vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 02.11.2023.

Pušenje zabranjeno

Nedavno sam pročitao roman koji se dotiče života u Turskoj sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća (radi se o Pamukovom „Muzeju nevinosti“); u prvom dijelu knjige i fabula je sjajna, likovi profilirani, a centralni događaj toliko suptilno i temeljito iznesen da sam od druge polovine romana očekivao previše – pa mi se nekako i sama razvodnila, pretvorila u razglabanje sporednih i manje važnih stvari, kao da se naprasno priprema teren za burno i životno finale. Ono što bih posebno iz romana želio istaknuti jest to kako su nerijetko plastično i životno opisane situacije u kojima se naglo, a opet nježno sudaraju novo i staro; tradicija i moderno; sadašnjost i prošlost.

Recimo, već pri sredini knjige kada se stvari uskuhaju do takvog stadija da nije sasvim jasno što bi uopće tko od likova želio, a što tek sanja, jedna starija žena – jer starije žene, samo ako ih zloća ne proguta, postaju mudre i dobre, to već sigurno znate – kaže nekome tko bi pošao psihijatru (takve su novotarije tada već i do samog Bospora stigle): ah, pa to je onaj liječnik što sjedi i sluša tvoje probleme; vidiš, nije to loše – tamo gdje mi jedni drugima imamo ritual govorenja istine, oni imadu psihoanalizu. Dapače, o tom fenomenu kaže se jasno sljedeće:

„... ona je psihoanalizu smatrala znanstvenim ritualom “odavanja tajne”, koji su izumili zapadnjaci zato što im nije bio poznat terapeutski učinak razgovora s članovima obitelji i povjeravanja tajne, pa kada me, nakon ćaskanja i brižljivog popunjavanja neophodnih formulara, doktor upitao koji me problem muči... smjesta mi je pao na um odgovor koji me i danas, nakon toliko godina, nasmije kad god ga se sjetim, a koji mi se čini donekle i točnim: “Možda me strah života, gospodine doktore.” Moj psihijatar, kojemu više nikada nisam otišao, ispratio me do vrata ovim riječima: “Ne morate se bojati života, gospodine Kemale!”

U kasnijoj epizodi majka pak za svoga sina kod majke buduće snahe tako primjerice isprosi kći, ali bez spominjanja ženidbe – jer ona se u biti duboko protivi toj vezi – možete li pak takav neki potez zamisliti; no ono što me posebno dotaklo i dojmilo se, to je scena u kojoj glavna junakinja romana, tada već dvadesetpetogodišnja udana kćer puši u kući u društvu svoga oca dok uvečer čitava obitelj gleda televiziju.

Ta scena opisana je majstorski i do najsitnijih pojedinosti, tako da nema puno smisla čitavu je ovdje prenijeti (već preporučujem pročitati knjigu), a ja ću samo u jednoj rečenici opisati sukus problema: otac se iz razloga tradicije protivi - ili se mora protiviti kćerinom pušenju, pa sjedi okrenut televizoru dok kćer sjedi sa strane stola, okrenuvši ocu bok, gotovo pa leđa (ali ne leđa u cijelosti, jer to bi pak bilo neprimjereno) - i tako kći puši držeći cigaretu u ruci koju otac zapravo ne može vidjeti; otpuhuje dim okrećući glavu na drugu stranu, tako da je ocu moguće vidljiv samo dim kojeg otpuhuje – a kojeg bi mogao vidjeti, samo kada bi prema kćeri okrenuo glavu. Na taj se način postiže učinak u kojemu su zapravo svi zadovoljeni: i tradicija, jer otac doista ne vidi da kćer puši, i suvremenost – jer kćer puši.

Ta me fantastična scena podsjetila mnogih događaja koje sam zamijetio oko sebe, a u kojima upravo ljudi taje neke detalje od onih koji su im važni, ili je važno što bi oni o njima mogli misliti, znati, ili odlučiti; bezbroj se stvari tako prikiva i znade zaodjenuti u nešto što izgleda sasvim drugačije od smisla koji se postiže; velika većina ljudi na taj pomalo prijetvoran i žalostan način živi svoje živote.

Mogao bi sada svatko od nas iznijeti bezbroj primjera iz svoje obitelji, susjedstva, kruga prijatelja i poznanika – u kojima ljudi uporno i dosljedno zaobilaze istinu, samo da bi na taj način postigli neki učinak; svatko zapravo ima svoju savjest i svoj život – i nije na meni suditi i prosuđivati o tome dokle god se to ne tiče opće stvari. A jedno od takvih okretanja glave tiče se upravo opće stvari, vidjet ćete sada; samo moramo malo dublje potonuti u simboliku.

Ono što mi je još strašnije i dojmljivije, ta me scena zapravo podsjetila na našu zemlju i odnos naroda i države prema simbolima ustaštva; cijela ova epizoda s pjevanjem ustaških koračnica počela je na listopadskoj utakmici reprezentacije, pa je već nakon nekoliko dana, odmah po objavi prebivališta momaka koji su zastavu imali, krenula opća spekulacija po medijima, radi se o sjevernoj županiji, pa to mora da su neprijatelji države i naroda – i slično. Na koncu se ispostavilo ono što se znalo i svaki puta do sada u ovakvim prilikama; ne, nisu to nikakvi podmetnuti Romi ili Srbi; to su najrođeniji naši Hrvati, jednom je otac čak i član vladajuće stranke; zajedno su on i njegov sin, nositelj takve zastave, nema niti mjesec dana – tukli policajca države za koju se kunu da je vole.

Toliko je vole da od ljubavi prave nedjela, pa gdje bi drugdje to smjeli ako ne ovdje, zato valjda toliko i vole svoju državu. Baš kao što po Markovom trgu od jeseni devedesetprve nisu pucali nikakvi Srbi niti Jugosloveni niti pederi, nego hrvatsko dijete, dvadesetogodišnjak zadojen mržnjom, beznađem i isključivošću; toliko je ta tmina i bolest u njemu duboka bila da je potom sam sebi ispucao metak u glavu.

Eto, na to meni sliči ovaj odnos ljudi (a onda i vlasti) prema takvom čemu: mi ćemo čim se neka nevolja desi, odmah pomisliti na zavjere; dapače – izdat ćemo čitava priopćenja nogometnih saveza, institucija, tijela vlasti; okrivit ćemo neke druge, jer mi smo ti koji valjaju; uperit ćemo prstom u one koji sanjaju da države i naroda nestane, kao da takvih ima među nama milijun. Sve me to upravo podsjeća na opisani odnos starog turskog oca i kćeri koja puši u njegovoj kući, a on se pravi da to ne vidi – samo da je ne bi morao otjerati, jer to u stvari ne želi. Ne želi pristati na to da mu kći puši u kući, jer što će svijet reći; ne želi je otjerati, jer to mu je kći i bez nje ne može zamisliti živote; ne želi ništa reći - jer ne želi nevolje; radije šuti i u miru doma svoga gleda televiziju.

Koliko ste puta nešto slično i sami onakvo što vidjeli oko sebe; klince koji pozdravljaju ili nose fašistička obilježja, izvikuju i pjevaju parole i pjesme koji ih slave, rasistički napadaju u čoporu pripadnike drugih naroda ili rasa - pa je od toga najjednostavnije okrenuti glavu. No, valja jasno reći: nisu ta djeca na cestu pala s neba, izišla su iz okolnih kuća i to što rade zapravo je samo ono što odrasli oko njih misle i boje se naglas reći izvan četiri zida; baš kao što je onaj nesretni dječarac iz Ivanića pucao po zgradi vlade čineći time ono što je njegov netko u kući mislio i brundao u bradu. Ili klinci koji u čoporu napadaju Nepalca dostavljača na motociklu. Ne zaboravite: djeca rade ono što odrasli misle i govore; djeca su samo slika onoga što se odrasli iz nekog razloga boje jasno pokazati.

Naravno, u nas Hrvata uvijek će se javiti i ljudi koji ne vole druge i drugačije; trebalo je i meni vremena da se naviknem na tu logiku, a evo - sad plivam s njom kao s morskim psom za leđima; da bi bio pravi Hrvat, ti moraš spavati s ravnalom pod jastukom, pa vječito mjeriti: aha, toliko sam udaljen od ustaša, onda se okreneš na drugu stranu, pa izmjeriš, toliko sam udaljen od komunizma ili ideje jugoslavenstva da slučajno razmak ne bi bio milimetar manji; ako nešto prozboriš protiv ustaša, odmah će te pitati – a kako ti stojiš s ovim drugima? Pa, srećom, ne moram ja s njima stajati nikako, odavna već recimo – da se netko recimo usudi na kakvoj svadbi zapjevati „Po šumama i gorama“, staviti petokraku na glavu ili nešto slično, ne bi nitko zasigurno pozvao policiju, nego hitnu pomoć; mislim da to najbolje ocrtava kako ovo društvo stoji s partizanima i Jugoslavenima, njihove pjesme pjevaju se još jedino po domovima umirovljenika i kumrovcima i zovu se pjesmama koje se rijetko pjevaju, valjda s razlogom. Na koncu, nikoga iz bijela svijeta ne zanima takvo što: to je siguran znak da ne treba niti nas same.

Zato, nije to važna tema; ne pod ovim našim nebom, nikako. Ostavite crvene da ih se sjetimo krajem lipnja, na dan kojeg su se oni sami desetljećima sramili znajući da nisu u ustanak krenuli niti sata ranije od službenog raskidanja – potpisanog prijateljstva s Hitlerom.

Od crnih nitko pametan već nakon mjesec dana ništa dobrog nije niti očekivao – ionako su trajali tek nekoliko godina. Crveni su, umirući i posrćući poput Titanika u ledenom moru povijesti što nestaje, otvorili autostradu na koju su ušetale banke, kapital i profit; dopustivši tako na koncu bez borbe da se čovjeka jednoga drugome pretvori u protivnika, konkurenta i sumnjivca; osudili svijet na davež u pohlepi i tuzi. Blato u koje su pali crveni time je još strašnije i teže, kad već pitate i kada vas interesira to o crvenima – samo što to s našim okretanjem glave od ustašluka nema ama baš nikakve veze.

I tako se lako zaboravlja da ovi oko nas nisu prvi koji su na neki sustavan način gazili ili bi htjeli gaziti susjede; ako je itko do savršenstva prvi na ovom prostoru doveo tu metodu – to su bile ustaše; ako postoji mjesto u povijesti zbog kojeg se Hrvati moraju sramiti – to su onda Jasenovac i Stara Gradiška. To što danas u nas ne bi mogao okupiti kombi dobrih momaka koji bi bili spremni poginuti za granicu na Drini nije zato što smo mi bolji ili pametniji – nego što nas je manje, pa nam je svima jasno da je takvo što neizvedivo. Ili, da povučemo paralelu s bijelim svijetom; upravo iz tog razloga danas ljudi i ne spaljuju vještice: ne zato što su postali bolji, nego zašto što su shvatili da od toga nema koristi.

To što su partizani nakon rata činili stravične i ničim opravdane zločine nad poraženim, ne provodeći civilizirane postupke utvrđivanja krivnje - ne daje nikome pravo niti za milimetar nositi ustaško znakovlje (a upravo takva stvar je i partizane došla glave, jer su sami zataškavali svoja nedjela desetljećima), samo što to još u ovoj državi, a prije svega - niti među ljudima - nije baš jasno: da slavljenjem pobijeđenih u ratu ne činimo djela koja su samo nemoralna, koliko su zapravo - nepametna, blesava, suluda, jer štete državi i nama samima. Nisu u Rotterdamu madžarskom sucu „Cigane“ vikali partizani, nego tisuće Hrvata; na koncu će se ova država nakon trideset godina morati uhvatiti u koštac s onim što je toliko dugo gurala pod tepih. Pa makar zbog toga svakog ponedjeljka prekršajno morala suditi po desetak ili više mladića koji su na nekim slabo osvijetljenim stadionima vikali ono što se ne smije.

Upravo zato moguće je da državu ucjenjuju ljudi koji nose takvo znakovlje na zastavama, bez obzira na njihove zasluge u ratu (iako je i to upitno, jer Komletince i druge manje ljepše stvari vezane uz Hos nitko više ne spominje, te istrage zamrle su zajedno sa smrtima onih koji su nedjela činili) - jer niti danas još nema nikoga tko bi im imao petlje reći, da - onda ste bili dobri, ali sada više niste, jer želimo pripadati skupu država u kojima se ne slave poraženi u onom ratu; poskidajte te krpe i dovedite stvari u red. Hrvatska nije Ukrajina pa da vije simbole iz onog rata - na svaki takav signal dobijamo packe izvana; ako mi sami nismo sposobni voditi o tome računa. Zašto takvo što Ukrajinci smiju, a Hrvati ne smiju - očito nije do Hrvata. Ili jest; i njima sada dopuštaju Azove i Banderine barjake, kao što su se i kod nas slični onomad vili, ali doći će i za njih nekakva budućnost – kako već svakome nekakva budućnost dođe, samo što će se i oni jednog dana, razoreni, bez pola muškog stanovništva i opljačkani vjerojatno pitati: tko je kriv?

Sve ove okolne papazjanije, svi srpski Dubrovnici i milijun žrtava Jasenovca (njihov je problem što razmišljaju o jednom milijunu žrtava; naš je problem taj što je u Jasenovcu bez suđenja ubijen jedan jedini čovjek), mahanje krpama za potrebe fejsbuka i instagrama, popovsko otvaranje usta na Dinari, sav folklor bosanske i srpske političke scene – njihova je stvar; dovoljno je da svaki puta na takvo što reagira naša vlast kako se to u civiliziranom svijetu i čini; diplomatskim notama i protestima; njima na čast i slavu. Sve su to stvari koje oni sami moraju pomesti pred svojim vratima i mi tu ne možemo napraviti baš ništa – osim da od naše države stvorimo državu u kojoj se dosljedno provode propisi (baš kao što su sada u Osijeku presuđeni pjevači koračnica – ali samo zato što bi inače izvana pala kazna reprezentaciji); državu u kojoj je ugodno živjeti i za koju će mladost koja je nastanjuje osjećati da je vrijedno braniti je i zauzimati se za nju, a ne iz nje bježati glavom bez obzira. Jer, upravo u tome je razlika jugovićkih gastarbajtera i ovih naših: oni su odlazili da se vrate, ovi bježe da zaborave.

Zato naravno da ne treba zatvarati oči pred divljaštvom i barbarstvom u susjednim dvorištima, ali ono što se može učiniti sigurno je prvo srediti stvari u svojem; pretvoriti svoju državu u mjesto koje njeni stanovnici smatraju vrijednim života, uključujući i pravo na njegovu obranu.

I baš zato, pogubno je prebrojavati ljude po osjećajima: što mislite, stalno spočitavati da si protiv države – može li to dovesti do rezultata da onih koji bi je zavoljeli bude više ili manje? Ljude se na sudovima osuđuje po djelima, a ne po onome što mi mislimo da oni misle.

Naime, ne bude li neka država ona koju će njeni građani u velikoj većini htjeti braniti – neće niti biti nikakvog smisla braniti je; nikakve armije, snage i sile ne mogu ništa pred silom ljudi odlučnih braniti se; snaga ove zemlje u prošlom ratu bila je u tome što su za nju bili spremne poginuti i tisuće onih koje se u ovim godinama iza nas tako ustrajno proziva i izdvaja do mjesta na kojemu će netko – za razliku od onda - shvatiti kako ne postoji zemlja za koju bi bio spreman dati život.

U tom smislu uopće nije nemoguće da bi današnja Hrvatska ne daj Bože mogla skoro na žalost postati jedna bezlična, birokratska tvorevina ispražnjena u žalosnom dijelu od mladosti, ljudskosti i smisla; vlast je u njoj na najboljem putu pokazivati sluh za sve i sva – za ekonomske tijekove ili prioritete kapitala svakako, to se nikako ne može poreći – ali za osluškivanje bila vlastita stanovništva jako malo; do te mjere da čak i dužnosnici susjednih država (koji upravo to raspoloženje svojih ljudi slušaju kao najvažniji znak) za našeg premijera zbore kako su energično još pred koji mjesec nudili pomoć oko zaštite granica u vezi izbjeglica – ali da je takvo što s indignacijom odbijeno; eto – posljedica ovako dobro vođene politike jest to da su dvije države oko nas koje su tek na Novu godinu otvorile svoje granice – na iste već vratile svoje kontrole, upravo s obrazloženjima koje se tiču spomenute krivice naših vlasti.

Niti na tom polju mi ne možemo pronaći zlatnu sredinu; ako smo prvo bili optuživani za pregrubo odvraćanje, nije jasno zbog čega smo odbijali pomoć unije i bili nedosljedni u drugoj krajnosti – pa sve propuštali preko granice s Bosnom bez ikakve kontrole.

Ignoriranje stvarnosti moglo bi biti konačan poraz suverenosti i životnosti ove zemlje; neće nju dokrajčiti nikakav stranac, nego joj ponajviše prijete naša indolencija, autističnost i glupost: očinsko okretanje glave od dima prema zidu.

Moramo opet i opet samo pometati pred svojim vratima. Pometanje pred svojim vratima čovjeka i zajednicu čini boljim, pročišćuje nevolju, oslobađa pozitivu. Nevolja je kao i obično u nama samima; sve dok okrećemo glavu i pravimo se da ne vidimo dim, slobodno možemo sami za sebe reći da živimo u laži. Otvorit ćemo prozor i kao svaki puta do sada, prozračiti sobu od dima nestašne djece; sutra je novi dan – a program počinje tek uvečer.

O tome ćemo onda, kako je i red, misliti sutra.

02.11.2023. u 19:01 • 18 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.