Planine služe tome da bi se prelazile, a ljudi - i zato da ih prelaze, između ostaloga. Dobro, ima nešto i u tome da se planine vidi, sačuva, doživi, razgovara s njima – ali mi smo nekako u posljednje vrijeme osmislili projekt prelaženja; valjda smo sada stigli u to doba. Još tamo na početku vremena epidemije, sasvim nezavisno i samostalno, prijeći ćemo nas dvojica, moj prijatelj i ja, svaki svojim putem iz županije u grad, čak i kada se to neće smjeti; tko će ovakve dangube uhvatiti i staviti pod kontrolu. S državnim je pak granicama uvijek bilo malo teže; no sada ih više nema – barem ne onih koje se ne bi smjele prelaziti gdje ti padne na pamet, tu u našoj blizini – i tako smo odlučili ispuniti davni zavjet, još iz doba kada smo kao klinci znali skucati nešto jedinstvene valute da po nekim Mokricama ili sličnim otmjenim mjestima popijemo kavu ili čak pojedemo voćnu salatu. U četvero, razumije se, kako je i bio red.
Pothvat – sada smo opet ovdje, u ovom vremenu - nije lagan, ali osim prilično truda (sveukupno možda oko deset sati hoda, ili čak koji dulje) traži i puno vremena. Dakle, neizvediv je u jednom danu, barem nama – netko mlađi i spremniji možda bi za dugih lipanjskih i srpanjskih dana uspio i takvo što: iz Sošica se popeti na Svetu Geru, spustiti se na Gospodičnu, pa onda polako preko Krvavog kamena, Miklavža i Cerova loga pored Pleterja završiti put u Kostanjevici ob Krki. Filozofija čitave priče jest u tome da se pothvat ne poduzima vozilom – jer onda se moraš spustiti tamo gdje si ga i ostavio i čitav koncept prijelaza pada u vodu. Dakle, barem na jednoj strani, čovjek ovisi o javnom prijevozu – koji se ovog puta, kakav bio da bio – sa svim malenim autobusima privatnih koncesionara, na našoj strani pokazao puno praktičniji i bolji od slovenskoga. Ako ništa drugo, onda barem zato što ga ima i što nije veliki problem saznati vozni red. Dobro, recimo – u Jaski je vozni red istaknut na stanici na kojoj ne stoji dotični autobus, nego stotinjak metara dalje, s druge strane ceste, ali Bože moj, nećemo sada tražiti dlaku u jajetu.
Do Sošica nije baš lako stići; treba promijeniti barem dva, a možda i tri autobusa ili pokoji vlak; nakon ljetne oluje žumberačka prometnica koja spaja Breganu i Krašić prolazna je još uvijek samo za uža vozila (baš negdje nakon mjesta gdje se u Novom Selu Žumberačkom odvaja cesta kojom se možete preko Gadove peči spustiti u Brežice ili Kostanjevicu). I tako, vijugajući preko Lulića, Cvetkovića i Pribića, hvatajući priključak i za malobrojne stanovnike u Gornjoj Vasi i Petričkom Selu koji su sada ostali bez autobusne linije (jer Žumberak, to je kraj od nekoliko preživjelih staraca, pun mjesta nevjerojatne ljepote i mira) – stići ćete u Sošice, zabačeno planinsko mjesto u srcu Žumberka, pod samom Svetom Gerom. Sada je ovdje veliki posjetiteljski centar; ako nema ništa od posla i mladosti, bit će jednog dana možda od turizma; iza centra nogomet igraju bučni volonteri; mladost sa svih strana kontinenta koja dolazi ovdje čistiti smeće i pomagati oko organizacije; ne može se reći da nije ohrabrujuće takvo što vidjeti; dječica su pristojna i zaigrana; pozdravljaju nas sa strahopoštovanjem kada kažemo da ćemo prijeći čitavu planinu; vjerojatno pojma nemaju da bi oni takvo što, samo da im je dati i pustiti ih zajedno, obavili a da i ne primijete. Ovuda smo hodočastili davno, posljednji puta još za zimskih pohoda na Geru koje je predvodio Mile Vranešić, sa snijegom do barem koljena; sada je od Sošica na sjever probijen udoban pješački put koji siječe šumsku cestu pa preko predivnih livada Kaštanice vodi do samog vrha. Malo putem, malo cestom kroz stoljetne šume i nedirnute planinske travnjake, pa pored najvišeg vrha županije (Hranilovićeva) stižemo do pod sam vrh Svete Gere, dok nas bodre prizori gorskih livada pod oblačnim, skoro tmurnim nebom. Visoko smo, preko tisuću metara; ovo je mjesto koje dodiruju oblaci – kao da nas opominje vjetar što šušti u bogatim busenima gorskog bilja.
Na vrhu se s naše strane nalazi kapelica svetog Ilije, čije ostatke sada štiti moderan krov – baš kao i slovensku kapelicu nekoliko metara dalje; nakon nekoliko sati hoda vadimo vreće za spavanje, što će se zamalo pokazati nepromišljenim, jer vrijeme protječe dok se nakon jela odmaramo na klupama pri vrhu u zavjetrini. Kako će se kasnije pokazati, ta odluka zamalo da nas je stajala spavanja pod vedrim nebom.
Spavanje pod vedrim nebom? Dobro, ponijeli smo mi i vreće; klupe ispred Gospodične su široke i nove; no spavati u krevetu ipak je bolje, vjerujte, barem u ovim godinama. Naspavali smo se u životu kojekuda, od jelovih dasaka do gola betona; izdvojiti nekoliko eura pa spavati u čistom, udobnom i suhom sigurno da nije neka dilema. Činjenica je da su planinari svih zemalja nekakvo zasebno pleme čiju je pripadnost jako lako dokazati – iskaznicom nekog društva; pleme koje bez obzira na državne granice još uvijek daje jednake popuste po domovima i to svima. Tako eto stižemo i do doma na Gospodični.
Dom na Gospodični sa slovenske strane vrha – nekih četrdesetpet minuta ili sat vremena silaza – zatvara se već u šest navečer; mi stižemo doslovce u posljednji čas, pa nam domar stiže podgrijati ričet s povrćem i gulaš u pecivu i ostaviti ključeve prije nego se spusti u civilizaciju. Dom je nedavno obnovljen (kako se najavljuje i za nekoliko naših domova na krucijalnim pozicijama, a napose Snježnik i Risnjak), pa spavanje u njemu predstavlja poseban užitak; nas dvojica smo zapravo sami u čitavoj planini!
Stigli smo pojesti ukusnu večeru, nakon što smo posljednji pošteni obrok pojeli još ujutro, a poslije tek malko grickali ono što smo ponijeli u ruksaku, iako od umora i kasnog trenutka za ručak zapravo i nismo toliko gladni koliko bi čovjek očekivao; to je s radošću prihvatio naš lijep i nezvan gost, koji je strpljivo čekao ostatke sa stola, uglavnom – meso. Tiha i spokojna životinja, sva joj duša stane u oči – a ako to nije njena duša, onda je tvoja kada je te oči u se upiju; da joj nisi dao ništa, razumjela bi bez ijedne misli na osudu – jer, mogu li uopće ovakve oči nemati misli iza sebe, negdje duboko, u onim dijelovima svijeta u koje još uvijek ni blizu nismo uspjeli doseći?
Ujutro dočekujemo domara i krećemo već vrlo rano za ovu visinu, kako da smo u Alpama – pred nama su deseci kilometara i obećanje nekog dalekog autobusa, pa preko Krvavog kamena i Miklavža hvatamo priključak za spust prema sjeveroistoku. Šteta što je glavna prometnica na planini bliže domu na Gospodični, ili je to zapravo sreća, tko bi ga znao – jer predivno područje Miklavža, koje čine divne travnate gorske livade – tako ostaje zapostavljeno. Uistinu, puno bi ljepše bilo spavati u domu na Miklavžu, koji je radi svog smještaja nekako više sa strane – zatvoren i nije moguće pronaći tko bi ga vodio; baš šteta. Da je ovdje moći provesti nekoliko ljetnih dana u godini, sa šatorom ili čak u domu; valjalo bi pronaći gdje i upitati za ključ u nekom lokalnom planinarskom društvu; možda bi uspjelo – pada mi sada na pamet.
Nakon kratkog uživanja u tišini gorskog jutra započinje vjerojatno najteži dio puta; prilično strmoglav spust od nekih sat i pol u područje kanjona potoka Pendirjevka, pravi pravcati vintgar – kako bi lijepo rekli rječiti Slovenci za usku dolinu kojom šumi i buči kakav potok ili rječica. Savladavamo ga s dužnim oprezom pogotovo po naša koljena, štapovi su zlata vrijedni, pa se nakon okrepe – više one za oči i uši, a manje za usta - dobro utabanom cestom kroz šumu, uz pjev ptica i šum potoka spuštamo do sela Cerov log; tu prestaje pravo planinarenje i počinje dugotrajno i naporno hodanje prometnicama prema Kostanjevici ob Krki. No, srećom, vrlo brzo – već negdje iza Šmarja, nakon par kilometara, nakon što smo u malenom dućančiću u posljednji čas uspjeli pronaći neki sladoled i bocu hladne vode - pronalazimo predivnu prečicu najvećim dijelom kroz šumu, koja će nas dugo i položito, ali sigurno - preko hrpta na vrhu brda i malenih sela Vrbovce, Kočarija i Ržišče dovesti do pred samu Galeriju Božidara Jakca u Kostanjevici.
Naravno, najveći problem je sunce tamo gdje put ne prolazi kroz šumu nego kroz zaseoke; dani su još uvijek ljetni a ne jesenski, pa se treba štititi kapama i maramama, kako tko znade i umije. Usput prolazimo pored glasovitih vinograda i voćnjaka, zobljući u slast i pokoje zrno već sasvim dozrelog grožđa; u blizini je i samostan Pleterje, predivno mjesto spokoja i tišine mnogima poznato i po sjajnim vinima i odličnoj rakiji kruškovači; danas bi to bilo prenaporno i premalo je vremena za Pleterje, na koncu čak i za ulazak u samu Galeriju u kojoj je stalni postav fascinantan; to je dobar motiv da se u ovaj kraj dođe još bar jednom prije magle, kiše i zime, samo drugi put vjerojatno ipak na četiri kotača.
Pojam vlasništva i ovdje je stigao u svaki zakutak; više se ne može preko livade kako ti padne na pamet; gotovo svaka ima neku žicu ili traku po kolcima, a između njih pasu krave i pokoji konj. No, tko bi nas dvojicu naučio pameti i redu, mi često zabrazdimo suskrofirajući (tako je jedan moj prijatelj, pokoj mu duši, nazivao kretanje planinara po uzoru na divlje svinje i njihovo hvatanje azimuta); i tako- eto nas u nečijem vrtu, niti dvjesta metara od asfalta koji se nazire; srećom, pored vrta je dobroćudna gazdarica koja nam odzdravlja i pri tome nas upozorava da pazimo, pa kada ja pitam zašto - da nema neki bik na ledini, uz osmijeh nas poziva da sjednemo i odmorimo; što će, vidi umorne bedake na putu; učtivo odbijamo pravdajući se skorim polaskom autobusa iz Kostanjevice, pa nastavljamo dalje.
Pri kraju puta, možda niti tri kilometra od cilja, hvata nas već velik zamor, možda i pokoji grč – iza nas je već skoro šest sati hoda, ne sasvim bez uspona i s možda tek dva zaustavljanja na po par minuta; pronalazimo lijepu vikendicu s pogledom u kojoj nema nikoga a uz kuću su dvije klupice s naslonom u hladu, kao stvoreno za obećavajući kratak odmor prije posljednjeg spusta. Tu prestaje putovanje nogama, ili ono od sada dobiva manje značaja: to je mjesto na kojemu počinje putovanje mislima; putovanje koje je svakom čovjeku daleko važnije, a često i teže.
- - - - -
Kako god da okreneš, ovaj put prilično nas naime podsjeća na rat i prohujalo vrijeme što nam je ograničavalo ovakav pothvat kroz tri desetljeća; nekada smo sanjali o prelasku, a nismo imali vremena, pa baš ni novaca za takvo što – još nismo niti imali zaposlenje, nego samo obećanje budućnosti; poslije se dalo – ali nije se smjelo; sada su svi ti uvjeti manje ili više ispunjeni, čak su i obećanja o budućnosti ispunjena još kako, samo treba snage i dobre volje, a toga još uvijek hvala Bogu imamo; ne previše, nego taman koliko treba da možeš poduzeti ovakvo nešto.
Natežem traku za koljeno za koju sam Najdražoj obećao da je neću skidati pri silazu; ja sam u kratkim hlačicama, lako je meni.
Prijatelj je u dugim hlačama. Teško je hodati sunčanim dijelom dana po vrućini; on ima strašnih iskustava s krpeljima pa radije nosi duge hlače; ja sam ipak takav kakav jesam bezbrižniji i bedastiji; dovoljno mi je ponekad u tu svrhu protrljati noge rakijom iz pljoske kada mi se već ne da kopati po ruksaku i tražiti neki maleni sprej što mi ga je Ona tutnula u zoru prvoga dana – okupat ću se na kraju u Krki, neću toliko zaudarati po javnom prijevozu. Gotovo na svakom kilometru nešto nas sjeća vremena koja su iza nas – a i prijatelj šuti, puno više nego bi inače takvo što činio; znam ja dobro što ga je spopalo.
Šutjeti kada je teško, to je odlika najboljih, mislim - pa ga malo želim upitati o tome. Tada ga pitam je li i u ratu trpio takvo što – misleći na vrućinu - ili su se nevolje dijelile naglas (sjećam se ljudi koji su svaki fijuk granate ispraćali dobrim gutljajem rakije); za razliku od mene i mojih deset-jedanaest mjeseci koji su u barem hladnijoj polovici čitave te jeseni, zime i proljeća obuhvaćali švejkovanje u inžinjeriji, uz nešto onakvih dana koje odavna već nekako nastojim i uspijevam zaboraviti - prijatelj je kao dragovoljac doslovce čitavo vrijeme bez izuzetka bio na prvoj liniji i prošao razne rajiće, stare i nove gradiške, novske; mjesta koja su se branila s nekoliko pušaka držeći se noktima za rub provalije - dok su se noć ili dvije čekali tigrovi i gromovi da ravno iz tamića i autobusa, još s transportnim vrećama i ruksacima na leđima - ulete među zgrade, zaklone, puškomete, netom iskopane rovove i spase stvar – ako je uopće bilo prilike iskapati ih.
Dragovoljci tog rata bili su mahom stariji od nas; računalo se da je poštenije i sigurnije da ostanu oni koji su svoj put tek započeli; ja sam ipak bio dovoljno savjestan a bedast da fakultet završim tri mjeseca prije pune četiri godine ("vuči se, mi bumo hmrli, kaj bu z tebe onda bilo", zdvajala je baka prije nego će zauvijek usnuti), umjesto da sam studirao godinama i tako dočekao da u manje od pet godina pomru svi moji stariji; zato sam uletio u taj rat kao što pčela uleće u ovo slabo sazrelo grožđe: da bih preživio okružen smrću. Moju obitelj, kao tek dvadesetineštogodišnjaku sa puškom, meni rat nije odnio gelerima i mecima nego bolešću i jadom: baku jer ga je osjetila u srcu i uzduhu netom prije nego je stigao; majku jer prepukla od brige za mene i strahota o kojima je svakoga dana poluslijepa slušala; oca jer je iza majke u njemu preostala takva praznina da je se nije moglo ispuniti kada je uvidio kako sam ja u svoj život već otplovio.
Rana je jesen; niti ljeta, niti zime, ništa nas one strašne godine toliko duboko i tako snažno ne može prisjetiti i prizvati je kao dani rujna; dani u kojima je čitava priča započinjala, jer tek možda mjesec dana ranije shvatili smo da unatoč svim našim nadanjima i ufanjima - neće biti mira, pa smo te trenutke, trenutke početka - najbolje upamtili; u toj smo se nevolji i novoti snalazili kako je koji želio, morao ili umio; sada samo još šuteći molimo da se baš nikada više nikome ne ponove.
Prijatelj na moje riječi ne odgovara ništa – nazirem mu sada već sjenu na licu, dovoljno je bilo razgovora s pogledom na prošlost; vidim, i on je već puno toga uspio zaboraviti, a na žalost, imao je što; osjećam da o svemu misli što i ja – da smo imali sreće – pa šutimo i zahvaljujemo toj sreći što nas je sačuvala za ovakve trenutke. Istinska vrijednost prijateljstva u tome je što nakon tolikih godina možete o većini stvari, pogotovo ovakvih stvari - zajedno šutjeti i razumjeti se.
Ječmište, Pliješ, Kaštanica, Gadova Peč, stara i nikad zaboravljena mjesta i toponimi; zavjet o svjetlu koji je tu negdje, na njima ili pod njima dan još davno, davno, kada smo svoje djevojke odvodili na izlete s jednom jabukom, konzervom sardina i pokazom koji je važio do ruba civilizacije; čak prije vremena u kojem su se na Trdinovom vrhu gradili besmisleni bunkeri i grudobrani na koje smo napadali golim prsima, ruksacima i praznim džepovima, pa si po onom mokrome snijegu na siječanjskim pohodima do vrha – jer opasno je u to doba godine ići gore sam - tada već kao pravi pravcati građanin, subjekt, namjernik što je svojim vozilom doplovio do samih Sošica - morao paziti u koju ćeš državu stati.
Mjesto kraj klijeti prepuno je sjećanja na prošlost; pravi valovi osjećaja preplavljuju nas uz tiho šuštanje lišća na čokotima i graške znoja što se cijede niz čelo; njega neki od tih osjećaja vežu uz sada već davne ljubavi (sve moje stanu, je li, u jednu jedinu pa su i davne i sadašnje istodobno; Slovenci imaju krasan izraz, sodobno - za sve ono što nam se upravo dešava). Ne znam za žene, ali znam za djecu: ako je za ikoga šteta, onda je za toga mog prijatelja šteta što nije otac; no umjesto toga generacije njegovih đaka presreću ga ganuti i radosni kada ga sretnu u gradu još godinama poslije; to ne može biti nego od dobrote što ju je u njima posijao; takvim se svjetlom on izborio protiv tmine.
Ovdje je dakle fotografija nas dvojice; izgledamo tako da je bolje da je, ako to morate, gledate mislima nego očima; sve sam te fotografije snimio ja, vidite već kako nevješte, i ove koje se vide - i one koje se ne gledaju, pa ako tko misli da nisam, neka sam na leđa uprti dobre dvije litre vode, kakav hljeb ili komad slanine - i pođe od Sošica do Kostanjevice tražiti ono što sam nekome iz njegova rođenog fotoaparata ukrao, lijepeći ovdje kao svoje.
Ili kao, je li, naše.
Evo nas dvojice još uvijek na onoj klupi pored klijeti; nije priča zalutala ako mi jesmo u goricama; minute lete, obećanja prijete. Kako će obećanja prijetiti nego smješkom? Vidim, nije vrijeme od šutnje; na kasnoljetnom vjetru što se diže počinju klepetati prvi legendarni klopotci i glasati se čvorci; čuje se dovikivanje prvih berača iz vinograda; vrijeme je da se pođe dalje; prtimo sada već lagane ruksake na umorna leđa i započinjemo posljednji marš u nizinu, lijeva, lijeva, lijeva; dok breme sjećanja iza nas sijeva. Zato započinjem glagoljati o mojim uobičajenim glupostima, znate vi već kako to meni dobro ide; velim kako su nekada berbe znale čekati barem da ti jutrom malo mrznu ruke kada na leđa stavljaš brentu, vrijeme se stvarno izmijenilo; pa vremena i postoje zato da se mijenjaju – veli prijatelj - i mi se vedri, spokojni i dobro opečeni suncem dovlačimo na prag našeg cilja, predivne Kostanjevice ob Krki, gdje bi nas, po nekoj obavijesti s Googlea, kroz možda sat ili sat i pol trebao čekati autobus.
To je eto baš toliko vremena da se osvježimo uz Krku i prepustimo joj.
Sjedamo uz rijeku; vrijeme kratimo namakanjem, ja eto čak i ne baš dugim kupanjem u hladnoj i čistoj vodi (uvijek je dobro ponijeti bokserice u boji, ponosno govorim sam sebi kao da sam neki praktičan lik); znam u sebi da me tih nekoliko mirnih, zelenih rijeka što ih uvijek možeš zateći između Karlovca i Otočca poslovično pročisti, pomiluje, smiri.
Držeći glavu u razini vode prisjećam se dana kada smo tim rijekama plovili veslajući i živjeli uz njih po nekoliko dana, sada je dovoljno samo ovako ih s vremena na vrijeme posjetiti i pozdraviti ih. Brišem se poslije kuhinjskom krpom što sam je slučajno strpao u ruksak, pa mi dva dana služi kao sasvim praktičan ručnik; skuhat će se s bijelim rubljem u mašini, mislim poduzetno; odlazim u grmlje i presvlačim se s košuljom svezanom oko pasa; svejedno mi je više što će drugi ljudi misliti o meni – a drugih ljudi zapravo niti nema, jer gotovo da je vruće ljetno poslijepodne; više je pataka što ih hranimo posljednjim komadićima kruha; patke o nama ne misle ništa, njih taj neki osjećaj kompeticije, gledanje svisoka – nije još obuzeo, nego veselo i otmjeno plutaju u zelenoj vodi pristojno uvažavajući da su i braća ljudi konačno malo stigli do vode.
Kakav lijep izraz, brat čovjek, pomislih dok gledam jednog gizdavog patka zelene glave i sjajnog smeđeg perja. Brat čovjek, brat patak, brat pas. Baš kao i ono šutljivo gladno pseto s Gospodične na fotografiji: toliko tišine i spokoja danas je već u nas ljudi teško pronaći. Dobro, možda je ovdje među patkama bila i pokoja sestra; one su malko neuglednije i vanjski im pokrov pršti sa manje detalja; imaju druge metode kako privući pažnju – no u te metode odavna već ja se sve manje razumijem i sve me manje zanimaju.
Možda sam one stvari što smiruju i koje nipošto ne bismo smjeli zvati metodama - vidio u očima jedne stare bake što je od Jaske jučer putovala onim autobusom s nama sve do samih Sošica, pozivajući nas da dođemo u muzej i pričajući o tome kako ih znadu posjetiti kartuzijanci iz Pleterja, ovako – na noge, pa preko gore – kao mi; zato se za nas valjda toliko i zainteresirala. Bila je obučena jednoobrazno, s nekim dugim pokrovom na glavi, možda je to znak nekog pripadanja ili odudaranja, sve manje me zanima to kako ljudi izgledaju ili kako su obučeni – ali po njenim očima nipošto nisam stekao dojam da želi odudarati; ono što je bilo puno važnije, što je bilo tako lijepo, veliko, očito, to su njene žuljevite ruke, tople oči i smiren glas kojim nam je pričala o tome zašto autobus umjesto da se popne ravno na Sošice kruži Žumberkom, o tome tko je još ostao u kojem selu od Hartja do Kalja i o tome tko od tih ljudi ostavlja otvorene prozore da se kroz njih mačke mogu skloniti od hladnoće i nevremena.
Stiglo je u moj život i doba u kojemu nisam više uopće daleko od dobi tih tihih i pogrbljenih baka koje na svim meridijanima i paralelama prve započinju razgovore s namjernicima; ono što one oduvijek imaju a ja još uvijek nemam, ili ne umijem toliko dijeliti ljudima kao što su one oduvijek umjele – podsjeća me na to kojim bi putem dalje trebalo poći i kuda stići. Bilo bi nepristojno da sam tu staricu punu nekog smirenog osmijeha zamolio da mi u onom autobusu što nas je gotovo dva sata zanašao sad na ovu, sad na onu stranu – pozira za fotografiju; čovjeku poštenih namjera u ovakvom vremenu sasvim bi dovoljna trebala biti i njegova mašta; slikati bez pristanka, to nisam odlučio činiti, i tako – morat ćete zamišljati, što ću vam ja, ali neće vam to biti baš teško; vjerojatno je samo potrebno da se sjetite svojih baka, i da još možda malo pomnije koji put pročitate ovaj nespretni odlomak; barem šest sam ga puta mijenjao, pisao i dopisivao, barem to mi nemate razloga ne vjerovati.
Na ovom mjestu vam dakle stoji fotografija te bake; puna je megabajta i igre svjetla i sjenki kao ono grožđe pčela i sladora; po njenom osmijehu svaki od nas poznat će dokle je stigao na tom putu od mete do sošica, samo što se u te sošice ne odlažu ne daj Bože puške (soha, soška, sošica) nego osmijesi i spokoj. Čudo jedno koliko ovo putovanje, vidite, vuče na rat.
Kada provedeš najveći dio života tamo - to sad pišem pod fotografijom ove starice, bake, putnice - pod onim brdima i šumama, gdje je malo ljudi, a puno rada na zemlji, sa životinjama ili biljkama, kao starčad što se vozi tim autobusima radi nekakvih liječničkih doznaka, recepata, uputnica, bankovnih računa, radi tisuća poslova što ih čovjeku nameće zajednica da bi joj dokazao kako je dostojan u njoj biti i živjeti; kao dobre vile i anđeli poljima u svitanje ili sumrak, za tko zna koga i zašto, među pustim selima raspadnutih kuća i raspalih puteva - počneš više cijeniti stvari kao što su nebo, zemlja, drveće ili voda; odnos s drugim ljudima postaje ti tada sve manje važan, pa makar o njima doslovce i ovisio. Prihvaćaš slabost, bol, nestanak – kao neumitne životne činjenice od kojih se možda možeš negdje nakratko sakriti, ali im umaći ne možeš; ako ih proživiš i doživiš barem na čas u takvoj snazi i redu kakvog pruža zaboravljeni i osamljeni kraj poput tog nevjerojatnog Žumberka, možda će ti pasti lakše na dušu.
Tako kako danas izgleda Žumberak, možda će jednog skorog dana izgledati neko puno šire i veće područje – možda će takva pustoš i bogatstvo u isto vrijeme stići do samih rubova našeg današnjeg svijeta, pa će on izgledati baš kao mjesto gdje je nekada bujao život kojemu se čudimo i snebivamo se nad njim; nad činjenicom da su nekada ljudi živjeli s malo ili nimalo stvari, a opet da su bivali radosni; da su im životi bili kratki, ali baš zato vrijedni i važni i da ih pored svih nevolja što su kosile kao oštra kosa travke na livadi - nisu odbacivali i uništavali ih, kako to danas žalostan broj naših suputnika u svijetu čini sasvim svjesno, u strahu od praznine, trajanja, besmisla.
Jesmo li mi sve to u se primali već onda, kada smo pred nastupajućim paklom onog rata kojeg smo više osjećali, a manje poznavali - kao djeca žudjeli za nikakve novce kupiti nekakav kućerak tko zna gdje u tom zelenom raju, pa maštali živjeti tamo poput posljednjih ljudi na zemlji, ili smo tada još samo pričali gluposti, kao što ih pričamo i danas – tko će znati; ono što vjerujemo da nam se kao ponajveća sreća u životu zbilo – to je da nam nitko nikada nije počinio toliko zlo da ga ne bismo uspjeli prestati mrziti.
Još bolje, ništa nam se takvoga desilo nije – da se ne bismo voljeli zagledavati u nečije oči, pa makar taj poticao s one, druge strane, koju smo nekada doista smatrali drugom, a druge strane svako se malo mijenjaju, nestaju i pretvaraju iz jednog u drugi oblik – jer tako su nas učili oni stariji, mudriji, iskusniji, a sada vidimo da u toj priči nema baš previše strana, nego samo milijuni pokušaja, pogrešaka i ponavljanja; vječito učenje i traženje smisla.
Svatko će, baš kao što je i došao, na svoj konac stići sam, često preplašen i gol; možda taj prizor izgleda baš ovako kako to ja činim, dobro – u nekim gaćama, nije red – silazeći u onu hladnu, zelenu rijeku kao list što u nju pada iz nekad moćne i snažne krošnje. Iz rijeke si izišao u neki korijen - da bi postao dio krošnje, iz krošnje ćeš otpasti u rijeku – a samo si mislio da si nešto posebno i svoje. Pa se molim da i u taj, posljednji čas, kako god da on izgledao - mogu ući barem s nekim smiješkom; ne možda s nekim švejkovskim smiješkom olakšanja, nego barem smiješkom pomirenja poput ove bake; kao kada silaziš u hladnu rijeku a morao bi glasno vikati od neugode, no ipak se od srca smiješ, jer znadeš da do sljedećeg kasnog proljeća u nju više nećeš moći ući niti gležnjem, a kamo li pupkom ili ramenom.
Kupanje u rijeci u drugoj polovici rujna; no, to je nešto zaista novoga. Ništa mi više ne može izbrisati taj smiješak s usana, dok trpamo stvari u ruksake i polazimo prema mjestu na kojem bi se trebao pojaviti autobus za Brežice.
Naravno, nema autobusa; nitko ni o kakvom autobusu pojma nema; tako sam i u Jastrebarskom primjerice zapazio: čovjek stoji i puši u dvorištu, pa kada ga pitaš za centar mjesta, odgovara – ne znam; vjerojatno je više do nas nego do njih; to kako mi izgledamo sa svojim ruksacima, škornjama, starim košuljama i bradama, sigurno da ne ulijeva povjerenje; misle ljudi – bolje je da takvih s lica zemlje čim prije nestane, ili da barem zalutaju što dalje od nas; pošten čovjek nema zašto besposlen lutati licem zemlje.
No, ako nema dobrih savjeta, ima još dobrih ljudi; dok sjedamo na pivu smirenja u nekakav rokerski kafić, ili se barem tako zove, dobivamo obećanje kako počinje specijalna operacija evakuacije – i doista, za niti tričetvrt sata, prevaljujući nesebično i plemenito u blaženo popodne vikenda više od trideset kilometara u jednom smjeru – iz našeg malog sela dolazi odvažan spasitelj, pa kada nutkamo pivom, ćevapima, filekima, ili barem kolačima u obližnjoj slastičarni – odbija, uz izraz lica, pa što je vama dečki, idemo nazad, utakmica je u šest!
Eto, da znate, ako ikome padne na pamet ovakvo što, organizirajte sebi prijevoz iz Pleterja, Kostanjevice; možda radnim danom tamo ima nečega, ali vikendom nema ni dućana koji radi; tko zna, pitamo se umorni, je li pametnije bilo isplanirati prijelaz u suprotnom pravcu – vidiš kako javni prijevoz s naše strane planine funkcionira bolje, bar znamo za što smo se borili, da možemo vozati se prašnjavim makadamima davno umrlih sela - bockamo se više pogledima no laktovima pod rebra. Ma dobro, pogledavamo se – ali gdje bismo se tamo okupali nakon svega i saprali sa sebe ovaj smrad, znoj i prljavštinu desetaka kilometara koji su iza nas, valjda u nekoj ledenoj Kupčini; mogla bi i ona možda poslužiti. Naše su rijeke (kakav sklop: kao da rijeke mogu biti nečije, možeš samo ti biti njihov) hladnije, brže, surovije; naš svijet nije stvoren za besciljne lutalice; ionako sve manje znamo kamo pripadamo – o tome najbolje govore granice po dalekim čukama i ledenim potocima kojih više nema i koje možeš prelaziti kako te volja, samo ako te volja.
Blago tebi, dodajemo u glas, svaki svoj – sada smo već opet s ovom dugom i teško prohodnom pričom u našem vozilu spasenja - pa razgovaramo o nogometnim utakmicama koje se moraju pogledati, kako vozač kaže (jer ga ne zanimaju naša blagoglagoljanja o obližnjim mjestima užitaka: Otočec, Boršt, Stojdraga); mi ćemo pod tuš pa nakon gledanja u oči - svaki u svoje najdraže i najvažnije - uhvatiti posljednje stranice nekih knjiga koje nam je u gore na leđima bilo preteško nositi, svaki svoju. Upućujem našem vozaču pitanje - sada smo već valjda negdje oko Bušeče Vasi, tu vam je onaj riječni otok kojeg sam ovdje opisivao negdje početkom srpnja - kada je prva sljedeća, mislim na utakmicu; vjerojatno u utorak ili četvrtak, veli; poluglasno mislim – sve će to pozlatiti puna tepsija neke dobre štrudle, koju će Najdraža smotati ispod srca, takve su najslađe; Njeno srce toliko je da u njega stane skoro čitav svijet, skupa sa ljudskim dušama i toplim štrudlama, a gdje nećemo nas dvojica-trojica gladnih namjernika; ne znaš ti, mladiću, o tome još puno; naučit ćeš – na lakši način, a ne kao mi, hvala Bogu. Veli vozač, a zašto pitaš, to za utakmicu, znade on da ja takve stvari gledam rjeđe od njega; rekoh, ma ništa, ništa, onako, pa kroz glasan smijeh, čini mi se sasvim umjesno, dodajem kako pitam za prijatelja; samo ti tada nemoj onako muški večerati, vidjet ćeš već kada dođe vrijeme prvog zvižduka.
Medvednica, Samoborsko, Velebit, Učka, Komna, Vogel, Črna prst, Risnjak, Ivanščica, Klek; dobre su gore što ih čovjek pređe u životu; valjalo bi se sjetiti još koje. Ili, bolje, još koju prijeći. Ali o tome ćemo razmišljati kada za to dođe vrijeme; približava se vrijeme za gledanje u oči; one najljepše koje čovjeka mogu gledati. Rekao bi moj prijatelj dok zagonetno pogledava u mobitel što ga je konačno izvadio iz onih svojih hlača - znamo za što smo se borili; a ja neću govoriti ništa, Božesačuvaj da sada išta kažem, nego pomisliti, ma daj, čovječe, ne pričajmo gluposti; za ovo se skoro uopće nije trebalo boriti, već ponajviše prepuštati.
Tko se za ovo samo borio, taj je izgubio sve. A prepuštanje, to je možda borba, ali ponajviše sa samim sobom, ako uopće takvo što kao što sam ja postoji. Postoji; tko bi inače ove nepregledne gomile teksta istresao pred vas, uvaženi čitatelji, da ga nema – ali valjda najvećim dijelom samo zato da bi se s kime čovjek sam imao boriti, pa kada izgubiš sjetno ali odlučno reći: nema pobjednika dokle god itko gubi.
Hajdemo onda još jednom, ovaj puta bez borbe; dodat će onaj drugi, ti, borac - značajno na koncu. Osnovat ćete s nekim višim smislom klub boraca i mlateći se međusobno kao da ste strastveni protivnici otisnuti se negdje ne sredinu toka, tamo gdje je matica; prilično jednako udaljeni od svake obale. Prije nego u ovoj, stvarnoj vožnji, a ne u nekoj tvojoj glavi - prođemo posljednji kružni tok na ulazu u naše selo, onaj usred kojega se diči s mukom i uredno pokošeni mjesni grb, da uvijek znamo kamo pripadamo - značajno ćemo se pogledati pa reći, možda smo i tih posljednjih petnaest ili osamnaest do Brežica mogli pješke, pa tamo na vlak.
Prije mraka svakako da bi nam se negdje između krvavih žuljeva i plikova od sunca pod samom brežičkom gorom ukazala pruga, a onda bi se onaj posljednji dio puta što ga pješke valja prijeći, od Dobove do Harmice, mogli susresti s migrantima što iz šumaraka izlaze s prvim sumrakom u noć, da hodaju prema zapadu, tamo gdje je na nebu ostalo posljednje svjetlo dana i da traže možda ono isto što smo mi tražili tamo gore u Žumberku prije rata. Ili nešto drugo.
Tko zna bismo li uopće ikada ikamo stigli – kao što smo ovako stigli, a najbolji dokaz za to je to što vam sada ovo pišem - ili bi nas one visoke travke kiselica i krošnje lužnjakovih šumaraka negdje oko Krške Vasi ili korita Sutle sakrile zauvijek, tamo gdje je gorjanskom birtašu nedavna poplava odnijela drvenu terasu nad rijekom ili gdje su zastrašujući ostaci mjesta na kome, čekajući polazak, istodobno boravi stotinjak gladnih i pomalo promrzlih ljudi; vrećice, omoti keksa, odjeća, zavoji, plastika i nered. Nema više granica koje se ne bi smjelo prelaziti; samo su smjerovi drukčiji. I tko zna još što; netko će reći da su drugačije namjere, netko baš ništa drugoga; a i ja još malo pa evo neću pisati više ništa; dalje ćete morati sami.
Eto tako, od tog trenutka, mi bismo šutjeli, jer kako ćeš – još tamo negdje na onoj klupi usred vinograda, valjda prije trideset godina shvatio si; kada je teško, onda se šuti. Kada je lijepo, onda se viče i dijeli, pa tko bude htio, neka mu bude od srca. Ne velim ja da će se ovaj tvoj suborac toga uvijek pridržavati; suborac, ti sam, da – baš taj koji naglas sada veli: ma, koliko si samo toga ispisao, nevoljniče, kao da nam želiš budzašto proarčiti ovo malo vremena, očiju, živaca, megabajta što nam je ostalo; ljudska duša je vrag, stalno nešto ište i treba – gotovo da nema neke koja nije takva. No, tako bi trebalo, tako kako si napisao o šutnji i priči. Gdje je prijelaz između tih dvaju mjesta, to moraš svaki puta iznova otkrivati.
Bez prijelaza, prijatelju moj, neće ići.
Post je objavljen 18.09.2023. u 08:11 sati.