Slušam i gledam na nekom usputnom podcastu što mi iskače na mobitelu - admirala Lošu; čak i on veli da u Europi ne možete naći par bataljuna muške mladosti voljne ginuti za svoju domovinu. Ne bih umio ne složiti se s time. Nisam baš razumio, po čemu on i da li uopće našu domovinu razlikuje od ostalih – jer čovjek je jasno i glasno spomenuo Europu; onda smo valjda i mi dio te statistike?
Neću dugo, ne bojte se.
Kada nakon tridesetičetiri godine iskopaju leš mladića iz nekog zaboravljenog blata, pa se još sjetiš da taj mladić nije niti morao biti u tom blatu, ubijen nenaoružan poput psa – onda se pitaš što je to što uopće današnji svijet drži na okupu. Ideje? Briga za vlastitu stražnjicu? Novac? Licemjerje?
Saznanje da smo i mi lako mogli biti baš nekako slično njemu zakopani u nekom takvom blatu, samo nismo, jer smo imali sreće? Unatoč tome što smo se, za razliku od njega, svatko na svoj način – nekako morali zateći tamo gdje smo bili, pa se naš čin prisustvovanja ne može smatrati herojstvom?
Dvaput je Nicolier birao između života i smrti – i dvaput je izabrao smrt; prvi put onda kada mu je uopće palo na pamet doći u ovaj pakao – i drugi put kada mu je bilo ponuđeno otići s konvojem liječnika. Jer da nije, mogli bismo ga lako zamisliti; izgledao bi onako kako danas izgleda njegov brat, malo podbuhli i ostarjeli gospodin u godinama što je doživio i preživio ono što Jean nikada nije niti neće.
Tko je dobitnik od te dvojice ljudi? Onaj što je izabrao poginuti za nešto što mu se u nekom trenu činilo plemenitim i vrijednim umiranja, ili onaj koji je doživio i preživio sve ono što mi, obični muškarci našeg doba doživimo i preživimo u svojim malim životima?
Zapravo je čin Nicoliera prilično sličan činu nesretnog oca kojeg su u Novom Mestu pretukli Romi dok je branio sina. Otac je branio sina, a Nicolier je u Vukovaru branio također nešto svoje - ili je u to bio uvjeren? Savjest, pravdu, živote drugih?
Vrijedi li išta u životu toliko da se za to umre? Da se život u najljepšem njegovu dobu pretvori u blato?
Nemojte to pitati mene, ostarjela čovjeka na rubu sedmog desetljeća života. Pitajte to onoga tko je u ovom tijelu stanovao prije te tridesetičetiri godine, i još bataljune i bataljune istih, onih iz statistike s početka. Jer, za ne vjerovati, ali recimo taj mladac otprije toliko godina, samo kada je postao uvjeren da od nečega treba braniti svoje najmilije, odgovorio bi vam na to strašno pitanje potvrdno.
Nama, koji ćemo na koncu u najmanju ruku osjećati respekt prema činu onog čovjeka, onog što je zakopan u blatu pa sada otkopan, možda je onda najpametnije šutjeti. I niti ne pokušavati po tome kako se netko odnosi prema ovom pitanju – suditi ljude.
Možda je to uistinu najvažnije od svega. Ne osuđivati druge ljude.
Post je objavljen 30.10.2025. u 16:10 sati.