penetenziagite

petak, 29.09.2023.

Zadatak

"Zadatak je spasiti stotinu knjiga; svejedno da li iz opsjednutog grada ili iz opsjednutog svijeta: takvih stotinu knjiga s kojima bi se, ako bi nestale sve ostale knjige, uglavnom mogla uspostaviti književna linija čovječanstva.
Ovom prilikom nije riječ o tome da netko sačini katalog lektire za putovanje, ili da se iz razbibrige ponese na „pusti otok“ sto svojih omiljenih pisaca, nego o tome da se priberu takva djela koja su već odavno trebala biti prevedena na sve jezike. Bar jedna od ovih stotinu knjiga bi se uvijek trebala nalaziti na noćnom ormariću kako bi čovjek, ako ne više, ono bar jednu jedinu riječ pročitao prije spavanja i od istinskog sadržaja ljudskog bića bar nešto ponio sa sobom, kao svjetlost u noćnu tamu.
Pod stotinu knjiga ne treba podrazumijevati sto svezaka. Ova situacija bi izazvala mnoge neobičnosti: kod Goethea bi trebalo izostaviti Eckermanna ili pjesme, kod Dostojevskog i Tolstoja sve osim jednog djela, kod dvotomnog Platona jedan tom.
Stotinu knjiga znači sto životnih djela, sto opusa, glavninu onoga što čini sto autorskih djela. Tamo gdje je riječ o samo jednoj jedinoj knjizi, kao kod Rabelaisa ili Dantea, nema pogađanja. Moderni autori su pak višetomni; kod njih su naslovi knjiga predmet rasprave, broj knjiga je otvoreno pitanje.
Individualni ukus će izmijeniti deset knjiga u ovom katalogu, možda dvadeset, eventualno trideset. Odstupanja se mogu napadati i braniti. Za pedeset djela svi ćemo se bezuvjetno suglasiti; eventualno za šezdeset, u najpovoljnijem slučaju za osamdeset. Sudeći prema vjerojatnosti – za najvažnijih osamdeset."

Bela Hamvas

29.09.2023. u 11:38 • 19 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 24.09.2023.

Upravljačka prava

Upravo sam stigao iz šume; skidam sa sebe u garaži bakandže i čitav niz blatnih i mokrih krpa; konačno su svanuli – bolje rečeno, natmurili se – i moji dani; ne moraš više ići polugol po svijetu da bi mogao disati. Najdraža se na moje riječi („idem“) prvo malo čudi; još jučer sam u kratkim hlačama išao po sir i vrhnje kod Štefice (mora i ona na placu ordinirati oko pola dvanaest, ne mogu više poštovani kupci ustati u osam ili devet kao nekad, fin je postao ovaj svijet i svakoga je dana sve finiji, ruča se valjda u četiri a večera u deset); i tako me one Njene oči pogledaju na čas - red je, pa kud ćeš sada po kiši, nevoljniče moj, onda shvati, bolje je da tu malo tumaram sat ili dva i slušam kako kaplje padaju na lišće, nego da dva dana negdje skupljam krpelje i riskiram sunčanicu. Danas je Njen red, sipe na rižot, za to je jelo najbolje da ja niti ne ulazim u kuhinju, možda samo kada treba donijeti parmezan iz frižidera. Ja ću pod tuš, pa za kompjuter, imam vam nešto za reći.

Prvo smo, jasno, već oko pola osam, odradili kavu; to vam je onaj crni, gorki napitak kojeg se uvijek nekako uspije zasladiti pogledima i osmijesima; Ona čita Večernji, ja blejim kroz prozor u lokve; stekla je s godinama naviku poneki podnaslov pročitati naglas, tek da vidi hoću li se nakostriješiti, pa da ušuti - ili ću se praviti da ne čujem; ovaj put ne mogu ne čuti.

Podnaslov zbori o tome da će većina planinarskih domova u nas biti predana u ruke nekim parkovima prirode, nacionalnim parkovima, županijama; uglavnom, bit će oduzeti – koliko sam shvatio – planinarskim društvima iz upravljanja. Opsovao bih; ali kakva korist od toga; vjerojatno je država shvatila da se radi o imovini koja joj donosi samo gubitke; nešto je valjda i do lokalnih lobija – i tako se eto kod nas donose propisi. Pa onda izguglam, gle stvarno, čak i neki gradonačelnici prosvjeduju, odbijaju odlaziti na pohode da skrenu pažnju na taj problem; čitam da u nas ima oko četrdeset tisuća planinara učlanjenih u razna društva; hajde, i moja malenkost može se uklopiti u tu brojku, konačno se negdje uklapam; čini mi se da je to puno; to je više od jedan posto populacije; nismo mi Slovenija ili Švedska, za nas je i to velika snaga; dalo bi se nešto učiniti kada bi se moglo i htjelo; no, možda se tek želi – ali ne može se; definitivno se ne može, kako ono danas vele za svijet; oni koji znaju ne mogu, oni koji mogu neće, oni koji hoće, ne znaju.

Ma dobro, neka se donose propisi, velim sebi u bradu, ali bio sam ove godine nekoliko puta na spavanju i u susjednoj Sloveniji; nije zapravo ni tamo bolje – i tamo je duga ruka profita stigla barem do tisuću metara nadmorske visine, gdjegod i više; u kojem god da sam domu spavao, renoviran je (a valjda svagdje stoji ponosni natpis o tome da pare dala EU) kao nekakav hotel; tuševi, odvojeni zahodi, topla voda, solarni paneli; spavanje s iskaznicom košta kao pola nekog punog smještaja kod privatnika; dakle, ako nemaš iskaznicu, isto je kao i u nizini. u redu je to; široko vam polje s cijenama, samo znate – do svakog od tih domova može se stići vozilom; kada silaziš do njih, probijaš se parkiralištem kao da si kod kuće. Ne kažem ja da je sve to skupo; ako su već toliko uložili – treba to nekako i opravdati; jedino što mislim da je umjesno pitati: što iznad tisuću metara nadmorske visine imaju raditi ljudi kojima nije dovoljno tri litre hladne vode da se operu, kojima uopće treba struja, espresso kava, čak i plahte; pa zar je njima (ionako su stigli automobilima) problem spustiti se pola sata u nizinu? Pa sve si to ostavio iza sebe i došao ovdje biti malen pod sve većim zvijezdama, kao da bi inače mogao zaboraviti kamo ćeš se vratiti. Valjda možeš na dva dana ponijeti na leđa vlastitu vreću za spavanje, prijenosni punjač, metalnu kupicu da ispred doma skuhaš na treščicama tople vode? Pa onda gledam domoroce; i oni gunđaju sebi u bradu; isto je na Uskovnici, ne možeš više sjesti vani pred izvor a da te konobar ne pita „kaj bute pa vi“; velim, ništa osim ove vode, ako može – pa dijete ode, što će sa starim bedakom. Onda vidiš negdje svoju generaciju, vade čuturice i pljoske i stare alu kutije s hranom i liježu po vrećama; vele i oni; pun nam je kufer ove apartmanizacije; valjda još jedino na Prehodavcima, Kredarici ili Triglavskim jezerima nije tako, nego legneš u skupno ležišče s još pedeset ili sto takvih istih, debelih, umornih, smrdljivih, veselih, slomljenih, polupijanih; iza nas je valjda deset ili dvanaest sati cipelcuga gore-dolje – pa netko za laku noć, pardon, za lahko noć, odrecitira nešto iz Sonetnog venca i onda na bok pa u hrkanje.

Sjedim ovog ljeta jednu večer pred Erjavčevom, a izlazi iznutra neki lik u natikačama, vidiš, naš čovo, u njemu bar stopedeset kila, u ruci mu neki daljinski od automobila; sad su bili na šanku i recepciji, pa tumači svojoj mlađahnoj napumpanoj dragani, da prostite na rječniku – „ma daj, jedan prdi, drugi smrdi, treći šmrče, rađe ćemo mi dolje u hotel“; pa u tome i jest smisao – da odete u hotel, a skloništa ostavite ljudima koji su se došli – kako im samo ime i veli – skloniti. Ljudima koji su čitav dan hodali, pa se moraju odmoriti, prikupiti snage za dalje. Baš kako je prošle godine bilo na Črnoj prsti; to je ipak visina dosta iznad dvije; gotovo čitavu noć nailaze namjernici s naglavnim lampama, treba proći sedam ili osam sati prema Komni ili iz Bohinjske Bistrice, pa još kada sunce nije u zenitu... i taj dom još odolijeva; vode ga neki klinci iz Tolmina; u njemu sam navečer dugo pričao sa studentarijom, skupili se sa svih strana, studiraju u Trstu, spojili bi Trst možda čak s Karavankama, Englez, Francuz, Nijemac, Talijan, pa me s poštovanjem pitaju „had You rich Him“, misleći valjda na Triglav; ma daj, dijete, gdje sam ja trapavi medo od Triglava; za mene je ležati tu vani na ligeštulu i gledati u Njega preko Bohinja zamotan u buhove i jakne. Uživam ih vidjeti, kartaju, cuclaju po jednu pivu, nemaju više od dvadeset; sljedećih četiri ili pet dana napravit će čitav krug; gojze su im prašnjave, majice im se suše na prvom ledenom noćnom vjetru; eh da sam za to sve znao u njihovim godinama, dobro, mi smo peglali Interrail do Baltika i Rajne; poslije je stigao rat pa je sve zamrznuo na deset godina.

Vele mi Slovenci, ne bude ovo dobro; stigao je kapital i do hiljaduipetsto metara; kartice, posovi, signali, đipiesovi. Još uvijek iz dobre stare navike nosim po pretincima jakni i pinkleca planinarske karte, orijentiramo se pomoću sunca i mahovine, kartu čitaj i seljaka pitaj; ako imam aplikacije u mobu, one ne trebaju internet, nego samo lokaciju; hajte kvragu i vi i boravišne pristojbe i plahte koje mi naplaćujete, da mi se spava u plahtama, ostao bih doma; pričaju mi prijatelji da je u Bosni još nekako po starome; ako hoćeš hodati, a ti tegli, nema ništa autom ispod tri sata; davno nisam tamo bio, izgleda da ćemo opet morati.

Dobro, postoje invalidi, trudnice, starci, nepokretni, takvim ljudima društvo može iskazati pomoć, poštovanje, potporu tako da ih se odveze do vrha, organizira boravak, liječenje, rehabilitacija. Ne mislim na to, znate već dobro. Mislim ako ništa drugo na Medvednicu na koju vikendom treba postaviti rampe kod Kraljičina zdenca i Pilane. Skijaši imaju cestu za Krumpirište, dalje vlečnica; ostali imaju bus, žičaru ili vlastite noge. Dosta je štete napravila šumarija, divljačka gradnja bez smisla i urbanizma, probijanje makadama gdje ih nikada nije bilo. Treba li još, i još, i još? Kada je dosta – pa bacite samo pogled s nekog Mosta slobode na tu izmučenu i ogoljenu ljepoticu; postoji li trenutak kada je dosta?

Dom na Risnjaku stoji već drugu godinu prazan; eto ti našeg hrvatskog recepta, možeš misliti kako će to sve profunkcionirati s novim zakonima i upravljačkim pravima; zadnji domar morao je sam u svome ruksaku tegliti s Vilja sve do posljednje mrve (sjetit će se neki kolege blogeri kako i otkuda ja to znam, strašan je bio grah kojeg je kuhao posljednji opskrbnik koji je tamo provodio vrijeme od lipnja do studenoga, jelda?); hej, o nacionalnom parku se radi – pa kakav je to nacionalni park u kojemu osim ulaza nemaš mjesto za skloniti se od groma ili oluje ako ne pitaš medu za savjet, nego ustanova određuje sve uvjete za koncesiju kao da se radi o Rovinju ili Solinu, hoćeš ili nećeš, prihvati ili ostavi – i onda svi ostave i pobjegnu glavom bez obzira od takvog poduzetništva; glavno da si dolje u Crnom Lugu naplatio upad, ziben ojro, bite ili možda čak i više; a oni koji bi uživali na vrhu, na izvoru Kupe, na Lascu - moraju takav uspon i povratak planirati u jedan dan. Ovo je čini mi se prvi puta od izgradnje doma da je zatvoren; u ratu je radio; čudim se zašto je danas tako. Tako kako danas izgleda Risnjak, tako bi za nekoliko godina mogli izgledati i drugi domovi, premda ih sve Europa obnovila i od njih napravila Sheratone: nikako.

Ako ne vjerujete meni, pročitajte onda članak u Večernjem, poslušajte što vele planinari po forumima, gradonačelnici po prosvjedima, odšećite do Risnjaka neka vam Cinkuši odsviraju grad pod Balatinom, pa u krpe.

Neka, neka, hrustim se; sad ćemo vidjeti tko koga treba, vi nas ili mi vas. Vreću gore sve više teglimo zapravo zato što znamo kako nije daleko dan kada će nam prekipjeti, pa ćemo zaboraviti na staračka križa i ostati spavati pred domom, vani, s ruksakom pod glavom, u hlačama i neopranim čarapama kao najboljoj obrani od komaraca i krpelja, drhteći na jutarnjem mrazu kao kosovi i vrane i kuhajući prvu tursku na ognjištu. Tko će znati, možda nije daleko vijest da je negdje iza Srednje Vasi ili Alana grupa od cvaj hundert alte banditen aus kukuruz u zrak digla neku asfaltiranu prometnicu zajedno s četiri jače bukve, onemogućujući tako jakim snagama namjernika u kolima, s najnovijim modelima adidaski i majica aždajicai kreditnim karticama u zubima - prodor prema sjeveru. Probili ste svoje trim i pješačke staze duboko u nigdinu, upalili svoje kvadove i ratrake, zagrabili i zaglibili u planinskom blatu kao Polifem u špilji.

Izlazim iz šume, gljiva ni za lijek, neka – sada imam motiva ići svaki dan predvečer; širim kišobran tih nekoliko stotina metara iako se pitam što će mi zapravo, pa puštam da mi kapi kiše padaju na lice i čelo, mokar sam i ovako iznutra od hodanja, malo vode izvana neće baš nikada škoditi ako ne staneš na mjestu da te uhvati vjetar. Naslušao sam se kapljica na lišću; napunio baterije za čitav tjedan, sada mi je sve ravno, spokojan sam kao beba. Nije daleko dan kako sam nekada znao reći klincima (kada im se više ne bi dalo hodati) kada ću jednostavno leći na tlo u šumi i biti; kada bih im to predložio da učinimo, oni su vukli van i poticali sami dalje na hodanje, znali su da se ne šalim baš stoposto, ma daj Stari, idemo doma. Oni su uvijek bili glas razuma; onda netko veli da se od djece ne može nešto naučiti. Sve mi se više čini kako je to pravi način skloniti se od onoga što dolazi: ako ne odeš u šumu spreman dati se čitavog i primiti što ti šuma daje, što će ti šuma uopće. Ne treba ti sklonište od šume, šuma će ti biti sklonište. Jer, što ti drugo treba u prirodi kad je se do sita naužiješ - nego dobro sklonište?

Ah, da zaboravio sam. Trebaju ti barem četiri zvjezdice, vajfaj, sauna i bazen. Nije daleko dan kada ću posljednji puta došepesati na neku Kredaricu ili Sveto Brdo pa proviriti među travkama i klekovinom na onu visoravan znojan i satran kao nekakav svizac - i neću moći dalje; neću imati dovoljno bonusa u aplikaciji da ostvarim prolaz zajedno sa nagradnim kupanjem u bazenu. Da prostite, jebala vas upravljačka prava skupa sa komforom i nivoima vaših usluga. Sve vas treba smjestiti pod Gromovaču, tamo ima struje i više nego vam treba, ne morate autsorsati rođe i bagere da kopaju, manje će vam biti rashoda u saldakontu.

„Pomiluje vlat trave, nježno, lijevim pa desnim obrazom: nikada se više nećemo... i tebe će zgaziti. A mravu reče – pod zemlju, nesretniče! I Zemlju poljubi još jednom, za oproštaj – zbogom – onda krene četveronoške za zovom uplašenih zvijeri – ne vičite, dolazim – i otplazi bratski u izbezumljeni grad Zoopolis.“ – davno je, davno još napisano negdje pod Sljemenom, dok je još Brestovac disao punim plućima, a tek se prve gondole žičare strpljivo koturale prema vrhu.

24.09.2023. u 11:31 • 18 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 18.09.2023.

Prijelaz

Planine služe tome da bi se prelazile, a ljudi - i zato da ih prelaze, između ostaloga. Dobro, ima nešto i u tome da se planine vidi, sačuva, doživi, razgovara s njima – ali mi smo nekako u posljednje vrijeme osmislili projekt prelaženja; valjda smo sada stigli u to doba. Još tamo na početku vremena epidemije, sasvim nezavisno i samostalno, prijeći ćemo nas dvojica, moj prijatelj i ja, svaki svojim putem iz županije u grad, čak i kada se to neće smjeti; tko će ovakve dangube uhvatiti i staviti pod kontrolu. S državnim je pak granicama uvijek bilo malo teže; no sada ih više nema – barem ne onih koje se ne bi smjele prelaziti gdje ti padne na pamet, tu u našoj blizini – i tako smo odlučili ispuniti davni zavjet, još iz doba kada smo kao klinci znali skucati nešto jedinstvene valute da po nekim Mokricama ili sličnim otmjenim mjestima popijemo kavu ili čak pojedemo voćnu salatu. U četvero, razumije se, kako je i bio red.

Pothvat – sada smo opet ovdje, u ovom vremenu - nije lagan, ali osim prilično truda (sveukupno možda oko deset sati hoda, ili čak koji dulje) traži i puno vremena. Dakle, neizvediv je u jednom danu, barem nama – netko mlađi i spremniji možda bi za dugih lipanjskih i srpanjskih dana uspio i takvo što: iz Sošica se popeti na Svetu Geru, spustiti se na Gospodičnu, pa onda polako preko Krvavog kamena, Miklavža i Cerova loga pored Pleterja završiti put u Kostanjevici ob Krki. Filozofija čitave priče jest u tome da se pothvat ne poduzima vozilom – jer onda se moraš spustiti tamo gdje si ga i ostavio i čitav koncept prijelaza pada u vodu. Dakle, barem na jednoj strani, čovjek ovisi o javnom prijevozu – koji se ovog puta, kakav bio da bio – sa svim malenim autobusima privatnih koncesionara, na našoj strani pokazao puno praktičniji i bolji od slovenskoga. Ako ništa drugo, onda barem zato što ga ima i što nije veliki problem saznati vozni red. Dobro, recimo – u Jaski je vozni red istaknut na stanici na kojoj ne stoji dotični autobus, nego stotinjak metara dalje, s druge strane ceste, ali Bože moj, nećemo sada tražiti dlaku u jajetu.

Do Sošica nije baš lako stići; treba promijeniti barem dva, a možda i tri autobusa ili pokoji vlak; nakon ljetne oluje žumberačka prometnica koja spaja Breganu i Krašić prolazna je još uvijek samo za uža vozila (baš negdje nakon mjesta gdje se u Novom Selu Žumberačkom odvaja cesta kojom se možete preko Gadove peči spustiti u Brežice ili Kostanjevicu). I tako, vijugajući preko Lulića, Cvetkovića i Pribića, hvatajući priključak i za malobrojne stanovnike u Gornjoj Vasi i Petričkom Selu koji su sada ostali bez autobusne linije (jer Žumberak, to je kraj od nekoliko preživjelih staraca, pun mjesta nevjerojatne ljepote i mira) – stići ćete u Sošice, zabačeno planinsko mjesto u srcu Žumberka, pod samom Svetom Gerom. Sada je ovdje veliki posjetiteljski centar; ako nema ništa od posla i mladosti, bit će jednog dana možda od turizma; iza centra nogomet igraju bučni volonteri; mladost sa svih strana kontinenta koja dolazi ovdje čistiti smeće i pomagati oko organizacije; ne može se reći da nije ohrabrujuće takvo što vidjeti; dječica su pristojna i zaigrana; pozdravljaju nas sa strahopoštovanjem kada kažemo da ćemo prijeći čitavu planinu; vjerojatno pojma nemaju da bi oni takvo što, samo da im je dati i pustiti ih zajedno, obavili a da i ne primijete. Ovuda smo hodočastili davno, posljednji puta još za zimskih pohoda na Geru koje je predvodio Mile Vranešić, sa snijegom do barem koljena; sada je od Sošica na sjever probijen udoban pješački put koji siječe šumsku cestu pa preko predivnih livada Kaštanice vodi do samog vrha. Malo putem, malo cestom kroz stoljetne šume i nedirnute planinske travnjake, pa pored najvišeg vrha županije (Hranilovićeva) stižemo do pod sam vrh Svete Gere, dok nas bodre prizori gorskih livada pod oblačnim, skoro tmurnim nebom. Visoko smo, preko tisuću metara; ovo je mjesto koje dodiruju oblaci – kao da nas opominje vjetar što šušti u bogatim busenima gorskog bilja.

Na vrhu se s naše strane nalazi kapelica svetog Ilije, čije ostatke sada štiti moderan krov – baš kao i slovensku kapelicu nekoliko metara dalje; nakon nekoliko sati hoda vadimo vreće za spavanje, što će se zamalo pokazati nepromišljenim, jer vrijeme protječe dok se nakon jela odmaramo na klupama pri vrhu u zavjetrini. Kako će se kasnije pokazati, ta odluka zamalo da nas je stajala spavanja pod vedrim nebom.

Spavanje pod vedrim nebom? Dobro, ponijeli smo mi i vreće; klupe ispred Gospodične su široke i nove; no spavati u krevetu ipak je bolje, vjerujte, barem u ovim godinama. Naspavali smo se u životu kojekuda, od jelovih dasaka do gola betona; izdvojiti nekoliko eura pa spavati u čistom, udobnom i suhom sigurno da nije neka dilema. Činjenica je da su planinari svih zemalja nekakvo zasebno pleme čiju je pripadnost jako lako dokazati – iskaznicom nekog društva; pleme koje bez obzira na državne granice još uvijek daje jednake popuste po domovima i to svima. Tako eto stižemo i do doma na Gospodični.

Dom na Gospodični sa slovenske strane vrha – nekih četrdesetpet minuta ili sat vremena silaza – zatvara se već u šest navečer; mi stižemo doslovce u posljednji čas, pa nam domar stiže podgrijati ričet s povrćem i gulaš u pecivu i ostaviti ključeve prije nego se spusti u civilizaciju. Dom je nedavno obnovljen (kako se najavljuje i za nekoliko naših domova na krucijalnim pozicijama, a napose Snježnik i Risnjak), pa spavanje u njemu predstavlja poseban užitak; nas dvojica smo zapravo sami u čitavoj planini!

Stigli smo pojesti ukusnu večeru, nakon što smo posljednji pošteni obrok pojeli još ujutro, a poslije tek malko grickali ono što smo ponijeli u ruksaku, iako od umora i kasnog trenutka za ručak zapravo i nismo toliko gladni koliko bi čovjek očekivao; to je s radošću prihvatio naš lijep i nezvan gost, koji je strpljivo čekao ostatke sa stola, uglavnom – meso. Tiha i spokojna životinja, sva joj duša stane u oči – a ako to nije njena duša, onda je tvoja kada je te oči u se upiju; da joj nisi dao ništa, razumjela bi bez ijedne misli na osudu – jer, mogu li uopće ovakve oči nemati misli iza sebe, negdje duboko, u onim dijelovima svijeta u koje još uvijek ni blizu nismo uspjeli doseći?

Ujutro dočekujemo domara i krećemo već vrlo rano za ovu visinu, kako da smo u Alpama – pred nama su deseci kilometara i obećanje nekog dalekog autobusa, pa preko Krvavog kamena i Miklavža hvatamo priključak za spust prema sjeveroistoku. Šteta što je glavna prometnica na planini bliže domu na Gospodični, ili je to zapravo sreća, tko bi ga znao – jer predivno područje Miklavža, koje čine divne travnate gorske livade – tako ostaje zapostavljeno. Uistinu, puno bi ljepše bilo spavati u domu na Miklavžu, koji je radi svog smještaja nekako više sa strane – zatvoren i nije moguće pronaći tko bi ga vodio; baš šteta. Da je ovdje moći provesti nekoliko ljetnih dana u godini, sa šatorom ili čak u domu; valjalo bi pronaći gdje i upitati za ključ u nekom lokalnom planinarskom društvu; možda bi uspjelo – pada mi sada na pamet.

Nakon kratkog uživanja u tišini gorskog jutra započinje vjerojatno najteži dio puta; prilično strmoglav spust od nekih sat i pol u područje kanjona potoka Pendirjevka, pravi pravcati vintgar – kako bi lijepo rekli rječiti Slovenci za usku dolinu kojom šumi i buči kakav potok ili rječica. Savladavamo ga s dužnim oprezom pogotovo po naša koljena, štapovi su zlata vrijedni, pa se nakon okrepe – više one za oči i uši, a manje za usta - dobro utabanom cestom kroz šumu, uz pjev ptica i šum potoka spuštamo do sela Cerov log; tu prestaje pravo planinarenje i počinje dugotrajno i naporno hodanje prometnicama prema Kostanjevici ob Krki. No, srećom, vrlo brzo – već negdje iza Šmarja, nakon par kilometara, nakon što smo u malenom dućančiću u posljednji čas uspjeli pronaći neki sladoled i bocu hladne vode - pronalazimo predivnu prečicu najvećim dijelom kroz šumu, koja će nas dugo i položito, ali sigurno - preko hrpta na vrhu brda i malenih sela Vrbovce, Kočarija i Ržišče dovesti do pred samu Galeriju Božidara Jakca u Kostanjevici.

Naravno, najveći problem je sunce tamo gdje put ne prolazi kroz šumu nego kroz zaseoke; dani su još uvijek ljetni a ne jesenski, pa se treba štititi kapama i maramama, kako tko znade i umije. Usput prolazimo pored glasovitih vinograda i voćnjaka, zobljući u slast i pokoje zrno već sasvim dozrelog grožđa; u blizini je i samostan Pleterje, predivno mjesto spokoja i tišine mnogima poznato i po sjajnim vinima i odličnoj rakiji kruškovači; danas bi to bilo prenaporno i premalo je vremena za Pleterje, na koncu čak i za ulazak u samu Galeriju u kojoj je stalni postav fascinantan; to je dobar motiv da se u ovaj kraj dođe još bar jednom prije magle, kiše i zime, samo drugi put vjerojatno ipak na četiri kotača.

Pojam vlasništva i ovdje je stigao u svaki zakutak; više se ne može preko livade kako ti padne na pamet; gotovo svaka ima neku žicu ili traku po kolcima, a između njih pasu krave i pokoji konj. No, tko bi nas dvojicu naučio pameti i redu, mi često zabrazdimo suskrofirajući (tako je jedan moj prijatelj, pokoj mu duši, nazivao kretanje planinara po uzoru na divlje svinje i njihovo hvatanje azimuta); i tako- eto nas u nečijem vrtu, niti dvjesta metara od asfalta koji se nazire; srećom, pored vrta je dobroćudna gazdarica koja nam odzdravlja i pri tome nas upozorava da pazimo, pa kada ja pitam zašto - da nema neki bik na ledini, uz osmijeh nas poziva da sjednemo i odmorimo; što će, vidi umorne bedake na putu; učtivo odbijamo pravdajući se skorim polaskom autobusa iz Kostanjevice, pa nastavljamo dalje.

Pri kraju puta, možda niti tri kilometra od cilja, hvata nas već velik zamor, možda i pokoji grč – iza nas je već skoro šest sati hoda, ne sasvim bez uspona i s možda tek dva zaustavljanja na po par minuta; pronalazimo lijepu vikendicu s pogledom u kojoj nema nikoga a uz kuću su dvije klupice s naslonom u hladu, kao stvoreno za obećavajući kratak odmor prije posljednjeg spusta. Tu prestaje putovanje nogama, ili ono od sada dobiva manje značaja: to je mjesto na kojemu počinje putovanje mislima; putovanje koje je svakom čovjeku daleko važnije, a često i teže.

- - - - -

Kako god da okreneš, ovaj put prilično nas naime podsjeća na rat i prohujalo vrijeme što nam je ograničavalo ovakav pothvat kroz tri desetljeća; nekada smo sanjali o prelasku, a nismo imali vremena, pa baš ni novaca za takvo što – još nismo niti imali zaposlenje, nego samo obećanje budućnosti; poslije se dalo – ali nije se smjelo; sada su svi ti uvjeti manje ili više ispunjeni, čak su i obećanja o budućnosti ispunjena još kako, samo treba snage i dobre volje, a toga još uvijek hvala Bogu imamo; ne previše, nego taman koliko treba da možeš poduzeti ovakvo nešto.

Natežem traku za koljeno za koju sam Najdražoj obećao da je neću skidati pri silazu; ja sam u kratkim hlačicama, lako je meni.

Prijatelj je u dugim hlačama. Teško je hodati sunčanim dijelom dana po vrućini; on ima strašnih iskustava s krpeljima pa radije nosi duge hlače; ja sam ipak takav kakav jesam bezbrižniji i bedastiji; dovoljno mi je ponekad u tu svrhu protrljati noge rakijom iz pljoske kada mi se već ne da kopati po ruksaku i tražiti neki maleni sprej što mi ga je Ona tutnula u zoru prvoga dana – okupat ću se na kraju u Krki, neću toliko zaudarati po javnom prijevozu. Gotovo na svakom kilometru nešto nas sjeća vremena koja su iza nas – a i prijatelj šuti, puno više nego bi inače takvo što činio; znam ja dobro što ga je spopalo.

Šutjeti kada je teško, to je odlika najboljih, mislim - pa ga malo želim upitati o tome. Tada ga pitam je li i u ratu trpio takvo što – misleći na vrućinu - ili su se nevolje dijelile naglas (sjećam se ljudi koji su svaki fijuk granate ispraćali dobrim gutljajem rakije); za razliku od mene i mojih deset-jedanaest mjeseci koji su u barem hladnijoj polovici čitave te jeseni, zime i proljeća obuhvaćali švejkovanje u inžinjeriji, uz nešto onakvih dana koje odavna već nekako nastojim i uspijevam zaboraviti - prijatelj je kao dragovoljac doslovce čitavo vrijeme bez izuzetka bio na prvoj liniji i prošao razne rajiće, stare i nove gradiške, novske; mjesta koja su se branila s nekoliko pušaka držeći se noktima za rub provalije - dok su se noć ili dvije čekali tigrovi i gromovi da ravno iz tamića i autobusa, još s transportnim vrećama i ruksacima na leđima - ulete među zgrade, zaklone, puškomete, netom iskopane rovove i spase stvar – ako je uopće bilo prilike iskapati ih.

Dragovoljci tog rata bili su mahom stariji od nas; računalo se da je poštenije i sigurnije da ostanu oni koji su svoj put tek započeli; ja sam ipak bio dovoljno savjestan a bedast da fakultet završim tri mjeseca prije pune četiri godine ("vuči se, mi bumo hmrli, kaj bu z tebe onda bilo", zdvajala je baka prije nego će zauvijek usnuti), umjesto da sam studirao godinama i tako dočekao da u manje od pet godina pomru svi moji stariji; zato sam uletio u taj rat kao što pčela uleće u ovo slabo sazrelo grožđe: da bih preživio okružen smrću. Moju obitelj, kao tek dvadesetineštogodišnjaku sa puškom, meni rat nije odnio gelerima i mecima nego bolešću i jadom: baku jer ga je osjetila u srcu i uzduhu netom prije nego je stigao; majku jer prepukla od brige za mene i strahota o kojima je svakoga dana poluslijepa slušala; oca jer je iza majke u njemu preostala takva praznina da je se nije moglo ispuniti kada je uvidio kako sam ja u svoj život već otplovio.

Rana je jesen; niti ljeta, niti zime, ništa nas one strašne godine toliko duboko i tako snažno ne može prisjetiti i prizvati je kao dani rujna; dani u kojima je čitava priča započinjala, jer tek možda mjesec dana ranije shvatili smo da unatoč svim našim nadanjima i ufanjima - neće biti mira, pa smo te trenutke, trenutke početka - najbolje upamtili; u toj smo se nevolji i novoti snalazili kako je koji želio, morao ili umio; sada samo još šuteći molimo da se baš nikada više nikome ne ponove.

Prijatelj na moje riječi ne odgovara ništa – nazirem mu sada već sjenu na licu, dovoljno je bilo razgovora s pogledom na prošlost; vidim, i on je već puno toga uspio zaboraviti, a na žalost, imao je što; osjećam da o svemu misli što i ja – da smo imali sreće – pa šutimo i zahvaljujemo toj sreći što nas je sačuvala za ovakve trenutke. Istinska vrijednost prijateljstva u tome je što nakon tolikih godina možete o većini stvari, pogotovo ovakvih stvari - zajedno šutjeti i razumjeti se.

Ječmište, Pliješ, Kaštanica, Gadova Peč, stara i nikad zaboravljena mjesta i toponimi; zavjet o svjetlu koji je tu negdje, na njima ili pod njima dan još davno, davno, kada smo svoje djevojke odvodili na izlete s jednom jabukom, konzervom sardina i pokazom koji je važio do ruba civilizacije; čak prije vremena u kojem su se na Trdinovom vrhu gradili besmisleni bunkeri i grudobrani na koje smo napadali golim prsima, ruksacima i praznim džepovima, pa si po onom mokrome snijegu na siječanjskim pohodima do vrha – jer opasno je u to doba godine ići gore sam - tada već kao pravi pravcati građanin, subjekt, namjernik što je svojim vozilom doplovio do samih Sošica - morao paziti u koju ćeš državu stati.

Mjesto kraj klijeti prepuno je sjećanja na prošlost; pravi valovi osjećaja preplavljuju nas uz tiho šuštanje lišća na čokotima i graške znoja što se cijede niz čelo; njega neki od tih osjećaja vežu uz sada već davne ljubavi (sve moje stanu, je li, u jednu jedinu pa su i davne i sadašnje istodobno; Slovenci imaju krasan izraz, sodobno - za sve ono što nam se upravo dešava). Ne znam za žene, ali znam za djecu: ako je za ikoga šteta, onda je za toga mog prijatelja šteta što nije otac; no umjesto toga generacije njegovih đaka presreću ga ganuti i radosni kada ga sretnu u gradu još godinama poslije; to ne može biti nego od dobrote što ju je u njima posijao; takvim se svjetlom on izborio protiv tmine.

Ovdje je dakle fotografija nas dvojice; izgledamo tako da je bolje da je, ako to morate, gledate mislima nego očima; sve sam te fotografije snimio ja, vidite već kako nevješte, i ove koje se vide - i one koje se ne gledaju, pa ako tko misli da nisam, neka sam na leđa uprti dobre dvije litre vode, kakav hljeb ili komad slanine - i pođe od Sošica do Kostanjevice tražiti ono što sam nekome iz njegova rođenog fotoaparata ukrao, lijepeći ovdje kao svoje.

Ili kao, je li, naše.

Evo nas dvojice još uvijek na onoj klupi pored klijeti; nije priča zalutala ako mi jesmo u goricama; minute lete, obećanja prijete. Kako će obećanja prijetiti nego smješkom? Vidim, nije vrijeme od šutnje; na kasnoljetnom vjetru što se diže počinju klepetati prvi legendarni klopotci i glasati se čvorci; čuje se dovikivanje prvih berača iz vinograda; vrijeme je da se pođe dalje; prtimo sada već lagane ruksake na umorna leđa i započinjemo posljednji marš u nizinu, lijeva, lijeva, lijeva; dok breme sjećanja iza nas sijeva. Zato započinjem glagoljati o mojim uobičajenim glupostima, znate vi već kako to meni dobro ide; velim kako su nekada berbe znale čekati barem da ti jutrom malo mrznu ruke kada na leđa stavljaš brentu, vrijeme se stvarno izmijenilo; pa vremena i postoje zato da se mijenjaju – veli prijatelj - i mi se vedri, spokojni i dobro opečeni suncem dovlačimo na prag našeg cilja, predivne Kostanjevice ob Krki, gdje bi nas, po nekoj obavijesti s Googlea, kroz možda sat ili sat i pol trebao čekati autobus.

To je eto baš toliko vremena da se osvježimo uz Krku i prepustimo joj.

Sjedamo uz rijeku; vrijeme kratimo namakanjem, ja eto čak i ne baš dugim kupanjem u hladnoj i čistoj vodi (uvijek je dobro ponijeti bokserice u boji, ponosno govorim sam sebi kao da sam neki praktičan lik); znam u sebi da me tih nekoliko mirnih, zelenih rijeka što ih uvijek možeš zateći između Karlovca i Otočca poslovično pročisti, pomiluje, smiri.

Držeći glavu u razini vode prisjećam se dana kada smo tim rijekama plovili veslajući i živjeli uz njih po nekoliko dana, sada je dovoljno samo ovako ih s vremena na vrijeme posjetiti i pozdraviti ih. Brišem se poslije kuhinjskom krpom što sam je slučajno strpao u ruksak, pa mi dva dana služi kao sasvim praktičan ručnik; skuhat će se s bijelim rubljem u mašini, mislim poduzetno; odlazim u grmlje i presvlačim se s košuljom svezanom oko pasa; svejedno mi je više što će drugi ljudi misliti o meni – a drugih ljudi zapravo niti nema, jer gotovo da je vruće ljetno poslijepodne; više je pataka što ih hranimo posljednjim komadićima kruha; patke o nama ne misle ništa, njih taj neki osjećaj kompeticije, gledanje svisoka – nije još obuzeo, nego veselo i otmjeno plutaju u zelenoj vodi pristojno uvažavajući da su i braća ljudi konačno malo stigli do vode.

Kakav lijep izraz, brat čovjek, pomislih dok gledam jednog gizdavog patka zelene glave i sjajnog smeđeg perja. Brat čovjek, brat patak, brat pas. Baš kao i ono šutljivo gladno pseto s Gospodične na fotografiji: toliko tišine i spokoja danas je već u nas ljudi teško pronaći. Dobro, možda je ovdje među patkama bila i pokoja sestra; one su malko neuglednije i vanjski im pokrov pršti sa manje detalja; imaju druge metode kako privući pažnju – no u te metode odavna već ja se sve manje razumijem i sve me manje zanimaju.

Možda sam one stvari što smiruju i koje nipošto ne bismo smjeli zvati metodama - vidio u očima jedne stare bake što je od Jaske jučer putovala onim autobusom s nama sve do samih Sošica, pozivajući nas da dođemo u muzej i pričajući o tome kako ih znadu posjetiti kartuzijanci iz Pleterja, ovako – na noge, pa preko gore – kao mi; zato se za nas valjda toliko i zainteresirala. Bila je obučena jednoobrazno, s nekim dugim pokrovom na glavi, možda je to znak nekog pripadanja ili odudaranja, sve manje me zanima to kako ljudi izgledaju ili kako su obučeni – ali po njenim očima nipošto nisam stekao dojam da želi odudarati; ono što je bilo puno važnije, što je bilo tako lijepo, veliko, očito, to su njene žuljevite ruke, tople oči i smiren glas kojim nam je pričala o tome zašto autobus umjesto da se popne ravno na Sošice kruži Žumberkom, o tome tko je još ostao u kojem selu od Hartja do Kalja i o tome tko od tih ljudi ostavlja otvorene prozore da se kroz njih mačke mogu skloniti od hladnoće i nevremena.

Stiglo je u moj život i doba u kojemu nisam više uopće daleko od dobi tih tihih i pogrbljenih baka koje na svim meridijanima i paralelama prve započinju razgovore s namjernicima; ono što one oduvijek imaju a ja još uvijek nemam, ili ne umijem toliko dijeliti ljudima kao što su one oduvijek umjele – podsjeća me na to kojim bi putem dalje trebalo poći i kuda stići. Bilo bi nepristojno da sam tu staricu punu nekog smirenog osmijeha zamolio da mi u onom autobusu što nas je gotovo dva sata zanašao sad na ovu, sad na onu stranu – pozira za fotografiju; čovjeku poštenih namjera u ovakvom vremenu sasvim bi dovoljna trebala biti i njegova mašta; slikati bez pristanka, to nisam odlučio činiti, i tako – morat ćete zamišljati, što ću vam ja, ali neće vam to biti baš teško; vjerojatno je samo potrebno da se sjetite svojih baka, i da još možda malo pomnije koji put pročitate ovaj nespretni odlomak; barem šest sam ga puta mijenjao, pisao i dopisivao, barem to mi nemate razloga ne vjerovati.

Na ovom mjestu vam dakle stoji fotografija te bake; puna je megabajta i igre svjetla i sjenki kao ono grožđe pčela i sladora; po njenom osmijehu svaki od nas poznat će dokle je stigao na tom putu od mete do sošica, samo što se u te sošice ne odlažu ne daj Bože puške (soha, soška, sošica) nego osmijesi i spokoj. Čudo jedno koliko ovo putovanje, vidite, vuče na rat.

Kada provedeš najveći dio života tamo - to sad pišem pod fotografijom ove starice, bake, putnice - pod onim brdima i šumama, gdje je malo ljudi, a puno rada na zemlji, sa životinjama ili biljkama, kao starčad što se vozi tim autobusima radi nekakvih liječničkih doznaka, recepata, uputnica, bankovnih računa, radi tisuća poslova što ih čovjeku nameće zajednica da bi joj dokazao kako je dostojan u njoj biti i živjeti; kao dobre vile i anđeli poljima u svitanje ili sumrak, za tko zna koga i zašto, među pustim selima raspadnutih kuća i raspalih puteva - počneš više cijeniti stvari kao što su nebo, zemlja, drveće ili voda; odnos s drugim ljudima postaje ti tada sve manje važan, pa makar o njima doslovce i ovisio. Prihvaćaš slabost, bol, nestanak – kao neumitne životne činjenice od kojih se možda možeš negdje nakratko sakriti, ali im umaći ne možeš; ako ih proživiš i doživiš barem na čas u takvoj snazi i redu kakvog pruža zaboravljeni i osamljeni kraj poput tog nevjerojatnog Žumberka, možda će ti pasti lakše na dušu.

Tako kako danas izgleda Žumberak, možda će jednog skorog dana izgledati neko puno šire i veće područje – možda će takva pustoš i bogatstvo u isto vrijeme stići do samih rubova našeg današnjeg svijeta, pa će on izgledati baš kao mjesto gdje je nekada bujao život kojemu se čudimo i snebivamo se nad njim; nad činjenicom da su nekada ljudi živjeli s malo ili nimalo stvari, a opet da su bivali radosni; da su im životi bili kratki, ali baš zato vrijedni i važni i da ih pored svih nevolja što su kosile kao oštra kosa travke na livadi - nisu odbacivali i uništavali ih, kako to danas žalostan broj naših suputnika u svijetu čini sasvim svjesno, u strahu od praznine, trajanja, besmisla.

Jesmo li mi sve to u se primali već onda, kada smo pred nastupajućim paklom onog rata kojeg smo više osjećali, a manje poznavali - kao djeca žudjeli za nikakve novce kupiti nekakav kućerak tko zna gdje u tom zelenom raju, pa maštali živjeti tamo poput posljednjih ljudi na zemlji, ili smo tada još samo pričali gluposti, kao što ih pričamo i danas – tko će znati; ono što vjerujemo da nam se kao ponajveća sreća u životu zbilo – to je da nam nitko nikada nije počinio toliko zlo da ga ne bismo uspjeli prestati mrziti.

Još bolje, ništa nam se takvoga desilo nije – da se ne bismo voljeli zagledavati u nečije oči, pa makar taj poticao s one, druge strane, koju smo nekada doista smatrali drugom, a druge strane svako se malo mijenjaju, nestaju i pretvaraju iz jednog u drugi oblik – jer tako su nas učili oni stariji, mudriji, iskusniji, a sada vidimo da u toj priči nema baš previše strana, nego samo milijuni pokušaja, pogrešaka i ponavljanja; vječito učenje i traženje smisla.

Svatko će, baš kao što je i došao, na svoj konac stići sam, često preplašen i gol; možda taj prizor izgleda baš ovako kako to ja činim, dobro – u nekim gaćama, nije red – silazeći u onu hladnu, zelenu rijeku kao list što u nju pada iz nekad moćne i snažne krošnje. Iz rijeke si izišao u neki korijen - da bi postao dio krošnje, iz krošnje ćeš otpasti u rijeku – a samo si mislio da si nešto posebno i svoje. Pa se molim da i u taj, posljednji čas, kako god da on izgledao - mogu ući barem s nekim smiješkom; ne možda s nekim švejkovskim smiješkom olakšanja, nego barem smiješkom pomirenja poput ove bake; kao kada silaziš u hladnu rijeku a morao bi glasno vikati od neugode, no ipak se od srca smiješ, jer znadeš da do sljedećeg kasnog proljeća u nju više nećeš moći ući niti gležnjem, a kamo li pupkom ili ramenom.

Kupanje u rijeci u drugoj polovici rujna; no, to je nešto zaista novoga. Ništa mi više ne može izbrisati taj smiješak s usana, dok trpamo stvari u ruksake i polazimo prema mjestu na kojem bi se trebao pojaviti autobus za Brežice.

Naravno, nema autobusa; nitko ni o kakvom autobusu pojma nema; tako sam i u Jastrebarskom primjerice zapazio: čovjek stoji i puši u dvorištu, pa kada ga pitaš za centar mjesta, odgovara – ne znam; vjerojatno je više do nas nego do njih; to kako mi izgledamo sa svojim ruksacima, škornjama, starim košuljama i bradama, sigurno da ne ulijeva povjerenje; misle ljudi – bolje je da takvih s lica zemlje čim prije nestane, ili da barem zalutaju što dalje od nas; pošten čovjek nema zašto besposlen lutati licem zemlje.

No, ako nema dobrih savjeta, ima još dobrih ljudi; dok sjedamo na pivu smirenja u nekakav rokerski kafić, ili se barem tako zove, dobivamo obećanje kako počinje specijalna operacija evakuacije – i doista, za niti tričetvrt sata, prevaljujući nesebično i plemenito u blaženo popodne vikenda više od trideset kilometara u jednom smjeru – iz našeg malog sela dolazi odvažan spasitelj, pa kada nutkamo pivom, ćevapima, filekima, ili barem kolačima u obližnjoj slastičarni – odbija, uz izraz lica, pa što je vama dečki, idemo nazad, utakmica je u šest!

Eto, da znate, ako ikome padne na pamet ovakvo što, organizirajte sebi prijevoz iz Pleterja, Kostanjevice; možda radnim danom tamo ima nečega, ali vikendom nema ni dućana koji radi; tko zna, pitamo se umorni, je li pametnije bilo isplanirati prijelaz u suprotnom pravcu – vidiš kako javni prijevoz s naše strane planine funkcionira bolje, bar znamo za što smo se borili, da možemo vozati se prašnjavim makadamima davno umrlih sela - bockamo se više pogledima no laktovima pod rebra. Ma dobro, pogledavamo se – ali gdje bismo se tamo okupali nakon svega i saprali sa sebe ovaj smrad, znoj i prljavštinu desetaka kilometara koji su iza nas, valjda u nekoj ledenoj Kupčini; mogla bi i ona možda poslužiti. Naše su rijeke (kakav sklop: kao da rijeke mogu biti nečije, možeš samo ti biti njihov) hladnije, brže, surovije; naš svijet nije stvoren za besciljne lutalice; ionako sve manje znamo kamo pripadamo – o tome najbolje govore granice po dalekim čukama i ledenim potocima kojih više nema i koje možeš prelaziti kako te volja, samo ako te volja.

Blago tebi, dodajemo u glas, svaki svoj – sada smo već opet s ovom dugom i teško prohodnom pričom u našem vozilu spasenja - pa razgovaramo o nogometnim utakmicama koje se moraju pogledati, kako vozač kaže (jer ga ne zanimaju naša blagoglagoljanja o obližnjim mjestima užitaka: Otočec, Boršt, Stojdraga); mi ćemo pod tuš pa nakon gledanja u oči - svaki u svoje najdraže i najvažnije - uhvatiti posljednje stranice nekih knjiga koje nam je u gore na leđima bilo preteško nositi, svaki svoju. Upućujem našem vozaču pitanje - sada smo već valjda negdje oko Bušeče Vasi, tu vam je onaj riječni otok kojeg sam ovdje opisivao negdje početkom srpnja - kada je prva sljedeća, mislim na utakmicu; vjerojatno u utorak ili četvrtak, veli; poluglasno mislim – sve će to pozlatiti puna tepsija neke dobre štrudle, koju će Najdraža smotati ispod srca, takve su najslađe; Njeno srce toliko je da u njega stane skoro čitav svijet, skupa sa ljudskim dušama i toplim štrudlama, a gdje nećemo nas dvojica-trojica gladnih namjernika; ne znaš ti, mladiću, o tome još puno; naučit ćeš – na lakši način, a ne kao mi, hvala Bogu. Veli vozač, a zašto pitaš, to za utakmicu, znade on da ja takve stvari gledam rjeđe od njega; rekoh, ma ništa, ništa, onako, pa kroz glasan smijeh, čini mi se sasvim umjesno, dodajem kako pitam za prijatelja; samo ti tada nemoj onako muški večerati, vidjet ćeš već kada dođe vrijeme prvog zvižduka.

Medvednica, Samoborsko, Velebit, Učka, Komna, Vogel, Črna prst, Risnjak, Ivanščica, Klek; dobre su gore što ih čovjek pređe u životu; valjalo bi se sjetiti još koje. Ili, bolje, još koju prijeći. Ali o tome ćemo razmišljati kada za to dođe vrijeme; približava se vrijeme za gledanje u oči; one najljepše koje čovjeka mogu gledati. Rekao bi moj prijatelj dok zagonetno pogledava u mobitel što ga je konačno izvadio iz onih svojih hlača - znamo za što smo se borili; a ja neću govoriti ništa, Božesačuvaj da sada išta kažem, nego pomisliti, ma daj, čovječe, ne pričajmo gluposti; za ovo se skoro uopće nije trebalo boriti, već ponajviše prepuštati.

Tko se za ovo samo borio, taj je izgubio sve. A prepuštanje, to je možda borba, ali ponajviše sa samim sobom, ako uopće takvo što kao što sam ja postoji. Postoji; tko bi inače ove nepregledne gomile teksta istresao pred vas, uvaženi čitatelji, da ga nema – ali valjda najvećim dijelom samo zato da bi se s kime čovjek sam imao boriti, pa kada izgubiš sjetno ali odlučno reći: nema pobjednika dokle god itko gubi.

Hajdemo onda još jednom, ovaj puta bez borbe; dodat će onaj drugi, ti, borac - značajno na koncu. Osnovat ćete s nekim višim smislom klub boraca i mlateći se međusobno kao da ste strastveni protivnici otisnuti se negdje ne sredinu toka, tamo gdje je matica; prilično jednako udaljeni od svake obale. Prije nego u ovoj, stvarnoj vožnji, a ne u nekoj tvojoj glavi - prođemo posljednji kružni tok na ulazu u naše selo, onaj usred kojega se diči s mukom i uredno pokošeni mjesni grb, da uvijek znamo kamo pripadamo - značajno ćemo se pogledati pa reći, možda smo i tih posljednjih petnaest ili osamnaest do Brežica mogli pješke, pa tamo na vlak.

Prije mraka svakako da bi nam se negdje između krvavih žuljeva i plikova od sunca pod samom brežičkom gorom ukazala pruga, a onda bi se onaj posljednji dio puta što ga pješke valja prijeći, od Dobove do Harmice, mogli susresti s migrantima što iz šumaraka izlaze s prvim sumrakom u noć, da hodaju prema zapadu, tamo gdje je na nebu ostalo posljednje svjetlo dana i da traže možda ono isto što smo mi tražili tamo gore u Žumberku prije rata. Ili nešto drugo.

Tko zna bismo li uopće ikada ikamo stigli – kao što smo ovako stigli, a najbolji dokaz za to je to što vam sada ovo pišem - ili bi nas one visoke travke kiselica i krošnje lužnjakovih šumaraka negdje oko Krške Vasi ili korita Sutle sakrile zauvijek, tamo gdje je gorjanskom birtašu nedavna poplava odnijela drvenu terasu nad rijekom ili gdje su zastrašujući ostaci mjesta na kome, čekajući polazak, istodobno boravi stotinjak gladnih i pomalo promrzlih ljudi; vrećice, omoti keksa, odjeća, zavoji, plastika i nered. Nema više granica koje se ne bi smjelo prelaziti; samo su smjerovi drukčiji. I tko zna još što; netko će reći da su drugačije namjere, netko baš ništa drugoga; a i ja još malo pa evo neću pisati više ništa; dalje ćete morati sami.

Eto tako, od tog trenutka, mi bismo šutjeli, jer kako ćeš – još tamo negdje na onoj klupi usred vinograda, valjda prije trideset godina shvatio si; kada je teško, onda se šuti. Kada je lijepo, onda se viče i dijeli, pa tko bude htio, neka mu bude od srca. Ne velim ja da će se ovaj tvoj suborac toga uvijek pridržavati; suborac, ti sam, da – baš taj koji naglas sada veli: ma, koliko si samo toga ispisao, nevoljniče, kao da nam želiš budzašto proarčiti ovo malo vremena, očiju, živaca, megabajta što nam je ostalo; ljudska duša je vrag, stalno nešto ište i treba – gotovo da nema neke koja nije takva. No, tako bi trebalo, tako kako si napisao o šutnji i priči. Gdje je prijelaz između tih dvaju mjesta, to moraš svaki puta iznova otkrivati.

Bez prijelaza, prijatelju moj, neće ići.

18.09.2023. u 08:11 • 24 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 10.09.2023.

Komrad Valjak

Doći će evo dan kada će baš za tebe netko upotrijebiti apoziciju komrad, vjerojatno onako slučajno, da se usput naglasi kako nisi daleko od sugovornika iako se s njime u osnovi ne slažeš, ali uostalom – tko si ti da možeš znati zašto je to bilo, i tko si ti uopće u toj priči; razumio si taj pojam u jednom pozitivnom smislu i imaš stoga razloga vjerovati da je u takvom kontekstu i upućen, pa te nečeg sjetio – i dobio si potrebu to opisati; to je zapravo puno važnije; to što neke sasvim male a snažne žigice sadašnjosti koje upale drugi ljudi - izazovu u našim sjećanjima.

- - - - - - -

Bilo je to doba kasnih sedamdesetih; u tim si godinama dovršavao dječaštvo i započinjao prvu mladost; nakon smrti doživotnog predsjednika, osjetit će se prvi dašak slobode govora, doći će novi val, mladost, bunt, pjesme, izlasci; no sada, sada je tvoj svijet još uvijek ograničen na tvoj dio grada; dolaziš u školu, boriš se sa smislom i teretom svakodnevice, mlađi si od ostalih skoro godinu dana, što je jako velika razlika u toj dobi; dečki već pod odmorom ne čitaju novine nego pipaju djevojčice – a ti se svemu tome čudiš; odlaziš i u muzičku školu sa notama pod miškom, tada ćeš stoput proklinjati starce što te u nju tjeraju – to je jako često izvor podsmijeha za druge, kao što je i činjenica da si mlađi; srećom, imaš visinu i dobre prijatelje, pa te se malo tko usudi dirati; kako bilo, to je doba sigurnosti i radosti; doba u kojem jedan osmijeh i jedna riječ mogu značiti čitavu planinu, ili odnijeti tvoju dušu u mrak – a to se, srećom, neće desiti.

Još uvijek odlaziš vani igrati se; sasvim je nejasno što bi to zapravo trebalo značiti, jer odavna već prestali ste igrati se kao mala djeca; nekada ste se igrali rata, sanjkali, preskakali mravinjake ili pikulali, sada samo ponekad zaigrate nogomet na crkvenom igralištu – a sve češće sjedite negdje na osami i pričate; nitko još ne puši; okovratnici postaju sve kraći, neki bijes u ljudima sve snažniji a hlače sve uže; jednog će dana netko doći među vas sa podrpanom majicom i to će biti opći znak za uzbunu. No, nije sada još došao taj čas; dugo je već prošlo otkada djevojčice nisu više s vama; tko će uopće znati gdje su nestale; viđaš ih još samo na putu do škole i u školi; sada je došlo grubo muško vrijeme, vrijeme u kojemu valja preživjeti; važno je stoga znati dobro igrati nogomet, zbaciti nekog tko te želi oboriti na pod, brzo se popeti na stablo, otresito i bezobzirno odgovoriti na svaku porugu; ne dopustiti bilo kakvom napadu na sebe da se razmaše.

Ono što je još važnije, to je doba učenja o zajednici u kojoj živiš. Od malih nogu jasno ti je da ljudi jedno misle, drugo govore a treće rade; tako je to svugdje oko tebe; kod kuće se ne govori ono što se govori vani i obrnuto – pa te takve stvari brinu, upadaju u oči, žuljaju. Želio bi živjeti tamo gdje se iskreno i jasno sve može reći čovjeku do tebe, no od rana shvaćaš da je takvo što nemoguće; ili ćeš biti ismijan, ili će nastradati tvoji najmiliji koji pri mnogim stvarima kada ih pričaju drže prst pred ustima i značajno te gledaju; ili će se desiti tko zna kakvo zlo – jer svi pričaju o nekome zlu, ali nikome se oko tebe baš previše zla ne dešava.

Ono čemu te uče, to je rad (slično je i danas: svima su puna usta rada, a nikome plaće); rad dobiva aureolu i čin svetosti; sada je važno učiti, kao što će sutra biti važno raditi i doprinositi napretku zajednice i svijeta oko nas; no odmah vidiš da nešto nije u redu – više se cijene oni koji više imaju ili izgledaju lijepo u odnosu na one koji nemaju ili nisu lijepi, već ružni. Važniji su oni što voze Datsune nego Stojadine ili Fiće; važnijeza sve oko tebe su djevojke sa dugim nogama i dubokim dekolteima od onih sa velikim očima ili sanjivim osmijesima. Ne smije se takvo što govoriti naglas, ali ti je iz ponašanja ljudi jasno kako stvari funkcioniraju; sasvim je jasno koliko zlo u tome svemu leži: ono zlo koje će kroz nekoliko godina izbiti na površinu i dovesti do rata; zato što smo jedno govorili kod kuće, a drugo slavili vani: otkad znate, živjeli ste u laži.

Sjećaš se svoje bake; posljednje godine života, a nakon djedove smrti bit će ih još jedanaest - provela je u kući, nalakćena na prozor s jastukom ispod lakata; udovice toga doba tako su dovršavale svoje životne puteve, ako ih oni još ranije ne bi odveli u krevet, da iz njega više nikada ne iziđu. Baka je imala više sreće; mogla je izići i sjesti u maleni vrt, uživati u prirodi, obrezivati grm malina ili hortenziju, čupkati travu, slušati radio i rijetko gledati televiziju, čitati i čitati i čitati knjige iz vlastite sobe pune tko zna gdje i kada kupljenih knjiga. Jedna od velikih radosti bila joj je promatrati ljude koji prolaze ulicom; no, da ne biste pomislili, nikada ono što je vidjela ili razumjela o tim ljudima nije zloupotrebljavala; malo je što od toga uopće izricala bilo kome; šutjela je kao zalivena kada bi bilo tko ušao u sobu pa je zatekao tako. Jedna od rijetkih stvari o kojima je znala nekoliko puta progovoriti vezano uz to bio je komrad Valjak.

- - - - - - - -

Nikada tog čovjeka niste zvali nikako drugačije, zato mu nisi niti upamtio ime. Živio je u nekoj trošnoj kućici oko Kruškovca, poslije je srušena kada je došlo doba novih zgrada i prometnica; ono po čemu je komrad Valjak bio poznat, to su bile dvije stvari: izgled i odbijanje. Valjak je vidno šepao, nije imao štaku nego neku čudnu cipelu koja je bila daleko viša i veća od druge, što je rezultiralo time da mu noge imaju otprilike jednaku duljinu; da bi se kretao lakše, često je zastajkivao i pridržavao se za ograde; govorili su da je negdje jednom davno stradao na poslu i da odbija novac, stan, pomoć; vjerojatno je živio od neke male penzije – jer kada god si ga vidio, imao je na sebi istu smeđu bluzu, crne hlače i kapu sa šiltom; bilo je to, za ne vjerovati, vrijeme u kojemu su invalidi imali prednost, stvarnu prednost; da li ste poslije čuli da je netko tko nije stradao u ratu nego negdje radeći - dobio stan ili još viče, a bi nekome takvo što bilo ponuđeno, a on da bi odbio?; to što je on nastradao nije poljuljalo njegovu vjeru u društvo; nije koliko sada shvaćam volio pojedine ljude – zapravo ga nikada nitko nije niti vidio da se uopće smije; i prema djeci bio je šutljiv i strog – nikada nikoga nije zapitao kako je, a kamo li da bi nekome dao bombon, ali se uvijek trudio sudjelovati u svakoj akciji Crvenog križa ili neke pomoći; neumorno je obilazio od kuće do kuće i prikupljao pomoć za nastradale, pa je dijelio potvrde, ceduljice, papiriće i odnosio to što je prikupio u nekakvu mjesnu zajednicu, upravu Crvenog križa, dom u kojem se prikupljala pomoć – iako, kako su svi poslije shvatili, upravo je on bio taj kojemu je pomoć prvome bila potrebna, jer je umro sam, bolestan, napušten, vjerojatno se čak smrzao jedne zime od gladi, nemoći i samoće, ne tražeći od ikoga išta. No, bilo je to već vrijeme u kojemu ljudi doista nisu brinuli jedni o drugima, vrijeme u kojemu je moguće da se netko pored tebe smrzne, umre, usmrdi, osuši kao stara riba iz nekog dalekog, sjevernog mora punog leda, daljine i pustoši. bilo je to neko novo, drugo vrijeme, ono o kojemu su starci njegove i bakine dobi pričali na cesti kada su uopće pričali; mi ćemo se sada još baviti vremenom prije tog vremena; vremenom u kojemu baka sjedi naslonjena na prozorsku dasku.

Živio je u tom vremenu komrad Valjak sam u toj kući za koju se uopće niti ne sjećaš je li imala vode i struje; pored nje biste znali protrčati ne zaustavljajući se; kada god bi pričao sa odraslima, čuo bi ga da se žali kako je nekome drugome teško, sad ovome susjedu, sad onoj starici do daleko na sjever, tamo pod Bijenik ili čak Šestine, pa da je zanemaren, da su se ljudi prestali brinuti jedni za druge, da su braća prevarila sestru ili djeca zanemarila oca, a susjed susjedu oteo zemlju, kokoš ili ženu, da dolaze loša vremena. I tako bi komrada Valjka (tako su ga svi zvali, a zbog čega, nitko pojma nije imao) baka ispratila tužnim pogledom kako se niz Sveti Duh u svome ponosnom šepanju spušta prema Ilici noseći pod miškom nekakav letak ili vreću sa crvenim križem na sebi; jedino što bi u tom trenutku znala prošaptati više sebi u bradu bilo bi „stari bedak, mogao je živjeti u stanu sa grijanjem ili domu, nitko mu neće reći hvala“, pa te pogladiti po glavi i opomenuti da ne daš nikome da te gazi i da brineš o sebi, a ti bi sa strahom gledao u tople, tamne bakine oči kao da će sada tu, iza ugla doći zlo i poklopiti te baš kako je i ime onog čovjeka govorilo, kao valjak.

I onda bi se uvijek desilo još nešto, nešto zbog čega nisi nikada baku uspio zapitati tko je zapravo komrad Valjak i zašto se taj čovjek nikada ne smije; valjalo je tada majci zamjeriti što se za ručak mora kuhati više nego treba, ili što se kupuju stvari koje nisu drugo do li obijest, ili što se ljudi svađaju, rastaju, rugaju, ne misle više jedni na druge, pa je baka nerijetko svoje zlokobne rečenice znala završavati tvrdnjom kako ništa drugo neće doći nego rat, kao najveće i najstrašnije zlo koje ljude može pogoditi, jer sve poplave, potresi, požari mogu se nekako zaustaviti i zaboraviti, samo ako ljudi brinu jedni za druge, ali rat i nastaje upravo zato što ljudi jedni za druge ne brinu – nego brinu za stvari.

I doći će rat, upravo taj rat kojeg je baka vidjela negdje u daljini, iznad svih naših glava poput lipe što gleda i vidi nad mladom šumom punom gusta šipražja i trava - kako dolazi, siguran i crn kao noć, samo ga baka dočekati neće; zauvijek će sklopiti oči negdje između datuma dvaju izbora one nulte godine kada se prvi puta biralo; na naše riječi da joj kući dovedemo nekoga po kome bi mogla glasati, samo je prezrivo odmahnula rukom, jer više od toga nije niti mogla pa niti htjela; nije mogla niti ustati, niti okrenuti se na bok, niti govoriti, pa se sjećaš kako si joj dva dana pred smrt donio neku kašicu za bebe iz apoteke s okusom kruške, raspitujući se kod stare magistre o tome što da joj kupiš – i kako su njene još uvijek iste, tamne oči gledale u tvoje koje si skrivao da u njima ne ugleda suze, posljednji put kušajući nešto što se zove voćem; zabranjenim voćem užitka i radosti.

U bakinu svijetu čak niti previše radosti nije bilo predobro; sumnjivo je bilo previše se radovati, barem na očigled; nakon smrti dvoje prve nedonoščadi kada je imala šesnaest i osamnaest, odmah nakon udaje, pa onda i smrti najstarije kćeri u dvadesetipetoj godini, tete Marije, daleko od kuće u stranom i nepoznatom svijetu u koji je pobjegla za ljubavlju, nakon nestanka majčinog prvog dečka na koncu rata, nakon što se iz tog istog rata djed jedva vratio živ nekoliko mjeseci od njegova kraja - kada mu se malo tko više nadao, nakon majčinih bolesti i njena neuspjela braka iz kojeg si izrastao kao iz nekog dijela vrta u kojemu nikada ništa nije raslo i kada se tome više nitko nije nadao, nakon nesreća svakojakih u užoj i široj obitelji, nakon prometne nezgode u kojoj ju je na pješačkom prijelazu udarila sama Hitna pomoć, nakon svih zala, nesreća, siromaštva i zlobe svakovrsne, baka se plašila otvorene i jasne radosti kao iznenadne ljetne oluje; bakine oči gledale su stoga u tvoje opraštajući se i ostavljajući ti tu palicu mraka, snova i odmjerenosti da je nosiš dalje – jer kada je prvi puta ugledala Najdražu i tebe zajedno, znala je o vama sve i nije joj više ništa brige za tebe preostalo; otada te gledala očima u kojima se vidjelo da se sama pita, odakle je taj u ovu prašinu pao, kao kakav meteorit u pustinju – pa ti poskrivećki u džep gura najslađi komad kolača ili smotuljak kakvih keksa, da ih vas dvoje podijelite kako se sreća već dijeli, šutke, beskrajno i u mraku.

Da, nekada su zaista zemljom hodali ljudi kojima nije bilo važno što i koliko imaju – i bili su prihvaćeni, možda ne sasvim, ali kao neko nužno zlo, kao neki sveti ljudi, jurodivi, oni koji nas opominju kakvi bismo mogli i kakvi bismo trebali biti; danas bismo takve ljude smatrali u najmanju ruku bolesnim čudacima, ako ne i opasnim po društvo; vjerojatno bi s opominjući uzdignutim kažiprstom, kao kakvi starozavjetni proroci hodali ulicama tražeći čovjeka svijećom, sve dok ih kakav brižan liječnik ili policajac ne bi smjestio u kakvu bolnicu ili ubožnicu. Kada te netko nazove komrad, a od onog doba sada je to bilo prvi put – ti ćeš se odmah sjetiti komrada Valjka. Baka je imala pravo i ono što si u njenim riječima naslutio, a od komrada Valjka čuo, stiglo je vrlo brzo; prvo su stigle godine zanosa i nikome znano otkuda - rođene nade u novi početak, a potom godine koje su pojeli skakavci, godine koje su pojele kasnu mladost, godine rata, smrti i neimaštine; konačno je stigao ovaj svijet u kojemu je jedino važno tko koliko ima i kako izgleda – i gotovo ništa drugoga.

Pa kada ti netko spomene kakvog komrada, dođe ti toplo oko srca: možda smo životom mogli niz strminu prema Ilici otšepesati tiho i skromno kao komrad Valjak, ne trebajući puno a dajući svakako više od onoga što se dobije; to što bi nas mnogi smatrali čudacima bilo bi puno manje važno od toga što bismo, samo da nas je više bilo takvih – mogli spasiti svijet; hajde – teške su to, preteške riječi – svakako da ga od sebe sama spasiti nitko uspio ne bi a ponajmanje mi ovakvi kakvi smo, ali smo barem za milimetar mogli učiniti da ga još i naša djeca mogu doživjeti upravo tako lijepim, bogatim i sretnim kakvog smo ga na dlanu držali mi sami, ne znajući da se svijet na dlanu ne može držati. Svijet može stati na dlan, ali dlan ne može stati na svijet, nego samo u njega; da bude isti onakav kao i milijarde drugih. Kada to shvatiš, nikada više nećeš poželjeti napisati ili reći nekome nešto ružno – ako to i poželiš, brzo ćeš se od takve tmine obraniti običnom kutijom žigica; puno je važnije paliti žigice u tuđim dušama, tako kako neki dobar čovjek s vremena na vrijeme upali u tvojoj, pa pomisliš, možda bih i ja mogao tako?

Dlan stane u svijet, da budu jedno.

10.09.2023. u 21:24 • 17 Komentara • Print • # • ^

utorak, 05.09.2023.

Svjetlost

Ovo je slika šume u poslijepodne rijetko viđene jare. Dobro, prije svega valja reći kako je ovo snimljeno na visini od gotovo tisuću metara nad morem, pa ni jara nije bila tolika. No, naravno - kada je jara, kuda će jarac nego u šumu, a njegova Najdraža za njim; kao i obično, od rana je jutra pun obećanja, malo o osvježenju, više o raspoloženju - i tako - korak po korak, krpelj po krpelj, grašak po grašak znoja, brojeći samo one krupne (a vjerujte na riječ, ni malina nije nedostajalo, onih divljih; njih nismo snimali, nego jeli) pa onda - slika po slika; nisu slike nešto, nisam niti ja, ali svjetlo jest, zar ne?

Ovo je ista ta slika, rekli bi diletanti u području fotografije, a i mnogim drugim područjima - samo malo kasnije. Valjda toliko kasnije da sam i ja morao mobitel okrenuti pod pravim kutem. Ili je panj bio daleko, ili je panj u meni, a ja daleko, to ćete najbolje razaznati ako se zadubite u sliku. Pardon, fotografiju.

Ovo možete vjerovati da je snimljeno isti dan kada i prve dvije, a i ne morate - kako vam drago; tko bi se sada toga sjetio; uostalom - kada je vruće, bolje da je što manje dana, ili sam u krivu, tko bi ga znao. Da li je uhvaćena izmaglica stvar moga nekakvog umijeća, puke sreće ili zamućenosti kao posljedice mojih drhtavih ruku, ili obična činjenica kojoj ne valja pripisivati ništa osim toga da postoji i - možda - da takvu nije toliko ružno za vidjeti - najbolje ćete sebi predočiti sami.

Zbog čega bi ove nevješte fotografije bilo kome uopće mogle biti važne? Ne znam, zaista; osim što bi mogle posvjedočiti o borbi protiv predaje. Strašno je, naizgled beskrajno i iscrpljujuće dugo ljeto, puno vreline, tišine i sasvim izgledne praznine, usred kojeg smo već u nekom času morali pomisliti kako će nas zauvijek progutati i da će s njime nestati i naše posljednje radosti; ovo su malene iskre, iskrice borbe koju smo protiv njega vodili: ne zato da bi se ono uslijed te naše malo smislene borbe pobijeđeno povuklo u sjećanje - jer sjećanje je sve što nam u toj i od te bitke ostaje, nego zato da bismo sami sebi pokazali kako nas još ima; kako se nismo predali, pa umijemo i u tim beskrajno dugim i teškim trenucima jare i praznine pronalaziti smisao.

Konačno, ovo je fotografija koja je načinjena točno jedanaest godina prije ranije opisanih događaja; snimljena je pravim fotoaparatom a ne mobitelom (jer tada mi se još dalo uz mobitel nositi i fotoaparat, a vjerojatno su još mobiteli bili tek obične kutijice za pozivanje i slanje poruka) - i to nekim Olympusom na kojemu objektiv nije bio onako, izdužen, kao u pravih snimatelja, nego običan, izdužio bi se sam kada bih upalio aparat, više vam o njemu ne bih znao reći, a vjerojatno nisam znao niti onda. No, ono što povezuje ovu fotografiju sa prve tri - jasno je kao dan, ne samo onaj kada je snimljena - jest ista ta svjetlost koja tako moćno i lijepo treperi nad nama. Nije toga dana bilo tolike jare; vjerojatno je i osjećaj bio takav zato što smo bili pored vode, pa još tekuće, pa još hladne (uz koju smo čak zapalili i vatru, a i okupali se u njoj) - ali svjetlost se teško može zanemariti. Mislim, može i lako, ali je poslije malo teže s mrakom, nije li?