Doći će evo dan kada će baš za tebe netko upotrijebiti apoziciju komrad, vjerojatno onako slučajno, da se usput naglasi kako nisi daleko od sugovornika iako se s njime u osnovi ne slažeš, ali uostalom – tko si ti da možeš znati zašto je to bilo, i tko si ti uopće u toj priči; razumio si taj pojam u jednom pozitivnom smislu i imaš stoga razloga vjerovati da je u takvom kontekstu i upućen, pa te nečeg sjetio – i dobio si potrebu to opisati; to je zapravo puno važnije; to što neke sasvim male a snažne žigice sadašnjosti koje upale drugi ljudi - izazovu u našim sjećanjima.
- - - - - - -
Bilo je to doba kasnih sedamdesetih; u tim si godinama dovršavao dječaštvo i započinjao prvu mladost; nakon smrti doživotnog predsjednika, osjetit će se prvi dašak slobode govora, doći će novi val, mladost, bunt, pjesme, izlasci; no sada, sada je tvoj svijet još uvijek ograničen na tvoj dio grada; dolaziš u školu, boriš se sa smislom i teretom svakodnevice, mlađi si od ostalih skoro godinu dana, što je jako velika razlika u toj dobi; dečki već pod odmorom ne čitaju novine nego pipaju djevojčice – a ti se svemu tome čudiš; odlaziš i u muzičku školu sa notama pod miškom, tada ćeš stoput proklinjati starce što te u nju tjeraju – to je jako često izvor podsmijeha za druge, kao što je i činjenica da si mlađi; srećom, imaš visinu i dobre prijatelje, pa te se malo tko usudi dirati; kako bilo, to je doba sigurnosti i radosti; doba u kojem jedan osmijeh i jedna riječ mogu značiti čitavu planinu, ili odnijeti tvoju dušu u mrak – a to se, srećom, neće desiti.
Još uvijek odlaziš vani igrati se; sasvim je nejasno što bi to zapravo trebalo značiti, jer odavna već prestali ste igrati se kao mala djeca; nekada ste se igrali rata, sanjkali, preskakali mravinjake ili pikulali, sada samo ponekad zaigrate nogomet na crkvenom igralištu – a sve češće sjedite negdje na osami i pričate; nitko još ne puši; okovratnici postaju sve kraći, neki bijes u ljudima sve snažniji a hlače sve uže; jednog će dana netko doći među vas sa podrpanom majicom i to će biti opći znak za uzbunu. No, nije sada još došao taj čas; dugo je već prošlo otkada djevojčice nisu više s vama; tko će uopće znati gdje su nestale; viđaš ih još samo na putu do škole i u školi; sada je došlo grubo muško vrijeme, vrijeme u kojemu valja preživjeti; važno je stoga znati dobro igrati nogomet, zbaciti nekog tko te želi oboriti na pod, brzo se popeti na stablo, otresito i bezobzirno odgovoriti na svaku porugu; ne dopustiti bilo kakvom napadu na sebe da se razmaše.
Ono što je još važnije, to je doba učenja o zajednici u kojoj živiš. Od malih nogu jasno ti je da ljudi jedno misle, drugo govore a treće rade; tako je to svugdje oko tebe; kod kuće se ne govori ono što se govori vani i obrnuto – pa te takve stvari brinu, upadaju u oči, žuljaju. Želio bi živjeti tamo gdje se iskreno i jasno sve može reći čovjeku do tebe, no od rana shvaćaš da je takvo što nemoguće; ili ćeš biti ismijan, ili će nastradati tvoji najmiliji koji pri mnogim stvarima kada ih pričaju drže prst pred ustima i značajno te gledaju; ili će se desiti tko zna kakvo zlo – jer svi pričaju o nekome zlu, ali nikome se oko tebe baš previše zla ne dešava.
Ono čemu te uče, to je rad (slično je i danas: svima su puna usta rada, a nikome plaće); rad dobiva aureolu i čin svetosti; sada je važno učiti, kao što će sutra biti važno raditi i doprinositi napretku zajednice i svijeta oko nas; no odmah vidiš da nešto nije u redu – više se cijene oni koji više imaju ili izgledaju lijepo u odnosu na one koji nemaju ili nisu lijepi, već ružni. Važniji su oni što voze Datsune nego Stojadine ili Fiće; važnijeza sve oko tebe su djevojke sa dugim nogama i dubokim dekolteima od onih sa velikim očima ili sanjivim osmijesima. Ne smije se takvo što govoriti naglas, ali ti je iz ponašanja ljudi jasno kako stvari funkcioniraju; sasvim je jasno koliko zlo u tome svemu leži: ono zlo koje će kroz nekoliko godina izbiti na površinu i dovesti do rata; zato što smo jedno govorili kod kuće, a drugo slavili vani: otkad znate, živjeli ste u laži.
Sjećaš se svoje bake; posljednje godine života, a nakon djedove smrti bit će ih još jedanaest - provela je u kući, nalakćena na prozor s jastukom ispod lakata; udovice toga doba tako su dovršavale svoje životne puteve, ako ih oni još ranije ne bi odveli u krevet, da iz njega više nikada ne iziđu. Baka je imala više sreće; mogla je izići i sjesti u maleni vrt, uživati u prirodi, obrezivati grm malina ili hortenziju, čupkati travu, slušati radio i rijetko gledati televiziju, čitati i čitati i čitati knjige iz vlastite sobe pune tko zna gdje i kada kupljenih knjiga. Jedna od velikih radosti bila joj je promatrati ljude koji prolaze ulicom; no, da ne biste pomislili, nikada ono što je vidjela ili razumjela o tim ljudima nije zloupotrebljavala; malo je što od toga uopće izricala bilo kome; šutjela je kao zalivena kada bi bilo tko ušao u sobu pa je zatekao tako. Jedna od rijetkih stvari o kojima je znala nekoliko puta progovoriti vezano uz to bio je komrad Valjak.
- - - - - - - -
Nikada tog čovjeka niste zvali nikako drugačije, zato mu nisi niti upamtio ime. Živio je u nekoj trošnoj kućici oko Kruškovca, poslije je srušena kada je došlo doba novih zgrada i prometnica; ono po čemu je komrad Valjak bio poznat, to su bile dvije stvari: izgled i odbijanje. Valjak je vidno šepao, nije imao štaku nego neku čudnu cipelu koja je bila daleko viša i veća od druge, što je rezultiralo time da mu noge imaju otprilike jednaku duljinu; da bi se kretao lakše, često je zastajkivao i pridržavao se za ograde; govorili su da je negdje jednom davno stradao na poslu i da odbija novac, stan, pomoć; vjerojatno je živio od neke male penzije – jer kada god si ga vidio, imao je na sebi istu smeđu bluzu, crne hlače i kapu sa šiltom; bilo je to, za ne vjerovati, vrijeme u kojemu su invalidi imali prednost, stvarnu prednost; da li ste poslije čuli da je netko tko nije stradao u ratu nego negdje radeći - dobio stan ili još viče, a bi nekome takvo što bilo ponuđeno, a on da bi odbio?; to što je on nastradao nije poljuljalo njegovu vjeru u društvo; nije koliko sada shvaćam volio pojedine ljude – zapravo ga nikada nitko nije niti vidio da se uopće smije; i prema djeci bio je šutljiv i strog – nikada nikoga nije zapitao kako je, a kamo li da bi nekome dao bombon, ali se uvijek trudio sudjelovati u svakoj akciji Crvenog križa ili neke pomoći; neumorno je obilazio od kuće do kuće i prikupljao pomoć za nastradale, pa je dijelio potvrde, ceduljice, papiriće i odnosio to što je prikupio u nekakvu mjesnu zajednicu, upravu Crvenog križa, dom u kojem se prikupljala pomoć – iako, kako su svi poslije shvatili, upravo je on bio taj kojemu je pomoć prvome bila potrebna, jer je umro sam, bolestan, napušten, vjerojatno se čak smrzao jedne zime od gladi, nemoći i samoće, ne tražeći od ikoga išta. No, bilo je to već vrijeme u kojemu ljudi doista nisu brinuli jedni o drugima, vrijeme u kojemu je moguće da se netko pored tebe smrzne, umre, usmrdi, osuši kao stara riba iz nekog dalekog, sjevernog mora punog leda, daljine i pustoši. bilo je to neko novo, drugo vrijeme, ono o kojemu su starci njegove i bakine dobi pričali na cesti kada su uopće pričali; mi ćemo se sada još baviti vremenom prije tog vremena; vremenom u kojemu baka sjedi naslonjena na prozorsku dasku.
Živio je u tom vremenu komrad Valjak sam u toj kući za koju se uopće niti ne sjećaš je li imala vode i struje; pored nje biste znali protrčati ne zaustavljajući se; kada god bi pričao sa odraslima, čuo bi ga da se žali kako je nekome drugome teško, sad ovome susjedu, sad onoj starici do daleko na sjever, tamo pod Bijenik ili čak Šestine, pa da je zanemaren, da su se ljudi prestali brinuti jedni za druge, da su braća prevarila sestru ili djeca zanemarila oca, a susjed susjedu oteo zemlju, kokoš ili ženu, da dolaze loša vremena. I tako bi komrada Valjka (tako su ga svi zvali, a zbog čega, nitko pojma nije imao) baka ispratila tužnim pogledom kako se niz Sveti Duh u svome ponosnom šepanju spušta prema Ilici noseći pod miškom nekakav letak ili vreću sa crvenim križem na sebi; jedino što bi u tom trenutku znala prošaptati više sebi u bradu bilo bi „stari bedak, mogao je živjeti u stanu sa grijanjem ili domu, nitko mu neće reći hvala“, pa te pogladiti po glavi i opomenuti da ne daš nikome da te gazi i da brineš o sebi, a ti bi sa strahom gledao u tople, tamne bakine oči kao da će sada tu, iza ugla doći zlo i poklopiti te baš kako je i ime onog čovjeka govorilo, kao valjak.
I onda bi se uvijek desilo još nešto, nešto zbog čega nisi nikada baku uspio zapitati tko je zapravo komrad Valjak i zašto se taj čovjek nikada ne smije; valjalo je tada majci zamjeriti što se za ručak mora kuhati više nego treba, ili što se kupuju stvari koje nisu drugo do li obijest, ili što se ljudi svađaju, rastaju, rugaju, ne misle više jedni na druge, pa je baka nerijetko svoje zlokobne rečenice znala završavati tvrdnjom kako ništa drugo neće doći nego rat, kao najveće i najstrašnije zlo koje ljude može pogoditi, jer sve poplave, potresi, požari mogu se nekako zaustaviti i zaboraviti, samo ako ljudi brinu jedni za druge, ali rat i nastaje upravo zato što ljudi jedni za druge ne brinu – nego brinu za stvari.
I doći će rat, upravo taj rat kojeg je baka vidjela negdje u daljini, iznad svih naših glava poput lipe što gleda i vidi nad mladom šumom punom gusta šipražja i trava - kako dolazi, siguran i crn kao noć, samo ga baka dočekati neće; zauvijek će sklopiti oči negdje između datuma dvaju izbora one nulte godine kada se prvi puta biralo; na naše riječi da joj kući dovedemo nekoga po kome bi mogla glasati, samo je prezrivo odmahnula rukom, jer više od toga nije niti mogla pa niti htjela; nije mogla niti ustati, niti okrenuti se na bok, niti govoriti, pa se sjećaš kako si joj dva dana pred smrt donio neku kašicu za bebe iz apoteke s okusom kruške, raspitujući se kod stare magistre o tome što da joj kupiš – i kako su njene još uvijek iste, tamne oči gledale u tvoje koje si skrivao da u njima ne ugleda suze, posljednji put kušajući nešto što se zove voćem; zabranjenim voćem užitka i radosti.
U bakinu svijetu čak niti previše radosti nije bilo predobro; sumnjivo je bilo previše se radovati, barem na očigled; nakon smrti dvoje prve nedonoščadi kada je imala šesnaest i osamnaest, odmah nakon udaje, pa onda i smrti najstarije kćeri u dvadesetipetoj godini, tete Marije, daleko od kuće u stranom i nepoznatom svijetu u koji je pobjegla za ljubavlju, nakon nestanka majčinog prvog dečka na koncu rata, nakon što se iz tog istog rata djed jedva vratio živ nekoliko mjeseci od njegova kraja - kada mu se malo tko više nadao, nakon majčinih bolesti i njena neuspjela braka iz kojeg si izrastao kao iz nekog dijela vrta u kojemu nikada ništa nije raslo i kada se tome više nitko nije nadao, nakon nesreća svakojakih u užoj i široj obitelji, nakon prometne nezgode u kojoj ju je na pješačkom prijelazu udarila sama Hitna pomoć, nakon svih zala, nesreća, siromaštva i zlobe svakovrsne, baka se plašila otvorene i jasne radosti kao iznenadne ljetne oluje; bakine oči gledale su stoga u tvoje opraštajući se i ostavljajući ti tu palicu mraka, snova i odmjerenosti da je nosiš dalje – jer kada je prvi puta ugledala Najdražu i tebe zajedno, znala je o vama sve i nije joj više ništa brige za tebe preostalo; otada te gledala očima u kojima se vidjelo da se sama pita, odakle je taj u ovu prašinu pao, kao kakav meteorit u pustinju – pa ti poskrivećki u džep gura najslađi komad kolača ili smotuljak kakvih keksa, da ih vas dvoje podijelite kako se sreća već dijeli, šutke, beskrajno i u mraku.
Da, nekada su zaista zemljom hodali ljudi kojima nije bilo važno što i koliko imaju – i bili su prihvaćeni, možda ne sasvim, ali kao neko nužno zlo, kao neki sveti ljudi, jurodivi, oni koji nas opominju kakvi bismo mogli i kakvi bismo trebali biti; danas bismo takve ljude smatrali u najmanju ruku bolesnim čudacima, ako ne i opasnim po društvo; vjerojatno bi s opominjući uzdignutim kažiprstom, kao kakvi starozavjetni proroci hodali ulicama tražeći čovjeka svijećom, sve dok ih kakav brižan liječnik ili policajac ne bi smjestio u kakvu bolnicu ili ubožnicu. Kada te netko nazove komrad, a od onog doba sada je to bilo prvi put – ti ćeš se odmah sjetiti komrada Valjka. Baka je imala pravo i ono što si u njenim riječima naslutio, a od komrada Valjka čuo, stiglo je vrlo brzo; prvo su stigle godine zanosa i nikome znano otkuda - rođene nade u novi početak, a potom godine koje su pojeli skakavci, godine koje su pojele kasnu mladost, godine rata, smrti i neimaštine; konačno je stigao ovaj svijet u kojemu je jedino važno tko koliko ima i kako izgleda – i gotovo ništa drugoga.
Pa kada ti netko spomene kakvog komrada, dođe ti toplo oko srca: možda smo životom mogli niz strminu prema Ilici otšepesati tiho i skromno kao komrad Valjak, ne trebajući puno a dajući svakako više od onoga što se dobije; to što bi nas mnogi smatrali čudacima bilo bi puno manje važno od toga što bismo, samo da nas je više bilo takvih – mogli spasiti svijet; hajde – teške su to, preteške riječi – svakako da ga od sebe sama spasiti nitko uspio ne bi a ponajmanje mi ovakvi kakvi smo, ali smo barem za milimetar mogli učiniti da ga još i naša djeca mogu doživjeti upravo tako lijepim, bogatim i sretnim kakvog smo ga na dlanu držali mi sami, ne znajući da se svijet na dlanu ne može držati. Svijet može stati na dlan, ali dlan ne može stati na svijet, nego samo u njega; da bude isti onakav kao i milijarde drugih. Kada to shvatiš, nikada više nećeš poželjeti napisati ili reći nekome nešto ružno – ako to i poželiš, brzo ćeš se od takve tmine obraniti običnom kutijom žigica; puno je važnije paliti žigice u tuđim dušama, tako kako neki dobar čovjek s vremena na vrijeme upali u tvojoj, pa pomisliš, možda bih i ja mogao tako?
Dlan stane u svijet, da budu jedno.
Post je objavljen 10.09.2023. u 21:24 sati.