penetenziagite

petak, 29.09.2023.

Zadatak

"Zadatak je spasiti stotinu knjiga; svejedno da li iz opsjednutog grada ili iz opsjednutog svijeta: takvih stotinu knjiga s kojima bi se, ako bi nestale sve ostale knjige, uglavnom mogla uspostaviti književna linija čovječanstva.
Ovom prilikom nije riječ o tome da netko sačini katalog lektire za putovanje, ili da se iz razbibrige ponese na „pusti otok“ sto svojih omiljenih pisaca, nego o tome da se priberu takva djela koja su već odavno trebala biti prevedena na sve jezike. Bar jedna od ovih stotinu knjiga bi se uvijek trebala nalaziti na noćnom ormariću kako bi čovjek, ako ne više, ono bar jednu jedinu riječ pročitao prije spavanja i od istinskog sadržaja ljudskog bića bar nešto ponio sa sobom, kao svjetlost u noćnu tamu.
Pod stotinu knjiga ne treba podrazumijevati sto svezaka. Ova situacija bi izazvala mnoge neobičnosti: kod Goethea bi trebalo izostaviti Eckermanna ili pjesme, kod Dostojevskog i Tolstoja sve osim jednog djela, kod dvotomnog Platona jedan tom.
Stotinu knjiga znači sto životnih djela, sto opusa, glavninu onoga što čini sto autorskih djela. Tamo gdje je riječ o samo jednoj jedinoj knjizi, kao kod Rabelaisa ili Dantea, nema pogađanja. Moderni autori su pak višetomni; kod njih su naslovi knjiga predmet rasprave, broj knjiga je otvoreno pitanje.
Individualni ukus će izmijeniti deset knjiga u ovom katalogu, možda dvadeset, eventualno trideset. Odstupanja se mogu napadati i braniti. Za pedeset djela svi ćemo se bezuvjetno suglasiti; eventualno za šezdeset, u najpovoljnijem slučaju za osamdeset. Sudeći prema vjerojatnosti – za najvažnijih osamdeset."

Bela Hamvas

29.09.2023. u 11:38 • 19 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 24.09.2023.

Upravljačka prava

Upravo sam stigao iz šume; skidam sa sebe u garaži bakandže i čitav niz blatnih i mokrih krpa; konačno su svanuli – bolje rečeno, natmurili se – i moji dani; ne moraš više ići polugol po svijetu da bi mogao disati. Najdraža se na moje riječi („idem“) prvo malo čudi; još jučer sam u kratkim hlačama išao po sir i vrhnje kod Štefice (mora i ona na placu ordinirati oko pola dvanaest, ne mogu više poštovani kupci ustati u osam ili devet kao nekad, fin je postao ovaj svijet i svakoga je dana sve finiji, ruča se valjda u četiri a večera u deset); i tako me one Njene oči pogledaju na čas - red je, pa kud ćeš sada po kiši, nevoljniče moj, onda shvati, bolje je da tu malo tumaram sat ili dva i slušam kako kaplje padaju na lišće, nego da dva dana negdje skupljam krpelje i riskiram sunčanicu. Danas je Njen red, sipe na rižot, za to je jelo najbolje da ja niti ne ulazim u kuhinju, možda samo kada treba donijeti parmezan iz frižidera. Ja ću pod tuš, pa za kompjuter, imam vam nešto za reći.

Prvo smo, jasno, već oko pola osam, odradili kavu; to vam je onaj crni, gorki napitak kojeg se uvijek nekako uspije zasladiti pogledima i osmijesima; Ona čita Večernji, ja blejim kroz prozor u lokve; stekla je s godinama naviku poneki podnaslov pročitati naglas, tek da vidi hoću li se nakostriješiti, pa da ušuti - ili ću se praviti da ne čujem; ovaj put ne mogu ne čuti.

Podnaslov zbori o tome da će većina planinarskih domova u nas biti predana u ruke nekim parkovima prirode, nacionalnim parkovima, županijama; uglavnom, bit će oduzeti – koliko sam shvatio – planinarskim društvima iz upravljanja. Opsovao bih; ali kakva korist od toga; vjerojatno je država shvatila da se radi o imovini koja joj donosi samo gubitke; nešto je valjda i do lokalnih lobija – i tako se eto kod nas donose propisi. Pa onda izguglam, gle stvarno, čak i neki gradonačelnici prosvjeduju, odbijaju odlaziti na pohode da skrenu pažnju na taj problem; čitam da u nas ima oko četrdeset tisuća planinara učlanjenih u razna društva; hajde, i moja malenkost može se uklopiti u tu brojku, konačno se negdje uklapam; čini mi se da je to puno; to je više od jedan posto populacije; nismo mi Slovenija ili Švedska, za nas je i to velika snaga; dalo bi se nešto učiniti kada bi se moglo i htjelo; no, možda se tek želi – ali ne može se; definitivno se ne može, kako ono danas vele za svijet; oni koji znaju ne mogu, oni koji mogu neće, oni koji hoće, ne znaju.

Ma dobro, neka se donose propisi, velim sebi u bradu, ali bio sam ove godine nekoliko puta na spavanju i u susjednoj Sloveniji; nije zapravo ni tamo bolje – i tamo je duga ruka profita stigla barem do tisuću metara nadmorske visine, gdjegod i više; u kojem god da sam domu spavao, renoviran je (a valjda svagdje stoji ponosni natpis o tome da pare dala EU) kao nekakav hotel; tuševi, odvojeni zahodi, topla voda, solarni paneli; spavanje s iskaznicom košta kao pola nekog punog smještaja kod privatnika; dakle, ako nemaš iskaznicu, isto je kao i u nizini. u redu je to; široko vam polje s cijenama, samo znate – do svakog od tih domova može se stići vozilom; kada silaziš do njih, probijaš se parkiralištem kao da si kod kuće. Ne kažem ja da je sve to skupo; ako su već toliko uložili – treba to nekako i opravdati; jedino što mislim da je umjesno pitati: što iznad tisuću metara nadmorske visine imaju raditi ljudi kojima nije dovoljno tri litre hladne vode da se operu, kojima uopće treba struja, espresso kava, čak i plahte; pa zar je njima (ionako su stigli automobilima) problem spustiti se pola sata u nizinu? Pa sve si to ostavio iza sebe i došao ovdje biti malen pod sve većim zvijezdama, kao da bi inače mogao zaboraviti kamo ćeš se vratiti. Valjda možeš na dva dana ponijeti na leđa vlastitu vreću za spavanje, prijenosni punjač, metalnu kupicu da ispred doma skuhaš na treščicama tople vode? Pa onda gledam domoroce; i oni gunđaju sebi u bradu; isto je na Uskovnici, ne možeš više sjesti vani pred izvor a da te konobar ne pita „kaj bute pa vi“; velim, ništa osim ove vode, ako može – pa dijete ode, što će sa starim bedakom. Onda vidiš negdje svoju generaciju, vade čuturice i pljoske i stare alu kutije s hranom i liježu po vrećama; vele i oni; pun nam je kufer ove apartmanizacije; valjda još jedino na Prehodavcima, Kredarici ili Triglavskim jezerima nije tako, nego legneš u skupno ležišče s još pedeset ili sto takvih istih, debelih, umornih, smrdljivih, veselih, slomljenih, polupijanih; iza nas je valjda deset ili dvanaest sati cipelcuga gore-dolje – pa netko za laku noć, pardon, za lahko noć, odrecitira nešto iz Sonetnog venca i onda na bok pa u hrkanje.

Sjedim ovog ljeta jednu večer pred Erjavčevom, a izlazi iznutra neki lik u natikačama, vidiš, naš čovo, u njemu bar stopedeset kila, u ruci mu neki daljinski od automobila; sad su bili na šanku i recepciji, pa tumači svojoj mlađahnoj napumpanoj dragani, da prostite na rječniku – „ma daj, jedan prdi, drugi smrdi, treći šmrče, rađe ćemo mi dolje u hotel“; pa u tome i jest smisao – da odete u hotel, a skloništa ostavite ljudima koji su se došli – kako im samo ime i veli – skloniti. Ljudima koji su čitav dan hodali, pa se moraju odmoriti, prikupiti snage za dalje. Baš kako je prošle godine bilo na Črnoj prsti; to je ipak visina dosta iznad dvije; gotovo čitavu noć nailaze namjernici s naglavnim lampama, treba proći sedam ili osam sati prema Komni ili iz Bohinjske Bistrice, pa još kada sunce nije u zenitu... i taj dom još odolijeva; vode ga neki klinci iz Tolmina; u njemu sam navečer dugo pričao sa studentarijom, skupili se sa svih strana, studiraju u Trstu, spojili bi Trst možda čak s Karavankama, Englez, Francuz, Nijemac, Talijan, pa me s poštovanjem pitaju „had You rich Him“, misleći valjda na Triglav; ma daj, dijete, gdje sam ja trapavi medo od Triglava; za mene je ležati tu vani na ligeštulu i gledati u Njega preko Bohinja zamotan u buhove i jakne. Uživam ih vidjeti, kartaju, cuclaju po jednu pivu, nemaju više od dvadeset; sljedećih četiri ili pet dana napravit će čitav krug; gojze su im prašnjave, majice im se suše na prvom ledenom noćnom vjetru; eh da sam za to sve znao u njihovim godinama, dobro, mi smo peglali Interrail do Baltika i Rajne; poslije je stigao rat pa je sve zamrznuo na deset godina.

Vele mi Slovenci, ne bude ovo dobro; stigao je kapital i do hiljaduipetsto metara; kartice, posovi, signali, đipiesovi. Još uvijek iz dobre stare navike nosim po pretincima jakni i pinkleca planinarske karte, orijentiramo se pomoću sunca i mahovine, kartu čitaj i seljaka pitaj; ako imam aplikacije u mobu, one ne trebaju internet, nego samo lokaciju; hajte kvragu i vi i boravišne pristojbe i plahte koje mi naplaćujete, da mi se spava u plahtama, ostao bih doma; pričaju mi prijatelji da je u Bosni još nekako po starome; ako hoćeš hodati, a ti tegli, nema ništa autom ispod tri sata; davno nisam tamo bio, izgleda da ćemo opet morati.

Dobro, postoje invalidi, trudnice, starci, nepokretni, takvim ljudima društvo može iskazati pomoć, poštovanje, potporu tako da ih se odveze do vrha, organizira boravak, liječenje, rehabilitacija. Ne mislim na to, znate već dobro. Mislim ako ništa drugo na Medvednicu na koju vikendom treba postaviti rampe kod Kraljičina zdenca i Pilane. Skijaši imaju cestu za Krumpirište, dalje vlečnica; ostali imaju bus, žičaru ili vlastite noge. Dosta je štete napravila šumarija, divljačka gradnja bez smisla i urbanizma, probijanje makadama gdje ih nikada nije bilo. Treba li još, i još, i još? Kada je dosta – pa bacite samo pogled s nekog Mosta slobode na tu izmučenu i ogoljenu ljepoticu; postoji li trenutak kada je dosta?

Dom na Risnjaku stoji već drugu godinu prazan; eto ti našeg hrvatskog recepta, možeš misliti kako će to sve profunkcionirati s novim zakonima i upravljačkim pravima; zadnji domar morao je sam u svome ruksaku tegliti s Vilja sve do posljednje mrve (sjetit će se neki kolege blogeri kako i otkuda ja to znam, strašan je bio grah kojeg je kuhao posljednji opskrbnik koji je tamo provodio vrijeme od lipnja do studenoga, jelda?); hej, o nacionalnom parku se radi – pa kakav je to nacionalni park u kojemu osim ulaza nemaš mjesto za skloniti se od groma ili oluje ako ne pitaš medu za savjet, nego ustanova određuje sve uvjete za koncesiju kao da se radi o Rovinju ili Solinu, hoćeš ili nećeš, prihvati ili ostavi – i onda svi ostave i pobjegnu glavom bez obzira od takvog poduzetništva; glavno da si dolje u Crnom Lugu naplatio upad, ziben ojro, bite ili možda čak i više; a oni koji bi uživali na vrhu, na izvoru Kupe, na Lascu - moraju takav uspon i povratak planirati u jedan dan. Ovo je čini mi se prvi puta od izgradnje doma da je zatvoren; u ratu je radio; čudim se zašto je danas tako. Tako kako danas izgleda Risnjak, tako bi za nekoliko godina mogli izgledati i drugi domovi, premda ih sve Europa obnovila i od njih napravila Sheratone: nikako.

Ako ne vjerujete meni, pročitajte onda članak u Večernjem, poslušajte što vele planinari po forumima, gradonačelnici po prosvjedima, odšećite do Risnjaka neka vam Cinkuši odsviraju grad pod Balatinom, pa u krpe.

Neka, neka, hrustim se; sad ćemo vidjeti tko koga treba, vi nas ili mi vas. Vreću gore sve više teglimo zapravo zato što znamo kako nije daleko dan kada će nam prekipjeti, pa ćemo zaboraviti na staračka križa i ostati spavati pred domom, vani, s ruksakom pod glavom, u hlačama i neopranim čarapama kao najboljoj obrani od komaraca i krpelja, drhteći na jutarnjem mrazu kao kosovi i vrane i kuhajući prvu tursku na ognjištu. Tko će znati, možda nije daleko vijest da je negdje iza Srednje Vasi ili Alana grupa od cvaj hundert alte banditen aus kukuruz u zrak digla neku asfaltiranu prometnicu zajedno s četiri jače bukve, onemogućujući tako jakim snagama namjernika u kolima, s najnovijim modelima adidaski i majica aždajicai kreditnim karticama u zubima - prodor prema sjeveru. Probili ste svoje trim i pješačke staze duboko u nigdinu, upalili svoje kvadove i ratrake, zagrabili i zaglibili u planinskom blatu kao Polifem u špilji.

Izlazim iz šume, gljiva ni za lijek, neka – sada imam motiva ići svaki dan predvečer; širim kišobran tih nekoliko stotina metara iako se pitam što će mi zapravo, pa puštam da mi kapi kiše padaju na lice i čelo, mokar sam i ovako iznutra od hodanja, malo vode izvana neće baš nikada škoditi ako ne staneš na mjestu da te uhvati vjetar. Naslušao sam se kapljica na lišću; napunio baterije za čitav tjedan, sada mi je sve ravno, spokojan sam kao beba. Nije daleko dan kako sam nekada znao reći klincima (kada im se više ne bi dalo hodati) kada ću jednostavno leći na tlo u šumi i biti; kada bih im to predložio da učinimo, oni su vukli van i poticali sami dalje na hodanje, znali su da se ne šalim baš stoposto, ma daj Stari, idemo doma. Oni su uvijek bili glas razuma; onda netko veli da se od djece ne može nešto naučiti. Sve mi se više čini kako je to pravi način skloniti se od onoga što dolazi: ako ne odeš u šumu spreman dati se čitavog i primiti što ti šuma daje, što će ti šuma uopće. Ne treba ti sklonište od šume, šuma će ti biti sklonište. Jer, što ti drugo treba u prirodi kad je se do sita naužiješ - nego dobro sklonište?

Ah, da zaboravio sam. Trebaju ti barem četiri zvjezdice, vajfaj, sauna i bazen. Nije daleko dan kada ću posljednji puta došepesati na neku Kredaricu ili Sveto Brdo pa proviriti među travkama i klekovinom na onu visoravan znojan i satran kao nekakav svizac - i neću moći dalje; neću imati dovoljno bonusa u aplikaciji da ostvarim prolaz zajedno sa nagradnim kupanjem u bazenu. Da prostite, jebala vas upravljačka prava skupa sa komforom i nivoima vaših usluga. Sve vas treba smjestiti pod Gromovaču, tamo ima struje i više nego vam treba, ne morate autsorsati rođe i bagere da kopaju, manje će vam biti rashoda u saldakontu.

„Pomiluje vlat trave, nježno, lijevim pa desnim obrazom: nikada se više nećemo... i tebe će zgaziti. A mravu reče – pod zemlju, nesretniče! I Zemlju poljubi još jednom, za oproštaj – zbogom – onda krene četveronoške za zovom uplašenih zvijeri – ne vičite, dolazim – i otplazi bratski u izbezumljeni grad Zoopolis.“ – davno je, davno još napisano negdje pod Sljemenom, dok je još Brestovac disao punim plućima, a tek se prve gondole žičare strpljivo koturale prema vrhu.

24.09.2023. u 11:31 • 18 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 10.09.2023.

Komrad Valjak

Doći će evo dan kada će baš za tebe netko upotrijebiti apoziciju komrad, vjerojatno onako slučajno, da se usput naglasi kako nisi daleko od sugovornika iako se s njime u osnovi ne slažeš, ali uostalom – tko si ti da možeš znati zašto je to bilo, i tko si ti uopće u toj priči; razumio si taj pojam u jednom pozitivnom smislu i imaš stoga razloga vjerovati da je u takvom kontekstu i upućen, pa te nečeg sjetio – i dobio si potrebu to opisati; to je zapravo puno važnije; to što neke sasvim male a snažne žigice sadašnjosti koje upale drugi ljudi - izazovu u našim sjećanjima.

- - - - - - -

Bilo je to doba kasnih sedamdesetih; u tim si godinama dovršavao dječaštvo i započinjao prvu mladost; nakon smrti doživotnog predsjednika, osjetit će se prvi dašak slobode govora, doći će novi val, mladost, bunt, pjesme, izlasci; no sada, sada je tvoj svijet još uvijek ograničen na tvoj dio grada; dolaziš u školu, boriš se sa smislom i teretom svakodnevice, mlađi si od ostalih skoro godinu dana, što je jako velika razlika u toj dobi; dečki već pod odmorom ne čitaju novine nego pipaju djevojčice – a ti se svemu tome čudiš; odlaziš i u muzičku školu sa notama pod miškom, tada ćeš stoput proklinjati starce što te u nju tjeraju – to je jako često izvor podsmijeha za druge, kao što je i činjenica da si mlađi; srećom, imaš visinu i dobre prijatelje, pa te se malo tko usudi dirati; kako bilo, to je doba sigurnosti i radosti; doba u kojem jedan osmijeh i jedna riječ mogu značiti čitavu planinu, ili odnijeti tvoju dušu u mrak – a to se, srećom, neće desiti.

Još uvijek odlaziš vani igrati se; sasvim je nejasno što bi to zapravo trebalo značiti, jer odavna već prestali ste igrati se kao mala djeca; nekada ste se igrali rata, sanjkali, preskakali mravinjake ili pikulali, sada samo ponekad zaigrate nogomet na crkvenom igralištu – a sve češće sjedite negdje na osami i pričate; nitko još ne puši; okovratnici postaju sve kraći, neki bijes u ljudima sve snažniji a hlače sve uže; jednog će dana netko doći među vas sa podrpanom majicom i to će biti opći znak za uzbunu. No, nije sada još došao taj čas; dugo je već prošlo otkada djevojčice nisu više s vama; tko će uopće znati gdje su nestale; viđaš ih još samo na putu do škole i u školi; sada je došlo grubo muško vrijeme, vrijeme u kojemu valja preživjeti; važno je stoga znati dobro igrati nogomet, zbaciti nekog tko te želi oboriti na pod, brzo se popeti na stablo, otresito i bezobzirno odgovoriti na svaku porugu; ne dopustiti bilo kakvom napadu na sebe da se razmaše.

Ono što je još važnije, to je doba učenja o zajednici u kojoj živiš. Od malih nogu jasno ti je da ljudi jedno misle, drugo govore a treće rade; tako je to svugdje oko tebe; kod kuće se ne govori ono što se govori vani i obrnuto – pa te takve stvari brinu, upadaju u oči, žuljaju. Želio bi živjeti tamo gdje se iskreno i jasno sve može reći čovjeku do tebe, no od rana shvaćaš da je takvo što nemoguće; ili ćeš biti ismijan, ili će nastradati tvoji najmiliji koji pri mnogim stvarima kada ih pričaju drže prst pred ustima i značajno te gledaju; ili će se desiti tko zna kakvo zlo – jer svi pričaju o nekome zlu, ali nikome se oko tebe baš previše zla ne dešava.

Ono čemu te uče, to je rad (slično je i danas: svima su puna usta rada, a nikome plaće); rad dobiva aureolu i čin svetosti; sada je važno učiti, kao što će sutra biti važno raditi i doprinositi napretku zajednice i svijeta oko nas; no odmah vidiš da nešto nije u redu – više se cijene oni koji više imaju ili izgledaju lijepo u odnosu na one koji nemaju ili nisu lijepi, već ružni. Važniji su oni što voze Datsune nego Stojadine ili Fiće; važnijeza sve oko tebe su djevojke sa dugim nogama i dubokim dekolteima od onih sa velikim očima ili sanjivim osmijesima. Ne smije se takvo što govoriti naglas, ali ti je iz ponašanja ljudi jasno kako stvari funkcioniraju; sasvim je jasno koliko zlo u tome svemu leži: ono zlo koje će kroz nekoliko godina izbiti na površinu i dovesti do rata; zato što smo jedno govorili kod kuće, a drugo slavili vani: otkad znate, živjeli ste u laži.

Sjećaš se svoje bake; posljednje godine života, a nakon djedove smrti bit će ih još jedanaest - provela je u kući, nalakćena na prozor s jastukom ispod lakata; udovice toga doba tako su dovršavale svoje životne puteve, ako ih oni još ranije ne bi odveli u krevet, da iz njega više nikada ne iziđu. Baka je imala više sreće; mogla je izići i sjesti u maleni vrt, uživati u prirodi, obrezivati grm malina ili hortenziju, čupkati travu, slušati radio i rijetko gledati televiziju, čitati i čitati i čitati knjige iz vlastite sobe pune tko zna gdje i kada kupljenih knjiga. Jedna od velikih radosti bila joj je promatrati ljude koji prolaze ulicom; no, da ne biste pomislili, nikada ono što je vidjela ili razumjela o tim ljudima nije zloupotrebljavala; malo je što od toga uopće izricala bilo kome; šutjela je kao zalivena kada bi bilo tko ušao u sobu pa je zatekao tako. Jedna od rijetkih stvari o kojima je znala nekoliko puta progovoriti vezano uz to bio je komrad Valjak.

- - - - - - - -

Nikada tog čovjeka niste zvali nikako drugačije, zato mu nisi niti upamtio ime. Živio je u nekoj trošnoj kućici oko Kruškovca, poslije je srušena kada je došlo doba novih zgrada i prometnica; ono po čemu je komrad Valjak bio poznat, to su bile dvije stvari: izgled i odbijanje. Valjak je vidno šepao, nije imao štaku nego neku čudnu cipelu koja je bila daleko viša i veća od druge, što je rezultiralo time da mu noge imaju otprilike jednaku duljinu; da bi se kretao lakše, često je zastajkivao i pridržavao se za ograde; govorili su da je negdje jednom davno stradao na poslu i da odbija novac, stan, pomoć; vjerojatno je živio od neke male penzije – jer kada god si ga vidio, imao je na sebi istu smeđu bluzu, crne hlače i kapu sa šiltom; bilo je to, za ne vjerovati, vrijeme u kojemu su invalidi imali prednost, stvarnu prednost; da li ste poslije čuli da je netko tko nije stradao u ratu nego negdje radeći - dobio stan ili još viče, a bi nekome takvo što bilo ponuđeno, a on da bi odbio?; to što je on nastradao nije poljuljalo njegovu vjeru u društvo; nije koliko sada shvaćam volio pojedine ljude – zapravo ga nikada nitko nije niti vidio da se uopće smije; i prema djeci bio je šutljiv i strog – nikada nikoga nije zapitao kako je, a kamo li da bi nekome dao bombon, ali se uvijek trudio sudjelovati u svakoj akciji Crvenog križa ili neke pomoći; neumorno je obilazio od kuće do kuće i prikupljao pomoć za nastradale, pa je dijelio potvrde, ceduljice, papiriće i odnosio to što je prikupio u nekakvu mjesnu zajednicu, upravu Crvenog križa, dom u kojem se prikupljala pomoć – iako, kako su svi poslije shvatili, upravo je on bio taj kojemu je pomoć prvome bila potrebna, jer je umro sam, bolestan, napušten, vjerojatno se čak smrzao jedne zime od gladi, nemoći i samoće, ne tražeći od ikoga išta. No, bilo je to već vrijeme u kojemu ljudi doista nisu brinuli jedni o drugima, vrijeme u kojemu je moguće da se netko pored tebe smrzne, umre, usmrdi, osuši kao stara riba iz nekog dalekog, sjevernog mora punog leda, daljine i pustoši. bilo je to neko novo, drugo vrijeme, ono o kojemu su starci njegove i bakine dobi pričali na cesti kada su uopće pričali; mi ćemo se sada još baviti vremenom prije tog vremena; vremenom u kojemu baka sjedi naslonjena na prozorsku dasku.

Živio je u tom vremenu komrad Valjak sam u toj kući za koju se uopće niti ne sjećaš je li imala vode i struje; pored nje biste znali protrčati ne zaustavljajući se; kada god bi pričao sa odraslima, čuo bi ga da se žali kako je nekome drugome teško, sad ovome susjedu, sad onoj starici do daleko na sjever, tamo pod Bijenik ili čak Šestine, pa da je zanemaren, da su se ljudi prestali brinuti jedni za druge, da su braća prevarila sestru ili djeca zanemarila oca, a susjed susjedu oteo zemlju, kokoš ili ženu, da dolaze loša vremena. I tako bi komrada Valjka (tako su ga svi zvali, a zbog čega, nitko pojma nije imao) baka ispratila tužnim pogledom kako se niz Sveti Duh u svome ponosnom šepanju spušta prema Ilici noseći pod miškom nekakav letak ili vreću sa crvenim križem na sebi; jedino što bi u tom trenutku znala prošaptati više sebi u bradu bilo bi „stari bedak, mogao je živjeti u stanu sa grijanjem ili domu, nitko mu neće reći hvala“, pa te pogladiti po glavi i opomenuti da ne daš nikome da te gazi i da brineš o sebi, a ti bi sa strahom gledao u tople, tamne bakine oči kao da će sada tu, iza ugla doći zlo i poklopiti te baš kako je i ime onog čovjeka govorilo, kao valjak.

I onda bi se uvijek desilo još nešto, nešto zbog čega nisi nikada baku uspio zapitati tko je zapravo komrad Valjak i zašto se taj čovjek nikada ne smije; valjalo je tada majci zamjeriti što se za ručak mora kuhati više nego treba, ili što se kupuju stvari koje nisu drugo do li obijest, ili što se ljudi svađaju, rastaju, rugaju, ne misle više jedni na druge, pa je baka nerijetko svoje zlokobne rečenice znala završavati tvrdnjom kako ništa drugo neće doći nego rat, kao najveće i najstrašnije zlo koje ljude može pogoditi, jer sve poplave, potresi, požari mogu se nekako zaustaviti i zaboraviti, samo ako ljudi brinu jedni za druge, ali rat i nastaje upravo zato što ljudi jedni za druge ne brinu – nego brinu za stvari.

I doći će rat, upravo taj rat kojeg je baka vidjela negdje u daljini, iznad svih naših glava poput lipe što gleda i vidi nad mladom šumom punom gusta šipražja i trava - kako dolazi, siguran i crn kao noć, samo ga baka dočekati neće; zauvijek će sklopiti oči negdje između datuma dvaju izbora one nulte godine kada se prvi puta biralo; na naše riječi da joj kući dovedemo nekoga po kome bi mogla glasati, samo je prezrivo odmahnula rukom, jer više od toga nije niti mogla pa niti htjela; nije mogla niti ustati, niti okrenuti se na bok, niti govoriti, pa se sjećaš kako si joj dva dana pred smrt donio neku kašicu za bebe iz apoteke s okusom kruške, raspitujući se kod stare magistre o tome što da joj kupiš – i kako su njene još uvijek iste, tamne oči gledale u tvoje koje si skrivao da u njima ne ugleda suze, posljednji put kušajući nešto što se zove voćem; zabranjenim voćem užitka i radosti.

U bakinu svijetu čak niti previše radosti nije bilo predobro; sumnjivo je bilo previše se radovati, barem na očigled; nakon smrti dvoje prve nedonoščadi kada je imala šesnaest i osamnaest, odmah nakon udaje, pa onda i smrti najstarije kćeri u dvadesetipetoj godini, tete Marije, daleko od kuće u stranom i nepoznatom svijetu u koji je pobjegla za ljubavlju, nakon nestanka majčinog prvog dečka na koncu rata, nakon što se iz tog istog rata djed jedva vratio živ nekoliko mjeseci od njegova kraja - kada mu se malo tko više nadao, nakon majčinih bolesti i njena neuspjela braka iz kojeg si izrastao kao iz nekog dijela vrta u kojemu nikada ništa nije raslo i kada se tome više nitko nije nadao, nakon nesreća svakojakih u užoj i široj obitelji, nakon prometne nezgode u kojoj ju je na pješačkom prijelazu udarila sama Hitna pomoć, nakon svih zala, nesreća, siromaštva i zlobe svakovrsne, baka se plašila otvorene i jasne radosti kao iznenadne ljetne oluje; bakine oči gledale su stoga u tvoje opraštajući se i ostavljajući ti tu palicu mraka, snova i odmjerenosti da je nosiš dalje – jer kada je prvi puta ugledala Najdražu i tebe zajedno, znala je o vama sve i nije joj više ništa brige za tebe preostalo; otada te gledala očima u kojima se vidjelo da se sama pita, odakle je taj u ovu prašinu pao, kao kakav meteorit u pustinju – pa ti poskrivećki u džep gura najslađi komad kolača ili smotuljak kakvih keksa, da ih vas dvoje podijelite kako se sreća već dijeli, šutke, beskrajno i u mraku.

Da, nekada su zaista zemljom hodali ljudi kojima nije bilo važno što i koliko imaju – i bili su prihvaćeni, možda ne sasvim, ali kao neko nužno zlo, kao neki sveti ljudi, jurodivi, oni koji nas opominju kakvi bismo mogli i kakvi bismo trebali biti; danas bismo takve ljude smatrali u najmanju ruku bolesnim čudacima, ako ne i opasnim po društvo; vjerojatno bi s opominjući uzdignutim kažiprstom, kao kakvi starozavjetni proroci hodali ulicama tražeći čovjeka svijećom, sve dok ih kakav brižan liječnik ili policajac ne bi smjestio u kakvu bolnicu ili ubožnicu. Kada te netko nazove komrad, a od onog doba sada je to bilo prvi put – ti ćeš se odmah sjetiti komrada Valjka. Baka je imala pravo i ono što si u njenim riječima naslutio, a od komrada Valjka čuo, stiglo je vrlo brzo; prvo su stigle godine zanosa i nikome znano otkuda - rođene nade u novi početak, a potom godine koje su pojeli skakavci, godine koje su pojele kasnu mladost, godine rata, smrti i neimaštine; konačno je stigao ovaj svijet u kojemu je jedino važno tko koliko ima i kako izgleda – i gotovo ništa drugoga.

Pa kada ti netko spomene kakvog komrada, dođe ti toplo oko srca: možda smo životom mogli niz strminu prema Ilici otšepesati tiho i skromno kao komrad Valjak, ne trebajući puno a dajući svakako više od onoga što se dobije; to što bi nas mnogi smatrali čudacima bilo bi puno manje važno od toga što bismo, samo da nas je više bilo takvih – mogli spasiti svijet; hajde – teške su to, preteške riječi – svakako da ga od sebe sama spasiti nitko uspio ne bi a ponajmanje mi ovakvi kakvi smo, ali smo barem za milimetar mogli učiniti da ga još i naša djeca mogu doživjeti upravo tako lijepim, bogatim i sretnim kakvog smo ga na dlanu držali mi sami, ne znajući da se svijet na dlanu ne može držati. Svijet može stati na dlan, ali dlan ne može stati na svijet, nego samo u njega; da bude isti onakav kao i milijarde drugih. Kada to shvatiš, nikada više nećeš poželjeti napisati ili reći nekome nešto ružno – ako to i poželiš, brzo ćeš se od takve tmine obraniti običnom kutijom žigica; puno je važnije paliti žigice u tuđim dušama, tako kako neki dobar čovjek s vremena na vrijeme upali u tvojoj, pa pomisliš, možda bih i ja mogao tako?

Dlan stane u svijet, da budu jedno.

10.09.2023. u 21:24 • 17 Komentara • Print • # • ^

utorak, 05.09.2023.

Svjetlost

Ovo je slika šume u poslijepodne rijetko viđene jare. Dobro, prije svega valja reći kako je ovo snimljeno na visini od gotovo tisuću metara nad morem, pa ni jara nije bila tolika. No, naravno - kada je jara, kuda će jarac nego u šumu, a njegova Najdraža za njim; kao i obično, od rana je jutra pun obećanja, malo o osvježenju, više o raspoloženju - i tako - korak po korak, krpelj po krpelj, grašak po grašak znoja, brojeći samo one krupne (a vjerujte na riječ, ni malina nije nedostajalo, onih divljih; njih nismo snimali, nego jeli) pa onda - slika po slika; nisu slike nešto, nisam niti ja, ali svjetlo jest, zar ne?

Ovo je ista ta slika, rekli bi diletanti u području fotografije, a i mnogim drugim područjima - samo malo kasnije. Valjda toliko kasnije da sam i ja morao mobitel okrenuti pod pravim kutem. Ili je panj bio daleko, ili je panj u meni, a ja daleko, to ćete najbolje razaznati ako se zadubite u sliku. Pardon, fotografiju.

Ovo možete vjerovati da je snimljeno isti dan kada i prve dvije, a i ne morate - kako vam drago; tko bi se sada toga sjetio; uostalom - kada je vruće, bolje da je što manje dana, ili sam u krivu, tko bi ga znao. Da li je uhvaćena izmaglica stvar moga nekakvog umijeća, puke sreće ili zamućenosti kao posljedice mojih drhtavih ruku, ili obična činjenica kojoj ne valja pripisivati ništa osim toga da postoji i - možda - da takvu nije toliko ružno za vidjeti - najbolje ćete sebi predočiti sami.

Zbog čega bi ove nevješte fotografije bilo kome uopće mogle biti važne? Ne znam, zaista; osim što bi mogle posvjedočiti o borbi protiv predaje. Strašno je, naizgled beskrajno i iscrpljujuće dugo ljeto, puno vreline, tišine i sasvim izgledne praznine, usred kojeg smo već u nekom času morali pomisliti kako će nas zauvijek progutati i da će s njime nestati i naše posljednje radosti; ovo su malene iskre, iskrice borbe koju smo protiv njega vodili: ne zato da bi se ono uslijed te naše malo smislene borbe pobijeđeno povuklo u sjećanje - jer sjećanje je sve što nam u toj i od te bitke ostaje, nego zato da bismo sami sebi pokazali kako nas još ima; kako se nismo predali, pa umijemo i u tim beskrajno dugim i teškim trenucima jare i praznine pronalaziti smisao.

Konačno, ovo je fotografija koja je načinjena točno jedanaest godina prije ranije opisanih događaja; snimljena je pravim fotoaparatom a ne mobitelom (jer tada mi se još dalo uz mobitel nositi i fotoaparat, a vjerojatno su još mobiteli bili tek obične kutijice za pozivanje i slanje poruka) - i to nekim Olympusom na kojemu objektiv nije bio onako, izdužen, kao u pravih snimatelja, nego običan, izdužio bi se sam kada bih upalio aparat, više vam o njemu ne bih znao reći, a vjerojatno nisam znao niti onda. No, ono što povezuje ovu fotografiju sa prve tri - jasno je kao dan, ne samo onaj kada je snimljena - jest ista ta svjetlost koja tako moćno i lijepo treperi nad nama. Nije toga dana bilo tolike jare; vjerojatno je i osjećaj bio takav zato što smo bili pored vode, pa još tekuće, pa još hladne (uz koju smo čak zapalili i vatru, a i okupali se u njoj) - ali svjetlost se teško može zanemariti. Mislim, može i lako, ali je poslije malo teže s mrakom, nije li?