažmiri i duboko udahne, miran i radostan.

(lipanj 2025.)