iz grada smo krenuli starom cestom prema mojoj domovini, prema hižici na bregu gdi su živeli moja baka i deda, imali su veliko imanje, i djetinjstvo do škole provodila sam tamo, to je mjesto gdje sam bila voljena, sigurna, gdje me baka budila s mirisom gibanice i friškog kuruznog kruha, gdje je bilo slobode od jutra do mraka, i sunca, i snijega i mirisa, i zraka...
možda nekomu ovo izgleda patetično, dosadno, no, kad sam se nakon dugog vremena popela na taj mali breg, i otvorila tu lesu, i sjetila se njihalke koju mi je deda napravil, i velikog žutog pesa mede kojeg sam da ne vide skinula s lanca i trčala s njim po poljima, i kad se sjetim svojih prijateljica i prijatelja iz djetinjstva, musavih bosih curica i dečkića koji su se smijali mojoj nespretnosti, bijelim dokoljenkama i šircleku kojeg bi već nakon prvog preskakanja plota spodrapala, a baka me nije nikad zašpotala...i suze su me zagušile što više nikog nema, samo teta milkica ponekad dojde, obriše prašinu, i pogleda kaj joj na vrtecu naraslo...i kako da ove slike pokažem mojima, mojem tati koji je napunio 89-tu...
u to doba je bilo tak da se svako dete moralo zanimat z nečim, jeden stric je pasel krave, tet su se bavile sa racama i žugicama, a moj tatek je imal za zadatak pasti pure. a kak je bil mali dčec, znal bi se zaigrat i zaspat od umora, a jemput kad se zbudil ni nigde bilo purekov. onda ih je išel tražiti po bregima i poljima, je ih našel, sam jenu puru ni mogel najti, pa ga bilo strah kaj buju mu doma rekli, bu batine dobil. i tak je on do pol noči išel s purami i iskal onu jenu zgublenu, i našel je v jarku same hrpu perja i čaporke. ju je lesica vlovila i poijela. dima su se bili tak splašili kaj se zgubil, pa kad su ga našli, ni dobil niš batin po riti.
slikice, slikice, morti ih je preveč, morti nisu tak lepe, ili ih pogrešno metnem, ali za mene su svjedoci onoga što u sebi nosim kao dio odrastanja, uspomene, sjećanja, i svaka mi je važna, kao da se bojim da ne zaboravim te prizore, te boje i mirise...
i onda, dolazim sa strepnjom, odlazim u suzama, dio je života otišao, nepovratno, onaj dio gdje je postojala samo igra, smijeh i zaštitnički zagrljaj... do viđenja, zagorje moje, doviđenja, bum se ja vrnula nazaj!
nenadani izlet u draga mjesta mog djetinjstva. zagorje, rodni kraj mojeg tate. kamo ćemo? putokazi nas vode najprije u muzej krapinskog pračovjeka. zanimljiva i informativna postava, nešto drugačije od monotonih deskriptivnih muzeja mrtve prirode. na žalost, fotkanje nije dozvoljeno, poštovala sam pravila ovaj put, no vratila se doma s hrpom knjiga, naravno. inače, naše su neandertalce proučavali i na max plancku, tamo je obavljena komparativna analiza iz zuba jednog pračovjeka iz vindije, i dna uspoređen sa sadašnjim od homo sapiens sapiensa i iz drugih nalazišta širom evrope i zapadne azije. da, nosimo oko 4-5% neandertalskih gena. da, miješali smo se s njima. da, oni nisu bili divlja životinjska horda, nego su brinuli za svoje starce, bolesne, ranjenike, imali i obrede pokapanja i poštovanja umrlih, u sloveniji je nađena i sviralica, govorni aparat im je bio razvijen gotovo kao današnjeg čovjeka... vrijednost muzejskog postava nije samo u prikazu života pračovjeka, nego u predočavanju od nastanka svemira, razvoja zemlje i života na njoj, a, dakako, i nastanka ljudske vrste od ororina, preko australopitekina do habilisa, erektusa, neandertalaca...s posebnim osvrtom na današnju potreebu da sačuvamo ovu našu jedinu malu kuglu u svemiru...
pogled na krapinu i okolicu s hušnjakovog brda, kroz prekrasni prirodni perivoj i drvene skulpture, a onda krećemo u šetnju gradom
vizure središta grada i župna crkva sv. nikole. daju si krapinčani truda oko svoje povijesti
ulaz u raskošni park matice hrvatske i susret s frangešovom madonom
bilo je vruće, sunce upeklo, a hlada smo našli kasnije, uz rječicu krapinu, a sudeći po mnoštvu ribica i patkica, nije još toliko zagađeno, iako se nemar i neurednost opaze. a pogleč, tu si je i mujcek legel v hladovinu, ha, ha
zvona što divno sviraju iznad izvora, ljupki paviljon u parku, da odmorimo nogice, sveti florijan koji čuva od požara, i gaj koji nas pozdravlja (to kaj je napravil medvjeđu uslugu narodnom jeziku, to čist jedna druga stvar, dal je domoljubni zalet za konačno okupljanje naroda sa svih strana).
budi bez brige, ne trebam savjesti tvojih prijatelja koji me tješe, tvoja je savjest na kušnji.
no više je za mene nemaš.
one večeri sam te željela samo tiho zagrliti i reći: sve će biti u redu.
plači.
držati te za ruku dok spavaš.
da se odmoriš od svega što nije važno. drhtala sam od nježnosti, brbljajući samoutješne rečenice koje nisi mogao, tako umoran i očajan, uopće strpati u svoje misli. izgledalo je sebično zahtijevati ispriku, a ja sam bila samo dotučena tvojim jadom.
a kad si me pitao jesam li vidjela svih onih dana udaljenosti tvoje poglede koji su mi govorili nijemo, i da se u tebi nije ništa, baš ništa promijenilo, shvatila sam da si od mene odustao već prvog trena. od borbe sa samim sobom. previsok ulog. nema opcije a, b, c... neizvjesnost nepoznatog. iluzija sigurnosti je tako ugodna, omamljujuća, omiljena udobna fotelja nakon napornog radnog dana i rashlađeno osvježenje u frižideru. vjerujem ti, da, da, u tim trenucima bila je istina sve što si govorio. ali već sutra za tebe ta istina neće značiti baš ništa.
nisam ti potrebna. naprosto sam uletjela, posve suvišna
(odaa, moram priznati, već dugo me nije nitko tako nonšalantno pomeo)
i na trenutak te
skrenula s putovanja za koje misliš da će te dovesti do velebnog ostvarenja tvojih želja.
na toj stazi nisi trasirao ženu poput mene.
ni znao nisi da takve postoje.
koje pozovu, ali ne zovu.
koje ti se ne vješaju oko vrata niti pužu na koljenima.
koje te ne žele mijenjati.
ali su spremne držati te u pozadni svojih misli u svakom trenu,
dok rade, dok spavaju, dok hodaju.
koje neće reći:
umorna sam, idi sam.
koje neće pitati: što se to s tobom događa.
znat će.
za takvu ženu ti ne pada napamet da razmišljaš da li je voliš. nećeš je zbunjeno opisivati sintagmom: paa, nedostaje mi kad je nema. i nadam se da ti ove riječi neće replicirati one kojima to nije palo na pamet do sada.
one sam te večeri samo htjela zagrliti da se odmoriš na sigurnom.
nisam se usudila,
po prvi put se nisam usudila,
znajući
da ne postoji nikakvo slobodno mjesto gdje bih ti bila blizu.