mislijedneplavusche

28.10.2015., srijeda

jutarnji haiku

jesenje jutro pospano oko luta - buđenje srca

- 23:02 - Komentari (45) - Isprintaj - #

25.10.2015., nedjelja

haiku mujcek

čekajući na zabočkom kolodvoru presjedanje s jednog na drugi zagorski cug, zapanjila me hrabrost malog mačka koji je tražeći nešto za jelo obilazio putnike , umiljavo se i molećivo mjaukao. očito je bio miljenik školaraca koji idu svaki dan lokalcem u školu, pa su ga zdušno nahranili svojim sendvičima. i u tom me trenu maznula erato po glavi, pa sam na brzinu nažvrljala hajkača na neki kartonček. ********** kaj pak se šmuca mali mujcek na štreke lačen je, bogec ***********

- 14:38 - Komentari (34) - Isprintaj - #

21.10.2015., srijeda

haiku, haiga

Uzalud šešir Debeli kaput i šal Zebu mi noge! ******** Kišica sipi Jesen je, kažu, stigla Dovraga blato! Jesenji vjetar Potjera me k tebi u Naručje toplo ******** kumeki v kleti sediju i pijeju v martinjske noči ***** zagorski bregi zemlica zove delat a mladosti ni ******* Pogledaj tamo Kesten u travu je pao Boja tvog oka. ******** PS: haiga, haiku pjesma sa slikom koja odgovara osnovnoj temi ili ugođaju

- 20:43 - Komentari (37) - Isprintaj - #

sisak i ja se grlimo nježno

neću spominjati puste činjenice, niti brojke, ni obećano, propalo, neispunjeno, izgubljeno... sisak je za mene grad parkova, rijeke, ulica, drveća, mirisa peciva, boja neba, zemlje, vode, mjedi i željeza. grad ljudi! visoka je voda... rekla sam gustlu da mi pričuva ranac, ni u zagrebu nije besposlen, ha, ha,. i nek bude sretan da mu nisam sjela na koljena, ccc...mostovi, rijeke, obale, mostovi...oooda, i jam session! uz ovakvu bačvu (punu!) svi postanemo džezisti. dok je ne ispraznimo... komu zvono zvoni, jel guskama u magli?... a ovo je muzej na otvorenom, male niše u kojima su prizori iz povijesti, zaviri, pogledaj, pročitaj! ... i kakav je morao biti brod ako je sidro ovakvo? koliko je sati?...koliko ćemo se još puta braniti od raznoraznih ugnjetača???a možda je krajnje vrijeme... da se malo bavimo i kulturom!! glazbena škola Frana Lhotke i potpuno adekvatan cvjetni ukras na travnjaku ispred škole ...na ovoj su kući boje potpuno vjerne, bez ikakvog fotošopa! prekrasno!... i prekrasna dama ogrnuta crvenim šalom spokojno šeta gradom... naseobina ilira, nahrupili kelti, pa rimljani... na kraju i četnici. hoće li ga dokrajčiti privatizacija, 200 bogatih familija, plansko i podmuklo uništenje bilo kakve proizvodnje, stvaralaštva??.. katedrala uzvišenja sv. križa, i ona je teško stradala u domovinskom ratu...i ovdje imaju svojega čuvara kao što u istri imaju strašnog "moustacha"... the winter is coming! u bojama jeseni, a ja hrabro zakoračila u blato...ljupki paviljon. sjetila sam se pjesme li-tai-pea: paviljon od porculana:. usred malog ribnjaka/paviljon je od bijelog/i zelenog porculana./.....kud su naherili tu našu jadnu prosvjetu! pa nisu pijani ni profesori ni učenici, nisu, vjerujte!...mostovi, rijeke, mostovi, povratak... razlile se vode...mnogo sačuvanih drvenih hižica, uglavnom sa svojim ukućanima... prekrasna ornamentika seoskih motiva...no, čini se da je ova, na žalost, ostala bez domaćina... ma glavno da je dvorište puno tikvi!!!

- 18:50 - Komentari (10) - Isprintaj - #

20.10.2015., utorak

i ja imam medu!

kad već svi vade neke crno-bijele uspomene, na brzinu sam prokopala po svojim ladicama i albumekima. one sličke s prabakom, prededom etc. morala bih posebno zatražiti od mutti. naime, ona veli da nisam dovoljno odrasla da bi mi ih dala možda ih sam uspijem iskammčiti za skeniranje deda janoš i baka blanči, maria blanca, dok su bili mladi, jako mladi ima anegdota o prosidbi, kad je deda janoš, kak u to doba nije bilo gela i briljantina, krotil svoje lasi s cukervaserom. došel je jako feš u vizitu, a onda, kad se servirala juha, šećer se na kosi sposušil, pa su mu u tanjur počele padati bijele mrvice, ko prhuti. baka je umirala od smijeha, znala je da je naredil tu bedastoću samo zato kaj joj se štel dopasti, ha, ha. a inače je bil običaj da se gospodična zaprosi onak kak se šika. pa je moj dedek sav napirlitan pozvonil na vrata i uštogljeno odrecitiral: - gospon matijaš, vu vašem gartlecu rasteju lepe rojžice. ali ima jena koja mi je jake všeč i najbol diši, pa bi prosil lepo jel bi si ja mogel tu vašu dišeču rojžicu zbrati? a onda je moja mama na nekom ferijalnom izletu upoznala mojeg tateka, ona je bil svestran, sviral je gitaru, lepo popeval, imal krasnu kokoticu na glavi, prirodne plave lokne, ma ko holivudski glumac, i imal je i puno obožavateljica, kak normalno. no moja je mama bila jake hercik pucka kaj je dobro plesala isto kak i on, i onda su skup provodili večerji v tucmanu ili v brešćenskog. i to je bila ljubaf na prvi pogled! jedna od meni najdražih slika: mama i ja u trešnjama! a kasnije, hm, već ko mala sam imala udvarače, ha, ha. eto, moj prvi poljubac: sinek tatinog vjenčanog kuma, daje mi pusu, pikulinac u lederhozama i planinarskim šeširekom. a ovo su moji švrćo i medo!! ona fotka u boji, našla sam to u jednoj vrećici i odlučila sposlikati: moje prvo šišanje, i prvo šišanje mjeg mlađeg sineka. imali smo istu kosu, vrlo svijetlu i kovrčavu, i dugo smo bili neošišani. i program s priredbe na kojoj sam nastupala kao mala balerina iz baletne škole, od kostima ostala mi je ova šljokasta "tijara" egipćanke ovo sam već bila jako velika, od sličke u indeksu do pred kraj faksa, uz obavezne godišnjice mature i tulume, ha, ha...

- 21:04 - Komentari (16) - Isprintaj - #

19.10.2015., ponedjeljak

razbludne hortenzije, kraljice, dvorske dame i ostala dvorska svita

razbludne hortenzije u sto nijansi na istom grmu, ovo je bio pokušaj bijega kroz ogradu potaknuta intrigantnim krimićem mudrozuba i prisjećajući se jedne davne pričice iz nekoć postojećeg fenomenalnog Siriusa napisala sam još jednu verziju. da, nisu tamo bile samo sajnsfikšn pričice nego se našlo i zgodnih fantazija, osim električnih ovaca tamo je bilo i nekoliko vrlo različitih verzija o ljudima-mačkama, tako da se nije znalo odakle potječe ona prva, originalna ideja. uostalom, kažu da u književnosti nije bitno što, nego kako. pa eto, ovako sam zamislila jednu vegetabilnu horor-fikšn stori. možda je jedan od razloga bila i ova siva kišurina koji nama starim tetama stvara nesnosne tegobe po reumatične kosti . a može bit da me inspiracija klepila po glavi u šetnji kroz kvart i navela na indiskretno zavirivanje kroz tuđe plotove i fotografsku krađu prekrasnih cvjetova koji su virili kroz žicu i letve. kraljice, princeze i dvorske dame a sad priča : o staroj teti vegetarijanki koja se grozomorila i užasavala svake pomisli na mesnatu hranu. išla je redovno na javne prosvjede noseći transparente protiv ugnjetavanja jadnih pureka i piceka u uzgajalištima. galamila je i šutala redare, bodigard i guzde velikih klaonica, napadala raznobojnim sprejevima bunde poznatuša i bogatuša, noću krišom ulazila u krojačnice poznatih dizajnera i na kožne skupocjene torbake lijevala najsmrdljivije naftne derivate. bila je učlanjena u sve postojeće i nepostojeće udruge za zaštitu obnemoćalih nosoroga, planinskih koza, livadnih jednokratnih mušica i, naravno, kućnog štakora, versio norvegicus. sve što je doticala, jela, koristila bilo je napravljeno od biljaka, drveta, uglavnom nekog prirodnog materijala, ni slučajno neekološka vrećica ili plastična posuda, ne, ne, čak je i cipele posebno kupovala u nekoj egzotičnoj tvornici gdje su ih proizvodili od starih krpa... jela je ono što bi proizvela u svojem vrtu. kompostirala je svo smeće, naravno, i time gnojila svoje parcele povrća. redovno je organizirala berbe i dijelila svojim prijateljima istomišljenicima sav urod. dok je jednog popodneva nisu našli mrtvu. zagušenu viticama graška, mahuna, nogu izranjavanih dubokim ranama od odnekud dospjelim grana punim trnja. toksikološkom analizom u tijelu je nađeno dovoljno biljnih otrova, krumpirova, oleandrovog, beladone, amanite phalloides i svih ostalih egzota, uključivši i nekoliko yopo sjemenki koje su ispale iz džepa, a njihov se sok našao u njenim izlučevinama. kosti su bile polomljene granama voćaka koje su se ustobočile iznad poljskog puta. a u grkljanu je savjesni razudbenik pronašao jednu rotkvicu koja se zaglavila baš nekako između jednjaka i dušnika. kakva tragična smrt! ona, koja je toliko voljela živa bića! životinje! inspektor kojem su dojavili da izađe na teren nije promakla neobična činjenica da se na potpuno suhom putu našla i jedna velika, razgažena, trula jabuka. uz spomen na dvorsku svitu uvijek mi je pred očima velasquezova slikica infante i njezine pratnje

- 22:01 - Komentari (17) - Isprintaj - #

17.10.2015., subota

san, vuk, i nema veze s arhetipom!

a što ako sanjaš situacije čisto moguće, a opet, u trenutnoj i do-daljnjega situaciji nemoguće, slike koje se redaju jedna za drugom, slabo povezanog smisla, a tako logične. uz, naravno, poznavanje tananih događaja koji su, neprimjetni, doveli do bizarnog trenutka sanjanja jednog mršavog sitnog vuka koji je tvoj, podrazumijevajući suptilni odnos divlje zvijeri koja traži brižnost. i prerano pristarjele žene koja mora voditi brigu još o sto drugih stvari. mali crni vuk za kojeg ne znaš prati li cijelo društvo zbog ponekog ostatka hrane koju smakne s ruba stola i da se nitko ne buni, ili prati jer se osjeća sam i traži društvo sebi istih. i taj se bijedni vučić razboli, mislila bih, ma pred smrt, a nije zapravo ni moj mojcat, niti ičiji, a tako je sam ovako betežan, i možda mu ipak neće pasti na pamet da me ugrize. znam, živina osjeti kad mu želiš dobro, ne grize... i onda ja milujem vuka po ofucanom krznu i bojim se da će umrijeti, i nutkam ga vodom i komadićim otrgnutog kruha, nitko ne mari osim mene. i javi se strah da će ipak umrijeti, totalno besmisleno, pa on je samo divlja živina sa svojim nagonima i nisam mu dužna baš ništa, niti ikomu drugomu, baš ništa dužna. i u tom glađenju crnog bijednog krzna moj ti vučić zakoluta očima, najednom čudesno i potpuno oporavljen, skoči kao da ničeg nije bilo, ni mojeg straha, ni brige, ni njegovanja, kao da se to potpuno i neprikosnoveno podrazumijeva, i ode on da dalje ljubopitljivo šnjofa okolo. brižno pazeći da se ne makne iz vidokruga svoga neprirodnog, a tako potrebnog čopora. i onda, nakon buđenja, svjesnost da se radnja događa na imanju moje tete gdje sam provela djetinjstvo. a kad sanjam to tamo, onda mi se uvijek desi nešto ružno, neka svađa, gubitak, jad i nerješiva bol. a kažu, bitno je raspoloženje i ono kako si se poslije sna osjećao. a ja sam se osjećala potpuno u redu. baš kako treba biti. daklem, moja snoviđenja ovaj put nemaju veze s predviđenjima! nemaju! neka vuk i dalje krade zalogaje sa stola. valjda me neće ugristi. na žalost, nekoliko tjedana kasnije moj se tata jako razbolio. morala sam prihvatiti činjenicu godina, bolesti, umornog tijela i duše koja je težila nečem boljem. i ovaj put su snovi pretekli stvarnost. a nisam im željela vjerovati. prethodni je tekst pisan pred godinu dana. mog tate više nema. vuk me nije ugrizao. hranila sam samo svoju hrabrost, svoju razumnost, i pripremala se da prihvatim neminovno.

- 19:51 - Komentari (25) - Isprintaj - #

16.10.2015., petak

kišica na zemlju pada...

Kišica na zemlju pada, kapi lovit' ja bih rada, al' mi bježe na sve strane, već su noge zaprljane. Kiša lijeva, sve je mokro, kišo, nemoj tako oštro, mokri smo već skroz na skroz, mokro lice, mokar nos. Tuča padat' počinje, tko je vani, skriva se, mišo trči skok na skok, pljus, u lokvi mu je nos. Sad oluja nama prijeti, strijela nebom svijetli, leti, kiša lije, kiša curi, brzo kući svatko žuri. v. geriček

- 19:06 - Komentari (22) - Isprintaj - #