Marketing
Sakupljači plodova
Čovjek misli onako kako hoda, govorili su neki tamo davni, znate već koji; oni koji su se u to sigurno bolje razumjeli. Zašto bolje? Pa, jednostavno zato što su se manje prevozili, a više hodali; po njihovom navedenom pravilu danas malo tko uopće da misli. No, kada hodaš, poželiš nešto i vidjeti, doživjeti, pospremiti kao uspomenu za neko neznano, mršavo sutra koje prijeti.
Kada negdje živiš, pa ti ljepota postane svakodnevica, mogao bi morati početi snažno se truditi da se na nju ne navikneš.
Istra je za takvo što kao stvorena. Ne samo zbog našeg Viatrixa, enciklopedije malih šetnji srca istarskoga; da se mene pita, ja bih sve turističke zajednice zapadno od Delnica i Čabra pretvorio u zadruge s traktorima i članarinom kao negdje u Baskiji ili Toscani, a za itinerere bih pitao njega što i kako. Istra je - osobito u proljeće - amalgam onog tihog, bitnog i začudnog što tješi, podupire i opominje u isti čas.
I koristi, još kako.
Nju, onu Nju, ne Istru, dobit ćeš na takav poduhvat pogotovo ukoliko pronađeš kakvu opipljivu korist. Pod time misli na ono što se ubire, pažljivo skuplja, tetoši i sprema u fritajama, pekačima, tavama poput starih dragocjenih začina. Odrasla je dobrim dijelom na otoku; prvih pet godina života nije zapravo znala što su struja, televizor ili tetrapak. Kada je pustiš među krš, raslinje i makiju, možeš biti siguran da nećeš ostati gladan ili da ti neće biti dosadno. Tamo gdje će ubrati naramak ili rukohvat, ja neću niti vidjeti o čemu se radi. Gdje će pjevušeći pronaći sakriveno blago, ja ću vidjeti samo daljinu. Zato dotle udišem nebo, slušam travke, držim onu najmekšu ruku, koliko se dade; šutim i idem; okidajući katkad kakav snimak nečega što smatram vrijednim.
Ona sakuplja, a ja sam ovog proljeća kojeg gotovo da smijemo zvati ljetom - prvi put u životu ušetao čitav u more u prvim danima travnja. Šutjela je negdje gore u hladu crnike među čempresima i makijom i bojala se bez jedne izgovorene riječi za moje srce; još uvijek vjeruje da moja glupost ne može nadvladati i upropastiti baš sve.
Onda osušen, opečen i slan opet hodam šušteći kroz travke negdje u pozadini, dok se sakuplja i traži. Tako vjerojatno veseli, tihi i spokojni uz svoje ljude hodaju psi. Ili nam se tako samo čini, jer o njihovom spokoju, radosti i tišini ne znamo ništa. Pa ih držimo nevještima, nedostojnima i slabima; onakvima kakvima sebe ne smijemo i ne umijemo vidjeti.
- Možda bi netko drugi uz tebe sakupio koliko i ti, a ne bi bio nevješt, nedostojan i slab?
- Strpi se i drži taj ceker. Još malo, bit će njoj za dvaput; znaš da je dobro za bubrege, a onda polako moramo kući.
- Jesi li sigurna da ovdje nije kuća vrednija od one? Mislim, je li, tako mi njuške, bi li onu dala za gnjile kruške?
- Neka je nosi tko hoće, ti ostaješ.
Post je objavljen 10.04.2024. u 11:45 sati.