"...stara se slavonija opet otkriva ganutome srcu.." D. Tadijanović
u rane jutarnje sate putuje se prema Vinkovcima. s jedne strane visoka bosanska brda, s druge se otvara pogledu slavonska zlatna ravnica, sa sjenkama psunja, papuka, dilja... još uvijek postoje bujne hrastove i jasenove šume, crni brijest...a evo, s desne se strane, preko mosta, proteže cesta do Vukovara, grada ljudi heroja, mučenika, žrtve srbočetničke pohlepe i divljaštva.
"... pozdravljam te, zelena šumo velika,
pozdravljam te u ovo jutro mirisno
kad se granje od teške rose savija
blistajući na sunčevoj svjetlosti..." D. Tadijanović
"...Tu se dižu velebni hrastovi sa sivkastom korom...Gdje je tlo malo vlažnije, tu se podigao viti, svijetli
jasen...i rni brijest, uspravan kao prst... nije ona šuma crna, gluha, mrtva, kako ono se izdaleka na obzorju crta prikazuje... a Slavonac ljubi tu svoju hrastovu šumu..." J. Kozarac
već odmah po dolasku dočekala me radna atmosfera, svuda se podižu skele, pozornice, cijeli se grad i regija pripremaju za veliki događaj proslave vinkovačkih jeseni.
dočekaše me nasmijani slavonci i rekoše, onako mirno, otegnuto, da neka ne žurim, tek sam stigla, nek otpočinem malo, pojedem štogod, popijem kavu u nekoj od brojnih kavana, eto, u gradskoj kavani koja je nekoć, za vrijeme vojne krajine, bila zapovjedništvo brodske pukovnije, a sad je unutra gradski muzej (o doživljajima u muzeju bit će posebna štorija!), u društvu kozarca, pa pitah na kojeg brata misle, jer obadva su velikani hrvatske književnosti. kao i njihov stariji uzor, matija reljković, pisac spjeva "satir iliti divji čovik", na ikavskom narodnom govoru, prosvjetitelj koji je, osim toga, napisao i "slavonsku i nimačku gramatiku". jer, vinkovci su oduvijek bili svratište putnika i trgovište, pa su u ovom kraju živjeli mnogi narodi različitih jezika i običaja jedni uz druge, bilo je i dosta nijemaca i židova koji su obogatili kraj podižući privredu. na žalost, za vrijeme svjetskog rata židovi su doživjeli tragediju logora, a dosta nijemaca polije rata protjerano, bez obzira na starosjedilaštvo. ah, da! savjetovaše me da se prepustim ljubaznom vođenju kroz grad nekom stasitom, mirnom slavoncu, samo neka pazim dobro, da ne nasjednem na njegove strasne riječi!
i saznala sam da su vinkovci na posebnom popisu svjetskih gradova po svojoj starosti, povijesnoj vrijednosti i posebnim osobinama koje cjelokupno postojanje održavaju već 8 tisuća godina! od prethistorije do danas ovuda je prošlo mnogo naroda, plemena, stvarale su se i nadograđivale kulture, stvarala evropska civilizacija! od prvih nalaza kostiju izumrlih životinja, preko osnove stvaranja naselja, obrade metala, organizacije života, od starčevićanaca, kelta, ilira, skita, sarmata, rimljana...da, kažu da je posljednji rimski car, Valentinijan, rođen na ovom tlu, jedini iz cijele regije, a njegov brat valens, kao njegov kasniji suvladar, bio je zapravo prvi car kasnijeg bizantskog carstva. iz razdoblja rimske prisutnosti ostalo je dragocjeno svjedočanstvo, jedinstvena zbirka srebrnog posuđa, koje se danas nalazi na restauraciji u zagrebačkom arheološkom muzeju. povodom toga u svibnju održavaju se "rimski dani", kostimirane igre i prikazivanje običaja i načina života u ondašnje pretkršćansko vrijeme. i, ne, neka se ne uplašim ovog topa! taj je preostao od doba vojne krajine, kad se organizirala obrana od turaka.
krenuli smo na šetnju raskošnim parkom sa stoljetnim stablima, po ugodnoj hladovini, došli do krasne barokne crkve sv. euzebija i poliona, koja se, na žalost moju, uređivala, tako da sam samo krajičkom oka vidjela raskošnu unutrašnjost. kroz bujni perivoj ukazala se prostrana ulica, korzo, popločena po nacrtu slavnog oriona, (o tomu sam pripremila priču, o prvom indoevropskom, solarnom kalendaru ovog podneblja, koji zaslužuje poseban post na blogu!), okružena raskošnim građevinama koje ukazuju na dugu kulturnu i povijesnu tradiciju.
ovaj je grad dao velikane našoj domovini, i svijetu. tu su se rodili, uz već spomenute književnike, i kipar vanja radauš, iz vinkovačkog kazališta potječu glumci mato ergović, vanja drach, nada subotić, joza ivakić, slikar slavko kopač, a đaci vinkovačke gimnazije bili su još i veliki hrvatski i svjetski dobročinitelj na području zdravlja, andrija štampar, i uglazbitelj hrvatske himne josip runjanin. mnogo od toga je svojim političkim djelovanjem doprinio pučki ban josip šokčević. ah, da, ovdje su se zadržali i poznati junaci knjige i filma: poirot i james bond! a odavde je i - mirko filipović - cro cop!
krenimo dalje, nutka me pažljivi domaćin, pa pita kojim bih smjerom, možda želim novu frizuru? ili na ples? možda na izložbu? na jahanje? ili biciklom do rijeke?
ako sam ogladnila, već se pripremaju fine domaće jestvine, dolaze vinkovačke jeseni, treba dobro nahraniti goste! ovdje nitko ne ostane gladan. dok se spremaju čobanci, fiš-paprikaš, tačci, dotle se može narezat kulen, kulenova seka, koja kobasa, čvrknut čvarak, komad masnog kruha, i zaliti tramincem iz iločkih podruma. mljac. i uzdravlje! mljac. i uzdravlje!
a onda prošetati obalom bosuta. kažu ljudi, bosut je tako mirna rijeka, još su rimski carevi govorili kako do podne teče nizvodno, a popodne uzvodno, i najmanji će je povjetarac ponijeti u smjeru kojim puše. da, ovdje ću se zaljubiti i udati za nekog dobroćudnog stasitog šokca!