mislijedneplavusche

30.05.2015., subota

zeleni slikopis o zaboravljenom voću i frčki-čvrčki...

umjesto sjedenja kraj betona ispod suncobrana na špici i promatranja lokalnog hohštapleraja, uputili smo se u domaći kraj, u prirodu gdje rastu voćke nešpricane... bijela murva, najslađi grozdići što postoje, posebno mirisni, zovu me u djetinjstvo... u našem je dvorištu izrasla velika murva i svakog me rođendana dočekivala s malim slatkim poklonima zamirišao je jasmin, ovog su proljeća cvjetovi veliki, i grm se razrastao... najfinija esencija, tajanstvena, opojna, strasna divlja se ruža razrasla, mirisni mali cvjetovi ružičastih sjenki, obaviju ogradu u vogreji i narastu kao perivoj trnoružičinog dvorca...miris me cvijeća vraća u dane bijelih dokoljenki i mašleka na kečkama višanja sočnih ovog će ljeta biti na košare, i džema, kompota i onog finog likera u šećeru, što dugo se na suncu grije bit će crnih prstiju i orehnjače, oodaaa, mljac žita će biti... moj deda jurica frčkov, zvali su ga grga zlatoper, više ne klepa kosu da bi pokosio otavu, a nama klincima se ostali rugali "frčki-čvrčki". frčkava sam ostala, s čvrčke još dan-danas tamanim. i još malo kruha i luka, mmm, a poslije zaliješ z rizlingom. treba pripremiti drva za zimu i za... slivice male, male, pa buju narasle veeelike, veelike... taman za šlljivovicu trputec, kiselica, bijelo nježno livadsko cvijeće, zuje bumbari i pčele, sunce nad tjemenom, vidrić u mislima na kraju dana... na bundeku...punom cvijeća koje raste na balkonu... i nastavak... tko zna gdje ćemo završiti večeras

- 23:44 - Komentari (31) - Isprintaj - #

29.05.2015., petak

junački spjev o komitetu 200, zlatnim tanjurima i nekoliko odabranih kućnih ljubimaca

uznemirena cjelokupnom situacijom u lijepoj našoj, na grbači sa svakodnevnim problemima onih koji ne spadaju u komitet 200 bogatih obitelji, s jezom gledajući možda zadnju bitku onih koji su se zajedno borili za neko bolje sutra, a sad su na suprostavljenim stranama, a pozadina se zna, naravno... i onda pogledam svoj mali život, svoje sitne radosti, da malo pobjegnem od stvarnosti, i tu naiđem na strahotu međuljudskih odnosa, zbog malog teritorija i manjeg broja sudionika, naizgled oštrijeg i zlokobnijeg predznaka. pa su me na ovaj post ponukali neki postovi koji problematiziraju ove naše potencijalno blogohistorijske reakcionarne i revolucionarne ekranske i vanekranske interpersonalne odnose. konkretno, ono o čemu se diskutiralo na nekim blogovima ovih dana. veselim se knjizi, blogerima i susretu na promociji. je li ovo knjiga svih blogera s bloga, ili isključivo onih koji imaju svoje pjesme tamo? knjiga je završena??? o tomu nema nikakvih javnih informacija, sve dosad kad se u nečijem postu počelo i o tomu. ne onako euforično kako ih je bilo na početku. kaj se nekaj tajilo? i zakaj se tajilo? tko piše recenziju? gdje će se tiskati? cijena? kad je promocija i gdje? naime, željela sam sudjelovati u organizaciji ne samo kao autor nekog od priloga, nego i po pitanju cijene i troškova. našla sam na dvije strane izuzetno povoljne mogućnosti jeftinog tiska, uz automatsko uvođenje u katalog izdanih djela. no o situaciji "na terenu" me nitko nije htio obavještavati, usprkos mojim javljanjima na službeni mail blogoknjigice koju je siniša otvori baš u cilju zajedničke komunikacije. dočekao me "govorni automat" u suhoparnom tonu tipa: poštovana, o svemu ćete biti na vrijeme obaviješteni... o svemu ćete biti na vrijeme obaviješteni...o svemu ćete biti na vrijeme obaviješteni..... silno sam razbijala glavu odakle sad tako birokratski ton, kad smo dosad tako srdačno razgovarali. bila sam odmah poslala pet pjesama, no u međuvremenu mi je iskrsnula mogućnost da uz odličnog recenzenta i ozbiljnog izdavača pripremim zbirku svojih pjesama, te sam poslala molbu da mi na blogoknjigici ostane samo jedna pjesma. yogador je napisao da mu je žao, ali da će poštovati moju odluku. a imala sam zaista opravdan razlog za to, zar ne? pa mi je neki član blogotima poslao probnu stranicu s onom pjesmom koju sam odabrala da vidim jel sve ok, jel treba kakvih ispravaka, no sve je bilo ok, dogovoreno kako će mi stranica izgledati, samo uz opasku da ne želim da tamo bude moje pravo ime i prezime. ovdje sam pod nickom, anonimna, iako me neki znaju i u reali. no nakon tog dogovora sam dobila neku čudnu poruku da to ne odgovara pravilima i da mi neće biti prihvaćena ta izmjena. s tehničke strane, organizacijske, štamparske, ljudske, razumske, umjetničke, ma kako god okreneš, stvarno nema nikakvog rezona da mi se molba ne uvaži. jel netko ima 10 stranica s pet pjesama, ili 1 stranicu s tri retka, apsolutno je svejedno, u umjetnosti takvih pravila nema! Osim toga, kako se onda vrednuju prilozi koji imaju slike??? A takvih navodno ima, ha? nitko nikome nikad ne uvjetuje takve stvari, osim ako se piše po narudžbi uz akontaciju. pa sam pitala zbog čega je sad usprkos dogovoru došlo do tako radikalnog obrata. osoba mi je s privatnog maila rekla da su takva „pravila“. Kakva pravila???. Ucjena. Ili sve, ili ništa. Stara teta, Molimo te da se još jednom izjasniš želiš li sudjelovati u knjizi ili ne želiš? Uvjet je 10 strana, onoliko koliko si poslala, a nisi dala autorizaciju. Od 40 blogera koji su u projektu, 39 ih se apsolutno složilo sa time i poslalo svaki po 10 stranica materijala. Danas smo završili sa svima i još čekamo samo tebe. Kakva pravila??? Jel blogoknjiga pisanje po narudžbi? a uvjetovati kod ovakve stvari bilo kome broj stranica je ne samo besmisleno nego i ponižavajuće. „...Na kraju je samo jedan otpao koji nije imao na svom blogu onoliko koliki je uvjet...“ Uvjet???ideeeeš, otkad se ovdje išta takvoga uvjetovalo? „...nije nikakav uvjet nego dogovor (????) a to što ti želiš da samo ta pjesma izađe (zna se zašto) ponižavajuće je za ostale prema tome smatramo diskusiju završenom nećemo se više prepucavati...“ između ostalog, dočekala me i ova poruka: „...prvo ja sam se javio yogadoru ne znajući za savjetnicu drugo ne moraš baš stalno napadaiti one koji su se primili toga ne vređaj blogere za njihove radove poslali su isto kao i ti i ulaze u knjigu za tiskarom tragamo i susret sa mnom ti ne gine kad dođe do toga i ljudi ne vole da stalno nekaj prigovaraš ne radi se o savjetnici ne govori o jednoj pjesmi izazvala si raakcije koje baš ne moramo tpjeti svako plaća svoj dio kad dođe vrijeme a što se tiče pjesme to ti o sebi govoriš (ona koja sve zna i nikoga ne sluša)...“ dodatno sam dobila sms u pomirljivijem tonu (valjda tu nije bilo kontroliranja s diktatorske stolice, ha, ha): „pošto si na blogu imala pjesme one bez problema moš dati u knjigu. Na natječaj s njima ne možeš i u čemu je problem. Ajde! Samo napiši da pristaješ i nadji greške. U onom što sam poslao imaš neke...“ Dakle, ja imam greške u svojim pisanijama! Kakve? Stilske? Gramatičke? Ma baš interesantno :križam nogu prek noge: uz to sam dobila i informaciju da je „savjetnica“ zapravo odlučivala, kad se vratila iz nekog od svojih penzičkih putešestvija, pa je vidjela da nije onako kako je ona radila „svoje“ blogoknjigice, a posebno joj je zapela u oko situacija moje obične jednostavne molbe da stave samo jednu moju pjesmu. Ne, ne, to nije po pravilima! Tko ta pravila piše? Tko odlučuje o njima? Svi blogeri ili samo dvoje ljudi?? Praktički, ovo se svodi na parodiju parodije: besmislena ucjena zbog osobne netrpeljivosti, uz bijedno obrazloženje da se ne poštuju samoproglašena pravila koja nemaju veze baš ni sa čim. Jesmo li zajedno u svemu tomu, ili nam je to zabranjeno, zato što neki despotski unose tehnički i umjetnički neopravdana neka osobna pravila s nekih drugih blogova, iz neke druge strane? Na kraju, 1. nije mi dopušteno da budem s pjesmom po svom odabiru u blogoknjigici. Nisu mi dopustile one dvije kreature koje su uređivale to sve. 2. Razlozi toga su potpuno besmisleni, neopravdani i subjektivni. 3. Nisu uvažili ni moju ponudu da organiziram vrlo jeftini tisak. Što će se reflektirati na pojedinačnu cijenu koju će platiti oni koji sudjeluju. 4. Nisam dobivala redovito informacije jer je rečeno da će to dobivati samo oni koji sudjeluju. A ostali blogeri? Oni nemaju pravo znati u kojoj je fazi knjigica? Je li to privatna prćija (naravno, krasno će biti izjašnjavanje u stilu da su sve to oni na dobrovoljnoj bazi, pa što se mi ostali bunimo, ccc, oni su podnijeli silnu žrtvu i naradili se noćima i danima, bla, bla, nezahvalnici smo)? Je li to igrica prema pravilima samo jedne osobe? Kad sam se i ja ponudila uključiti, grubo sam i nekorektno odbijena zbog autokracije jedne velike taštine.

- 11:54 - Komentari (29) - Isprintaj - #

28.05.2015., četvrtak

fotopoema o kradljivom mačku

fotopoema o kradljivom mačku usprkos dodacima vitamina, minerala, promjeni hrane "po željama", od onih s reklama tipa "... vaše mačke bi željele samo ovo...", do savjeta iskusnih stručnjaka, veterinara specijaliziranih za felinae... nisam svojeg mačora uspjela odučiti od skakanja po kuhinjskim stolovima i haračenja po zelenjavi... bit će da je moj mačor ipak prikriveni queer, ha, ha. katus vegetarijanus špinatoljubens domesticus chronicus vulgaris. evo ga, uhvaćen kako hvala listove špinata dok misli da ga nitko ne gleda iza kuhinjskog ormara!a kuhinjskog ormara! ovaj put su žrtve bili jorgovani, sva sreća da su bili već na izdisaju, inače bi mali smrad pokupio batine, grrrr... u ovom slučaju nasrnuo je na domaće mirisne klinčeke! in flagranti sa zelenom šalatom!!! a, ne! ne dam ti moje jagode! ovo će te koštati, skupo koštati!!!

- 15:34 - Komentari (23) - Isprintaj - #

27.05.2015., srijeda

pjesma o listanju spomenara

„spomenar neostvarenih priča, događaja, očekivanja? hm...morao bi to bit neki veeeeeeeeeeeeeeeeliki muzej?“- kaže mi prijateljica. ah, ja sam već počela slagati tak nekaj, u tomu ima svašta, baš svašta nedoigranih partija šaha, play-off koji se nikad nije zbio, morske obale nedoplivane, neoplovljeni tropski otoci, nedohranjena živinčad za koju se vidjelo unaprijed da su opasne zvijeri gadnih očnjaka, no ja imam debelu kožu i izvana se ne vidi ništa, baš ništa neispušene cigarete na nepostojećim jastucima (zapravo, post festum nemam potrebu za cigaretom), pjesme bez refrena, prekinute rečenice, odbjegli pogledi, neizgovorene misli, nedočekano vrijeme, nedotaknuta ramena, neljubljene usne, prevrnute figure, razbacane igračke ugasli mobiteli s neizbrisivim porukama i rukom na mojoj guzi (uh, nikad se nisam razumjela u te moderne sprave uzalud pritiskam delete, delete, delete, psmtr, ja sam jebeni tehnički idiot!) kako da počistim ovaj svinjac, već sam se odavno otrovala domestosom u upornoj nakani da napravim totalni čistac i riješim mrtve hrpe leptira nošene jesenjim vjetrom, a tek nedavno su još lepršali i mutili mi vid, možda i nisu umrli, samo sam ih ja pospremila nekud duboko u kutije, pribodene pedantnom nomenklaturom užarenog ženstva koje je ostalo besramno i golo da ih ne gledam, da siđem konačno s ovog križnog puta ali kako da pospremim pustoš na police prazne staze, postojanje kojeg zapravo nema nikad nije ni bilo a moglo je biti... obično ne plačemo za onim što je bilo dobro. plačemo za onim što je moglo biti dobro, a sad postoji samo u obliku neke proklete bezdimenzionalne točke singulariteta u crnoj rupi van osobnog horizonta i još se nisam otarasila one šunjajuće prokletinje koja me zaskače iz svakog ugla nesnosna ko svrab s pakosnim šaptom hijene: uvijek ima nade, uvijek ima nade, uvijek ima nade… ah, pospremanje duhovnog interijera je tako zahtjevno neke stvari naprosto ne mogu odvojiti za nekakav muzej antikviteta, previše su blizu, boja je tako svježa, miriši na bablje ljeto... ipak ću ostaviti onu bijelu haljinu još u ormaru

- 17:27 - Komentari (15) - Isprintaj - #

19.05.2015., utorak

fužine, lijepom našom

malo izletničko mjesto na jugozapadu gorskog kotara, tamo se prije kopala ruda, a sad je idealno za izlete, bajkere, jedriličare, špiljare, planinare ili one koji se naprosto žele odmoriti na friškom zraku i baciti pogled na prirodne ljepote. između dva velika jezera nalazi se brana i nasip, no usprkos cesti i ljetnom i zimskom turizmu, priroda je dobro očuvana, a planinariti se smije samo po oznakama i uz dobrog vodiča. ne bih da me tamo zaskoči neki medo ili vepar. putem prolazimo pokraj kamenjaka, jednog od vrhova gorskog kotara, na istočnoj strani grobničkog polja samo mjestance je ljupko, i ima sve potrebno za izletnike. u skautskom domu je sve spremno za goste, drva za kamin se dodatno donose, a imamo i našu vjernu čuvaricu donu, tu medvjed neće njuškati. dočekale nas i bijele ljubičice, i raznorazno cvijeće, šuma izgleda divlje, a potok je bistar da možeš iz njega piti, vrelo je obilno evo, ekipa se skuplja pomalo, sa svih strana, došli su i iz italije i s hvara i slavonije i zg i istre i primorja...krenuli smo u šetnju uz bajer... strogo po markacionim linijama, nikad u planinu ne smiješ sam, uvijek s nekim dobrim poznavaocem; a jagode će ove godine biti obilnog uroda, mmmm vrijeme u vrhovima je maglovito, vlaga u zraku, nema veze, mi hrabro kročimo kroz divljinu ovom svemu se čovjek može samo diviti i uživati, gledaj i šuti, a svijeća posvuda, pojma nemam za mnoge vrste kako se zovu, ali prekrasno je šuma izgleda mračno i opasno, no kad vidiš one divlje panjeve i ludo cvijeće, i onu predivnu boju jezera... naravno da se navečer pripremila dobra klopa, vatrica je lijepo pucketala u kaminu, nakon dugih hodanja još smo si i zatancali. tulum je trajal do jutra, naravno, a bilo je od plesa na štangi, polki, sentiša do žestokog rocka. meni us dali bananu. što da se radi s tak malom bananom?? na kraju i najljepšem druženju dojde kraj. a zadnje slike su na povratku u zg, čista rječica, ribe u njoj, i odraz zelenila. doći ćemo opet, naravno, svake sezone smo tam gore, a u međugasu se viđamo i prijateljujemo

- 21:20 - Komentari (33) - Isprintaj - #

18.05.2015., ponedjeljak

lijepom našom...pula...lovran...

malo poslovno, malo u privatnom aranžmanu, putovanje je počelo u zg, pa onda pula, pa po istri, lovran, rijeka, na kraju gorski kotar i za jednu moju davnu ljubav, koja se pretvorila u divno prijateljstvo...

- 23:25 - Komentari (17) - Isprintaj - #

13.05.2015., srijeda

još jedno putovanje u osijek...

ovaj put u proljetnoj sunčanoj varijanti, ulazak u grad s druge strane, nove vizure, nova zapažanja i doživljaji. nakon poslovnog dijela ugodan nastavak druženja s gradom i dragim ljudima...

- 23:10 - Komentari (23) - Isprintaj - #

06.05.2015., srijeda

ako budem dobra

Ako budem dobra Hoćeš li me pogladiti po glavi I uperiti pogled u daljinu Stari kauboj zadovoljan stanjem svojih krda Svojim psetom do nogu I činjenicom da ovog proljeća I nema previše kiša. Bit ću ti dobra, najbolja Bit ću brižna kao Saraja Prije rezanja kožice svojega gazde I skidat ću mrvice pomno s revera tvojeg odijela - Što nisi vodila o tomu brigu na vrijeme?- Bit ću ponosna što sam odabrana U mnoštvu vrhunske robe A ti bit ćeš ponosan na svoj tako istančan ukus Ako me barem pogledaš na čas Strogi arhanđeo – zaštitnik slabih i propalih Kao što blagu daješ vode u korito Bit ću ti dobra i smjerna Onako kao što mora od pamtivijeka Baš kao sve tvoje divne dražesne žene Prigrljene usprkos nezgodnom grijehu Tvoj slatki izazov pogodan za dobrostivi oprost Široka je tvoja velikodušnost, massa, Makar se, priznaješ, ponekad zbog toga kaješ Ooh, kako bih rado da mogu! Da mogu biti dobra dovoljno I blaga i vjerna i nježna i mila Kao u onoj pjesmi Smiješeća slika, radosno roblje Ruku spremnih na pljesak Da budem dovoljno dobra za tebe, Samo za tebe, Hitra i tiha da ne primijete Oholi bozi neba i podzemlja, zraka, zemlje i vode Da milost molim samo od tebe Na koljenu ponizna Bit ću dobra, oh, bit ću ti dobra Samo drugi put donesi i malo mesa u zdjelicu Od ovih se kostiju ne mogu pošteno najesti.

- 15:40 - Komentari (39) - Isprintaj - #

05.05.2015., utorak

mjesec

Pun je mjesec na nebu Pripazi Noć je i tako si Sam Znaš da se tada događaju čudne stvari O tome su pričali naši stari Pokrivši usta dlanom Da ne čuju djeca O djevojkama koje izranjaju Iz jezera i lebde nad putnicima Pokriju ih prozirnim velom i odnesu Da nitko ih nikad više ne vidi žive Vučice se šuljaju šipragom Oblizuju zube i dižu žarke oči do mjeseca Vještice i vidarice po poljima prebiru čarobne trave Što cvatu samo u ponoć, ujutro zauvijek venu Snovi se prepliću sjenkama A tako silno želiš zaspati Umoran i sam Odjednom nečiji dah te takne uz obraz Protrneš. tko je? Ne vidiš nikog, samo se srebrno svjetlo Razlijeva niz tvoje rame, sklizne na prsa, škaklja po stegnu Uzalud pridižeš ruke Dirneš, pod prstima vruće Čvrsta obla glatkoća u dlanove se puni Posegneš za njom.uzeti je želiš. zadržati čvrsto. Nestane učas! Ustaneš. vikneš .zoveš. Ništa. Tišina. Poznaješ svoj krevet Gle – ondje i stolac, prebačena košulja I obris svjetiljke. U sobi nikog. Svuda mjesečina, sama, raspojasana, I sad pleše, pleše na tvojem tijelu Ljubi te, ljubi I šuti. Pun je mjesec večeras Pripazi I nemoj kasnije reći Da nisam te Upozorila.

- 18:25 - Komentari (15) - Isprintaj - #