penetenziagite

nedjelja, 26.11.2023.

Teta Marija

Kada ti kažu da ličiš na nekoga, da si isti on – a taj je još iz obitelji, onda ne misle samo na izgled, misle na to kakav si, što voliš, kako reagiraš, što te zanima. Ljudi nisu kockice što se slažu, pa da jednu izvadiš a drugu postaviš u rupu koja je ostala; no to ne znači da takvo što ne pokušavamo s drugim ljudima činiti i učiniti: baš zato, da bismo lakše razumijevali svijet i ljude oko sebe, nerijetkom nekome znamo kazati kako je isti kao i netko drugi; time zapravo nadomještamo strašnu i beznadnu rupu koja je u nama ostala nakon odlaska i nestanka ovog prvoga, tim strašnija i beznadnija što je značenje čovjeka bilo veće – ili to pokušavamo učiniti.

Zamijetit ćeš to i ti, baš kako sam zamijetio i ja; nije da će nam za takav nauk trebati malo vremena.

Odrastao si tako (ti, a sada s tobom i ja) pod fotografijom tete Marije. Marija bješe najstarija od triju sestara, među njima majke - preživjelih kćeri bake i djeda; kažem preživjelih, jer u to je doba sasvim uobičajeno bilo da barem dvoje djece, obično prvorođene – ne dožive niti nekoliko mjeseci, pa ih ljudi dadu zakopati negdje uz ogradu groblja, iza crkve, tamo gdje će najprije narasti visoka i gusta trava s kojom će svoju nevolju zaboraviti i progutati kao loš zalogaj. Ljudi su nekada bili prijemčiviji za zlo; prihvaćali su ga kao neodvojiv dio života i manje mu se suprotstavljali – jednostavno zato što drugačije nisu mogli niti umjeli. Nisu se vezivali za djecu prije nego će ova malo stasati i ojačati; ono što je kosila smrt bilo je toliko daleko, strašno i nezamislivo da je o tome najbolje i najuputnije bilo ne misliti.

Kada o zlu ne mislimo, ili mislimo rijetko - onda nam se nekada valjda smije učiniti da ga nije niti bilo.

Duga valovita kosa, rumeni i obli obrazi, široko lice i tople, smeđe oči vječito su gledale sa zida majčine sobe. Isti si kao Marija, često je znala govoriti majka; pa te s vremenom upućivala u to kakva je bila njena starija sestra. Sestra koja joj je bila uzorom, završila bivši mudroslovni fakultet već u ranim dvadesetima, dok je još bjesnio onaj, sada već davni rat ili su još iz njega očekivale djeda o čijoj sudbini nisu imale pojma sve gotovo do pred samu zimu koja je dolazila – kada se djed jednoga dana pojavio na vratima, nasmijan, ispijen i potamnio poput nekog stranca. Ljudi su, velim vam, tada o nevoljama više šutjeli nego mi danas; manje su ih umjeli odagnati od sebe – kao da se radilo o ljetnim olujama protiv kojih ne možeš ništa do li pronaći prvi zaklon i čekati.

Marija je bila daleka i ozbiljna; imala je u životu jasan cilj i veliku snagu; učila je, voljela čitati i živjela u svome svijetu u koji je malo ljudi imalo prilaz. U majčinoj sobi, osim tetine slike, stajale su (i danas stoje na zidu vašeg boravka) dva jasna i pravilna crteža silueta tušem, jedan prikazuje gospođu sa šeširom, a drugi konjanika; oni bi nekome tko se u likovnu umjetnost razumije trebali predstavljati sliku o tome da je teta imala dara i za crtanje. Marija je bila žena okrenuta ljepoti; iza nje su u tvome djetinjstvu ostajale gomile knjiga čudna, korijenska pravopisa kojim su se knjige pisale i štampale u to doba; ostao je debeli, zlata vrijedan udžbenik književnosti Mate Ujevića za srednje škole – i tišina što se s godinama valja nad nama i zaglušuje sve što je iza ljudi ostajalo. Valjda je zato s godinama majka sve češće govorila onu rečenicu o sličnosti – i ništa drugo o Mariji. Kada bolje razmislim, a možda ćeš i ti sam doći do tog zaključka - malo je ljepših stvari koje bi djetetu zapravo majka mogla reći.

Mariju se voljelo zbog toga kakva je bila i što je značila, ali posebno zbog njena teška i gorkoga kraja. Netom po završetku fakulteta zagledala se u starijeg naočitog inženjera što je stigao iz Austrije radi gradnje neke brane ili pruge; radili su zajedno na nekom od tih projekata, ona valjda kao prevoditeljica, i tako su se upoznali i zagledali; namjerno ovaj vaš pisac za takvo što ne želi napisati: zavoljeli – jer o tome ne zna puno; nisi mu puno o tome nikada govorio, jer niti tebi nitko nije. Možda i jesu, voljenje nije nešto što se mjeri vremenom pa uspoređuje; sasvim je moguće da se ljudi zavole i zamrze u trenu. Kada bi ti majku upitao o tome, kroz dubok uzdah spomenula bi da je Marija s njime otišla u Beč i tamo živjela nekoliko godina – i da je mnogo patila, jer da muž prema njoj nije bio dobar, tako je rekla majka. Bio si premalen da bi upitao za detalje; je li se radilo o nasilju, o prevarama, o razočaranju koje svatko od nas ponekad doživi, a kako neće onaj tko je sve karte bacio u životu na stol – ili o nečemu četvrtome. Marija je imala slabo srce, tako se ta bolest nekada zvala - i to je rekla majka; zapravo većina od te loze ima problema sa srcem – to si, još kako, u životu osjetio i ti, samo što je u ovo, novo doba medicina već znatno napredovala – pa te još uvijek, sada kada već odavna brojiš i dvostruke godine od onih što ih je doživjela teta - nije stigla Marijina zlosretna sudbina.

Jer, na koncu majčine rečenice o tome da muž prema Mariji nije bio dobar stajao je strašan i težak svršetak: Marija je imala slabo srce pa je preminula već nakon četiri ili pet godina teškog života u Beču, sa dvadesetisedam godina - koliko ja to mogu izračunati, ja - onaj koji ovo piše i hvata te, sugovorniče moj, za rame dok mi ovo pričaš; ja, a bogami sve više i ti - koji sa svim ovime sada već imaš sasvim malo povezanosti ili posla; više si svega toga svjedok od svojih misli i onoga što si u njima sagradio, nego od sjećanja i vremena.

Kada se o Mariji pričalo i kada je još oko tebe bilo živih, onih živih koji bi o teti Mariji pričati umjeli, ti si još bio ili premalen, ili nije bilo vremena, ili su oni koji su pričati htjeli i umjeli - umirali brzo i s nogu, toliko brzo da niste stigli reći niti ono što odrasli ljudi govore jedni drugima, nakon onoga što ste govorili kao ljudi koje dijeli ponor godina ili neke obiteljske uloge. Teta Marija izvan onih nekoliko rečenica koje je majka na postavljena pitanja ponavljala i van onog njenog osmijeha sa slike – nije niti postojala. Postojala je još doduše u nekom starom, pocrnjelom albumu davna, izblijedjela fotografija groba u Beču, groba pored nekog spomenika s bijelim, velikim anđelom – i rečenica koja je govorila o tome da se u to doba, doba čelične i olovne zavjese, još nipošto i ni iz kojeg razloga nije smjelo iz zemlje, pa su majka i baka prvi puta grob posjetile godinama nakon Marijine smrti, dobivši za to neku posebnu dozvolu i dopuštenje – o čemu je svjedočila ta fotografija, a poslije se nije smjelo, ili nije moglo, ili više nitko nije niti mogao smjeti ili moći – i tako su prolazile godine u kojima se šutjelo, ponekada plakalo i pogibalo glave prema podu.

Iz uspomene, Marija se pretvarala u duha; u utvaru što opominje i tješi istodobno – ne one koji bi o njoj pričali ili šutjeli, nego tebe, koji si po riječima tih koji su prethodili - bio isti kao Marija; iz te opomene i utjehe morao si – ali nipošto nisi mogao izvući pouku o tome da u životu nije dobro staviti sve na kartu ljubavi, moguće kako se baš to htjelo reći nekome tko niti je istoga spola, niti iste generacije, niti sve to skupa zapravo želi i umije shvatiti – jer još je dijete, muškarčić, pomalo stranac neke čudne i pomalo tuđe krvi, koji niti sam izgleda da zapravo pojma nema kamo pripada i zašto. Jer, ono što si uvijek iza i oko priče o nečemu našem, zajedničkom, pripadajućem nazirao, to je bio vrt: vrt pun tmine i vlage u kojem raste jedna jedina ruža; nekada ti se učinilo kao da cvate iz dvaju korijena, ili čak ono što je, kažu, nemoguće - iz puno više njih odjednom; nekada pak da je ruža tek jedan jedini cvijet na debeloj i razgranatoj stabljici što se razdala svojim ograncima i jedva vidljivim pupoljcima u vis.

No, da bi čovjek od nečega i s nečim živio, čak za nešto od toga bio spreman i umrijeti – nisu potrebne čitave uspomene ili bajke; nekada su dovoljne rečenice ili nekoliko običnih, suhih i skoro već zaboravljenih riječi - pa da od tvoga života ili u njemu načine priču. Tako bi se i ti na svome putu, svako toliko, sjetio tete Marije: u času kada si se prvi put zapitao što je voljenje i kako voljeti; u času kada si morao odabirati zvanje; u času kada te profesorica molila da upišeš fakultet za kojeg si znao kako ga nikada nećeš imati snage, dopuštenja niti mogućnosti upisati (piši ti, piši, govorili su oko tebe, ali radi ono od čega ćeš živjeti).

Ušao si ovdje u moju priču, namjerniče, možda i mnogo dublje nego sam ti smio dopustiti; ponavljaš se iz odlomka u odlomak, želeći naglasiti očitu razliku po pitanju ima li još onih koji bi se Marije sjećali i razlikuju li se ti od onih koji su o njoj tek ponešto slušali, ili još više od ovih koji su o njoj od onih slušali, pa sada i jedni i drugi na neki teško objašnjiv način osjećaju za nju kao da su je znali.

Marija te pratila s vremenom kao tiha i pouzdana sjena kroz mladost a onda i kasnije, kada oni koji bi o Mariji pričati mogli ili smjeli - već odavna to nisu mogli i kada ih već nije bilo, a ti si tek prestajao biti mladim postajući odgovornim za tuđe živote – jer ako igdje postoji jasna granica, onda je to mladost; mladost, ona prva i razuzdana – kako si to i sam naučio - prestaje u času u kojemu postaješ odgovoran za tuđi život. Iznad tvog puta i Marijine sjene na njemu prolazili su ratovi i neimaštine, smrti i užasi što su ih namrle godine koje su značile granicu bezbrižnosti i pakla svakodnevice što je nastajao.

Zato je i tvoja istost, ili sličnost - po majčinim riječima - odavna već postala spoznaja o važnosti trenutka; s mjesta na kojemu ćeš se pitati o tome vole li se i privlače istosti - ti ćeš na koncu doputovati do mjesta na kojemu znaš kako se vole i privlače odustajanja: tamo gdje čovjek barem na čas ili djelić odustane od sebe, počinje privlačenje, obećanje voljenja, tiho porođenje raja.

Ono što te davnih, posljednjih dana dječaštva nagonilo misliti kako si zaljubljen u utvaru - i što će te moguće stvarno spašavati od kakvog ozbiljna loma, kakvima su već sklone daleke duše čudaka vrijedne mnogih pravednih osuda - jednog će novijeg dana moguće biti otkriveno kao oklop, štit, zvono stakleno pod čijim ćeš debelim i nepropusnim stijenama tako dugo bivati, nikome znan a svakome nedokučiv i stran - dok jednoga jutra konačno ne shvatiš kako radost nije u istosti nego u prihvaćanju: ne u dobivanju, nego u davanju.

Teta Marija napokon, postala je stalna pratiteljica tamo gdje je njen život označavao propast i katastrofu, a godine koje će u tvoj život stići pokazat će da se radilo o mjestu na kojemu putnik ili ostaje ono što jest ili postaje netko drugi; iz njenog života rodila se misao o tome kako čovjek dugo i uspješno može lagati druge ljude, ali vrlo kratko može lagati sebe sama. Stoga od ranih dana nakon djetinjstva, a naročito od povratka iz prve vojske, one u kojoj se gubi čitava godina života – ti sa sigurnošću znadeš kako u ljubavi nikada više nećeš tražiti ništa drugo do li sve; ne bude li izgledalo kao da je sve, radije neka bude ništa.

No, kada bolje razmisliš – a s tobom i ja – shvatit ćeš da malo tko zapravo traži sve. I majka će ti proći kalvariju mladosti kada joj prva simpatija, ili možda dečko nestane na koncu rata; odavna već nema nikoga tko bi to pouzdano znao, a dok si mogao, o tome se s majkom nije moglo izravno pričati – osim ako bi ona štogod natuknula; takav ishod dovest će i kod tvoje majke do strašnog ishoda i teških bolesti koje će je iz djevojaštva uvoditi u pakao života odraslih.

Kada razmisliš o Marijinom slabom i prepuklom srcu, možda ćeš u nekoj tihoj i hladnoj noći već mnogo stariji shvatiti da najgore što se čovjeku u životu desiti može nije da ga ne bude, nego da ga bude – ali ne onako kako bi htio, već onako kako mora, pa još sav nekako da bude takav – kako se po tuđim regulama treba i kako se jedino onda umije biti; miljama i svjetovima daleko od onoga kakvim bi biti htio.

I tako, ti si ispod ona dva Marijina crteža proveo godine i desetljeća kao što neka biljka živi u kutu sobe poput duha; čuvali su te poput nekog talismana i dobrog duha; usamljen konjanik i zamišljena dama pod krošnjama; prizori jednostavnih stvari koje predstavljaju mjesta na koja čovjek može i smije odlutati iz pakla a bi se barem na čas spasio.

Ti si na koncu od onog ničega ili svega - dobio sve.

- - - - - -

Odavna već postojao je plan o odlasku na Marijin grob; stvar je na koncu bila samo u tome što nitko pojma nema niti gdje je, niti kako ga naći. Uostalom, pokušajte zamisliti kako bi izgledao razgovor s Marijom, razgovor vas dvoje, kada biste se jednoga dana negdje sreli, na nekoj bečkoj stanici tramvaja, ili na onim metalnim stolcima u njihovim lijepim vrtnim restauracijama, uz kapuciner ili zahericu, pod gustim krošnjama što šume na Simmeringu; što biste nakon – ili prije svega imali reći jedno drugome? Kada bi uopće znala tko si, sin njene mlađe sestre – da li bi te povukla za lakat, pa rekla: ne bacaj sve karte na stol, dječače? Ili ti, nespretni i neuredni ti, bi li Mariji mogao reći: trebala si ovako ili onako; trebala si pokupiti prnje i otići dalje u bijeli svijet, kada si vidjela da od svega nema ništa?

Kako bismo mi jedni drugima uopće umjeli govoriti što je to sve, ili što je ništa?

Teško da možemo uopće znati što su drugi ljudi živjeli i voljeli; čak i kada nas s nekim proglase istim ili sličnim – jer opet, moramo se vratiti na početak i moramo znati kako su ljudi takvo što kazali samo zato da popune praznine koje su u njihovim dušama ostale iza ljudi, da bi nekako umjeli i mogli živjeti.

Tvoja će majka u doba Marijine smrti preboljeti epizode ne jedne, nego dviju smrtonosnih kroničnih bolesti; promijenit će do konca svog života tri zvanja i valjda trideset zanimanja; ti si joj u životu bio valjda jedna čvrsta točka koje se mogla uhvatiti kada je smrt postala izvjesna i bliska; bila je to godina u kojoj završavaš fakultet, započinje rat, počinješ letjeti i prizemljuju te smrti, užasi i pustoš; što je na koncu majka mogla reći o tome kako treba ljubiti ili živjeti – i što bi ti danas o tome znao i mogao odvratiti njoj, a kamo li Mariji, ili meni samome, tvom vjernome kroničaru i piskaralu, kada ti uspijem uhvatiti pogled, dječače?

Nakon bakine smrti, poluslijepa i bolesna majka vjerojatno je u neimaštini, jadu i strahu od rata što je bjesnio oko nas, u kaosu dana u kojima se nad nju nadvila čak i strepnja hoće li moći nabavljati lijekove čiji izostanak bi značio sigurnu smrt – a kamo li beskrajan, smrtonosan strah oko toga što će biti s tobom, jer tek si završio fakultet i bio bačen u vrtlog tog rata – tako uništila svu dokumentaciju, pisma, gotovo pa i slike, baš sve što bi tebi ili čak nekom drugome, tko bi uopće o tome imao ikakvog znanja - između ostalog govorilo nešto i o tome kako se Marija prezivala, gdje je živjela, kako se zvao njen muž, gdje je pokopana.

U tom vihoru nesreće, rata i čestih, prečestih smrti, u tih pet godina uostalom – kao da ćeš i ti sam od sebe izgraditi nekog drugog, novog sebe, nekoga tko s prošlošću, sa svojom ranijom obitelji, s roditeljima koji su bili razdvojeni otkad dijete za sebe pamti – ima malo ili nimalo veze. Svi oni kao da su tebe tek donijeli na svijet i poduprli te da u njemu nekako opstaneš, vičući o učenju na fakultetu što se brže i bolje može, jer da će oni pomrijeti i da od tebe onda neće biti ništa; na koncu je ispalo baš tako kako su rekli, ispalo je - još kako, da su zapravo posvema bili u pravu; od svoje starosti i iskustva dobro su znali kakve vrtloge život može donijeti i što čovjeku uistinu može odnijeti.

U pet ili šest godina preminuli su tako baka, majka i otac, potom i teta, mlađa majčina sestra, a ti si se tri puta selio i kućio; više nisi imao mnogo toga niti svoga, a kamo li nečega iz prošlosti – i više nisi imao koga pitati da ti kaže bilo što o teti Mariji; o njoj si znao samo ono čega si se sjećao iz majčinih rečenica i ništa više. Stići će djeca, stići će bolesti, obveze, godine su proletjele kao vihor – i konačno je stigao internet; tako si od dalje rođakinje saznao barem prezime, jer znao si nešto okvirno, a sada i točan način pisanja; tada se već po imenu i prezimenu moglo pretraživati evidencije i onda si jedne godine saznao za grob i njegovo približno mjesto.

I tako je stigao dan kada se otišlo na Marijin grob; tmuran dan u kojemu je od rana jutra nad glavama i dušama visjela kiša koja nikako da padne; bila je još i nedjelja, pa niti uprava groblja nije radila; nisi zapravo imao nikoga ništa za pitati osim nekoliko konobara iz kafića na groblju; no prema šiframa koje si pronašao dok je još to na internetu bilo dopušteno i moguće, ti ćeš uz vješto snalaženje životne družice i tvoje prave sudbine - uspjeti pronaći tu parcelu, taj stari i zaboravljeni humak, čak i malenu, metalnu oznaku broja groba zataknutu duboko u niskom ali gustom travom obraslu zemlju onog bečkog brda.

Danas više nema nikoga tko bi tetin grob posjećivao, dapače izgleda – niti nikoga tko bi iza nje i njena muža, koji je očito tamo također pokopan - i još njegove majke, druge žene, sestre, tko će ga znati - održavao taj grob; on sada u evidencijama ima neku oznaku ničega, jer su odavna već istekli svi rokovi koji bi onima što dolaze iza ovih što su u njemu ukopani davali bilo kakva prava, pa će moguće nakon svega parcela biti prodana kroz koju godinu - i novi će korisnik imati dužnost označiti kroz neko sljedeće vrijeme mrtve koji od ranije tu u zemlji počivaju; ti nipošto nisi tu da osuđuješ ili čekaš – vjerojatno su prvi od onih koje bi osuđivati trebalo upravo preci ili ti sam; ti imaš svoje mrtve i još važnije – svoje žive, i nad slikom tete Marije zaklopio si te tmurne, sparne i teške ljetne nedjelje stranice jedne tužne i prašnjave knjižurine da se više nikada ne otvore pred očima.

Jer, ono gdje će Marija dalje živjeti, još kako, to bi možda smjele ili čak mogle biti i ove i još više – neke nove rečenice: siguran si da bi i ona, samo ako je barem malo istina da ste doista isti, ili barem slični, tako htjela; najbolje o nama samima znadu oni koji su isti, ili slični, zar nije tako - jer ljudi ne umiru onda kada na nekom kamenu ili humku iznad kojeg bismo ostavljali kite cvijeća prestanu biti ispisana njihova imena, nego onda kada umru u nečijim sjećanjima.

Ili, naravno – maštanjima, jer o Mariji ti sjećanja imati ne možeš, kao niti ja; možeš imati samo sjećanja na ljude koji su se Marije sjećali; rođen si kako stvari stoje tek petnaest godina nakon njene smrti; baš zato Marija i nije puki kamen koji bi sam i zaboravljen stajao okružen nekom bečkom gustom travurinom - već može biti nekakav kamen koji bi u tebi predstavljao ugaonu stijenu dvorišta. U tebi, ili onome što bi ti smio, umio i htio stvoriti, samo kada bi to mogao, ili smio, ili mogao moći.

U meku i duboku parcelu bečkog groblja dotle će biti pokapani nečiji drugi mrtvi. Njihove kosti miješat će se s Marijinim kostima, tim bolnim i mučnim svjedocima jednog teškog i kratkog ali svijetlog puta pod nebom. I tvoje i kosti baš svih nas - jednoga će dana biti tek običan prah pomiješan sa zemljom u koju će neki novi ljudi ukapati svoje, nama sasvim nepoznate mrtve. Stoga niti sam na koncu ne znam bi li u životu čovjek smio poželjeti više od toga da se jednoga dana, kada on bude pripadao među nečije mrtve, netko od njegovih živih sjeti nekom drugome od svojih živih makar i usput reći:

- Isti si kao onaj, onaj vjetar, onaj što je ljubio i pisao i bio; pružio se iz suhe i škrte zemlje kao suh i kvrgav kolac da se uz njega uspne neka loza pa hujao uvis; vjetar što je pokopan negdje na nekom brdu, daleko od grada, ne zna se baš više točno niti gdje – no nije toliko niti važno, evo ti ovo pa gledaj.

Pa se zagledati u neku sliku, fotografiju, knjigu, ili barem pošten naramak kakvih brižno odabranih riječi – i tako u nečiju dušu usaditi sjeme; sjeme ljubavi, kako je to za ovu tvoju učinila tvoja mama.

26.11.2023. u 10:11 • 15 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 22.11.2023.

Stojan Galamonja

Hrvatska obilježava prvog poginulog u ratu na posljednji dan mjeseca ožujka sjećajući se pogibije Josipa Jovića. Taj mladić bio je po nacionalnosti Hrvat, pripadnik MUP-a, poslan zajedno sa još punim autobusom takvih da praktički goloruk zauzme policijsku stanicu iznad mosta na Korani koju su zauzeli srpski pobunjenici. Samo činjenica da netko s druge strane nije izvadio osigurač na tromblonskoj mini koja je ispaljena u taj autobus značila je spas za živote i zdravlje ostalih; poslati jedno oklopno vozilo i pun autobus ljudi na nišan onih koji čekaju u zasjedi bilo je inače ravno samoubojstvu – i danas bismo u suprotnome vjerojatno pod drugim imenom Borovo Selo obilježavali mjesec dana ranije. No, nije to ono što želim reći ovim tekstom.

Prvi policajac na području Hrvatske koji je poginuo bio je – Srbin kojeg su ubili Srbi. Ako do sada niste o tom slučaju čuli ili pročitali niti riječ, upućujem na po meni sjajan, odnosno – barem mnogim relevantnim povijesnim izvorima potkrijepljen rad Ilije Vučura o pogibiji Gorana Alavanje u studenome 1990. kod Obrovca (baš nekako ovih dana), dio građe ustanove Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (dakle, radi se o „našima“, za one koji traže „njihove“ u cijeloj toj priči), koji je bez puno guglanja moguće pronaći na internetu. U osnovnim crtama, zaključak tog rada navodi kako Goran Alavanja, prema dostupnim izvorima, nije s odobravanjem dočekao političke promjene 1990. u Hrvatskoj te se uključio u proces prijelaza policajaca iz jednoga mjesta u drugo po sistemu da “svatko ide svojima”, te se stanica policije kojoj je pripadao ponašala kao pobunjenička jer nad njom u to doba MUP nije imao operativne nego samo formalne ingerencije.

Međutim, ono što je vjerojatno u toj priči najapsurdnije i najstrašnije, jest to da su – prema svim dostupnim izvorima - ovo ubojstvo izveli obični drumski razbojnici pod naredbama notornog Sime Dubajića, dakle – da su Srbina Gorana Alavanju zapravo ubili – Srbi. Upravo to i jest bio predmet onog mučnog razgovora kojeg je tada već bolesni Jovan Rašković ujesen devedesetprve vodio u nekom beogradskom parku sa samim Dubajićem, a o čemu je posvjedočio novinar Dragan Tanasić u svome tekstu „Zaboravljeni testament Jovana Raškovića“ – pa su on i Rašković „sreli Dubajića u Beogradu, i Dubajić je na Raškovićevo pitanje “Ko je ubio Stojana Galamonju?” odgovorio: “Nisam ja, to su uradili drugi.” “Pa dobro Simo, što ubiste Srbina?”, zapitao ga je Rašković? “Zato što je valjalo!” odgovorio mu je Dubajić.“
Očito je da se takav dokaz, pored svih ostalih izvora koji su navedeni u citiranom radu, može uzeti s velikom dozom pouzdanosti, iz čega se dade zaključiti kako zapravo hrvatsko obilježavanje prvog poginulog policajca – ne odgovara posvema istini, osim ako namjera nije obilježavati samo pogibije Hrvata. Ne zato što bi žrtva ovoga bila manje važna, nego zato jer se tako – a što je u povijesti ove države žalosno čest slučaj – pokušava graditi budućnost na nečemu što ne odgovara stvarnosti. Zašto je zapravo bitno to da prvi poginuli policajac mora biti Hrvat, pa čak i to da na kapi ima šahovnicu? Ono što je bitnije – bila bi istina; činjenica da su policajca koji je prvi ubijen na području Republike Hrvatske, Srbina – ubili srpski ekstremisti, upravo zato da bi izazvali rat. Nije li taj podatak puno važniji za sliku o tome kakav je to rat bio i što mu je prethodilo?

Upravo za ideju reda i zakona (a ne ideju naših i isključivanja vaših), na kojoj bi stvaranje ove države trebalo biti zasnovano – podatak o smrti Gorana Alavanje, kao s pouzdanošću ustanovljena činjenica – jest krunski dokaz valjanosti. Srpska Krajina, kao zajednica koju je promovirala suprotna strana – ne samo da nije imala vođe koje bi imale potrebnu dozu političke odgovornosti radi poduzimanja radnji u cilju osiguranja dobrobiti stanovništva (pa nitko od njih nije htio niti čuti za prihvaćanje plana Z4), nego nije mogla niti željela spriječiti najobičniju instrumentalizaciju ubojstava, već je dapače poticala kaos kao put kojim bi došlo do rata i ostvarenja ideje o Velikoj Srbiji. Na tom putu, eto, nije bilo prezanja niti od prolijevanja krvi, u toj strašnoj jednadžbi – „vlastite“ krvi – i nije li to najbolji pokazatelj koliko je taj koncept, to gledanje suludo i besplodno?

Činjenica je da su čak i na pogrebu tog nesretnog mladića bili prisutni izaslanici nadležnog ministarstva iz Zagreba, kojima doduše nije bilo dopušteno govoriti, što jasno ukazuje na to da je i vrh državne vlasti već tada bio svjestan kolika je pogreška počinjena s druge strane. Dakle, okolnost da je Goran Alavanja bio policajac u tom času nelojalan ministarstvu u Zagrebu u kontekstu toga znači malo, jer i dalje pokazuje kako bi priznavanje njegove pogibije kao prvog ubijenog policajca na obavljanju policijskog zadatka sigurnosti - značilo put prema osvještavanju značaja posla kojeg je radio, a to je čuvanje policijskog punkta i reda na određenom području – reda u prometu i svakodnevnom životu. Ono što je ključno jest odgovoriti bi li ta i takva policija na tom mjestu – da je slučajno naišlo neko vozilo „pogrešnih“ registarskih oznaka – učinila to isto što se i njoj desilo?

Mislim da sa sigurnošću možemo odgovoriti da ne bi – jer upravo naredbe i dnevnik poslova nadležne policijske stanice koji se citiraju u navedenim izvorima - pokazuje svrhu posla kojeg su ti policajci obavljali. Zapravo ta okolnost znači da bi priznavanje statusa policajca Goranu Alavanji – a time i njegove pogibije – jasno pokazali put kojim bismo željeli ići: put istine i uvažavanja. Sve ostalo je puka kalkulacija; zasniva se na tome da mi sa sigurnošću znamo što bi Goran Alavanja, samo da je bio živ, napravio nakon godinu ili dvije dana; no na taj način Hrvatska u stvari ne priznaje mnogobrojne propuste koji su počinjeni i na njenoj strani u sličnim stvarima; nikada nije objavljen zapisnik o obdukciji Mire Barešića ili Franka Lisice, godine su trebale da se rasvijetle događaji kod Borova Sela i činjenica je li autobus doista poslan nakon ispaljivanja raketnih bacača na srpske kuće (o čemu je davno svjedočila Kirova supruga), pa i ubojstvo Reichl Kira, pa po čemu bismo onda smjeli umjesto činjenica upotrebljavati kalkulacije u ovom događaju?

Jedan od krunskih argumenata za krivnju ove, „naše“ strane u ratu jest to da su Srbi devedesetprve bili protjerivani, zastrašivani, da su im u zrak dizane kuće, davani otkazi na poslu, traženi nedvojbeni izrazi lojalnosti prema hrvatskoj državi. Bolju poruku u tom kontekstu od ovoga ne može se poslati: srpski ekstremisti su bez krzmanja za svoje ciljeve ubijali čak i policajce iste nacionalnosti; ova država uvažava i istražuje ono što se doista zbilo – i na tome želi graditi budućnost u koju bi uključeni bili svi. Da se sagradi država koja bi bila vrijedna života u njoj, svi moramo biti naši.

Mnogi će reći da je u današnjem svijetu takvo što utopija; da su Srbi bili i bit će isturena ruka Rusa, da se nikada neće pomiriti sa hrvatskom državom, da ovo ili ono, jer je bedasto zahtijevati takvo što u svijetu u kojemu se klinci od devetnaest godina prepiru oko nečega što je bilo davno prije nego su se oni rodili, pa dižu dva ili tri prsta, puštaju jedni drugima svoje pjesme, razbijaju retrovizore i voze u suprotnim smjerovima na cesti, samo ne bi li se dohvatili. No, te i takve klince odgojili smo mi sami; nisu oni pali s Marsa – izišli su iz naših kuća na ulice. Kakav bi to kopernikanski obrat bio; mi vas ne isključujemo nego uključujemo; ne pretvaramo vas u njihove, nego u naše, a vi izaberite. Pa vi vjerujte u što hoćete, a meni starcu dopustite samo još malo sanjati. Ako mi dan može uljepšati činjenica da na uglu Bukovačke i Maksimirske kavu može posluživati djevojče koje me zaposleno u brzini upita "kafu, bez mleka?" (što znači da nije nemoguće kako ćemo postati normalna država u koju će djeca iz drugih država dolaziti ostvarivati svoje snove), mislim da niti ta moja zamisao nije toliko nedostižna.

Ili kako bi rekao Grunf, ako želiš biti bolji, ne smiješ biti gori.

22.11.2023. u 08:41 • 7 Komentara • Print • # • ^

petak, 17.11.2023.

Noć

Noć je moja koža.
Topla, crna boja;
najmračnija loža.
Noć je koža moja.

Samica u mraku.
K'o sova u tami
ljubim ciglu svaku
tog carstva u jami.

Zamatam se žudno
pod njezine krov'e.
Noć govori budno
i miluje mi snove.

17.11.2023. u 20:30 • 19 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 13.11.2023.

Mamice

Dugo su već zajedno; godine što su iza njih pretvorile su se u običnu brojku, a s brojkama nije teško pogriješiti; u vremenu što je iza njih a proživjeli su ga zajedno previše je bilo događaja a premalo pamćenja za sve – i još manje sjećanja.

Zato se ružne stvari sve snažnije i češće brišu, a u sjećanju ostaju one lijepe.

Kada je zagrli, prišavši joj s leđa, ili gotovo s boka, on je rukama obujmi tako da ruke padaju na nju bilo gdje; na grudi, pod mišku, na lijepu i meku nadlakticu – pa tako ostanu: to je zapravo najvažnije, ostanu tamo gdje su pale. To što može i smije ostaviti ruke baš tamo gdje ih je položio i što ih i ona sama tako zadržava – za oboje je sve više svaki put znak nečega važnog: da nije sasvim isključeno to kako bi ponekad doista mogli biti jedno.

Njegove ruke tada počivaju na njoj tamo, na tom mjestu, gdje su dospjele, bez pomicanja; nekada časak ili dva, a nekada i čitavo jedno vrijeme blagosti u kojemu druge stvari sve više zastajkuju, čekajući i čameći u redu. Važno postaje nevažno, žurno postaje ono obično i dosadno; trenuci postaju trajanje.

Katkada se zanese previše, pa joj na uho nježno i ovlaš šapne „mamice“.

Ona od takvog zazivanja postaje razdražljiva, trgne se i prekine njihov susret u nekoj garaži ili tmini hodnika: nisam ti ja mama, znaš to dobro.

Nije stvar u tome da bi on njome zamijenio svoju pravu majku; stvar je u tome da ga ona ne želi doživljavati kao dječaka; kao nekoga s čijim bi rođenjem išta imala.

No, on je uporan: ne znaš ti o tome ništa; dvaput si me rodila; gledao sam jednom čak kako plod naše ljubavi izlazi iz tebe i odlazi u život; odsjekao sam mu vrpcu i pustio ga; ako misliš da se tada i ja nisam barem malo rodio, ljuto se varaš. Kada dobiješ dijete, žena koja ga je rodila rađa i tebe sama – samo što ona o tome eto, pojma nema. Svoju djecu žene koje su ih rađale smiju i mogu doživljavati kao svoju; kada se muškarcima rode djeca – šaptat će joj on odlučno i brzo u uho - onda žene koje su ih rodile kao da su bar nekim djelićem rodile i čovjeka s kojim su ih začele; samo ako taj čovjek takvo rođenje želi - i ako ga željeti smije.

Žalosti ga njeno odbijanje, ali tek na čas. Već u sljedećem tiho od nje traži oproštaj – čak i ne izrijekom, nego šaptom zazivajući njeno ime, pa ga ona umjesto bilo kakvih riječi - nježno ljubi u obraz tepajući mu kako je obična budala, ali njena obična budala.

Izdisaji im se spajaju u trajanju, tako da se u mraku ponekad može učiniti kako umjesto više njih - diše jedno a ne dvoje, majka i njena obična budala.

Jer upravo tako jedno i nastaje: ne od dvoje koji su određeni, jasni, samosvojni; da bi u vrtu niknula ruža, nužan je barem malen komadić blata.

Fotografija je vjerovali ili ne - moja; snimljena je prije osam godina na jednoj izložbi, a prćkao sam po njoj noćas.

13.11.2023. u 07:53 • 10 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 06.11.2023.

End Of A Tour

Čudno je koliko neka knjiga ili film čovjeka umiju dotaknuti ni iz čega. Tebi će se takvo što desiti s nekoliko njih, nećemo sada pretjerivati, jer ostali su bili najavljeni, prezentirani, očekivani, a film koji posebno izranja u tom društvu jest The End Of A Tour, ostvarenje o nevjerojatnom odnosu povjerenja, ispunjenosti i prijateljstva kojeg su, započinjući intervju, ostvarili pisac David Foster Wallace i novinar David Lipsky, a zapravo film o životu ovog prvog – isprepleten sjajnom glazbom između ostalog i Tindersicksa, banda za kojeg bi tko zna kada čuo da nije bilo tog filma (pa kada je mali kao još desetogodišnjak čuo jednu njihovu pjesmu, izrekao je predivnu rečenicu: kao da Nick Cave pjeva REM-ove pjesme).

Čini ti se tako kako za svoga života nećeš dočekati da kod nas netko prevede Infinite Jest, roman po kojem je ovaj pisac najpoznatiji i koji ima preko tisuću strana – vjerojatno iz tog, tako očita razloga. Prije svega, morat ćeš ga zbog toga – kupiti; jer posuditi ga i pročitati na engleskom u tri ili šest tjedana, što bi mogao u knjižnici – nije moguće. Bit će ga stoga neophodno, samo radi Wallacea, otčitati na engleskom; već si u životu tako pročitao nekoliko knjiga – ali nije to lako, uz pomoć rječnika; bit će to jedno od najuzbudljivijih putovanja u životu; čitanje o nekoliko paralelnih radnji i nekoliko glavnih junaka: koliko je moguće vidjeti – o skupini radikala u invalidskim kolicima koji planiraju državni udar, o ljudima koji pohađaju programe oporavka od droga i alkohola i o uobičajenoj povijesti jedne američke obitelji; kombinaciju koja isprepliće osjećaj promašenosti kojeg daje društvo, ustrojeno po principu interesa – i osjećaj ispunjenosti, kojeg daju odnosi koje ostvarujemo s dobrim ljudima koje na svome putu susrećemo.

Ono što će te pak posebno, za sva vremena dotaknuti u tom filmu i nekako dati snage da s tim i takvim stvarima nastaviti i dalje – jest neki iskren i snažan osjećaj da nisi sam, da sav taj put kojeg si prošao a u kojemu se godinama i eonima boriš protiv divljeg, agresivnog, primitivnog, muškog u sebi nije uzalud – i da je moguće naći mjeru, čak mjesto prepuno sreće i ispunjenosti u takvom čemu.

Sada nailazi sjećanje; nailaze valovi sjećanja: naime, bile su to godine viših razreda osnovne škole; godine u kojima si svojim očima promatrao rast i cvjetanje snage, agresije, grubosti, u kojima ćeš tek svjedočiti strašnim izljevima takvog čega oko sebe i to među svojim vršnjacima – a samo činjenica da si imao dobre prijatelje spasila je i tebe samog od takve zlosretne sudbine. Često se stoga uvečer pitaš, da nije bilo Gorana, Nenada, Darka, dječaka koji su te prihvaćali i osjećali kao svojeg, iako si od njih bio čitavu jednu godinu mlađi – što je u to doba dramatična razlika – možda bi danas već bio pod zemljom; možda bi patio kao što je patio jedan drugi Darko pred vašim očima, Darko kojemu se nije moglo pomoći, baš kao što se ne može pomoći niti milijunima darka i darki oko nas; bio je to jedan zatvoreni krug u kojemu su mnogi iskaljivali svoj kukavičluk i snagu na jednome, a taj jedan onda je od toga svega polako prelazio na mračnu stranu i tako zapravo svojom pojavom dovlačio nove nevolje u svoj život; dalje i dalje i dalje; jedno krvavo i nesretno klupko koje je za tebe prestalo kada si završio osnovnu školu – i u kojemu si naučio da prije svega moraš sam steći samopouzdanje, snagu, vještinu komunikacije, boriti se sa sredinom kako znaš i umiješ; stvarati jedan lik i djelo koji neće dopuštati nikome da ga povrijedi i unizi; učiti se pravilima i vještinama muškog svijeta oko sebe.

Djeci u toj dobi obitelj jest utočište i snaga; tvoja obitelj bit će odavna već razdijeljeljena na dva dijela, ali je i takva bila sjajna i čvrsta kula i zaklon; no obitelj nije dovoljna: neophodno je to da dijete bude prihvaćeno među vršnjacima i da ga ne progoni avet neizvjesnosti i sile što bi se oko njega mogli nadviti čim iziđe na ulicu.

I onda, kada si prešao u srednju školu, tamo gdje te baš nitko nije znao – kada si se oslobodio tih strašnih i tmurnih okova sile oko vas što su tih godina počeli rasti u dijelu grada u kojemu si odrastao – mogao si prodisati punim plućima; mogao si konačno nakon mjeseci strepnje i straha razumjeti da sav svijet oko tebe ne želi zlo ili poniženje, da postoje momci i djevojke koji su isti kao ti, željni novih stvari, naivni, dobroćudni, često zaneseni i neshvatljivi, ali tihi i krhki; da je dopušteno i ljudski i moguće biti tih i krhak i ostati takav a da te svijet oko tebe ne pregazi poput mrava na kolniku.

Tada ćeš tek sam sebi nakon i prije godina u kojima uopće nećeš biti zaljubljen – objasniti sasvim lagano i bezbolno kako je sasvim moguće da nikada nećeš razumjeti ljubav; mogao si ne zaljubiti se godinama i ne propadati zbog toga, jer više nije bilo straha u tebi da će takvo što dovesti do pada, poniženja, beskraja – i tako si umio prigrliti shvaćanje da čovjek ima pravo birati; ima pravo odlučiti želi li od svoga života i u njemu sve ili ništa, pa ako ne može dobiti sve, onda da radije izabere ništa nego užas prosječnosti; ponor sile i gorčinu izgubljenosti.

Sve su to stvari koje ćeš naučiti u stvari bježeći od muškog principa svijeta, od grabljenja, osvajanja, posjedovanja – i taj muški princip, princip sile, razbijanja, odlučnosti, prikrivanja svoje nutrine slikom hinjene čvrstine i grubosti - proganjat će te otada i progonit će nas sve do samog konca; svijet je ustrojen i sazdan po njemu i pod njim. Danas čak u poznim godinama i vremenima bit će moguće i dopušteno reći kako je sjajno da si odrastao u doba u kojemu se taj princip pomalo rušio – a žene iz njega nisu kao danas preuzele ono najgore, najlošije i najstrašnije – umjesto da ga sruše; tako si mogao ostati na putu na koji si bio postavljen i prihvatiti ulogu koja ti je dana – i izabrati u emotivnom svijetu ono sve koje će stići mnogo, mnogo kasnije.

Ti ćeš stoga u svome vremenu, srećom, još imati vremena upoznati žene koje su to bile u punom smislu riječi; one koje će znati i umjeti svojim dubokim, istinskim i snažnim vodstvom odagnati svaku sjen tlačenja, otuđivanja i otimanja; dopustiti takvima da te vode; dapače – da budu svjetlo tvoga puta.

Tako će nam danas pred očima prolaziti mnogi mladići za koje bismo nerijetko mogli biti sigurni kako je kod nekih njihova seksualna orijentacija koju mnogi drže nastranom - jedan običan protest i panično traženje utočišta tamo gdje ga je uopće moguće naći, u svijetu koji teži tome da i žene i muškarci u stvari budu - muškarci. I tako, kao i inače – slabiji će, ili oni koji takvo ponašanje neće prigliti kao svoje, biti pregaženi ili barem izvrgnuti ruglu, preziru, poruzi.

Siguran si kako do kraja ne znaš odgovor na sljedeće pitanje, ali si isto tako siguran da oko tebe postoje ljudi koji van svake sumnje znadu odgovor na njega: je li moguće da si i ti možda na tom predivnom i strašnom putu mogao postati peder koji će neko iskreno muško prijateljstvo protumačiti onako kako ne treba, samo da si ostao pregažen i ostavljen nakon neke iskrene i tragične ljubavi – ali posve je čarobno baš to kako ti se takvo što ni u snu neće moći desiti. Zašto? Pa, upravo zato što su te okruživale žene koje su te spasile svijeta oko nas. Dobro, nešto je valjda i do tebe, do kemije, do toga da se i dan danas streseš od neke nelagode kada te drugo muško dotakne – ali valja biti iskren i dosljedan pa se zagledati u sebe i reći: meni se takvo što nikada ne bi moglo desiti.

To je kao da kažeš – ja nikada ne bih mogao ubiti čovjeka.

Mogu ti vjerovati da ne bi; kako da ne. No, vidiš li i sam kolika je to besmislica; mogao bi ti to učiniti, još kako - samo da ne daj Bože osjetiš dovoljno snažno da moraš zaštiti one najdraže oko sebe. Tako je i s ovim – osjećaš; moglo je biti ovako i onako; srećom, bilo je ovako, najbolje moguće – i tim je slađe.

Eto, i o tome govori ovaj sjajan film; o izgubljenosti muškaraca u današnjem svijetu, barem onih koji duboko, istinski, nikada neće dopustiti da ih prožmu njegova načela i da se njima do kraja povinuju. Onih koji će radije umjesto sile, kada im više ne bude moguće pronalaziti smisao, ispunjenost, radost na svoj način, a ne na način koji bi im svijet nametnuo - izabrati da ih ne bude.

06.11.2023. u 09:02 • 12 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 02.11.2023.

Pušenje zabranjeno

Nedavno sam pročitao roman koji se dotiče života u Turskoj sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća (radi se o Pamukovom „Muzeju nevinosti“); u prvom dijelu knjige i fabula je sjajna, likovi profilirani, a centralni događaj toliko suptilno i temeljito iznesen da sam od druge polovine romana očekivao previše – pa mi se nekako i sama razvodnila, pretvorila u razglabanje sporednih i manje važnih stvari, kao da se naprasno priprema teren za burno i životno finale. Ono što bih posebno iz romana želio istaknuti jest to kako su nerijetko plastično i životno opisane situacije u kojima se naglo, a opet nježno sudaraju novo i staro; tradicija i moderno; sadašnjost i prošlost.

Recimo, već pri sredini knjige kada se stvari uskuhaju do takvog stadija da nije sasvim jasno što bi uopće tko od likova želio, a što tek sanja, jedna starija žena – jer starije žene, samo ako ih zloća ne proguta, postaju mudre i dobre, to već sigurno znate – kaže nekome tko bi pošao psihijatru (takve su novotarije tada već i do samog Bospora stigle): ah, pa to je onaj liječnik što sjedi i sluša tvoje probleme; vidiš, nije to loše – tamo gdje mi jedni drugima imamo ritual govorenja istine, oni imadu psihoanalizu. Dapače, o tom fenomenu kaže se jasno sljedeće:

„... ona je psihoanalizu smatrala znanstvenim ritualom “odavanja tajne”, koji su izumili zapadnjaci zato što im nije bio poznat terapeutski učinak razgovora s članovima obitelji i povjeravanja tajne, pa kada me, nakon ćaskanja i brižljivog popunjavanja neophodnih formulara, doktor upitao koji me problem muči... smjesta mi je pao na um odgovor koji me i danas, nakon toliko godina, nasmije kad god ga se sjetim, a koji mi se čini donekle i točnim: “Možda me strah života, gospodine doktore.” Moj psihijatar, kojemu više nikada nisam otišao, ispratio me do vrata ovim riječima: “Ne morate se bojati života, gospodine Kemale!”

U kasnijoj epizodi majka pak za svoga sina kod majke buduće snahe tako primjerice isprosi kći, ali bez spominjanja ženidbe – jer ona se u biti duboko protivi toj vezi – možete li pak takav neki potez zamisliti; no ono što me posebno dotaklo i dojmilo se, to je scena u kojoj glavna junakinja romana, tada već dvadesetpetogodišnja udana kćer puši u kući u društvu svoga oca dok uvečer čitava obitelj gleda televiziju.

Ta scena opisana je majstorski i do najsitnijih pojedinosti, tako da nema puno smisla čitavu je ovdje prenijeti (već preporučujem pročitati knjigu), a ja ću samo u jednoj rečenici opisati sukus problema: otac se iz razloga tradicije protivi - ili se mora protiviti kćerinom pušenju, pa sjedi okrenut televizoru dok kćer sjedi sa strane stola, okrenuvši ocu bok, gotovo pa leđa (ali ne leđa u cijelosti, jer to bi pak bilo neprimjereno) - i tako kći puši držeći cigaretu u ruci koju otac zapravo ne može vidjeti; otpuhuje dim okrećući glavu na drugu stranu, tako da je ocu moguće vidljiv samo dim kojeg otpuhuje – a kojeg bi mogao vidjeti, samo kada bi prema kćeri okrenuo glavu. Na taj se način postiže učinak u kojemu su zapravo svi zadovoljeni: i tradicija, jer otac doista ne vidi da kćer puši, i suvremenost – jer kćer puši.

Ta me fantastična scena podsjetila mnogih događaja koje sam zamijetio oko sebe, a u kojima upravo ljudi taje neke detalje od onih koji su im važni, ili je važno što bi oni o njima mogli misliti, znati, ili odlučiti; bezbroj se stvari tako prikiva i znade zaodjenuti u nešto što izgleda sasvim drugačije od smisla koji se postiže; velika većina ljudi na taj pomalo prijetvoran i žalostan način živi svoje živote.

Mogao bi sada svatko od nas iznijeti bezbroj primjera iz svoje obitelji, susjedstva, kruga prijatelja i poznanika – u kojima ljudi uporno i dosljedno zaobilaze istinu, samo da bi na taj način postigli neki učinak; svatko zapravo ima svoju savjest i svoj život – i nije na meni suditi i prosuđivati o tome dokle god se to ne tiče opće stvari. A jedno od takvih okretanja glave tiče se upravo opće stvari, vidjet ćete sada; samo moramo malo dublje potonuti u simboliku.

Ono što mi je još strašnije i dojmljivije, ta me scena zapravo podsjetila na našu zemlju i odnos naroda i države prema simbolima ustaštva; cijela ova epizoda s pjevanjem ustaških koračnica počela je na listopadskoj utakmici reprezentacije, pa je već nakon nekoliko dana, odmah po objavi prebivališta momaka koji su zastavu imali, krenula opća spekulacija po medijima, radi se o sjevernoj županiji, pa to mora da su neprijatelji države i naroda – i slično. Na koncu se ispostavilo ono što se znalo i svaki puta do sada u ovakvim prilikama; ne, nisu to nikakvi podmetnuti Romi ili Srbi; to su najrođeniji naši Hrvati, jednom je otac čak i član vladajuće stranke; zajedno su on i njegov sin, nositelj takve zastave, nema niti mjesec dana – tukli policajca države za koju se kunu da je vole.

Toliko je vole da od ljubavi prave nedjela, pa gdje bi drugdje to smjeli ako ne ovdje, zato valjda toliko i vole svoju državu. Baš kao što po Markovom trgu od jeseni devedesetprve nisu pucali nikakvi Srbi niti Jugosloveni niti pederi, nego hrvatsko dijete, dvadesetogodišnjak zadojen mržnjom, beznađem i isključivošću; toliko je ta tmina i bolest u njemu duboka bila da je potom sam sebi ispucao metak u glavu.

Eto, na to meni sliči ovaj odnos ljudi (a onda i vlasti) prema takvom čemu: mi ćemo čim se neka nevolja desi, odmah pomisliti na zavjere; dapače – izdat ćemo čitava priopćenja nogometnih saveza, institucija, tijela vlasti; okrivit ćemo neke druge, jer mi smo ti koji valjaju; uperit ćemo prstom u one koji sanjaju da države i naroda nestane, kao da takvih ima među nama milijun. Sve me to upravo podsjeća na opisani odnos starog turskog oca i kćeri koja puši u njegovoj kući, a on se pravi da to ne vidi – samo da je ne bi morao otjerati, jer to u stvari ne želi. Ne želi pristati na to da mu kći puši u kući, jer što će svijet reći; ne želi je otjerati, jer to mu je kći i bez nje ne može zamisliti živote; ne želi ništa reći - jer ne želi nevolje; radije šuti i u miru doma svoga gleda televiziju.

Koliko ste puta nešto slično i sami onakvo što vidjeli oko sebe; klince koji pozdravljaju ili nose fašistička obilježja, izvikuju i pjevaju parole i pjesme koji ih slave, rasistički napadaju u čoporu pripadnike drugih naroda ili rasa - pa je od toga najjednostavnije okrenuti glavu. No, valja jasno reći: nisu ta djeca na cestu pala s neba, izišla su iz okolnih kuća i to što rade zapravo je samo ono što odrasli oko njih misle i boje se naglas reći izvan četiri zida; baš kao što je onaj nesretni dječarac iz Ivanića pucao po zgradi vlade čineći time ono što je njegov netko u kući mislio i brundao u bradu. Ili klinci koji u čoporu napadaju Nepalca dostavljača na motociklu. Ne zaboravite: djeca rade ono što odrasli misle i govore; djeca su samo slika onoga što se odrasli iz nekog razloga boje jasno pokazati.

Naravno, u nas Hrvata uvijek će se javiti i ljudi koji ne vole druge i drugačije; trebalo je i meni vremena da se naviknem na tu logiku, a evo - sad plivam s njom kao s morskim psom za leđima; da bi bio pravi Hrvat, ti moraš spavati s ravnalom pod jastukom, pa vječito mjeriti: aha, toliko sam udaljen od ustaša, onda se okreneš na drugu stranu, pa izmjeriš, toliko sam udaljen od komunizma ili ideje jugoslavenstva da slučajno razmak ne bi bio milimetar manji; ako nešto prozboriš protiv ustaša, odmah će te pitati – a kako ti stojiš s ovim drugima? Pa, srećom, ne moram ja s njima stajati nikako, odavna već recimo – da se netko recimo usudi na kakvoj svadbi zapjevati „Po šumama i gorama“, staviti petokraku na glavu ili nešto slično, ne bi nitko zasigurno pozvao policiju, nego hitnu pomoć; mislim da to najbolje ocrtava kako ovo društvo stoji s partizanima i Jugoslavenima, njihove pjesme pjevaju se još jedino po domovima umirovljenika i kumrovcima i zovu se pjesmama koje se rijetko pjevaju, valjda s razlogom. Na koncu, nikoga iz bijela svijeta ne zanima takvo što: to je siguran znak da ne treba niti nas same.

Zato, nije to važna tema; ne pod ovim našim nebom, nikako. Ostavite crvene da ih se sjetimo krajem lipnja, na dan kojeg su se oni sami desetljećima sramili znajući da nisu u ustanak krenuli niti sata ranije od službenog raskidanja – potpisanog prijateljstva s Hitlerom.

Od crnih nitko pametan već nakon mjesec dana ništa dobrog nije niti očekivao – ionako su trajali tek nekoliko godina. Crveni su, umirući i posrćući poput Titanika u ledenom moru povijesti što nestaje, otvorili autostradu na koju su ušetale banke, kapital i profit; dopustivši tako na koncu bez borbe da se čovjeka jednoga drugome pretvori u protivnika, konkurenta i sumnjivca; osudili svijet na davež u pohlepi i tuzi. Blato u koje su pali crveni time je još strašnije i teže, kad već pitate i kada vas interesira to o crvenima – samo što to s našim okretanjem glave od ustašluka nema ama baš nikakve veze.

I tako se lako zaboravlja da ovi oko nas nisu prvi koji su na neki sustavan način gazili ili bi htjeli gaziti susjede; ako je itko do savršenstva prvi na ovom prostoru doveo tu metodu – to su bile ustaše; ako postoji mjesto u povijesti zbog kojeg se Hrvati moraju sramiti – to su onda Jasenovac i Stara Gradiška. To što danas u nas ne bi mogao okupiti kombi dobrih momaka koji bi bili spremni poginuti za granicu na Drini nije zato što smo mi bolji ili pametniji – nego što nas je manje, pa nam je svima jasno da je takvo što neizvedivo. Ili, da povučemo paralelu s bijelim svijetom; upravo iz tog razloga danas ljudi i ne spaljuju vještice: ne zato što su postali bolji, nego zašto što su shvatili da od toga nema koristi.

To što su partizani nakon rata činili stravične i ničim opravdane zločine nad poraženim, ne provodeći civilizirane postupke utvrđivanja krivnje - ne daje nikome pravo niti za milimetar nositi ustaško znakovlje (a upravo takva stvar je i partizane došla glave, jer su sami zataškavali svoja nedjela desetljećima), samo što to još u ovoj državi, a prije svega - niti među ljudima - nije baš jasno: da slavljenjem pobijeđenih u ratu ne činimo djela koja su samo nemoralna, koliko su zapravo - nepametna, blesava, suluda, jer štete državi i nama samima. Nisu u Rotterdamu madžarskom sucu „Cigane“ vikali partizani, nego tisuće Hrvata; na koncu će se ova država nakon trideset godina morati uhvatiti u koštac s onim što je toliko dugo gurala pod tepih. Pa makar zbog toga svakog ponedjeljka prekršajno morala suditi po desetak ili više mladića koji su na nekim slabo osvijetljenim stadionima vikali ono što se ne smije.

Upravo zato moguće je da državu ucjenjuju ljudi koji nose takvo znakovlje na zastavama, bez obzira na njihove zasluge u ratu (iako je i to upitno, jer Komletince i druge manje ljepše stvari vezane uz Hos nitko više ne spominje, te istrage zamrle su zajedno sa smrtima onih koji su nedjela činili) - jer niti danas još nema nikoga tko bi im imao petlje reći, da - onda ste bili dobri, ali sada više niste, jer želimo pripadati skupu država u kojima se ne slave poraženi u onom ratu; poskidajte te krpe i dovedite stvari u red. Hrvatska nije Ukrajina pa da vije simbole iz onog rata - na svaki takav signal dobijamo packe izvana; ako mi sami nismo sposobni voditi o tome računa. Zašto takvo što Ukrajinci smiju, a Hrvati ne smiju - očito nije do Hrvata. Ili jest; i njima sada dopuštaju Azove i Banderine barjake, kao što su se i kod nas slični onomad vili, ali doći će i za njih nekakva budućnost – kako već svakome nekakva budućnost dođe, samo što će se i oni jednog dana, razoreni, bez pola muškog stanovništva i opljačkani vjerojatno pitati: tko je kriv?

Sve ove okolne papazjanije, svi srpski Dubrovnici i milijun žrtava Jasenovca (njihov je problem što razmišljaju o jednom milijunu žrtava; naš je problem taj što je u Jasenovcu bez suđenja ubijen jedan jedini čovjek), mahanje krpama za potrebe fejsbuka i instagrama, popovsko otvaranje usta na Dinari, sav folklor bosanske i srpske političke scene – njihova je stvar; dovoljno je da svaki puta na takvo što reagira naša vlast kako se to u civiliziranom svijetu i čini; diplomatskim notama i protestima; njima na čast i slavu. Sve su to stvari koje oni sami moraju pomesti pred svojim vratima i mi tu ne možemo napraviti baš ništa – osim da od naše države stvorimo državu u kojoj se dosljedno provode propisi (baš kao što su sada u Osijeku presuđeni pjevači koračnica – ali samo zato što bi inače izvana pala kazna reprezentaciji); državu u kojoj je ugodno živjeti i za koju će mladost koja je nastanjuje osjećati da je vrijedno braniti je i zauzimati se za nju, a ne iz nje bježati glavom bez obzira. Jer, upravo u tome je razlika jugovićkih gastarbajtera i ovih naših: oni su odlazili da se vrate, ovi bježe da zaborave.

Zato naravno da ne treba zatvarati oči pred divljaštvom i barbarstvom u susjednim dvorištima, ali ono što se može učiniti sigurno je prvo srediti stvari u svojem; pretvoriti svoju državu u mjesto koje njeni stanovnici smatraju vrijednim života, uključujući i pravo na njegovu obranu.

I baš zato, pogubno je prebrojavati ljude po osjećajima: što mislite, stalno spočitavati da si protiv države – može li to dovesti do rezultata da onih koji bi je zavoljeli bude više ili manje? Ljude se na sudovima osuđuje po djelima, a ne po onome što mi mislimo da oni misle.

Naime, ne bude li neka država ona koju će njeni građani u velikoj većini htjeti braniti – neće niti biti nikakvog smisla braniti je; nikakve armije, snage i sile ne mogu ništa pred silom ljudi odlučnih braniti se; snaga ove zemlje u prošlom ratu bila je u tome što su za nju bili spremne poginuti i tisuće onih koje se u ovim godinama iza nas tako ustrajno proziva i izdvaja do mjesta na kojemu će netko – za razliku od onda - shvatiti kako ne postoji zemlja za koju bi bio spreman dati život.

U tom smislu uopće nije nemoguće da bi današnja Hrvatska ne daj Bože mogla skoro na žalost postati jedna bezlična, birokratska tvorevina ispražnjena u žalosnom dijelu od mladosti, ljudskosti i smisla; vlast je u njoj na najboljem putu pokazivati sluh za sve i sva – za ekonomske tijekove ili prioritete kapitala svakako, to se nikako ne može poreći – ali za osluškivanje bila vlastita stanovništva jako malo; do te mjere da čak i dužnosnici susjednih država (koji upravo to raspoloženje svojih ljudi slušaju kao najvažniji znak) za našeg premijera zbore kako su energično još pred koji mjesec nudili pomoć oko zaštite granica u vezi izbjeglica – ali da je takvo što s indignacijom odbijeno; eto – posljedica ovako dobro vođene politike jest to da su dvije države oko nas koje su tek na Novu godinu otvorile svoje granice – na iste već vratile svoje kontrole, upravo s obrazloženjima koje se tiču spomenute krivice naših vlasti.

Niti na tom polju mi ne možemo pronaći zlatnu sredinu; ako smo prvo bili optuživani za pregrubo odvraćanje, nije jasno zbog čega smo odbijali pomoć unije i bili nedosljedni u drugoj krajnosti – pa sve propuštali preko granice s Bosnom bez ikakve kontrole.

Ignoriranje stvarnosti moglo bi biti konačan poraz suverenosti i životnosti ove zemlje; neće nju dokrajčiti nikakav stranac, nego joj ponajviše prijete naša indolencija, autističnost i glupost: očinsko okretanje glave od dima prema zidu.

Moramo opet i opet samo pometati pred svojim vratima. Pometanje pred svojim vratima čovjeka i zajednicu čini boljim, pročišćuje nevolju, oslobađa pozitivu. Nevolja je kao i obično u nama samima; sve dok okrećemo glavu i pravimo se da ne vidimo dim, slobodno možemo sami za sebe reći da živimo u laži. Otvorit ćemo prozor i kao svaki puta do sada, prozračiti sobu od dima nestašne djece; sutra je novi dan – a program počinje tek uvečer.

O tome ćemo onda, kako je i red, misliti sutra.