vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 29.04.2024.

Dobriša Cesarić: Pjesma gorka

Šta je to hladno, i gorko, i sivo
Šta niče u duši ko korov njen?
Je li to suton? Zbilja već suton?
Il samo prolazna sjen?

Što sada? Brbljati vesele riječi,
Skrivati rane za humor;
Ko da se išta sakrivanjem liječi:
Tuga je tuga, a umor je umor.

Mili moj! Ti, koji dolaziš za mnom,
Da srcem oko sebe osvijetliš svijet,
Nemoj se varat i ne daj se varat –
Odreži krila pružena za let!

Na domaćoj gozbi su čudna veselja,
I pjano se bunca i buči.
Sudbina, što drugima nalijeva vina,
Tebi će naliti žuči.

Pa pij je, dragi, pij i pij,
I čuvaj se melankolije.
Ne boj se, poslije gutljaja svakog
Susjed će spremno da dolije.

29.04.2024. u 10:06 • 14 KomentaraPrint#^
  • Danas nisi dobro raspoložen...

    -- Lastavica -- 29.04.2024. u 13:02

  • na svjetski dan knjige annabonni mi je komentirala da nemam domaćih pisaca, oko njihove kvalitete se možemo sporiti i nadmudrivati, ali mislim da trojac matoš-ujević-cesarić samo netko krajnje nedobronamjeran može osporavati, mada se u ovoj lijepoj melankoličnoj pjesmi ne može ne primjetiti trag jedne jesenjinove, no što borges veli, sve je već poodavno napisano, lijepo, jako lijepo, ne bih sudio koliko se izbor poklapa s trenutnim subjektivnim stanjem izbornika...

    -- NF -- 29.04.2024. u 14:13

  • "Odreži krila pružena za let!

    Na domaćoj gozbi su čudna veselja,
    I pjano se bunca i buči.
    Sudbina, što drugima nalijeva vina,
    Tebi će naliti žuči.

    Pa pij je, dragi, pij i pij,
    I čuvaj se melankolije.
    Ne boj se, poslije gutljaja svakog
    Susjed će spremno da dolije."

    Genijalno!

    Puno sam ga čitala, jedan od najdražih mi, ali ovu pjesmu nisam čitala, otkriće mi je, predivna!

    -- starry night -- 29.04.2024. u 15:33

  • Pa pij je, dragi, pij i pij,
    I čuvaj se melankolije.
    Ne boj se, poslije gutljaja svakog
    Susjed će spremno da dolije.


    Zar se zbilja pićem tješi?
    Ne bih rekla: piće čini zaborav, ali tuge ostaju nakon otriježnjenja

    -- Donabellina -- 29.04.2024. u 16:32

  • vino i žuć, pjesnikove metafore za veselje i jad, na "domaćoj gozbi" prije ćeš popiti žuć nego vino, jad nego sreću, susjed će žuć "spremno da dolije" izvrsno poznavanje mentaliteta koji "reže krila", tj. opstruira radije nego potiče

    -- starry night -- 29.04.2024. u 17:03

  • Eh..da.
    Nakon gorčine skupljena usta,
    nit' pjevati mogu
    I od smijeha su pusta...

    -- Sarah -- 29.04.2024. u 17:13

  • pjesma koja boli...

    -- Dinaja -- 29.04.2024. u 17:43

  • Hvala svima na komentarima. Da, i mene je prenula ta pjesnikova razočaranost ljudima. Ne mogu reći da to nije utjecalo i na mene, ili sam pogodio raspoloženje pronalazeći je, ili... vrlo aktualno, a slabo poznato. Kao da se netko sramio ljudima skretati pažnju na ovu pjesmu...

    -- j. -- 29.04.2024. u 22:37

  • Cesarić ima preddivne pjesme, a u ovoj se osjeća tuga i tazočaranost. No, glavu uvijek gore! Ljub!

    -- luki2 -- 29.04.2024. u 22:49

  • Trenutak prije ostavljam komentar na blogu i spominjem Cesarića. Otvaram tvoj blog s njegovim imenom. Znakovi? Mislim da jesu. Cesarić je doista velikan i ima predivne pjesme.

    -- WORLD OF A DREAMCATCHER -- 30.04.2024. u 10:15

  • Ni meni nije poznata ova pjesma, a volim Cesarića, cijenim njegovu jednostavnost, blagu sjetu, socijalnu osjetljivost. Neki ga smatraju prelakim a ja bas cijenim tu lakoću i nježnost.
    Lakoća stila a težina tuge!

    -- Sjećanje i osvrti -- 30.04.2024. u 16:54

  • Stihovi o domaćoj gozbi, pijanom buncanju i buci mogu predstavljati pokušaje da se maskira tuga ili da se izbjegne suočavanje s teškoćama. Sudbina koja drugima nalijeva vina, ali tebi žuči, može predstavljati osjećaj nepravde ili nesreće. Stihovi o pijenju i čuvanju se od melankolije mogu predstavljati savjet ili upozorenje da se suočimo s našim problemima, a ne da ih izbjegavamo.

    -- Potok -- 30.04.2024. u 18:17

  • Razočaranost upakirana u metaforu...Potok42 je to tako dobro analizirao.

    -- united colors of life -- 01.05.2024. u 11:15

  • Nije pjesma za primijenit u životu, ali je vrhunska. Volim domaće
    pjesnike, Tin je "moj", a Matoš, Kranjčević, Parun..., svaki mi je
    na svoj način. Melankolija zna biti opaka u većim dozama, a dolijevanjem pića pogubna. Recimo da je ovo samo pjesma a ne
    odraz raspoloženja, u svakom slučaju dobro je da se ne zaboravi:)))

    -- nema garancije -- 02.05.2024. u 14:46

petak, 26.04.2024.

In Italy



Odgledao sam film Corsage; ne mogu reći da je remek djelo, daleko bilo; dalo bi se svakako raspravljati o tome je li Sissi bila Diana prije Diane; zapravo je vjerno i dosljedno u njemu prikazano prokletstvo zlatnog kaveza - ali nije to ono što u filmu toliko vrijedi; film uistinu plijeni mekoćom i prijemčivošću stila, sjajnom vizualnom stranom i posvema - svojom glazbom. Završava - koliko je meni poznato - gotovo zanemarujući povijesne događaje, što je samo po sebi intrigantno; kao da režiserka nije umjela odoljeti ovoj sjajnoj pjesmi u kojoj me osvojio i tekst i u njemu nadasve minijature što od ponekad neutralnih apozicija stvaraju tihe, vrijedne i važne atribute, priloge, putovanje; san. :)

Hear me
Feed me
Nurse me
Motherly
Lead me
Teach me
Searchingly
Reach me
Release me
Secretly
Awake me
Hopefully
In Italy...

26.04.2024. u 09:09 • 16 KomentaraPrint#^
  • filim je dobar, a tvoja misao o vezi Diane i Sissi je sličnost njihovih života... nisu pripadale dvorskom protokolu... a pjesma plijeni...

    -- Dinaja -- 26.04.2024. u 09:46

  • putujemo na razne načine, film je jedan od boljih vozila za transportirati se, i glazba, knjiga, umjetnost uopće, zato ju tirani ne vole, nudi izlaz iz okova i smanjuje radni kapacitet i povećava inteligenciju roblju, sve te bezbrojne divne stanice za sići i razgledati i razmišljati, kao i ova Vaša :))

    -- starry night -- 26.04.2024. u 10:17

  • Nisam još gledao film ali Sisi je bila i naša kraljica a i planinarila je u Alpama. Na žalost tragično je završila i djelom toga ostalo je 'Bombe, rašpe i livorveri'.

    -- gogoo -- 26.04.2024. u 11:00

  • franc jozef i njegova sissi šetali su i oko slapova krke, na skradinskom buku ima i vidikovac prozvan "carskim". u svakom slučaju ponašanje carice nije bilo u skladu s ondašnjom (pa i sadašnjom) obavezom ponašanja žene u službi carstva. u to doba su žene ionako bile samo služavke društva, rijetko koja bi se odvažila na samostalnost. ne samo zbog materijalnih prepreka nego i zbog tabuiziranja društva. bila je davno neka serija o tomu (prekrasna romy schneider), poprilično vjerna povijesnim podacima. a ovo mi je preporuka (hvala!) za gledanje u vremenu dokolice. kad kažeš da i nije neki umjetnički vrhunac.
    a spomenuvši se naslova posta, neodoljivo mi je prisjećanje na prekrasnu jednostavnu knjigu i još ljepši film "soba s pogledom", toplinu mladenačkih zanosa, i bez kostimirane raskoši i romantičarskog okruženja sunčanim krajolicima oko firenze i njezinih renesansnih vizura. nemrem si pomoć ;)))

    -- stara teta -- 26.04.2024. u 11:19

  • Prošlo je podosta godina kada sam uspjela film pogledati u komadu. Nakon više inzulta pažnja mi je na nivou prvašića i zato sam prestala pratiti filmove. Imam nešto snimljenih pa mogu gledati kao seriju iako ni to nije zgodno ako je razmak gledanja više tjedana. Daleko lakše mi je čitati pa se držim knjiga. Pozdrav tebi.

    -- Demetra -- 26.04.2024. u 12:48

  • Da, to je taj osjećaj za filing kada se prikradeš negdje od Fernetiča ili Muggie; hvala svima od srca na komentarima :).
    Demetra, zatekla me i pogodila ova tema; dapače, jer o tome hvala Bogu pojma nemam, rekao bih da je gledanje filmova lakše; odereš sat-dva a ne trebaju ti sati i dani i noći da bi nešto zamislio, o nečemu razmislio, imaginirao, stvorio svijet u svojoj glavi... kako i koliko pogrešno čovjek razmišlja!... da, ovo je samo još jedan dokaz tome koliko su zapravo ljudi otišli sa pažnjom i fluktuacijom ukrivo; knjige su zakon; knjige su doista čitav jedan svemir koji počiva i čeka da se upali u našem malom svemiru; hvala na ovom svjedočanstvu i od srca želim svako dobro; ako ništa drugo, još puno pročitanih lijepih i plemenitih knjiga... :)

    -- j. -- 26.04.2024. u 16:12

  • U Beču sam osjetila nešto slično, da je bilo paralela Sissy i Diane.
    Bile su samosvojne, tamo gdje se to ne očekuje. Preporuka
    za film je dobrodošla.

    -- Lastavica -- 26.04.2024. u 16:29

  • Corsage nisam još pogledala...Sissi da....svakako, hvala na dobroj preporuci:-)

    -- morska iz dubina -- 26.04.2024. u 19:28

  • jako mi se sviđa glazbena tema. sissi je inače omiljena tema na mojoj nastavi, jer je učenicama, koje preovladavaju bliska, a i ja svake godine otkrijem nove zanimljive podatke, ove godine me kolega, inače najuspješniji riječki kvizaš, u paru se već godinama natječe s moranom i osvajaju priznanja, on me je nadopunio da ona nije samo bila prva poznata anoreksičarka, nego je patila još od jednog poremećaja prehrane, ne mogu se sjetiti naziva, imam spremljeno negdje na laptopu, kako je primjetio, taj je poremećaj učestao kod dama iz riječkog visokog društva, dok je Franz pak znao mjesecima ručati isto jelo koje mu se svidi (nešto poput mog psa ;)) ove godine sam temu proširio i dokumentarcem o životu romy schneider.
    za iduću godinu bih vjerojatno uvrstio u nastavu i dijelove filma koji preporučuješ, ali eto, od 1.9. bih trebao biti umirovljenik :D

    -- NF -- 26.04.2024. u 21:03

  • Nisam gledala, ali nakon tvoje preporuke - svakako ću pogledati. I Sissi i Diana su bile poebne, u svom vremenu i prosstoru u kojem su živjele...Veselim se gledanju. Hvala!

    -- luki2 -- 26.04.2024. u 21:29

  • Dodatno, Soap&Skin je projekt mlade Bečanke Anne Plaschg, koja vjerovali ili ne u današnje doba digitalije svira na harmonijumu... pa onda još na engleskom stvara takvu rječitost... i ja bih da režiram otplovio s filmom za takvom glazbom :)).

    -- j. -- 26.04.2024. u 21:53

  • Pogledam. :)

    -- Galaksija -- 27.04.2024. u 00:40

  • Hvala na prijedlogu. Pjesma je zbilja zanimljiva. Ja i žena neki dan odgledali konačno divan brazilski film iz 2022., Mars One, dugo nam već stoji u laptopu. Nisam imao bogzna kakva očekivanja, a onda me film zaista ispunio i podigao. Najtoplije ga preporučujem ako ga već nisi pogledao.

    -- Mariano Aureliano -- 27.04.2024. u 01:01

  • Bacih pogled na "Ukradeni hodnik" i vidjeh da bi tekst mogao biti veoma zanimljiv, ali od one vrste gdje se mora čitati polako jer je svaka riječ, svaka misao bitna... (...) I da, ostavih ovaj komentar otvorenim sve dok ga nisam pročitao. Razložan, filigranski, proživljen, nježan, fin i na koncu još i duhovit tekst! :) Što bi se reklo - hvala.

    -- Mariano Aureliano -- 27.04.2024. u 01:29

  • Nepodnošljivo puno nježnosti u pjesmi... :)
    Vjerujem da je i film takav...
    Ne palim tv mjesecima, ne gledam nista dugačko na ekranima, propuštam dobre stvari, znam.
    Ali jednostavno, ne stižem ništa osim pukog prezivljavanja.
    Bit će nekad bolje, bit će Italy.

    -- Dvi, tri riči... -- 27.04.2024. u 10:57

  • što je nekom stil, drugom je kič, s naglaskom na nepraktičnost, ali dobro, super je da svatko gleda što mu se već sviđa

    -- Blumi -- 27.04.2024. u 14:59

ponedjeljak, 22.04.2024.

Ukradeni hodnik

Ugledao sam jedne zime pod tuđim postom ideju osobe čiji je talent za pisanje doslovce eksplodirao pred našim očima onih dana, pa je ta osoba predložila - valjda na pitanje otkud ti dolaze teme za pisanje, kao dokaz da u svakome čuči jedan maleni pisac – mogućnost pisati o hodniku roditeljske kuće. Tu na scenu stupam ja – naravno, ne tamo i onda; ovdje i tek sada; kradem ideju nakon dugo, dugo vremena sasvim zavjerenički i potmulo, kao svraka đinđuve - i zagrijavam tipkovnicu otpuhujući s nje prašinu; ali neću pisati samo o hodniku roditeljske kuće; pisao bih ja i o hodniku svoje kuće.

Pa onda šaram i dopisujem ovaj tekst svako malo i tako mjesecima; već su i hladnoće prestale a kiše se primakle i bit će toplo sa suncem još, i suho; pa je prošla i čitava jedna zima i još jedna - a hodnik još čeka u mraku skica.

- - - - -

Dobro, hodnik roditeljske kuće, da demantiram i upadnem prije svega sam sebi u usta, kako je i red – taj bijaše jedno prilično nezanimljivo mjesto; jedino što se ljeti u njemu znalo – jer je bio u sredini stana, pa su sunce i toplina do tamo teško dopirali – sjediti i gledati televiziju; televizor je bio postavljen na kraju, tamo gdje je hodnik zavijao pod pravim kutem; bio je taj hodnik dovoljno širok – vjerovali ili ne - da se u njega uza zidove – jedni iza drugih poslažu stolci i fotelje, po dvoje u redu, kao u nekome kinu; ja sam naravno bio malen pa sam u polumraku sjedio ili ležao na nekom sivoplavom, dugačkom tepihu i dekama što su ih za mene po njemu prostrli - i pamtim da sam osjećao veliko blaženstvo i sigurnost sjediti do majčinih nogu i gledati recimo „Rat i mir“, ili „U dimu baruta“, ili „U registraturi“ i tko zna još koje druge stvari.

Već tada shvaćao sam kolika se sve zla po svijetu mogu dešavati i da ja tu ne mogu baš ništa učiniti, baš ništa; možda samo pokušavati izbjeći ih – a od mnogih zala koja smo gledali na tadašnjim ekranima mene je spašavalo to što sam se tamo dolje, na podu, pored moje mame osjećao zaštićen i voljen.

- - - - - -

A hodnik naše kuće? Na što pomislim kada sada netko spomene hodnik? I tu vam se ja, premda ne pamtim da sam se ikada našao na njegovu podu, osim kada sam radi lakšeg hvatanja skidao radijator i mijenjao ventil – osjećam zaštićen i voljen. No, to je općenito ipak jedan mračan i razveden prostor, kakvi već hodnici jesu; nema u njemu na središnjem zidu čak niti prekidača za svjetlo pa se na nosivi zid moralo ugraditi onaj prekidač kojim se plafonjera pali i gasi na senzor – tako da pri svakom jačem zamahu vjetra koji vani puše naše svjetlo gori na pet ili deset sekundi.

Žrtva je to starih, jednostavnih, skromnih vremena u kojima se hodnici nisu uređivali niti ičime ispunjavali – možda tek kakvim čavlima ili vješalicama, na koje bismo povješali svoje slike ili jakne, da čim prije iz njih odjurimo u život; van iz kuće – ili unutra, dalje i dublje u kuću, gdje je udobnije i ljepše.

Hodnicima se, je li, hoda – otuda im i ime. Danas su hodnici ogledala tuđih duša, feng shui i dizajn interijera; kako uđeš u hodnik, uđeš i u nečiji život; veličanstveno i sa stilom; sa zidova te gledaju venecijanske maske i listovi biljaka što padaju preko polica, a kroz svjetlarnike dopiru traci blaženstva i iscjeljenja.

Svega toga u mome hodniku nema; to je jedan mračan i neizvjestan prolaz kroz limb, kao u nekim davnim petrinjskima i đorđićevima iz serija koje smo gledali kao mali; kroz njega kročiš ne znajući što te iza u boravku čeka – da li hladan gemišt ili vrući čaj, ako je domaćin dobre volje pa mu se dade grijati vodu.

Hajde, tamo negdje na kraju, gdje zapravo pod stoiosamdeset iza zida stepenice zavijaju na kat, smjestila se na koncu i čitava jedna praktična komoda; mnoga je njena ladica spremila u sebe gotovo zanavijek čiju rukavicu, šal ili gamašnu što će zatrebati kada se jednom pođe na kakav Velebit ili Risnjak ili samo u obližnji dućan – a blaženstvo ispunjenja kada težak teret iz ruku ispustiš na nju dovodi do toga da na komodi ne satima, nego danima znadu stajati čitavi slojevi stvari: šalova, sunačnih naočala, ruksaka, kupljenih deterdženata ili odjeće. Zato, sasvim umjesno i lijepo Najdraža za naš hodnik kaže kako onaj tko u njega uđe mora tamo ostaviti svaku nadu; pa ga Ona već u boravku dočeka svojom konstatacijom da taj sada znade kako je njoj – jer živi sa sustanarom iz pakla.

Ali nije sve niti u tom hodniku baš crno, ako išta u tome mraku uspiješ ugledati, ugledat ćeš vrške svojih cipela kako brzaju blještavom i svijetlom podlogom od nefugiranih Inkerovih pločica. Te pločice majka su svih bitaka i grijeh svih mojih grijeha; kada se jednom uređivalo nešto u prizemlju, ja sam u osmišljavanju tog projekta sasvim olako prešao preko hodnika kao pored turskoga groblja; na Njenu primjedbu da bi trebalo urediti i pod u hodniku, sasvim hladno odvratio sam kako su stare civilizacije imale svoje jonske i dorske stupove, svoje kapitole i akropole, a što ćemo imati mi i što će iza nas ostati – samo hrpe teško razgradiva smeća i ambalaže - i onda proročanski na to nadodao: i naše Inkerove pločice iz hodnika.

Jer stvarno, jednoga dana, kada do naših vrata odozgor, preko hrpa smeća, raspadnuta humusa i prašine dopru neki indiana jonesi budućnosti – pažljivo će prljavim i umornim rukama razmaknuti posljednje mrve zemlje i zagladiti sjajnu i glatku površinu tih pločica, shvativši da su i ovdje živjeli ljudi što su bosi noću pocupkivali na putu u svoje zahode ili na pod žureći iz kuhinje nespretno ispuštali masne tave i neoprane zdjele. Naše Inkerove pločice ostat će tako spomenik jednog vremena; vremena u kojemu nije baš svima najvažnije bilo urediti prostor po posljednjoj modi. Vremena u kojemu su hodnici bili hodnici.

Svima vama ja to sada kažem, ali ne bi bilo pametno bez kakva povoda govoriti to Njoj. Eno je, sjedila je dolje u boravku one hladne ranoproljetne večeri kada je ovaj tekst u zasjedi prvi puta pisan (da bude među ljude ispaljen iz kakve garibaldijevske kubure kada se za to steknu uvjeti); prepisivala je recepte u debelu smeđu teku; sve što se u kući u jednu hladnu večer čuje to je plamen u bojleru i okretanje plinskog brojila u tom istom hodniku; pored Nje u kuhinji pušio se iz onog bijelog oblog čuda kao iz parne kupelji nekakav mirisan dim; sišao sam već stepenicama dolje, ostavljajući hodnik hladnim, mračnim i napuštenim, neka se snađe, ništa mu neće biti, muško je – a Njoj da sam tada, ili sada, ili bilo kada u našem vremenu sve do njegova konca - spomenuo pločice u hodniku, ubacio bih tri ili četiri upitnika u mirnu i tihu večer.

Ili bih Je barem načeo, tu večer, tako izazovno mirnu i tihu: došao si izazivati vraga, je li; ne igraj se, nevoljo moja.

Dobro, imam ja tih grijehova još nekoliko, nisu samo pločice; recimo cvjetnjak ispred kuće, pa kuća kao uopće, je li, kuća; pa bi se našlo još tako nekoliko stvari, kako se već nama muškarcima u životima naći dade. Pločice su zimi najaktualnije, najčešće se tada njima prolazi – pa su nekako i najbliže srcu, ili bolje rečeno – pameti, tko je ima.

Žene su savršene; vide i shvaćaju ono što naša muška pamet ne može oćutjeti ni nakon milijun godina. Moja me primjerice onomad odvede na Ivekovića u Klovićeve dvore, pa zijam po tim povijesnim prizorima kao prvašić po tegli nutele, a onda me prene i veli; evo ga, on je isti ti! Kupio ovaj ogromni, stari, strašni Tabor, pa ga ni zagrijati ne možeš; vidiš da svoju napaćenu draganu slika ili kako bere koprivu, ili se grije na suncu vani pod trijemom, ili drhti pod poplunom!

Zato, kuda me sada vrag odnio bulazniti o pločicama; šuti, budalo, pa se ponudi skuhati kakav čaj; nije još puno bazge ostalo u kutiji. Zato ću tek lako i bešumno, kao kakav odavna zaboravljeni krivac, odskakutati preko tih pločica; zagrliti to klupko slatkoće i mekanosti nekako odostraga, malo s boka, tako da mi se dlanovi susretnu baš kod grudi; zagnjuriti nos u vrat, tamo gdje se izmiče kosa i prošaptati čarobne riječi koje otvaraju sve dveri duše:

- Što da za sutra odmrznem iz škrinje?

22.04.2024. u 13:06 • 15 KomentaraPrint#^
  • Hvala Livia Less Nati za ideje :)).

    -- j. -- 22.04.2024. u 13:08

  • Moj hodnik sjećanja iz najranijeg djetinjstva je iz Pule, iz jednog prizemnog stana pored Mornaričkog groblja u kojemu je kuhinja---gledala prozorom u hodnik . Upravo tako : kuhinjski prozor u hodnik, prozor iz hodnika na dvorište. Ne želim se sjećati , ali si me podsjetio ovim postom na siromašno i oskudno življenje u Puli.
    Danas nemam hodnika : imam hodničić na katu , a ulaz u dnevni boravak, Neobična zgrada bez katova, na nivoima , uopće ne znam tko stanuje iznad mene, na pr....

    I-nemam škrinju kao ti.....!

    -- Donabellina -- 22.04.2024. u 14:00

  • Zidovi impresioniraju površne ljude. I pločice i to sve...
    Ali, tko ima Nju unutar tih zidova, sretnik je :).

    -- Dvi, tri riči... -- 22.04.2024. u 14:47

  • Ovo uopće nije priča o hodniku...ovo je priča o Najdražoj.....prepuna topline, emocija i ljubavi:-)

    -- morska iz dubina -- 22.04.2024. u 15:28

  • ova priča je jednostavno ljubav...

    -- Dinaja -- 22.04.2024. u 17:40

  • OMG.........svi o ljubavi, samo ja o hodniku......eto nevolje moje

    -- Donabellina -- 22.04.2024. u 17:57

  • Eto, ti si među rijetkima koji je shvatio:
    "Žene su savršene; vide i shvaćaju ono što naša muška pamet
    ne može oćutjeti ni nakon milijun godina."

    -- Lastavica -- 22.04.2024. u 19:15

  • Preddivno, nježno...kako ssamo ti znaš. Ljubim!

    -- luki2 -- 22.04.2024. u 22:39

  • " sto da za sutra odmrznem iz skrinje ?" ...mudrijas :))

    -- lijemudro -- 23.04.2024. u 00:36

  • i ja već dugo mislim pisati o jednom davnom dugačkom hodniku, nikako discipline, a livia, jedna od onih koja kad želi sjajno piše, a i odlično kuha, gledam je na instagramu ;)

    -- NF -- 23.04.2024. u 11:17

  • a je, u svima nama čuči bezbroj likova i uloga, od pisca do teškog daveža, pa se volimo okružiti onima koji nas podnose, ako se pri tome i osmjehnu, i nas ogrije sunce, jer budimo realni, nismo ni približno zanimljivi koliko volimo vjerovati, eto, samo smo ljudi, a ako nismo baš zlice, to je fakat puno

    -- Blumi -- 23.04.2024. u 15:14

  • Nisu li nam hodnici, svojevrsna cistilista?!

    -- sewen -- 23.04.2024. u 21:34

  • Čuči u nama svima, samo je kvaliteta top ili flop. :))
    Kod tebe svjetski, svjetski, a naše.

    -- Galaksija -- 23.04.2024. u 23:55

  • vrlo poučno štivo ;) ;).
    dobro promisli prije nego izrečeš.
    ti si to krasno zakamuflirao kroz sjećanja na djetinjstvo, spomen na literaturu koja se ucijepila u tvoje sazrijevanje. emocionalno-vizualne igrarije s kojima se loptamo jedan-na-jedan, sve dotle dok ih ne stavimo u neki okvir riječi i rečenica, ovako kao što ti sad nama prikazuješ.
    svekolika pojava nerazrješenih problemčića koji mogu ostati do sutra, preksutra, a zapravo nas tište svojom prisutnošću jer su stalno pred očima, i to nije ono nesnosno, bolno izgrizanje, kao što savjest grize i muči, nego svakodnevna, letimična prolaznost misli i prisjećanja na ono njeno pažljivo upozorenje da treba nešto s tim pločicama, konačno, pa s vrtom, pa s ovim, onim, pa ništa, odloži se do daljnjega, a nemreš odložit kad to imaš pred očima svaki božji dan. zapravo jeonda imala pravo, da.
    pa onda si misliš, pa ponovno misliš pa ušutiš, da, imala je pravo. pa da ne čačkam mečku. da ne pokvarim ovaj lijepi pogled.
    s jedne strane, mudro, zrelo razmišljanje, razumno presjedanje iz mahinalne pomisli i hrljenja za pokretom u realitet razuma i odgađanja za pogodnija vremena. onda kad će biti baš prava prilika da se načme pitanje angažmana za nove pločice, topli pod, linoleum, votever, samo da ne bude više zima pod nogama. pa si mislim, gleč, nije li to zapravo manipulacija? vječno prilagođavanje vlastitih zamislli, misli i riječi, potrebe za djelovanjem jer sadašnji trenutak, eto, nije prikladan? pokrenulo bi to možda lavinu nekakvih nezgodnih događanja i razgovora, prigovora, promijenilo bi ugođaj u oštar, možda i nesmiljen, u sukob mišljenja i onda bi se izgubio ovaj čarobni trenutak. kojem je prethodila ta glupa pomisao o spominjanju pločica. hja, koliko smo puta (na sreću), odložili pokoju riječ i kretnju, razmislivši dvaput, čak triput, iskustveno dobro znajući da se treba strpiti, da ovaj čas to ne bi valjalo. zrelost koja je postala već uhodana radnja ispravnog odabira, automatika ponašanja jer nas je tako naučilo kroz život. da, za takve se kaže da su mudri i staloženi ljudi. puni empatije i osjećaja za onog drugog. za pravi trenutak. bez sebičnog isturanja vlastitih htijenja. no, ipak, da sam malo mlađa, prkosno bih se pitala je li u tomu i malo lukave taktike, manipulacije, grižnje savjesti što onda, kad nam je ogvorila da treba mijenjati pločice, urediti vrt, da nismo dovoljno marili. a sad smo se, ha, ha, opametili i uviđamo sami. posramljeni tolikim kašnjenjem. ne, ne bi ona s visoka rekla: pa jesam ti odavno govorila. sama pomisao da je moglo biti bolje, a nismo to napravili stvara onu sitnu trunku posramljenosti i kajanja. pa da opet ne raskopavamo po toj krasti bolje da ne kažemo ništa. jer, ionako je bolje da ne kažemo ništa. najpametnije. nnndaaaa...

    -- stara teta -- 24.04.2024. u 12:51

četvrtak, 18.04.2024.

MAJSTORE, UGASI SVIJEĆU

Majstore, ugasi svijeću, došla su ozbiljna vremena.
Radije noću broji zvijezde, uzdiši za mladošću.
Tvoje neposlušne riječi mogle bi pregristi uzice.

Sadi u vrtu luk, cijepaj drva, pospremaj tavan.
Bolje da nitko ne vidi tvoje oči pune čuđenja.
Takav je tvoj zanat: ništa ne smiješ prešutjeti.

Ne uzmogneš li izdržati i jedne noći opet uzmeš pero,
majstore, budi razuman, ne bavi se proročanstvima.
Pokušaj zapisati imena zvijezda.

Ozbiljna su vremena, nikome se ništa ne oprašta.
Samo klauni znadu kako se možeš izvući:
plaču kad im se smije i smiju se kad im plač razara lice.


(Slavko Mihalić)

18.04.2024. u 10:13 • 7 KomentaraPrint#^
  • Eh tek od Bölla sam naučio cijeniti klaune, a koliko njih ga neće nikad pročitati. Prigodna pjesma koju neće baš svi razumjeti, kao što sam prijateljski pokušao sugovornici sugerirati u ovoj kampanji, ne može ti ključna riječ biti demontaža, ako su ti radnici ciljana publika...

    -- NF -- 18.04.2024. u 10:56

  • " Samo klauni znadu kako se možeš izvući:
    plaču kad im se smije i smiju se kad im plač razara lice."


    Jedna od najboljih Mihalićevih pjesama, gorka metafora " dvoslika ljudskog života" , farizejstva svjetla i "divote" mraka u kojem - i ljudi i stvari - gube svoje konture.

    Vjetre--------usridu

    -- Donabellina -- 18.04.2024. u 10:57

  • Imam Mihalićevu knjigu poezije "Ispitivanje tišine", jako dobar, "ČOVJEK KOJI JE ODLUČIO, zašto to zvuči kao pogrebna glazba?", stih je iz njegove pjsme, upravo tako, velikim slovima upisano u knjizi pred kraj pjesme, u pjesmi Čovjek koji je odlučio.

    -- starry night -- 18.04.2024. u 11:09

  • Višeznačna pjesma u smutnom vremenu

    -- Lastavica -- 18.04.2024. u 16:12

  • Bollovo gledište jednog clowna i Mihalićeva pjesma... kralj bez krune s osmijehom u tužnom oku kazuju našu zbilju...

    -- Dinaja -- 18.04.2024. u 17:29

  • Odlična pjesma! Baš je tako.

    -- luki2 -- 18.04.2024. u 23:01

  • Trgovci svijećama bi voljeli da sunce nikada ne izađe. (Židovska)

    -- Potok -- 20.04.2024. u 17:53

nedjelja, 14.04.2024.

Tragovi

bugenvilija

jutro

medveja

moresvisine

pijanapruga

smrcak

sparoge

vecer

vratakozljak

Ostavljam još nekoliko tragova topline i blagosti koje je ovaj namjerni hodač i slučajni snimatelj osjećao i radi kojih je sve ovo i poduzeo - ili radi pokušaja u tom pravcu - za kišne i hladnije dane koji navodno slijede. Nakon kiša stići će sunca, pa opet kiše, i tako ukrug; do konca našeg vremena.

Bodri pomisao na to kako će još dugo biti onih koje bi ovakve stvari mogle tješiti, krijepiti i hrabriti kao što su to činile nama, pa se sjetim dobrog starog sir Georgea Berkeleya i ne bez smješka na licu pomislim: tko zna bi li se i radi čega one uopće zbivale, da nema nikoga tko bi ih gledao i veselio im se.

14.04.2024. u 18:06 • 16 KomentaraPrint#^
  • Lijepe fotke, nema šta... visterija u punom cvatu i to plavetnilo........ ah :)

    -- Lilianke -- 14.04.2024. u 18:43

  • I sama sam činila tako ovog vikenda i s istim motivima..svjetlo, svjetlo, svjetlo...
    Lastavice prelijeću nisko, leptiri jarko žuti s crnim repovima, ko male jedrilice ljuljuškaju se na vjetru..sve je blago i nježno, bez oštrih rubova, miriši pitospora...

    Hvala ti na pokušaju razumijevanja tamo.
    Mislim da jednostavno ne umijem artikulirati jasno svoje stavove. Ne volim masnu pljuvačku ko što rekoh, kvrgav prst osuđivanja i pjenu na ustima. Volim kada se sukobi rješavaju mekano, kada se počinitelju odmjeri odgovarajuća kazna, a žrtvama pruži adekvatna pomoć..jer znam iz iskustva da niti žrtvama sadašnjim, kao ni budućim ne pomaže konstantno lopatanje počinitelja.

    -- Sarah -- 14.04.2024. u 19:10

  • Kažu kako će uskoro i kiša i bura i snijeg i moramo iskoristiti ovo vrijeme. Lipo iz Opatije, Mošćenica i 'pijane pruge' nad Ćepićkim poljem a u daljini grobničke, bakarske i vinodolske planine. I gljive i šparoge..

    -- gogoo -- 14.04.2024. u 19:21

  • ljepše su ti slike od mojih : radim, pomažem, volim

    -- Donabellina -- 14.04.2024. u 19:36

  • Lijepo iskorišteni dani, u prirodi i najdražem društvu.
    A i krajolik je lijep, treba se samo osvrnuti oko sebe i upijati ljepotu.

    -- Dvi, tri riči... -- 14.04.2024. u 22:42

  • Znaš i s fotoaparatom. :)

    -- Galaksija -- 14.04.2024. u 23:25

  • Divni su tvoji tragovi! Ljub!

    -- luki2 -- 14.04.2024. u 23:31

  • Ova pruga mi je pomalo mistična i tu fotku izdvajam kao posebno mi zanimljivu. Poprilično je grbava. Ne mogu spoznat o kojoj se lokaciji radi ali je jako atraktivna :)

    -- TEATRALNI -- 14.04.2024. u 23:37

  • Pijana pruga iznad Kršana u Istri; hvala svima.

    -- j. -- 15.04.2024. u 05:58

  • Lijepi su ti tragovi. Treba takvu ljepotu zabilježiti.:)

    -- viatrix -- 15.04.2024. u 18:53

  • svojim komentarom kod mene sve si rekao, eto, dugo nisam imao privilegiju uživati u prirodi, nesretno sam bolešću i smrću oca ostao bez starine u gorskom kotaru, odnosno sudski se sporim, pa ne idem više redovito kao nekad.

    -- NF -- 15.04.2024. u 23:55

  • Divne fotografije! Je li prva slika napravljena u Puli? Pula je puna glicinija koje se raskošno obrušavaju s balustrada divnih pulskih austrougarskih vila.

    -- Mariano Aureliano -- 17.04.2024. u 00:30

  • To je Lungomare negdje između Voloskog i Opatije. Šteta, mislim da nikada u Puli nisam bio u travnju.

    -- j. -- 17.04.2024. u 06:17

  • Vaš blog je kao ovo saće, puno meda za čitatelje, ovaj prilog je posebno lijep jer fotografije otkrivaju dušu autora, divne fotografije, eterične, simbolične, snovite,putovanje u unutarnju estetiku simbolima balustrada, cvijeća i pruga, starih zvonika i čipki od drveća ...

    -- starry night -- 17.04.2024. u 09:31

  • Ovo je predivan bijeg od realnosti. :)) Fotografije su predivne. Toliko priča u njima, željne da ih što više duša čuje. A neki ne vole tragati za idiličnim mjestašcima. Ali oni koji tragaju, mogu o tome napisati najljepše sonate :)) Jednostavno sam poželjela zaustaviti vrijeme i osjetiti dušu prirode "zarobljene" u fotografijama

    -- WORLD OF A DREAMCATCHER -- 17.04.2024. u 21:56

srijeda, 10.04.2024.

Sakupljači plodova

IMG-20240406-160744

IMG-20240406-175359


IMG-20240406-160616

IMG-20240406-103450

IMG-20240406-094822

P6220015

Čovjek misli onako kako hoda, govorili su neki tamo davni, znate već koji; oni koji su se u to sigurno bolje razumjeli. Zašto bolje? Pa, jednostavno zato što su se manje prevozili, a više hodali; po njihovom navedenom pravilu danas malo tko uopće da misli. No, kada hodaš, poželiš nešto i vidjeti, doživjeti, pospremiti kao uspomenu za neko neznano, mršavo sutra koje prijeti.

Kada negdje živiš, pa ti ljepota postane svakodnevica, mogao bi morati početi snažno se truditi da se na nju ne navikneš.

Istra je za takvo što kao stvorena. Ne samo zbog našeg Viatrixa, enciklopedije malih šetnji srca istarskoga; da se mene pita, ja bih sve turističke zajednice zapadno od Delnica i Čabra pretvorio u zadruge s traktorima i članarinom kao negdje u Baskiji ili Toscani, a za itinerere bih pitao njega što i kako. Istra je - osobito u proljeće - amalgam onog tihog, bitnog i začudnog što tješi, podupire i opominje u isti čas.

I koristi, još kako.

Nju, onu Nju, ne Istru, dobit ćeš na takav poduhvat pogotovo ukoliko pronađeš kakvu opipljivu korist. Pod time misli na ono što se ubire, pažljivo skuplja, tetoši i sprema u fritajama, pekačima, tavama poput starih dragocjenih začina. Odrasla je dobrim dijelom na otoku; prvih pet godina života nije zapravo znala što su struja, televizor ili tetrapak. Kada je pustiš među krš, raslinje i makiju, možeš biti siguran da nećeš ostati gladan ili da ti neće biti dosadno. Tamo gdje će ubrati naramak ili rukohvat, ja neću niti vidjeti o čemu se radi. Gdje će pjevušeći pronaći sakriveno blago, ja ću vidjeti samo daljinu. Zato dotle udišem nebo, slušam travke, držim onu najmekšu ruku, koliko se dade; šutim i idem; okidajući katkad kakav snimak nečega što smatram vrijednim.

Ona sakuplja, a ja sam ovog proljeća kojeg gotovo da smijemo zvati ljetom - prvi put u životu ušetao čitav u more u prvim danima travnja. Šutjela je negdje gore u hladu crnike među čempresima i makijom i bojala se bez jedne izgovorene riječi za moje srce; još uvijek vjeruje da moja glupost ne može nadvladati i upropastiti baš sve.

Onda osušen, opečen i slan opet hodam šušteći kroz travke negdje u pozadini, dok se sakuplja i traži. Tako vjerojatno veseli, tihi i spokojni uz svoje ljude hodaju psi. Ili nam se tako samo čini, jer o njihovom spokoju, radosti i tišini ne znamo ništa. Pa ih držimo nevještima, nedostojnima i slabima; onakvima kakvima sebe ne smijemo i ne umijemo vidjeti.

- Možda bi netko drugi uz tebe sakupio koliko i ti, a ne bi bio nevješt, nedostojan i slab?
- Strpi se i drži taj ceker. Još malo, bit će njoj za dvaput; znaš da je dobro za bubrege, a onda polako moramo kući.
- Jesi li sigurna da ovdje nije kuća vrednija od one? Mislim, je li, tako mi njuške, bi li onu dala za gnjile kruške?
- Neka je nosi tko hoće, ti ostaješ.

10.04.2024. u 11:45 • 15 KomentaraPrint#^
  • Ljubav, nema drugog pojma koji inače ima stotine varijanti i definicija.
    Ova tvoja je dokazana

    -- Donabellina -- 10.04.2024. u 12:23

  • Volim skupljati plodove u prirodi, pretpostavljama da je bilo i šparoga. Vidim Volosko i Kvarner, Istru baš i ne a zadnja fotka mi nije poznata, možda Mosor.

    -- gogoo -- 10.04.2024. u 13:23

  • Sljedeći x kad budete uranjali, šetali ili sakišljali ovuda, javi se za kavu.
    Nisam samo kurtoastična. :)

    @ gogoo i portić kraj Šporera :)

    -- konobarica -- 10.04.2024. u 14:02

  • jednostavno ljubav...

    -- Dinaja -- 10.04.2024. u 17:59

  • Divnog li posta! I baš volim što je omaž Viatrixu!

    -- Lastavica -- 10.04.2024. u 19:50

  • da moram preživjeti u prirodi na temelju vlastitih nogu, odavno bih umro od gladi

    -- Blumi -- 10.04.2024. u 20:41

  • i kod nas ja hodam hodanja radi, ponekad me neki vrganj ubode u nos, ako se što bere, bere drugarica, ja pazim na psa, moram stalno biti spreman na sve, jednom je imao bliski susret s omanjim veprom, svatko zbrisao na svoju stranu, ja svog uz par posrtanja jedva ulovio ;)

    -- NF -- 10.04.2024. u 20:42

  • Genijalno! Zaista pričaš prekrane, životne, svoje priče....Bravo!

    -- luki2 -- 10.04.2024. u 21:54

  • Polako sam počeo razmišljati da i ja ušetam u more. Temperature su ljetne.

    -- viatrix -- 10.04.2024. u 22:17

  • Kako hodaju, takva im je i narav:-)

    -- Sarah -- 10.04.2024. u 22:22

  • Kao prvo, jako lijep tekst. Nježan, mekan, tih, prohodan, miluje um dok ga čitaš. Kao drugo, tvoje su fotke uvijek prva klasa, imaš talent za kadar, kompoziciju, boje, ugođaj, temu. I kao treće... uf, sad se treba sjetiti što sam htio pod trećim, ha ha,... aha, da, htio sam reći da sam pet godina živio u Istri i jako dobro znam sve vrline te magične zemlje, u kojoj duša odmara i sanja.

    -- Mariano Aureliano -- 10.04.2024. u 22:28

  • Zatopli oko srca. :)
    Uvijek stavljam fotke, većinom iz Istre.

    -- Galaksija -- 11.04.2024. u 13:13

  • .."to samo hulje, nosi ih vrag, za ručak daju svoj rodni prag..."
    Kad srasteš s prirodom, ubireš njene plodove na svakom joj djeliću...ljekovita u travkama, plodovima, deblima, krošnjama i bosonogom tlu kojim koračaš....opet lijepo kod tebe, bonacasto:-)

    -- morska iz dubina -- 11.04.2024. u 15:05

  • Pratim gotovo sve postove koji ljepotu prirode nude na pladnju.
    Najčešće udubljena u te meni nepoznate kutke ne komentiram
    bojeći se da ne oskrnavim ljepotu. Za ovaj tvoj ću samo reći što
    sam i više puta rekla, svaka rečenica je protkana ljubavlju, a to
    baš ne može svatko. Htjedoh "ubrati dio misli ali me morska
    pretekla, hvala ti:)))

    -- nema garancije -- 11.04.2024. u 17:36

  • Rijetko je procitati o toliko ljubavi upucenoj zeni.
    Boga mi more mora da je brrr neka je vruce.

    Lijepa je Istra, a sta kod nas nije lijepo, dobro, toliko je toga od cega bi se mogao napraviti raj, vjerujem da ima onih koji bi htjeli a ne mogu a ima i onih koji mogu a nece.
    Meni je ipak Dalmacija u srcu,kamen, brnistra, borovina posebnog mirisa, pjesma cvrcaka koji ponekad idu na zivce,sli neka ih,
    Ljetos sam bila u Crikvi, boze ni jednog cvrcka nisam cula ka da su otputovali u Afriku pa sam se i ja pitala gdje sam.

    Ne cijenimo ono sto imamo a imamo ono sto malo ko na ovoj kugli ima.

    Te tvoje fotke me pidsjecaju na Cres.

    -- Riba Luca -- 13.04.2024. u 05:53

petak, 05.04.2024.

HODANJE | Henry David Thoreau


P7030029

„Danas gotovo sav taj takozvani ljudski napredak, poput izgradnje kuća, sječe šuma i visokog drveća, izobličuje krajolik i sve više i više ga pripitomljuje i osiromašuje. Ljudi će početi paliti ograde i puštati šumu da preživi! Vidio sam napola uništene ograde, krajeva izgubljenih u preriji, i nekog svjetovnog škrca s nadzornikom koji je tražio svoju među dok se oko njega nalazio raj, i nije vidio anđele koji idu amo-tamo, ali je zato tražio staru oznaku za među usred raja. Kad sam opet pogledao, vidio sam ga kako stoji usred mračne močvare, okružen vragovima, i sigurno je pronašao svoju među, tri mala kamena uz koja je zabijen kolac. Pogledavši malo bolje, vidio sam da je Princ Tame njegov nadzornik.

S lakoćom prohodam deset, petnaest, dvadeset, bilo koliko milja, počevši od vlastitih vrata, a da ne prođem pokraj neke kuće, i da ne prijeđem cestu, osim tamo gdje je lisica i kuna prelaze: prvo uz rijeku, onda pokraj potoka, zatim livadom i šumom. Kilometrima uokolo nigdje nikoga. S mnogih brda izdaleka mogu vidjeti civilizaciju i ljudske nastambe. Farmeri i njihov trud jedva su primjetniji od drvosječa i njihovih šupa. Čovjek i njegovi poslovi, crkva i država i škola, trgovina i promet, manufaktura i poljoprivreda, čak i politika, najalarmantnija od svih – drago mi je vidjeti kako malo prostora zauzimaju u krajoliku. Politika je tek usko polje, a još uža cesta tamo u daljini vodi do nje. Ponekad onamo uputim putnika. Ako kanite poći u svijet politike, pratite veliku cestu – slijedite trgovca, neka vam njegova prašina bude u očima, i odvest će vas točno onamo; jer i taj svijet također ima svoje mjesto, i ne zauzima sav prostor. Izlazim iz njega kao što iz polja graha ulazim u šumu, i već je zaboravljen. Za pola sata mogu doći do dijela zemljine površine gdje čovjek ne boravi cijele godine, i gdje, dakle, nema politike, jer ona je poput dima cigara – tamo je, gdje su i ljudi.

Neki ne hodaju uopće; neki hodaju državnim cestama; malo njih hoda parcelama. Ceste su namijenjene konjima i poslovnim ljudima. Ne putujem njima često, vjerojatno zato što ne žurim stići u krčmu, dućan, štalu ili u skladište kamo one vode. Dobar sam konj za putovanja, ali cesta nije moj izbor. Slikar pejzaža koristi ljudski lik da označi cestu. Moj lik ne bi mogao iskoristiti za to. Ja ulazim u onakvu prirodu u kakvu su ulazili stari proroci i pjesnici, Manu, Mojsije, Homer, Chaucer. Možete je nazvati Amerika, ali to nije Amerika: ni Amerigo Vespucci, ni Kolumbo, niti ostali, nisu je otkrili. Postoji njezin istinitiji prikaz u mitologiji nego u bilo kojoj takozvanoj povijesti Amerike koju sam vidio.“

BEK (Besplatne elektroničke knjige)

05.04.2024. u 22:18 • 9 KomentaraPrint#^
  • Noge nisu stvorene da se sjedi na njima, već da se stoji i hoda — zapisao je 1861. Henry David Thoreau. Svojim predavanjem, koje je potom pretočeno u knjižicu Hodanje, stvorio je jedan od najljepših eseja posvećenih promišljanju hodanja i šetnje prirodom kao strategije za oslobođenje od stega društvenog života i primoranosti na stalnu proizvodnju i rad.

    -- Dinaja -- 06.04.2024. u 00:33

  • Bravo Diana......pojma nisam imala

    -- Donabellina -- 06.04.2024. u 00:41

  • Jako lijepo! Čovjek je "zaboravio" na prirodu, pa će i priroda oddgovoriti istom mjerom. Na žalost :(((( Ljubim!

    -- luki2 -- 06.04.2024. u 02:16

  • Sve godine provedene u Vali protekle su u hodanju...rijetko koji dan ispod 15-ak kilometara šetnje kroz gustu borovu šumu, pustopoljine...nigdje asfalta, tek kozja staza obrasla niskim raslinjem....jedini susreti s paucima, zmijama, gušterima, kukcima...nitko nikoga da uznemiri ili makne s puta...za svih i previše mjesta pod nebeskom kapom.....udah, izdah i jednota:-)

    -- morska iz dubina -- 06.04.2024. u 14:52

  • Nisam čitala.
    Sad će se morati hodati malo više. Ide na operaciju. Možda shvati.

    -- Galaksija -- 07.04.2024. u 18:26

  • Hodanje je jedostavan a koristan sport.

    -- Lastavica -- 08.04.2024. u 14:27

  • Ako stigneš na ruine Pustog Lobora prije nego zamijene sadašnju knjigu posjeta prolistaj i sigurno ćeš naći moj zapis koji uključuje i najdraži mi pasus iz njegovog Walden-život u šumi.

    -- jelen -- 08.04.2024. u 20:57

  • prirodno, ljudi vole prirodu, ali napretka i civilizacije se odriču tek deklarativno

    -- dražeN ;) -- 09.04.2024. u 17:47

  • "mogu doći do dijela zemljine površine gdje čovjek ne boravi cijele godine, i gdje, dakle, nema politike, jer ona je poput dima cigara – tamo je, gdje su i ljudi". - dišem upravo na takvim mjestima gdje nema politike, na mjestima gdje ne vode regularne ceste, na mjestima koje poznaje jedino duša

    -- WORLD OF A DREAMCATCHER -- 10.04.2024. u 10:27

utorak, 02.04.2024.

Plakat s ljubavlju i poštovanjem





IMG-20220817-102613

Neumrli naš Grunf rekao bi da je bolje biti bogat nego siromašan; na to pravilo podsjeća rečenica koju se često dade pročitati kada se piše o brakovima: bolje je – kaže ona samouvjereno i odlučno, kao kakav mesar kada s vrata na trg zaziva kupce friškom teletinom - biti sam, nego u lošem braku.

Loš brak – rekli bi zlobnici; zar postoji dobar brak? Pa ne stupaju ljudi u brak iz obijesti ili nemara nemajući pojma što rade; ljudi u brak stupaju jer moraju; tako od njih traže njihove duše, tijela, ljudi oko njih; neimaština, slučaj. Lijepo te na početku matičar ili pop pitaju: hoćeš li ti to, je li – pa naravno da hoćeš, još kako; tko bi stupao u brak da ne mora. Problem je samo u tome umijemo li mi sami u svojoj koži, svojim beskrajno kompliciranim i sebeljubljem zadojenim umom - ocijeniti što je to loše i kada je lošim postalo.

Ne misli se tu na udarce, prevare, zlosilje koje se vidi iz aviona; tu se govori o normalnim, svakodnevnim događajima, riječima, stvarima koje ljudi jedno drugome rade; idi ti u dućan, donesi čašu vode, očisti zaleđeni auto, spavao si iza ručka, zašto sam zaboravljena.

.......

Putujmo dalje. Sada više nismo u nekom loše sročenom eseju, sada smo u priči, ili barem nečemu što pričom jednom želi postati. Priča se vrti oko dva lika; dvoje, je li. Jedan je lik ona; drugi je on; da vam opisujem tko su i kakvi su – suvišno je za priču; vidjet ćete već na njenu uzbudljivom koncu.

Jednom je on na oglasnoj ploči u njihovu selu ugledao obavijest o predavanju nekog psihologa pod naslovom:

"Žene traže ljubav - muškarci poštovanje."

Baš tako, od slova do slova: žene traže ljubav, a muškarci poštovanje. Kao da smo lego kocke koje se razlikuju po bojama, možda i obliku: jednu izvadiš, pa umetneš onu koja odgovara.

Pogledao je s nevjericom u taj plakat (jer ako mu je išta normalno, normalno mu je okretati i izvrtati tuđe rečenice) pa se namrštio: eto šjor Grunfa nama ravno na vrata; kad neće Muhamed brdu... Onda joj je naglas pročitao naslov: žurili su nekud; nije se to baš nje tada uhvatilo; previše je tih stvari o kojima on katkad usput znade pričati na široko; bilo bi od koristi uhvatiti ravniji pravac – mislila je ona tada, kako i danas misli.

Nekada, kada znade drhtati od bijesa u njegovom zagrljaju (jer eto, oni su vam takvi, samo ako ih umijete zamisliti: svađaju se nerijetko zagrljeni dok vruće suze natapaju ovratnike) podsjeti je on tog plakata šapćući joj na uho citirani naslov; baš po njemu odavna već zaključio je - i rekao joj kako u njihovoj vezi ona očito nosi hlače; ne može biti drugačije.

Prvi put kada joj je to kazao, mislila je da se šali.

- Čekaj, ja da sam muškarac, a ti si žena?

- Pa vidiš da tako vele ovi koji znaju; što tu čovjek može učiniti?

Ovo s haljinama i hlačama, visuljcima i da prostite rupama, to su – nekada mu se čini, pa je nastavio drugom prilikom - očito samo površni, vanjski znakovi; važno je ono kako se dvoje uklope i osjećaju u sebi, kada su dio onog drugoga; njega su otkad pamti odgajale samo žene; ona mu često veli: protiv svega kod tebe mogu, ali ne mogu ništa protiv tvog ženskog arsenala. Potpuno sam razoružana i tebi predana kad mi ti postaneš ženom.

Najgora stvar koju pak on kod nje umije primijetiti jest to da bude namjerno gruba prema njemu – onako gruba kako to već svi jedni prema drugima nekada jesmo, kada u nas ulazi tmina, pa se brzo trudimo izgurati je van, iz sebe

Osim običnog "ti si lud" pristupa, nerijetko mu na to odgovara šutnjom; šutnjom očitog, okomuokogledajućeg potvrđivanja. Za gram poštovanja trampila bi ona istoga časa tonu njegove slavne ljubavi koja joj ispada iz džepova i curi iz torbi na tlo poput voska što istječe iz srca stare, dogorjele svijeće.

I obrnuto. Njemu ne treba poštovanje, ima ga kod nje na bacanje. Topi se s tim bespotrebnim tustim teretom u naramku od stamenosti kao sladoled u kolovozu. Njemu treba da ga ona usred najgore svađe poljubi u uho; fućka on na sve riječi, geste, uvažavanja, koristi. Za njega je korist svih koristi njen sveti, bijeli, čisti trbuh na njegovu obrazu.

.......

Mikrogram na tonu, jedan jedini časak od sveg vremena što vam je bilo dano – upita netko poslije neko drago društvo - jeste li ikada sebe i nekoga tko vas voli gledali tim i takvim očima, zamijenjenih uloga?

I ako niste, a ne biste se zakleli u mnogo spokoja u svome životu; jeste li ikada pomislili da se ponekad gledate pogrešnim očima: svojim?

02.04.2024. u 21:58 • 10 KomentaraPrint#^
  • Gledam ovu tvoju predivnu fotografiju kanjona i mislim se kako je to nekad davno bilo spojeno, bilo jedno. A onda su sile prirode, usuda ili nečega nepoznatoga razdvojile zemlju i stvorile kanjon i dvije strane. I onda opet mislim kako je na jednoj strani poštovanje, na drugoj ljubav, na jednoj muškarac, na drugoj žena i pitam se ima li ljubavi bez poštovanja i poštovanja bez ljubavi. Ima li izgrađenog muškarca, s dušom, bez žene u njegovu životu i izgrađene žene, s dušom, bez muškarca u njenom životu. Odnose li brzaci kanjona u nepovrat ljubav zbog koje se stupa u brak, pa se počinjemo gledat nepoznatim očima stranaca i odabiremo stranu kanjona koja se više ne zove ni poštivanje, ni ljubav. Samo nepremostivi jaz.

    -- morska iz dubina -- 02.04.2024. u 22:26

  • ..............da dodam na prethodni komentar : ima !
    svi krećemo istom stazom bez prisile da slijedimo korake sa strane, ni ispred , ni iza nas, nekako ujednačeno kako su postavljene tračnice vlakova, ali dogodi se neki loši skretničar i vlak iskoči iz tračnica.
    Brak je utvrda ljubavi i poštovanja koja ne trpi dominaciju makar startom ako ne i duljim trajanjem : jedino opravdanje koje je opravdano je sukob naravi što duljina trajanja izbacuje na površinu kao nesavršeno nekada savršene veze.

    To je taj jaz kojega < mira radi > hrabro preskačemo najčešće....Bez lica na bijelom, mekom i čistom trbuhu

    -- Donabellina -- 02.04.2024. u 23:19

  • Uvijek je bolje sam/sama, nego nekim lošim. Morska je dala savršen komentar - potpisujem svaku riječ.

    -- luki2 -- 03.04.2024. u 00:38

  • Svi traže i trebaju ljubav.

    -- Galaksija -- 03.04.2024. u 01:11

  • Muškarac i žena, suprotnosti, ljubav, brak i brzac život... poštovanje, tolerancija mostovi koji spajaju dvije obale... godine, destljeća i tisuće mostova pod kojima se sretni budimo...

    -- Dinaja -- 03.04.2024. u 02:45

  • Svi umijemo prepoznati kad je nešto propalo, ali o razlozima krajnje realistične naravi ovisi hoćemo li to i priznati na glas, okrenuti se i otići.

    -- Lou Salome -- 03.04.2024. u 10:24

  • Većina u brak ulazi s iste osnove, ljubav, razumijevanje, poštovanje.
    Tvoja analiza je u nekom idealnom braku, bez obzira što ta neka
    žena "nosi hlače". Tko god da je dominantniji, ja bih rekla snažniji
    je i neki oblik vođe. To nije sporno, najvažnije je da vođa ne uveliča
    svoju ulogu pa s druge strane jedva diše ono drugo biće koje je kao
    i vođa željno ljubavi i poštovanja. Mi koji smo dugo u braku dobro znamo da ljubav mijenja "agregatna stanja" tijekom godina, bitno je da
    ostanu otvorene oči jedno prema drugomu, čak i ako se dogodi na toj
    dugoj vožnji da netko i "izleti iz tračnica". U svakom slučaju brak je
    proces i ako želimo da se okonča na dobrobit obiju strana potrebno je mnogo više od početne romantike, drhtavih ruku i klecavih koljena.
    Slika na početku govori puno više od bilo kakvog komentara:))))

    -- nema garancije -- 03.04.2024. u 17:47

  • O jednoj cigli iz tvoje građevine o braku. Izraz/naziv ZLOSILJE. Podsjeća na Tuđmana i njegovo kvaziznanstveno razmišljanje o povijesti.

    -- Potok -- 03.04.2024. u 18:01

  • Svaki brak ima svoje tajne ne/uspjeha...
    Odnosi su komplicirani ili jednostavni. Ponekad jednostavno komplicirani, a ponekad komplicirano jednostavni.
    (da i ja izmudrijašim nešto).

    -- Dvi, tri riči... -- 03.04.2024. u 22:40

  • Morska je ostavila odličan komentar. Mi smo poput onih koji izgrade most preko ovog kanjon, samo je problem što zaboravimo održavati izgrađeno...

    -- WORLD OF A DREAMCATCHER -- 04.04.2024. u 10:13

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

DNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraže blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica