vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

nedjelja, 24.09.2023.

Upravljačka prava

igrasjvetlisvjetlaisjenezagorje


Upravo sam stigao iz šume; skidam sa sebe u garaži bakandže i čitav niz blatnih i mokrih krpa; konačno su svanuli – bolje rečeno, natmurili se – i moji dani; ne moraš više ići polugol po svijetu da bi mogao disati. Najdraža se na moje riječi („idem“) prvo malo čudi; još jučer sam u kratkim hlačama išao po sir i vrhnje kod Štefice (mora i ona na placu ordinirati oko pola dvanaest, ne mogu više poštovani kupci ustati u osam ili devet kao nekad, fin je postao ovaj svijet i svakoga je dana sve finiji, ruča se valjda u četiri a večera u deset); i tako me one Njene oči pogledaju na čas - red je, pa kud ćeš sada po kiši, nevoljniče moj, onda shvati, bolje je da tu malo tumaram sat ili dva i slušam kako kaplje padaju na lišće, nego da dva dana negdje skupljam krpelje i riskiram sunčanicu. Danas je Njen red, sipe na rižot, za to je jelo najbolje da ja niti ne ulazim u kuhinju, možda samo kada treba donijeti parmezan iz frižidera. Ja ću pod tuš, pa za kompjuter, imam vam nešto za reći.

Prvo smo, jasno, već oko pola osam, odradili kavu; to vam je onaj crni, gorki napitak kojeg se uvijek nekako uspije zasladiti pogledima i osmijesima; Ona čita Večernji, ja blejim kroz prozor u lokve; stekla je s godinama naviku poneki podnaslov pročitati naglas, tek da vidi hoću li se nakostriješiti, pa da ušuti - ili ću se praviti da ne čujem; ovaj put ne mogu ne čuti.

Podnaslov zbori o tome da će većina planinarskih domova u nas biti predana u ruke nekim parkovima prirode, nacionalnim parkovima, županijama; uglavnom, bit će oduzeti – koliko sam shvatio – planinarskim društvima iz upravljanja. Opsovao bih; ali kakva korist od toga; vjerojatno je država shvatila da se radi o imovini koja joj donosi samo gubitke; nešto je valjda i do lokalnih lobija – i tako se eto kod nas donose propisi. Pa onda izguglam, gle stvarno, čak i neki gradonačelnici prosvjeduju, odbijaju odlaziti na pohode da skrenu pažnju na taj problem; čitam da u nas ima oko četrdeset tisuća planinara učlanjenih u razna društva; hajde, i moja malenkost može se uklopiti u tu brojku, konačno se negdje uklapam; čini mi se da je to puno; to je više od jedan posto populacije; nismo mi Slovenija ili Švedska, za nas je i to velika snaga; dalo bi se nešto učiniti kada bi se moglo i htjelo; no, možda se tek želi – ali ne može se; definitivno se ne može, kako ono danas vele za svijet; oni koji znaju ne mogu, oni koji mogu neće, oni koji hoće, ne znaju.

Ma dobro, neka se donose propisi, velim sebi u bradu, ali bio sam ove godine nekoliko puta na spavanju i u susjednoj Sloveniji; nije zapravo ni tamo bolje – i tamo je duga ruka profita stigla barem do tisuću metara nadmorske visine, gdjegod i više; u kojem god da sam domu spavao, renoviran je (a valjda svagdje stoji ponosni natpis o tome da pare dala EU) kao nekakav hotel; tuševi, odvojeni zahodi, topla voda, solarni paneli; spavanje s iskaznicom košta kao pola nekog punog smještaja kod privatnika; dakle, ako nemaš iskaznicu, isto je kao i u nizini. u redu je to; široko vam polje s cijenama, samo znate – do svakog od tih domova može se stići vozilom; kada silaziš do njih, probijaš se parkiralištem kao da si kod kuće. Ne kažem ja da je sve to skupo; ako su već toliko uložili – treba to nekako i opravdati; jedino što mislim da je umjesno pitati: što iznad tisuću metara nadmorske visine imaju raditi ljudi kojima nije dovoljno tri litre hladne vode da se operu, kojima uopće treba struja, espresso kava, čak i plahte; pa zar je njima (ionako su stigli automobilima) problem spustiti se pola sata u nizinu? Pa sve si to ostavio iza sebe i došao ovdje biti malen pod sve većim zvijezdama, kao da bi inače mogao zaboraviti kamo ćeš se vratiti. Valjda možeš na dva dana ponijeti na leđa vlastitu vreću za spavanje, prijenosni punjač, metalnu kupicu da ispred doma skuhaš na treščicama tople vode? Pa onda gledam domoroce; i oni gunđaju sebi u bradu; isto je na Uskovnici, ne možeš više sjesti vani pred izvor a da te konobar ne pita „kaj bute pa vi“; velim, ništa osim ove vode, ako može – pa dijete ode, što će sa starim bedakom. Onda vidiš negdje svoju generaciju, vade čuturice i pljoske i stare alu kutije s hranom i liježu po vrećama; vele i oni; pun nam je kufer ove apartmanizacije; valjda još jedino na Prehodavcima, Kredarici ili Triglavskim jezerima nije tako, nego legneš u skupno ležišče s još pedeset ili sto takvih istih, debelih, umornih, smrdljivih, veselih, slomljenih, polupijanih; iza nas je valjda deset ili dvanaest sati cipelcuga gore-dolje – pa netko za laku noć, pardon, za lahko noć, odrecitira nešto iz Sonetnog venca i onda na bok pa u hrkanje.

Sjedim ovog ljeta jednu večer pred Erjavčevom, a izlazi iznutra neki lik u natikačama, vidiš, naš čovo, u njemu bar stopedeset kila, u ruci mu neki daljinski od automobila; sad su bili na šanku i recepciji, pa tumači svojoj mlađahnoj napumpanoj dragani, da prostite na rječniku – „ma daj, jedan prdi, drugi smrdi, treći šmrče, rađe ćemo mi dolje u hotel“; pa u tome i jest smisao – da odete u hotel, a skloništa ostavite ljudima koji su se došli – kako im samo ime i veli – skloniti. Ljudima koji su čitav dan hodali, pa se moraju odmoriti, prikupiti snage za dalje. Baš kako je prošle godine bilo na Črnoj prsti; to je ipak visina dosta iznad dvije; gotovo čitavu noć nailaze namjernici s naglavnim lampama, treba proći sedam ili osam sati prema Komni ili iz Bohinjske Bistrice, pa još kada sunce nije u zenitu... i taj dom još odolijeva; vode ga neki klinci iz Tolmina; u njemu sam navečer dugo pričao sa studentarijom, skupili se sa svih strana, studiraju u Trstu, spojili bi Trst možda čak s Karavankama, Englez, Francuz, Nijemac, Talijan, pa me s poštovanjem pitaju „had You rich Him“, misleći valjda na Triglav; ma daj, dijete, gdje sam ja trapavi medo od Triglava; za mene je ležati tu vani na ligeštulu i gledati u Njega preko Bohinja zamotan u buhove i jakne. Uživam ih vidjeti, kartaju, cuclaju po jednu pivu, nemaju više od dvadeset; sljedećih četiri ili pet dana napravit će čitav krug; gojze su im prašnjave, majice im se suše na prvom ledenom noćnom vjetru; eh da sam za to sve znao u njihovim godinama, dobro, mi smo peglali Interrail do Baltika i Rajne; poslije je stigao rat pa je sve zamrznuo na deset godina.

Vele mi Slovenci, ne bude ovo dobro; stigao je kapital i do hiljaduipetsto metara; kartice, posovi, signali, đipiesovi. Još uvijek iz dobre stare navike nosim po pretincima jakni i pinkleca planinarske karte, orijentiramo se pomoću sunca i mahovine, kartu čitaj i seljaka pitaj; ako imam aplikacije u mobu, one ne trebaju internet, nego samo lokaciju; hajte kvragu i vi i boravišne pristojbe i plahte koje mi naplaćujete, da mi se spava u plahtama, ostao bih doma; pričaju mi prijatelji da je u Bosni još nekako po starome; ako hoćeš hodati, a ti tegli, nema ništa autom ispod tri sata; davno nisam tamo bio, izgleda da ćemo opet morati.

Dobro, postoje invalidi, trudnice, starci, nepokretni, takvim ljudima društvo može iskazati pomoć, poštovanje, potporu tako da ih se odveze do vrha, organizira boravak, liječenje, rehabilitacija. Ne mislim na to, znate već dobro. Mislim ako ništa drugo na Medvednicu na koju vikendom treba postaviti rampe kod Kraljičina zdenca i Pilane. Skijaši imaju cestu za Krumpirište, dalje vlečnica; ostali imaju bus, žičaru ili vlastite noge. Dosta je štete napravila šumarija, divljačka gradnja bez smisla i urbanizma, probijanje makadama gdje ih nikada nije bilo. Treba li još, i još, i još? Kada je dosta – pa bacite samo pogled s nekog Mosta slobode na tu izmučenu i ogoljenu ljepoticu; postoji li trenutak kada je dosta?

Dom na Risnjaku stoji već drugu godinu prazan; eto ti našeg hrvatskog recepta, možeš misliti kako će to sve profunkcionirati s novim zakonima i upravljačkim pravima; zadnji domar morao je sam u svome ruksaku tegliti s Vilja sve do posljednje mrve (sjetit će se neki kolege blogeri kako i otkuda ja to znam, strašan je bio grah kojeg je kuhao posljednji opskrbnik koji je tamo provodio vrijeme od lipnja do studenoga, jelda?); hej, o nacionalnom parku se radi – pa kakav je to nacionalni park u kojemu osim ulaza nemaš mjesto za skloniti se od groma ili oluje ako ne pitaš medu za savjet, nego ustanova određuje sve uvjete za koncesiju kao da se radi o Rovinju ili Solinu, hoćeš ili nećeš, prihvati ili ostavi – i onda svi ostave i pobjegnu glavom bez obzira od takvog poduzetništva; glavno da si dolje u Crnom Lugu naplatio upad, ziben ojro, bite ili možda čak i više; a oni koji bi uživali na vrhu, na izvoru Kupe, na Lascu - moraju takav uspon i povratak planirati u jedan dan. Ovo je čini mi se prvi puta od izgradnje doma da je zatvoren; u ratu je radio; čudim se zašto je danas tako. Tako kako danas izgleda Risnjak, tako bi za nekoliko godina mogli izgledati i drugi domovi, premda ih sve Europa obnovila i od njih napravila Sheratone: nikako.

Ako ne vjerujete meni, pročitajte onda članak u Večernjem, poslušajte što vele planinari po forumima, gradonačelnici po prosvjedima, odšećite do Risnjaka neka vam Cinkuši odsviraju grad pod Balatinom, pa u krpe.

Neka, neka, hrustim se; sad ćemo vidjeti tko koga treba, vi nas ili mi vas. Vreću gore sve više teglimo zapravo zato što znamo kako nije daleko dan kada će nam prekipjeti, pa ćemo zaboraviti na staračka križa i ostati spavati pred domom, vani, s ruksakom pod glavom, u hlačama i neopranim čarapama kao najboljoj obrani od komaraca i krpelja, drhteći na jutarnjem mrazu kao kosovi i vrane i kuhajući prvu tursku na ognjištu. Tko će znati, možda nije daleko vijest da je negdje iza Srednje Vasi ili Alana grupa od cvaj hundert alte banditen aus kukuruz u zrak digla neku asfaltiranu prometnicu zajedno s četiri jače bukve, onemogućujući tako jakim snagama namjernika u kolima, s najnovijim modelima adidaski i majica aždajicai kreditnim karticama u zubima - prodor prema sjeveru. Probili ste svoje trim i pješačke staze duboko u nigdinu, upalili svoje kvadove i ratrake, zagrabili i zaglibili u planinskom blatu kao Polifem u špilji.

Izlazim iz šume, gljiva ni za lijek, neka – sada imam motiva ići svaki dan predvečer; širim kišobran tih nekoliko stotina metara iako se pitam što će mi zapravo, pa puštam da mi kapi kiše padaju na lice i čelo, mokar sam i ovako iznutra od hodanja, malo vode izvana neće baš nikada škoditi ako ne staneš na mjestu da te uhvati vjetar. Naslušao sam se kapljica na lišću; napunio baterije za čitav tjedan, sada mi je sve ravno, spokojan sam kao beba. Nije daleko dan kako sam nekada znao reći klincima (kada im se više ne bi dalo hodati) kada ću jednostavno leći na tlo u šumi i biti; kada bih im to predložio da učinimo, oni su vukli van i poticali sami dalje na hodanje, znali su da se ne šalim baš stoposto, ma daj Stari, idemo doma. Oni su uvijek bili glas razuma; onda netko veli da se od djece ne može nešto naučiti. Sve mi se više čini kako je to pravi način skloniti se od onoga što dolazi: ako ne odeš u šumu spreman dati se čitavog i primiti što ti šuma daje, što će ti šuma uopće. Ne treba ti sklonište od šume, šuma će ti biti sklonište. Jer, što ti drugo treba u prirodi kad je se do sita naužiješ - nego dobro sklonište?

Ah, da zaboravio sam. Trebaju ti barem četiri zvjezdice, vajfaj, sauna i bazen. Nije daleko dan kada ću posljednji puta došepesati na neku Kredaricu ili Sveto Brdo pa proviriti među travkama i klekovinom na onu visoravan znojan i satran kao nekakav svizac - i neću moći dalje; neću imati dovoljno bonusa u aplikaciji da ostvarim prolaz zajedno sa nagradnim kupanjem u bazenu. Da prostite, jebala vas upravljačka prava skupa sa komforom i nivoima vaših usluga. Sve vas treba smjestiti pod Gromovaču, tamo ima struje i više nego vam treba, ne morate autsorsati rođe i bagere da kopaju, manje će vam biti rashoda u saldakontu.

„Pomiluje vlat trave, nježno, lijevim pa desnim obrazom: nikada se više nećemo... i tebe će zgaziti. A mravu reče – pod zemlju, nesretniče! I Zemlju poljubi još jednom, za oproštaj – zbogom – onda krene četveronoške za zovom uplašenih zvijeri – ne vičite, dolazim – i otplazi bratski u izbezumljeni grad Zoopolis.“ – davno je, davno još napisano negdje pod Sljemenom, dok je još Brestovac disao punim plućima, a tek se prve gondole žičare strpljivo koturale prema vrhu.

24.09.2023. u 11:31 • 18 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.