Komentari

penetenziagite.blog.hr

Dodaj komentar (15)

Marketing

  • j.

    Hvala Livia Less Nati za ideje :)).

    avatar

    22.04.2024. (13:08)    -   -   -   -  

  • .Annabonni

    Moj hodnik sjećanja iz najranijeg djetinjstva je iz Pule, iz jednog prizemnog stana pored Mornaričkog groblja u kojemu je kuhinja---gledala prozorom u hodnik . Upravo tako : kuhinjski prozor u hodnik, prozor iz hodnika na dvorište. Ne želim se sjećati , ali si me podsjetio ovim postom na siromašno i oskudno življenje u Puli.
    Danas nemam hodnika : imam hodničić na katu , a ulaz u dnevni boravak, Neobična zgrada bez katova, na nivoima , uopće ne znam tko stanuje iznad mene, na pr....

    I-nemam škrinju kao ti.....!

    avatar

    22.04.2024. (14:00)    -   -   -   -  

  • Dvi, tri riči...

    Zidovi impresioniraju površne ljude. I pločice i to sve...
    Ali, tko ima Nju unutar tih zidova, sretnik je :).

    avatar

    22.04.2024. (14:47)    -   -   -   -  

  • morska iz dubina

    Ovo uopće nije priča o hodniku...ovo je priča o Najdražoj.....prepuna topline, emocija i ljubavi:-)

    avatar

    22.04.2024. (15:28)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    ova priča je jednostavno ljubav...

    avatar

    22.04.2024. (17:40)    -   -   -   -  

  • .Annabonni

    OMG.........svi o ljubavi, samo ja o hodniku......eto nevolje moje

    avatar

    22.04.2024. (17:57)    -   -   -   -  

  • Lastavica

    Eto, ti si među rijetkima koji je shvatio:
    "Žene su savršene; vide i shvaćaju ono što naša muška pamet
    ne može oćutjeti ni nakon milijun godina."

    avatar

    22.04.2024. (19:15)    -   -   -   -  

  • luki2

    Preddivno, nježno...kako ssamo ti znaš. Ljubim!

    avatar

    22.04.2024. (22:39)    -   -   -   -  

  • lijemudro

    " sto da za sutra odmrznem iz skrinje ?" ...mudrijas :))

    avatar

    23.04.2024. (00:36)    -   -   -   -  

  • NF

    i ja već dugo mislim pisati o jednom davnom dugačkom hodniku, nikako discipline, a livia, jedna od onih koja kad želi sjajno piše, a i odlično kuha, gledam je na instagramu ;)

    avatar

    23.04.2024. (11:17)    -   -   -   -  

  • Blumi

    a je, u svima nama čuči bezbroj likova i uloga, od pisca do teškog daveža, pa se volimo okružiti onima koji nas podnose, ako se pri tome i osmjehnu, i nas ogrije sunce, jer budimo realni, nismo ni približno zanimljivi koliko volimo vjerovati, eto, samo smo ljudi, a ako nismo baš zlice, to je fakat puno

    avatar

    23.04.2024. (15:14)    -   -   -   -  

  • sewen

    Nisu li nam hodnici, svojevrsna cistilista?!

    avatar

    23.04.2024. (21:34)    -   -   -   -  

  • Galaksija

    Čuči u nama svima, samo je kvaliteta top ili flop. :))
    Kod tebe svjetski, svjetski, a naše.

    avatar

    23.04.2024. (23:55)    -   -   -   -  

  • stara teta

    vrlo poučno štivo ;) ;).
    dobro promisli prije nego izrečeš.
    ti si to krasno zakamuflirao kroz sjećanja na djetinjstvo, spomen na literaturu koja se ucijepila u tvoje sazrijevanje. emocionalno-vizualne igrarije s kojima se loptamo jedan-na-jedan, sve dotle dok ih ne stavimo u neki okvir riječi i rečenica, ovako kao što ti sad nama prikazuješ.
    svekolika pojava nerazrješenih problemčića koji mogu ostati do sutra, preksutra, a zapravo nas tište svojom prisutnošću jer su stalno pred očima, i to nije ono nesnosno, bolno izgrizanje, kao što savjest grize i muči, nego svakodnevna, letimična prolaznost misli i prisjećanja na ono njeno pažljivo upozorenje da treba nešto s tim pločicama, konačno, pa s vrtom, pa s ovim, onim, pa ništa, odloži se do daljnjega, a nemreš odložit kad to imaš pred očima svaki božji dan. zapravo jeonda imala pravo, da.
    pa onda si misliš, pa ponovno misliš pa ušutiš, da, imala je pravo. pa da ne čačkam mečku. da ne pokvarim ovaj lijepi pogled.
    s jedne strane, mudro, zrelo razmišljanje, razumno presjedanje iz mahinalne pomisli i hrljenja za pokretom u realitet razuma i odgađanja za pogodnija vremena. onda kad će biti baš prava prilika da se načme pitanje angažmana za nove pločice, topli pod, linoleum, votever, samo da ne bude više zima pod nogama. pa si mislim, gleč, nije li to zapravo manipulacija? vječno prilagođavanje vlastitih zamislli, misli i riječi, potrebe za djelovanjem jer sadašnji trenutak, eto, nije prikladan? pokrenulo bi to možda lavinu nekakvih nezgodnih događanja i razgovora, prigovora, promijenilo bi ugođaj u oštar, možda i nesmiljen, u sukob mišljenja i onda bi se izgubio ovaj čarobni trenutak. kojem je prethodila ta glupa pomisao o spominjanju pločica. hja, koliko smo puta (na sreću), odložili pokoju riječ i kretnju, razmislivši dvaput, čak triput, iskustveno dobro znajući da se treba strpiti, da ovaj čas to ne bi valjalo. zrelost koja je postala već uhodana radnja ispravnog odabira, automatika ponašanja jer nas je tako naučilo kroz život. da, za takve se kaže da su mudri i staloženi ljudi. puni empatije i osjećaja za onog drugog. za pravi trenutak. bez sebičnog isturanja vlastitih htijenja. no, ipak, da sam malo mlađa, prkosno bih se pitala je li u tomu i malo lukave taktike, manipulacije, grižnje savjesti što onda, kad nam je ogvorila da treba mijenjati pločice, urediti vrt, da nismo dovoljno marili. a sad smo se, ha, ha, opametili i uviđamo sami. posramljeni tolikim kašnjenjem. ne, ne bi ona s visoka rekla: pa jesam ti odavno govorila. sama pomisao da je moglo biti bolje, a nismo to napravili stvara onu sitnu trunku posramljenosti i kajanja. pa da opet ne raskopavamo po toj krasti bolje da ne kažemo ništa. jer, ionako je bolje da ne kažemo ništa. najpametnije. nnndaaaa...

    avatar

    24.04.2024. (12:51)    -   -   -   -  

  • WORLD OF A DREAMCATCHER

    Doista, ova priča je ljubav :)

    avatar

    25.04.2024. (10:33)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...