Marketing
Svjetlost
Ovo je slika šume u poslijepodne rijetko viđene jare. Dobro, prije svega valja reći kako je ovo snimljeno na visini od gotovo tisuću metara nad morem, pa ni jara nije bila tolika. No, naravno - kada je jara, kuda će jarac nego u šumu, a njegova Najdraža za njim; kao i obično, od rana je jutra pun obećanja, malo o osvježenju, više o raspoloženju - i tako - korak po korak, krpelj po krpelj, grašak po grašak znoja, brojeći samo one krupne (a vjerujte na riječ, ni malina nije nedostajalo, onih divljih; njih nismo snimali, nego jeli) pa onda - slika po slika; nisu slike nešto, nisam niti ja, ali svjetlo jest, zar ne?
Ovo je ista ta slika, rekli bi diletanti u području fotografije, a i mnogim drugim područjima - samo malo kasnije. Valjda toliko kasnije da sam i ja morao mobitel okrenuti pod pravim kutem. Ili je panj bio daleko, ili je panj u meni, a ja daleko, to ćete najbolje razaznati ako se zadubite u sliku. Pardon, fotografiju.
Ovo možete vjerovati da je snimljeno isti dan kada i prve dvije, a i ne morate - kako vam drago; tko bi se sada toga sjetio; uostalom - kada je vruće, bolje da je što manje dana, ili sam u krivu, tko bi ga znao. Da li je uhvaćena izmaglica stvar moga nekakvog umijeća, puke sreće ili zamućenosti kao posljedice mojih drhtavih ruku, ili obična činjenica kojoj ne valja pripisivati ništa osim toga da postoji i - možda - da takvu nije toliko ružno za vidjeti - najbolje ćete sebi predočiti sami.
Zbog čega bi ove nevješte fotografije bilo kome uopće mogle biti važne? Ne znam, zaista; osim što bi mogle posvjedočiti o borbi protiv predaje. Strašno je, naizgled beskrajno i iscrpljujuće dugo ljeto, puno vreline, tišine i sasvim izgledne praznine, usred kojeg smo već u nekom času morali pomisliti kako će nas zauvijek progutati i da će s njime nestati i naše posljednje radosti; ovo su malene iskre, iskrice borbe koju smo protiv njega vodili: ne zato da bi se ono uslijed te naše malo smislene borbe pobijeđeno povuklo u sjećanje - jer sjećanje je sve što nam u toj i od te bitke ostaje, nego zato da bismo sami sebi pokazali kako nas još ima; kako se nismo predali, pa umijemo i u tim beskrajno dugim i teškim trenucima jare i praznine pronalaziti smisao.
Konačno, ovo je fotografija koja je načinjena točno jedanaest godina prije ranije opisanih događaja; snimljena je pravim fotoaparatom a ne mobitelom (jer tada mi se još dalo uz mobitel nositi i fotoaparat, a vjerojatno su još mobiteli bili tek obične kutijice za pozivanje i slanje poruka) - i to nekim Olympusom na kojemu objektiv nije bio onako, izdužen, kao u pravih snimatelja, nego običan, izdužio bi se sam kada bih upalio aparat, više vam o njemu ne bih znao reći, a vjerojatno nisam znao niti onda. No, ono što povezuje ovu fotografiju sa prve tri - jasno je kao dan, ne samo onaj kada je snimljena - jest ista ta svjetlost koja tako moćno i lijepo treperi nad nama. Nije toga dana bilo tolike jare; vjerojatno je i osjećaj bio takav zato što smo bili pored vode, pa još tekuće, pa još hladne (uz koju smo čak zapalili i vatru, a i okupali se u njoj) - ali svjetlost se teško može zanemariti. Mislim, može i lako, ali je poslije malo teže s mrakom, nije li?
Post je objavljen 05.09.2023. u 20:05 sati.