mislijedneplavusche

30.12.2015., srijeda

prva ljubav? baš svaštanešto!

prva ljubav? ili sjećanje na neke trenutke, neka vremena kad smo mislili da je to upravo sada, prisutno, obuzima, oboje obuzima, tako smo valjda najprije vjerovali... ne znam baš sigurno je li to baš bila ljubav, u vrtiću kad sam htjela biti samo uz jednog malog damira kad se igralo lanca-probijanca i kad smo se tražili po livadama i smijali kroz polje ivančica, znam da sam mu znala i prezime, sad nemam pojma, sjećam se da se lijepo smijao, očima, i da je imao kratke hlače i prašnjave noge kao i svi ostali klinci, i gledali smo se i smijali preko gomile ruku i birali kao „bojicu“ u igri... a možda je to onaj krešo iz izviđača koji me uvijek zvao kad je bilo nešto zanimljivo u logorskom krugu, samo mene je zvao, i samo je uz mene plivao na ljetovanju u brodarici, i zajedno smo polagali šutnju i gladovanje i samovanje i sva bih se zajapurila i bila ponosna što me uvijek bira za kompića... a možda je to bio onaj šašavi ludi trenutak kad smo se na izletu po sljemenu natjecali u pjevanju, svi razredi iz škole, i onda sam pjevala jednom dušku koji je kasnije postao popularni glazbenik, ha, ha, pjevala sam „suze liju plave oči...“ od šerfe, on je kasnije bio u mojoj grupi na zboru, rame uz rame, i više mi se nije tako dopadao i njegovi štosovi i zezancije su mi se činili glupavi, nedozreli i razočaravajući... ne, to je bio onaj dečko, zvali su ga marinac, izgledao je stvarno super, kao pravi marinac, kako je bio zanimljiv, mogli smo brbljati satima, toliko je toga znao, čuvao me i pazio, zvao me „malena“, i on me je prvi put poljubio, onako, za pravo, „francuski“, svirao je gitaru, slušali smo santanu, upoznao me sa onim trknutim štulićem koji se još u ono davno doba, svirajući narodnjake po svadbama, busao da će se za njega čuti, onak, baš svjetski. čekala sam uz telefon (nije bilo onda nikakvih mobitela ni mailova ni fejsova) da me nazove pa da padne dogovor kad ćemo se opet naći... i tako neko vrijeme... a onda je saznao koliko zapravo imam godina, bila sam još dijete... a možda je ona prava bila s mirekom...vjerovali smo da možemo zajedno...no daljina nam je razrijedila susrete, pisma su čitana sve rjeđe. bio je susjed moje prijateljice i često sam se raspitivala što je s mirekom, nikad nije znala ništa, ma nije ga vidjela već dugo, ma nema pojma, valjda je otselio, tko zna... dok mi konačno nije rekla užasnu istinu: na cesti je neki suludi vozač udario u njegov auto i pojurio dalje s mjesta nesreće. on se jedva izvukao iz vozila, teško ranjen, mahao je tražeći pomoć kraj puta vozačima koji su hladno prolazili, valjda misleći da je neki pijanac. smrskanih rebara izdahnuo je nasred ceste. prijateljica mi to dugo, dugo nije željela otkriti... a možda je bila stvarna ljubav s onim tomicom zbog kojeg sam bila spremna ostaviti sve i koji je rekao da će zbog mene ostaviti sve... da se nije otkrilo, nakon pune godine dana da je, ustvari, oženjen, ccc... ili željko koji me toliko obožavao da mi je čak i cigarete bacao u tuđa dvorišta, samo da sačuvam zdravlje, a onda sam skužila da mu na pamet ne pada da ikad ima obitelj i sitnu nejačad. oooh, a ja sam taaakooo obiteljski tip, baš šteta. ne, ne, sigurno je ona prva prva ljubav bio prezgodni plavokosi plavooki ratko, mlađi od mene, nisam ga željela ni pogledati, balavander, kaj se takav ima meni upucavati, no bio je tako uporan, cijelo me ljeto snubio, i veza je bila strasna, žestoka, čak smo dogovorili i imena dječice, i gdje ćemo, i kako ćemo... i puklo je na nekoj suludoj situaciji, ljubomornom ispadu preko kojeg nisam više htjela prijeći. zamislila sam da mi u takvim mučnim svađama protiče cijeli život. i odustala od takve ljubavi. pa zapravo, u mlado doba ti izgleda svaka vezica kao prava ljubav, kao prva prava ljubav, kao prva ljubav. jedina. unikatna. ma takve više neće biti niti je bilo! a onda kad euforija splasne sve se složi na svoje pravo mjesto, basmisleno je idealizirati nešto što je prošlo, što nije opstalo jer nije moglo opstati zbog takve karme, lošeg tempiranja, konstelacije zvijezda, mladosti, starosti, ovoga-onoga... prilike se mijenjaju, potrebe se mijenjaju, ljudi mijenjaju neke detalje koji im prestaju biti ili postaju važni. prva ljubav? nema je. svaka nova je prva u nečemu, donosi nešto potpuno drugačije, unikatno, kao što smo mi drugačiji kroz vrijeme u ponečemu, i susrećemo drugačije ljude, nitko nije isti, svako nosi neke nove kvalitete koje zajedno s našima stvaraju neku posebnu, originalnu, prvu ljubav... za neku novu prvu pravu...

- 22:22 - Komentari (37) - Isprintaj - #

13.12.2015., nedjelja

operacija hortenzije. top secret!

osveta će biti slatka i moja!

- 15:51 - Komentari (41) - Isprintaj - #

12.12.2015., subota

išla bi zamuž... u bjelovar!

na obroncima bilogore, na rubu s moslavinom, smjestio se lijep gradić Bjelovar. od mlađeg kamenog doba živjeli su tamo stanovnici, konglomerat srednjoevropske keramičke kulture, i rimljani su ga naseljavali, pripadao je i srednjovjekovnim posjedima mađara, kao trgovačko središte i mjesto gdje su se razmjenjivala poljoprivredna dobra. oduvijek je taj kraj bio meta kojekakvih razbojnika pa se se ljudi organizirano borili protiv otimača, i očvrsnuli kao snažni, sposobni i dobri ratnici. najprije je na mjestu današnjeg grada bila mala tvrđava s drveno-kamenim obrambenim zidinama koje su se polako rušile, nakon oštrih borbi protiv osmanlija, pa je carica marija terezija odlučila proširiti svoje vojne punktove i osnovala novi varaždin, preselivši varaždinski generalat u ovaj gradić, kojeg je dala oformiti u obliku pravilnog rastera ulica, nalik na torino, i to je prepustila barunu becku. baltazar adam krčelić je žestoko komentirao protiv gradnje, bojeći se da će sve biti brzo srušeno zbog slave gradnje i drvene građe. no, sumnje su bile neosnovane, te je u gradnji i projektiranju sudjelovao i sam herman bolle, bjelovarski sin. inače bjelovar je i kolijevka mnogih hrabrih, mudrih, snažnih i glasovitih muževa i junaka: ferdo rusan, glazbeni amater, pjesnik, ilirac petar preradović, pjesnik, ilirac, političar, školovao se u zgradi vojne komande, đuro sudeta, književnik tošo dabac, fotograf edo murtić, umjetnik boris buzančić, željko sabol, pjesnik, boško petrović, glazbenik, braća navojci, glumci, bajaga-pjevač... eh, pa kad je tako, odoh ja u bjelovar potražiti srodnu dušu, kad već ima tako krasnih ljudi, možda se i meni posreći ... dočekala me magla, pogled se diže polako. stare platane u parku iza zgrade suda, sađene u 19 st., zdrava i jaka stabla. veseli dječji vrtić kraj kojeg je dječje igralište i jedna stara teta koja se ludira (fotka još iz proljetnog izleta) dok me uspaničeni klinac zatravljeno gleda i viče: tetaaa, nemojte, bute srušili njihaljku !! ova prekrasna zgrada u mađarskom stilu (takve su i zgrade pošte u jurišićevoj i dijelovi rudolfovih vojarni u zg) sad je pripala nekoj banki , a dok sam slikala pojavio se njihov lovopazitelj i galamio da nesmem slikat, ma kajgot, ko da bum si stavila štumfu na glavu i provalila nutra ko đesiđejms, ccc ipak sam uspjela uslikat, i još k tomu i natpis s ajngelekom iznad vrata a putem do parka vidi se da su već počele pripreme i ukrašavanje za blagdane putem do glavnog trga raspitivala sam se o zgodnim momcima, no svi su me upućivali da idem dalje, da pitam, da gledam, usput se vidjelo i mnogo detalja o gradu. kroz maglu sam se probijala, dok nisam došla do glavnog trga i jednog od najljepših parkova u čijem je središtu glazbeni paviljon od bračkog mramora. inače, jedan od jedinstvenih mramornih paviljona jer se obično grade od ciglene osnove i drvenog krovišta, danas se tamo odvijaju koncerti i druge svečanosti. (jedna od slika iz proljetnog allbuma). prekrasna barokna crrkva sv. tereze avilske. "Rođena u Avili (Španjolska) 1515. godine, Sveta Tereza je bila sestra karmelićanka koja je opisala ovdje prikazanu vjersku ekstazu kao “anđela s nebesa koji joj je vatrenom zlatnom strijelom proburazio srce, pri čemu je u isto vrijeme osjetila i bol i zadovoljstvo, te kao da joj Bog miluje dušu”.(wiki) prva slika prikazuje spomenik braniteljima palim za domovinu. odaje se počast svima koji su živote položili za nas koji ostajemo. iz domovinskog rata ostala je tragična činjenica da je u bjelovaru postojala velika vojarna ondašnje jna, čiji su vođe prijetili da će zapaliti svo naoružanje i tako dignuti u zrak veći dio grada. no, uspjeli su se naši dogovoriti da se četnici mirno predaju i da se ih pusti doma. obećano je tako, dogovoreno, jedan dio vojaka je izašao iz vojarne, a onda je zločinačka vjerolomna četničina, mimo dogovora, u namjeri da strada grad, zapalio skladišta koja su buknula u zrak zajedno s njim. i, sramota, sada se po beogradu ulice zovu njegovim imenom i slavi ga se kao ratnog heroja! lažljivog prijetvornog bešćutnog ubojicu! no, grad je ipak sačuvan, obnovljena je zgrada turističke zajednice, a naravno da sam odzujala i do knjižnice, šetajući perivojem susrela i jednog zgodnog mladića koji je čekao svojeg gospodara, i to baš kraj kućice u kojoj su se već počeli spremati blagdanski ukrasi za ukrašavanje grada. u zgradi vojne komande, u kojoj je danas sjedište gradske uprave, tražila sam i pitala gdje ima kakav zgodan pristali mladić, ma može biti i zrelije dobi, koji bi se zainteresirao za jednu staru tetu, vidjela sam uzor ručne radove, onako kako bi, jel, khm, svaka žena morala znati heklati, kuhati, ovo-ono, no u turist-birou sam zatekla jednu dragu gospođu i vrlo ljubaznog povjesničara koji mi je pokazao kako su izgledali ondašnji pripadnici pješadijske pukovnije, upoznao me i s činjenicom da je bilo i konjaničkih časnika koji su jahali posebno snažne plemenite konje. "draga teta, zakasnili ste poprilično za takve pustolovine, otišli pradaleko u prošlost, sve to se događalo pred nekoliko stotina godina! radije vi još prošetajte gradom, pa vidite ima li još ponešto zanimljivo. a što se tiče ženika, sretno vam bilo, no ne nadajte se previše!" i eto, na tako iskrene, a žalosno istinite riječi nisam mogla ništa drugo nego da još malo prozujim gradom i odem se utješiti na neka zgodna mjesta za tješenje starih teta koje si u bjelovaru nisu našle srodnu dušu niti otišle zamuž. bit će da mi jedino preostaje vježbanje kuhanja, pečenja kolača, heklanja i ostalih dostojanstvenih poslića kojim se bave tete mojih godina,

- 19:31 - Komentari (12) - Isprintaj - #

07.12.2015., ponedjeljak

istro mila... kastav

RIČI Nanjuriš se, snebiš, uzavriš, zamuntiš, zgrčiš, zdretiš, smisliš, svašta vidiš i činiš. Zagropaš se, daviš ma te ništo liči, čovik živo žive i u svojoj riči. Ma da se sve zabi, vik dere i briči, opiru se jazu i jubav i riči. Ništa ni od vika, čuje se za riči dilo gre u paru, ostaješ u priči. Šime Vučetić nakon kratke vožnje iz pazina prema moru, skočili smo do posebnog gradića na rubu primorja i istre, kastva. da, to je onaj kastav iz kojeg je slavni vicent, onaj koji je slavni kasnogotički slikar istarske škole fresco-slikarstva, autor fresaka u beramu, kao pejzažne motive uzevši istarski okoliš, a kao pozadinu događaja svjetovne dogodovštine i običaje običnog tadašnjeg puka, bez nekakvih kerefeka u prikazanju sakralnih motiva. bila sam nekoliko puta ondje, i ne znam kad je privlačniji, onda kad je ljeto, sve puno turista, mirisa, cvijeća, boja, otvorenih vrata i verandi na kojima sjede domaći i umjetnički nastrojeni vlasnici brojnih galerija. pogled s brda, s jedne strane, ostaci stare gradine, kula Žudika, a odmah pred volticom, zdesna od tih gradskih vrata postavljena je gradska loža, otvorena veranda na kojoj su se skupljali građani i njihovi suci od 16 st. na trgu mala crkva sv. trojice, kraj xiv st. s glagoljaškim natpisima koji se nastoje sačuvati. a tu je i jedan od slavnih bunara, onaj u kojega su hitili kapetana morellija. s jedne strane se tvrdi da je bio nasilni tuđinac, a s druge: da je bio razvratnik i varao svoju prelijepu ženu kastavku, pa je tako kažnjen za preljub. i jedno i drugo vrlo opravdano, he, he. ulazim u samu gradsku jezgu, i već me dočekali putokazi! nemreš se zbubit, iako je već pomalo mrak pao. zbog učke ovdje mrakovi padaju naglo, nesmiljeno, ako je oblačnije čak potpuno nepreviđeno. ZAPREĆONA ISKRA »Svu noć sjala svitia misečina, u po noći krvav daždić pade.« Karvave sikire na dno mora pale, lumini trepćali isprid slik svetaških, kvadrih i oltarih od meštor mletaških, koloni i kmeti napučili vale. Svi zabjeni skonsi, sva plovjenja noćna, gusarske galije na debelih morih, misečine puste iznad kuć i dvorih, vitridu iz sarcih kroz hotinja moćna. Zaprećona iskra kad i kad usplane, razgori se plamik one iste karvi, kroz riči i dila, dobrote i kripost, kroz muke, nevoje i kroz jute rane, javjo se dešpeton i snagon ča marvi, glavami išanin ke ne mole milost. Marin Franičević na svakom vuglecu neko iznenađenje, gradić je već okićen za blagdane, a u parkiću neobične skulpture mlade kiparice- lemilice , od materijala skupljenog na otpadu metala (joj, opet rozika, nemrem se sjetit imena). a onda smo krenulli na vidikovac, zapravo veliko crkveno dvorište. neobični večernji ugođaj, obuzme te ganuće i poniznost pred snagom ljudskih ruku i jačinom ljudske nade i vjere, na vrhu dijela utvrde crkva sv. jelene, još, kažu, od v-tog stoljeća, nadograđivana, čak je i stradala od groma, te je stari uništeni zvonik zamijenjen novim, baroknim, a stara brončana zvona smještena uz križ i posvetu hrvatskim braniteljima. pogled preko ograde širi se u daljine od istarskih zaljeva prema otocima i otvorenom moru. crekvina - ostaci nedovršene crkve uznesenja bl. Djevice Marije, započeta u 18 st. na mjestu gdje je stajala jedna stara crkvica, no nikad nije dovršena. kažu da se to dogodilo zbog ukinuća reda družbe Isusove, no dobri znalci kažu da se radilo o klasičnoj dogodovštini nesloge i činjenice da je skupljena lova za crkvu netragom nestala u tko zna čijim perušinama. ccc, ništa novog, zar ne? na kraju nas je pozdravila luna, i glasovi svih onih koji su istri i hrvatskoj kulturi podarili svoje znanje, ljubav i brigu za one koji ostaju iza njih: od matije vlačića ilirika preko jure dobrile, eugena kumičića, matka laginje, v. cara emina, do suvremenih književnika v. nazora, dragana gortana, zvane črnje... Da je na njon do sto katanaca I stotinu gvozdenih krakuna Od nje da te dili sto bonaca I stotinu šiloka šijuna Da se vozi u sto trabakula U stotinu vrića punih prosa Da je žejaš na dnu svakog žmula I da žeže ka đavlija rosa Da je misto prismoka i smoka Ka piz da je ča te zemji vuče Da je čuvaš ka sridu od joka Ope ne bi razumija ča je Od mučanja nima muke juće Kad svit cili u njon rimbumbaje Zvonimir Mrkonjić

- 07:40 - Komentari (22) - Isprintaj - #

06.12.2015., nedjelja

krasna zemljo, istro mila... pazin...

nakon sunčanog, ali vjetrovitog gorskog kotara, opasnih dionica kikovica-oštrovica, svih nedaća nesigurnosti hoćemo li proći ili ćemo ostati zameteni, ipak smo, zaobišavši rijeku, stigli do istarske zemlje. ( za bolji pregled fotki klikni) Krasna zemljo, Istro mila dome roda hrvatskog Kud se ori pjesan vila, s Učke tja do mora tvog. Glas se čuje oko Raše, čuje Mirna, Draga, Lim Sve se diže što je naše za rod gori srcem svim. Slava tebi Pazin – grade koj' nam čuvaš rodni kraj Divne li ste, oj Livade nek' vas mine tuđi sjaj! Sva se Istra širom budi Pula, Buzet, Lošinj, Cres Svud pomažu dobri ljudi nauk žari kano krijes. Ivan Cukon pazin. ne, to nisu samo purani i raskrsnica prema motovunu ili poreču i puli ! pazin je administrativno središte istre, grad kulture, obrazovanja, pazinska gimnazija je jedna od obrazovnih ustanova koja je uspjela, usprkos i talijanskim i njemačkim i austrijskim insistiranjima, ostvariti program na hrvatskom jeziku, pa su je u ono doba nazivali "prkos gimnazijom" . a dobrodošlica na parkiralištu je bila sjajna, uz fanfare, mažoretkinje, limenu glazbu, crveni tepih i čašicu biske, ha, ha. odmah smo se bacili na razgledavanje, a najviša je građevina upravo ovaj toranj, uz crkvu sv. Nikole, tako masivna građevina, potpuni kontrast profinjenoj gotičkoj i baroknoj raskoši same crkve. ovom su jadnom zemljom vladali brojne strane okrunjene glave i velikaši, i svaki je htio ostaviti traga svojem vladanju i postojanju. o tomu svjedoče brojni natpisi i uklesani grbovi. i tamo je stigla jesen... pak se onda spustiš dolje do grada da odmoriš i popiješ najbolju kavu u "bunkeru", genijalno duhovito uređeni kafić gdje se održavaju književne i glazbene večeri, na žalsot, na koncert ive gortan sam zakasnila, a na džeziste poranila, no svejedno sam se spominjala s julesom verneom, on je u pazin smjestio jednu svoju pustolovnu priču, a govori se da su upravo iz pazinske jame izašli junaci njegovog romana "put u središte zemlje". au revoir, jules! comment-ca va? dok čekam odgovor, idem zagrlit slonovsku nogicu! (usprkos pitanjima i listanju po goglu nisam uspjela doznati tko je autor tog smiješnog eksponata) nakon laganog uspona... mogli smo se odmoriti na klupici, a onda se prad nama otvorio širok pogled na pazinsku tvrđu, veliki kastel koji potječe još iz 10. st., a za njega su se otimali i habsburgovci i talijani, a grbovi su tu i dalje kao nijemi dokazi vlasništva. s kule nam nije mahala djeva bajna tražeći spas, ne, ne, nego su nas pozvali kućni duhovi da malo razgledamo unutrašnje dvorište i muzej. sa strahopoštovanjem se bogme stoji pred ovim širokim zidinama, isto tako kroz ulazne široke dveri možeš zamisliti koliko je ljudi dosada gazilo po kamenim pločama, sklanjalo se unutar zidina kad se vodila obrambena bitka, a evo, kao da su još samo željezni "boškarini" ostali čuvati stražu, uz grickanje tu i tamo koje travke. a ovom se helebardom izvojevala sloboda. kolegica, inače planinarka i speleologinja, uz to što je medicinar, ha, ha, uporno me je nagovarala da jednog dana krenem u osvajanje pazinske jame. ha, ha, ha, nećeš me na to dobiti, ni za kakvu večeru! inače, kaštel je smješten na klisuri ispod koje teče pazinčica, okolo je suro visoko stijenje. rječica je, kao što je često u kraškim krajevima, produbila i pronašla put kroz unutrašnjost kamenjara i spojila se s rijekom Rašom. danas povremeno ludo hrabri planonari prelaze sajlom prijeko, ili se spuštaju dobro opremljeni speleolozi u istraživanje ponornice. ovo veliko čupavo plavo sam ja, ali to je bilo prošlog ljeta, pa neka malo zagrije ove maglovite dane nakon lijepo provedenog dana krenuli smo natrag, i opet su se vidici rasprostrli u plavetnilo našeg lijepog kvarnera

- 19:35 - Komentari (12) - Isprintaj - #