dinajina sjećanja

ponedjeljak, 14.10.2019.

U mirisu zelene rijeke...




Pripovedaju da je Odisej, sit čudesa,
zaplakao od ljubavi videći obalu Itake
zelene i smjerne. Umjetnost je poput Itake
sva od zelene vječnosti, ne od čudesa.
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drugačijeg, kao beskrajna rijeka.

J. L. Borges






To je ljubav. Sada. A bilo je ništavilo. Bježala sam iz praznine. Praznina ne postoji rekoše mudraci. Bježim iz velikog ništa, iz krletke nebitnosti, iz sužanjstva besmisla. Iz ništa ne može nastati nešto. Osjetih strah. Nestajala sam. Mučnina se širila nutrinom. Zabluda svijesti, bjeg od običnosti i lucidan san. Stalna ustrašenost ni od čega. Iza osmijeha skrivah žudnju za nečim bezimenim. Raslo je u meni, bujalo snagom južnog vjetra i mirisom doline rijeke. Zelene.

Danas znam, onda nisam znala. Nisam bila svjesna besmisla. Ispod privida apsurda pokušah utjeloviti smisao, razotkriti tjeskobu, ispuniti prazninu, paničan strah od dolazećeg. Shvatih, nisam živjela trenutak. Proganjala me prošlost. Bježala sam u bezvremene noći, u odsanjanu budućnost koja je odmicala ostavljajući za sobom stazu bez znakova. Lazur noći nije donosio spokoj. Oćutih užas pokušaja življenja u nedohvatnom sutra, praznu tišinu velikog ništa. Bilo je to prazno vrijeme. Boja vjenčanice kojom svjetlost kiti mladi dan je brisala obrise stvarnosti. Dan je nestajao u maglovitom prividu ničega.

Iznanada u zbilji osjetih okus davnog sna. Vidjeh ono što sam do tog trena samo gledala. Začuh zvukove praznine. Sjetih se Borgesovog stiha i vidjeh Odiseja kako se vraća na Itaku.

Na horizontu snova, na delti ljepote, tamo gdje želje razbijaju tišinu neka zalutala barka spusti jedra na pješćanom žalu vjerovanja. Ruke mjesečine raspletoše kose anđeoskog sjaja, a nebesko glazbalo dotknuto Neptunovom rukom zatreperi poezijom drevnih oceana.

Ljubav je vjerno čekala u lednici zaborava. Čuvarica Lunina hrama je bdjela nad danima i noćima. Mjesečina je objavljivala mjene koje nisam osjećala.

U odaji odraza i odjeka iznenada privid Heraklitove istine, poezija rijeke koja odazi i ostaje.

U na obroncima doline zelene rijeke je dozrijevalo grože. Oćutih okus nektara na usnama.

Krenuh...

Dijana Jelčić


- 09:09 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...