nakon duuge plovidbe po uzburkanom moru
i jakom vjetru sišla sam s broda, privezala ga na obalu,
dočekalo me sunce i gle!
labudovi na proputovanju do južnih krajeva
našla se na trgu ispred kazališta,
a tamo mnoštvo veselih, razdraganih ljudi, junački mladići, prelijepe djevojke i dječica, pjevaju, plešu...
pitam ja što se događa da je tako veselo,
kažu mi: mi smo uvijek vedri i raspoloženi, a danas posebno, dan je svetog Mihovila, zaštitnika grada.
a gdje je glavna proslava? tamo, na velikoj tvrđavi, požuri da vidiš svečanost!
žurila sam prema tvrđavi,
penjala se uz stube,
niz stube, preko širokih trgova kroz gomile turista,
probijala se kroz bijelu svjetlost starih ulica i tražila pravi smjer...
gotovo sam zalutala po nekim stepenicama
koje su čuvali strašni lavovi,
ali anđeli su mi pokazali put.
usput sam srela čak i janka, veselo je pasao travicu na zabatu jednog prozora.
trčala sam kroz ulice da što prije stignem na proslavu,
vrućina je bila velika, ulice užarene od sunca,
putem su me uvrebale i neke strašne zvijeri,
dok je ostatak čopora saborovao ko na agori. eh, kad bi barem naši sabornici tako žustro i efikasno diskutirali!
bezglavo sam pobjegla od horde,
no dočekali su me neki sumnjivci i špijali kud ja to trčim,
sva sam se usoptala, puf-puf-pant, ko onaj debeli šef iz alana forda,
no okrepa je naišla kao naručena
no onda me prenuo strašan glas:
griješna kćeri, ako budeš i dalje kaljala svoju nevinost raznim porocima,
neumjerenim jelom, pilom i ostalim hedonizmima,
nikad nećeš dospjeti u raj nebeski, kao nas dvoje u one davne dane.
podignem glavu, a nada mnom stoje skrušeno adam i eva,
zakriveni onim smokvinim listom. pojurila sam dalje,
penjući se bijelim kamenim uličicama dok su zvona za mnom zvonila opominjući.
hrabro sam krenula dalje, penjući se po bijelom kamenju,
dok se pred očima dizala golema tvrđava.
iz same žive stijene raslo je prekrasno cvijeće raskošnih kraljevskih boja,
baš u onakvom baršunu kakav dolikuje našim hrvatskim kraljevima!
od davnih je dana lokacija bila strateški zanimljiva i ilirima, i osvajačima mlečanima,
a i templari su se pohlepno navrnuli u pljački i razaranju.
no, i dalje stoji i čuva naše more, grad našeg kralja petra krešimira,
a ja sam se uspjela popentrati bezbrojnim stepenicama na što sam jako ponosna.
možda sam čak i skinula koji dekagram
kroz puškarnice (je li bilo uopće pušaka u doba gradnje??)
vidi se mali dio podnožja, no s vrha puca pogled na sve strane,
puhala je takva bura da sam mislila da će me odnijeti,
pa nek me odnese barem do neke jahte koja kreće na krstarenje jadranom, ha, ha.
i po mogućnosti da njome upravlja neki striček pažljiv prema starim reumatičnim tetama.
sunčanim danom jednog babljeg ljeta otvara se srce malog grada, u kojem se prepliće povijest od paleolita, antike, ranog srednjovjekovlja do slobode s posvuda dijeljenim poveljama Bele IV, pa tako i samobor postaje slobodnim trgovačkim gradom.
u gradu je živjela tamnokosa zanosna ljepotica, julijana ljubica chantily, rođakinja ljudevita gaja, prvaka nacionalnog hrvatskog kulturnog pokreta. imala je ponešto i talijanske krvi, valjda joj je to burkalo ionako strasni temperament. kao i svaka mlada obrazovana djevojka sudjelovala je u društvenim zbivanjima i rado zalazila na tada popularne društvene skupove. jedan od pokrovitelja i organizatora bio je ferdo livadić, skladatelj romantičarske i narodnjački orijentirane glazbe, veliki muzikolog i okupitelj ljubitelja umjetnosti. nalazili su se u njegovoj kuriji (kasnije pretvorena u muzej).
na tom su se mjestu nalazili najveći pregaoci za narodno slobođenje i kulturu, pa je upravo u toj kući skladana naša divna budnica i pjesma-vodilja naših iliraca. još Hrvatska ni propala dok mi živimo!
u toj atmosferi zanosa jedan je mladi slovenac koji je odlučio prikloniti se ilircima i narodnom preporodu, stanko vraz, zapazio prekrasnu udavaču ljubicu i obasipao je znacima svoje ljubavi. njegovi soneti izraz su jedinstvenog romantičarskog poetskog izraza, a zbirkom Gjulabije, posvećenom upravo svojoj ljubljenoj, uzdigao se u sam vrh umjetničkih krugova, obasipan pohvalama kao hrvatski petrarca. udvarao je svojoj odabranici, no nikad nisu prešli granicu pristojnosti i distance uobičajene u to doba. ljubica je bila toliko krasna djevojka da je za njom potiho patio, kako kažu lokalni tračevi, čak i njezin ujak, ljudevit gaj. no tomu se pristojno šutilo.
Ljubice nemila,
ti moj nepokoju!
Kupi me u srće
i dušicu svoju
Jer smrtna j´ grehota
gdje brat bolan čeka.
A sestrica neće
da prinose lijeka.
Ljubi me, Ljubice,
Ljubi, djevo mila!
Dok su nam jos vita
od mladosti krila.
Sreća bez pokoja
mijenja brzu nogu…
Što će donijet sutra
znano j´ samo Bogu
uzalud su bile šetnje divnim krajolicima, uz potoke, u bujne samoborske brege, na okić, anindol... ništa nije ganulo njeno hirovito žensko srce. udala se ubrzo za nekog trgovca, izrodila mu djecu, a stanko je ostao u vječnoj patnji i tuzi.
nakon nepuno godina preminula je obožavana žena, još u mladim tridesetim godinama. u spomen jedne velike neostvarene ljubavi koja je stvorila i uzvišene stihove mladog rodoljuba svake se godine na njenom počivalištu odaje počast poeziji, ljepoti i rodoljublju, čitaju se ljubavni versi naših pjesnika. u dvorištu crkve. sv. anastazije hrvatski pjesnici ostavljaju svoje riječi ljubavi, uz ruže, jablane i svečani mir, neka se čuva hrvatska povijest i plemenita riječ. možda nekima zvuči patetično i pretjerano, no ushit kojeg osjetiš u toliko posebnom ozračju ne može nego ganuti i bolno dotaknuti dušu.
još samo malo, da prošetam korzom, uz rogatog čuvara i kožarićev čvrsti korak
kroz Torre d` orologio pa dalje do crkve sv. vida, gle, i ovdje znaju da ih volim , pa još više korak nosi, puf, puf
a ovdje nježni čuvar visokih zidina i teškog uspona na cilj.
samo još tren, pa ću baciti zadnji pogled... nisam ni sve bilježila, no godinama već obilazim istru i primorje, i uvijek me iznenade čudesima. od trsata, kastva, lovrana, opatije, voloskog, preko pazina, buja, lupoglava, motovuna, huma, vodnjana, grožnjana, barbarige, velikog i malog brijuna, umaga, rovinja, poreča, pule, savudrije, vrsara, medulina, premanture, kamenjaka, labina, rapca, mošćenica, huma, limskog kanala, fažane, valbandona...i nakilavila se po vrućinama, po zimama i kišama, ma ni mi žal... kad staneš na tu crljenu zemju, pa miriši...ma bolje od tartufa, i od malvazije...no dobro, miriši i to na tanjuru i u čaši, narafski
možda još neki čekaju na odlazak... uz miris pečene kuruze...još jučer...a danas...