svakodnevni šetnje po kvartu i okolici.
sretni smo što ne živimo na čistom betonu, nego se između zgrada protežu parkovi i livade,
a unutar blokova stara naselja obiteljskih kućica s vrtovima, voćnjacima i cvjetnjacima.
pratim vremenske mijene, razdoblja u kojima priroda još nije zaboravila postojati,
još je nisu satrli i zagušili. i svaki put naiđem na neki novi cvijet, novi miris, novu boju.
ovaj put, možda potaknuta blogerskim cvjetnim izviješćima, odabrala sam od ovogodišnjih
španciranja po kustošiji, vrapču i malešnici baš one u kojima sam se sretala s ružičnjacima.
svejedno, jesu li žute i divlje od ljubomore, možda se mjerkaju preko trnja kao lancaster i york,
oko kraljice tena kao breskva ili kao roza balska raskošna haljina
pasiflora - Isusova kruna - cvijet za kraljevske snove
biljka toplih američkih podneblja, donesena u vrijeme krvavog otimanja od domorodaca, udomaćila se u ugodnoj klimi mediterana.
neke sorte imaju ljekovita svojstva, flavonoidi i lakaloidi koji djeluju spazmolitički, protiv nesanice, za opuštanje
(o tomu bi više znala naša @meca), u nekih se plodovi mogu jesti, a kao ukrasna biljka uzgaja se i u hladnijim područjima.
u malom dvorištu, u tajnovitom vrtu preko puta lovranske knjižnice, u pravoj džungli raznoraznih biljaka
u kasno se proljeće javljaju prve nježne vitice i mlado lišće ove raskošne penjačice.
dugo vremena treba da se biljčica razraste i pusti svoje izdanke.
a evo i prvih pupoljaka, izgledaju kao mali nježni zeleni tulipani.
...koji se najednom, preko noći razbujaju pa se krajem lipnja otvore prekrasni veliki cvjetovi.
na bijeloj postelji stvore se cifrasti vjenčići ljubičasto-plave boje.
i svakim danom kao da ih niče sve više i više
pčelice se veselo okupljaju i traže zlatne prašnike.
ovo čudo biljne arhitektonike svojim brojnim redovima, slojevima i bojama zbuni promatrača.
godinama sam pratila život ove biljke, od kasnog proljeća do jeseni, dolazila povremeno diveći se svakom novom cvijetu...
baš me zanima zabune li se ovi mali medni zujavci kad traže slatko u tom obilju boja i mirisa.
bila sam uz biljku i onda kad su padali pljuskovi...
cvjetovi su se neumnorno otvarali, zatvarali, a iz njihove čaške...
brzo su izrastali plodići, najprije kao zelene šljivice.
koje bi se zarumenile kao dječji obraščići.
i sazrijevali u oble narančaste loptice
bivalo ih je sve više i više, čovjek bi rekao, pa biljka će se iscrpiti od bujnosti...
no istovremeno su se pojavljivali novi pupoljci, cvali novi cvjetovi
pa bi u ranu jesen drvce pokazalo svoju raskošnu moć.
i pupoljci, i cvjetovi i nezreli i potpuno zreli sočni plodovi.
pasiflora u prijateljstvu s palmom i ostalim stanovnicima tajnog vrta
... a onda se spusti mirna noć...
bila je to samo mala šetnja ... sad su mi ostale uspomene na jednu jesen. nakon koje zima i proljeće više neće biti isti...
ujevićkin šenoa rezignirano se naslonil na oglasni stup, a klinci morti ni ne znaju gdo je on bil.
palmotićeva vulica, z leve strane je svećenićki dom, a z desne palmotićeva 2, tam di je živela baka maria-blanka, odrasla moja mama, a sad tam živiju moji teta i tetec. od zadnjeg potresa prošlo je par tjedni, pripovedalo se da buju tu zgradu morali zrušiti. nebuju, dobila je naranđastu nalepku. a o tomu kaj sam sama tam doživela i kaj su mi pričale moja baka, mama, vujec i teta bi mogla pripovedati ...
kae pak ovo?? nekaj grmi okolu katedrale.
nivrag da opet nekakšni divlji raketiraju?
f kurelčevoj je mirno, ni spucalo staklovinje na oblokima, znači stanje je redovno.
katedrala zgledi normalno, kak ono dok sam bila klinka, znači: i dalje u reparaturi. doduše, sečam se jenog kratkog časa od jen mesec dni kad je bila bez tih skela, ha, ha
lokalni protestni oglasnik.
evo, i sunčece se opet javilo.
gradska štedionica. tam je delala moja treća mama, teta Fatima, sjajna žena, nedostaje mi jako. a gore na tavanu bil je u davno doba omladinski klub kam me moj vujec vodil slušati ploče. tam su svirali popularni VIS-ovi, tam sam čula prve bitlse, rolingstonse, troggse, monkeyse, otisa reddinga, percy sledgea, prisleya. slušal se radio-luxemburg i čagal se twist i rokenrol. bila sam klinka pa se baka brinula di smo do kasno. dole je slavna gracka kavana kam su fine pucke išle na kapuciner i princeskrafne.
z jedne strane jedna prošlost, z druge strane druga. a kam mi idemo. ni vrag da sve ovisi o konjinama
ova bijela zgrada, (zgrada Kolmar, 1905, društvo hrvatskih književnika) više ne zgleda tak, jen se toranj urušil, drugi je tak napukel da su ga morali meknuti.
a ovo je pak hiža koju čuvaju zmajevi i dve tece (kuća Rado, 1905, projekt v. bastla, prekrasna secesijska arhitektura).
ove tece sam blaženo kontroliraju situaciju.
a ovi kažeju golu rit i jen drugomu škicaju v gače (kuća popović, arhitekta a.baranyja, s divnim meštrovićevim reljefima na pročelju)
- oj sim, Pepa, si vidla ti onaj škandal, ha??oni su goli!
- je, je, v moje vreme se tak nekaj ni delalo
- na, kaj se ti prčiš, ko da si ti bila bolša dok si bila frajlica.
- a sad se prava javila! kaj si ti Micika, zamišljaš, da se ne zna ono kaj si delala z moužom od one oberhoferice, ha?
- same čkomi, Pepa, si znaju otkud ti ona kiklja i gdo ti ju je dal.
moj stan je visoko
i ima sve svoje stanare
dvoje odrasle djece, njihovu mamu, psa, mačku,
paučiće I poneku drozofilu
moj stan voli
prijatelje.
voli
pogled kroz prozor.
moj stan čeka
sunce i oblake
i zvijezde
i vodu s neba.
moj stan voli
kad pjevam.
i sad, evo,
pjevam
od suosjećanja i straha,
i skupljenih nada u rukohvat.
moj stan voli
osmjehe i zagrljaje.
onako kako se griju
djeca,
kako se diraju
ljubavnici
i drveće.
moj stan voli
dobre pozive.
onakve kakav je bio tvoj
nakon jutra poezije,
u kafiću do kamenitih vrata,
ljekarna i dora s ključevima s druge strane.
moj stan sluša
dvorišta, kosove i vrapce
u prerano jutro,
čuje
krovove koji šapću s juga
i propuh sa sjevera
(pomaknula se vrata, možda i cijeli zid
to tutnjao je zmaj u dubokoj pećini)
moj stan ovog proljeća
prolazi
kroz zidove i prozore
svojeg četvrtog kata
i sa susjedima se rukuje
i trampi
noćašnje snove.
u knjižnici na knežiji dogodila se lijepa večer smijeha i prijateljstva.
naša Smjehuljica predstavila je svoju prvu knjigu sjajnih humoreski
iz života svih nas, čak i povijesne pričice iz davne prošlosti
koje nam se čine, eto, tako neobično poznate kao da su se dogodile danas, tu, oko nas.
autorica dočekuje goste, ima nas odasvud, ne samo iz zegeja, stalno neki muving, pa valja pozdraviti
one koji dolaze.
posljednji dogovori oko moderiranja i tijeka priredbe. voditeljica je krasna mlada profesorica Mateja,
ujedno i voditeljica na radiju. izuzetno spretno i neposredno vodila je konferansu. mladenačkim poletom,
dinamično uz isticanje najznaimljivijih detalja oko nastanka i oblikovanja Gordanine knjige.
posljednja proba pred mikrofonom, podešavanje zvučnika, intonacija... glazbena pratnja je bio
jedinstveni duo - gitarist i pjevač, student FER-a Jakov i vrsna multitalentirana glazbenica Marija anđeoskog glasa.
a gle, tko to dolazi? sjedobradi je ipak došao, iako je morao žuriti dalje.
gleč, ima nas još, slijede dogovori za dalja druženja. kasnije je poslao poruku
kako sjedi u tramvaju, drži knjigu u rukama i drma se od smijeha.
spremni? udobno se smjestili? eh, sad možemo početi.
voditeljica knjižnice je nadahnuto istaknula sve vrijednosti ove vedre Gordanine litarature.
uz pratnju gitarističkog virtuoza i pjevačicu posebne boje glasa. publika se i smijala i bila dirnuta
zapravo detaljima osobnog života i djetinjstva spisateljice, prepoznavši u svakom djeliću svoje vlastite
trenutke odrastanja, mladenaštva i sazrijevanja. kako se kaže: ridendo dicere verum (smijući se reći istinu, horacije).
bilo je pitanja kad će ta njena bebica, knjigica, stasati, kad će biti pretvorena u teatar, u radijsku emisiju, oživotvorena
i na neki drugi medijski način osim na internetu i, konačno, u pravom tiskanom obliku. bit će, bit će, iako autorica
o tomu još nije razmišljala, no stručnjaci kažu da se takav sadržaj mora i na drugačiji način prezentirati. jer vrijedi. vrijedi!
uz daljnje diskusije o književnosti, claptonu, potpisivanja, bilo je i pogleda na imidž autorice, ono, biranje klajde, i, obavezno, crvene štikle.
zavisti, zelena zavisti, kad bih imala takve noge (oslobodimebožegrijeha, ne poželi krast tuđenogeištikle)
izdala je knjigu smijeha, svoj prvijenac, knjigu koju je u epizodama objavljivala i dalje objavljuje na našem blogecu,
i sve vas ,
poziva na promociju
22.11., petak, u 18,00 sati, u knjižnici Albaharijeva na Knežiji.
bilo bi sjajno da se skupimo, opalimo grupno ili pojedinačno druželjubljenje uz smijeh, pjesmu i plesanje
i tako uveličamo ovaj jedinstveni događaj.
nadam se svesrdno da neće biti jedinstveni i da će naša Rossovka uskoro izdati još mnogo izdanja
te vesele knjige i da će joj se tako omogućiti i izdavanje daljnjih uradaka, što joj od srca svi želimo.
elem, bilo bi super i u blogovskom zajedničarskom duhu da se najdemo tamo
(kao orijentaciona točka je pitarosso na selskoj iza podvožnjaka, pa prek ceste,
pa raaaavno po onoj maloj uličici do parkića i tam je na vuglecu knjižnica albaharijeva.
odmah iza nalazi se jedan sjajni birc, pa možemo svi skupaolcuzamentugedr otići i na pivičku ili kaj već).
ili da se najdemo koju minuticu prije na nekoj gradskoj točki pa zajedno krenemo na kulturno uzdizanje.
ajmooo, zagrepčani, ima nas, pokažimo se, i dočekajmo Smjehuljicu i njenu veličabstvenu Knjigu smijeha,
a i sve one blogere koji bi iz raznih dijelova lijepe naše ili iz stranih zemalja došli i razveselili se
lijepim druženjem i kulturnim događajem.
eto. čekamo vas, javite se rossovki, ona ima i moj brojček pa da se dogovorimo.
demetra, pinklica, lionesse, sarahbe, purgerica, grincajg, sjedobradi, tigi, čarapagos... ima nas dosta, pa da se i vidimo :):):))))
s jedne strane weberove stube i sjećanje na bezbrižne dane studija i pentranja na faks
s druge strane krasni perivoj, jesenje lišće i spomenik I.G Kovačiću skulptora V. Bakića, a onda se pogled digne do zidina i jedne gole tete koja se sunča pod golom magnolijom
pogled na katedralu, na mnogostoljetni pejzaž, pogled gore: zlatno treperavo lišće i varljivo sunce
pogled dolje: zemlja natopljena jesenjom kišicom i tek nikle gljivice (eh, da je tu googoo, odmah bi znao o kojima se radi, a možda bi savjetovao i koji recept, ne čini mi se da su grmušice, odlične na gulaš)
na mjestu popovskih ribnjaka (tak su ih zvali) još, valjda, ab urbe condita, biskup Alagović dao je po staroj ideji Maxa Vrhovca urediti vrtove i perivoj, prema projektu, danas bi se to reklo, hortikulturnog dizajnera Klingspögla, pa je s vremenom sve zapušteno i palo u zaborav. onak ka se inače događa kod većine naših novogradnji i lijepih zamisli.
građani, ondašnji privatni poduzetnici, na silu su napravili referendum i skupljali okolo potpise da se mjesto pretvori u stočnu tržnicu
natezali su se neko vrijeme dok se ipak veći dio terena nije definitivno pretvorio u park.
negdje u vrijeme kraljevine jugoslavije, 1934., nekomu je pala na pamet grozomorna ideja (nije navedeno je li se zvao bandić ili kako drukčije ) da sve to sravni sa zemljom pa da se tu napravi stadion za nogomet, bazen za finu gospodu i teniski tereni za one dubljeg džepa.
na sreću, takav im se pakleni plani nije ostvario, nego se nakon II svj. rata sve konačno uredilo i oblikovalo u parkovni pejzaž, napravljeni su mostići i klupice, dječje igralište, fontana i pojilište za ptice . bio je tu i bazen za kupanje gdje su se klinci za ljetne žege brčkali, no valjda je održavanje previše koštalo. a nema više ni onog velikog tobogana na kojedg sam se sa strahom penjala. valjda nije po standardima eu, njihovi klinci očito nisu tak hrabri, ha, ha.
no zato me i dalje mamio onaj cigleni zidić. naravno da sam se popentrala!! možda mi takve ideje padaju na pamet zbog ove čudne jeseni u kojoj u studenom nanovo cvate cvijeće
sad ovuda voze biciklisti, šetaju se gazde i peseki,
tu je i augustinčićeva sramežljiva gola teca
u ovoj sam školici učila prve engleske riječi, vježbala glasovir, stala u baletne papučice.
godine i godine sam provela u ovom parku, ili s bakom, ili s tetom i vujcem, pa onda i samostalno, moji starci su tu išli na plesnjak, puno kasnije i ja, samo kaj to više nije bilo tak fino i šminkerski, prek puta ribnjaka je bil kafić papagaj kam su išli oni s puno peneza, a do njega se otvoril i ludi fanatic, tam su svirali dobri bendovi. a sad čekam da se neko od mojih zmisli da dobi klince, pa da ih šetam po ribnjaku i pričam povijesne pričice. kak ih je meni pripovedala moja baka, maria-blanka.