mislijedneplavusche
28.11.2014., petak
priče iz života dokonih deva
|
ovo je jedna od zgodnih pričica, ne, nisam je ja napisala, no u svojoj prostoj jednostavnosti i bajkovitosti naprosto neodoljivo podsjeća na ona jednostrana, čistosavjesna, bjelodanogaćna ispovijedanja slučajnog promatrača, koji prema svojem misaonom, intelektualnom i emocionalnom habitusu nužno mora dati svoj stav, da bi pred svekolikim obćinstvom dobiju neodoljivu iluziju ispravnosti, čistoće, čak nezainteresiranosti...priča je nađena na jednom blogu,pod nickom valcer (sanjarenja), krasna pričica, pa ju, eto, autorici u slavu i hvalu (da ne bude zabune, navela sam autora!) iznosim da i drugi s užitkom pročitaju. momak i veštica, blogograd, valcer, sanjarenja Jedan se momak zaljubio u devojku, kako se dešavalo otkad je sveta i veka. Lepim je rečima osvojio. Bila je sve ono što je on želeo kod žene, pa i više od toga. Zbog toga je bio strahovito ljubomoran na svakog ko joj se približi i kome ona makar reč uputi. Time ju je gušio, pa je otišla. Žalostan momak sedeo je na klupi kad mu je prišla neka devojka koju je od ranije površno poznavao. Nije znao da je to zla veštica, koja se mogla pretvoriti u šta god je htela. Pretvorila se u uvo za slušanje njegovih jadikovki i u rame za plakanje. Ljut na svoju devojku, pričao joj je i pričao sve što je gore mogao o njoj. Veštica je slušala i klimala glavom. Onda mu je predložila da njegovu devojku prave ljubomornom, pa su se šetkali devojci pred očima i izigravali srećan par. To se veštici i dopalo, pa mu se počela približavati kao žena. Ali momak ju je odbio. Bila je u tom liku zgodna, ali je on još voleo svoju devojku. I počeo se sećati svega lepog što je bilo među njima i pričati o njoj najlepše. Veštica je tada shvatila da ga ni čarolijama ne može privući niti uništiti njegovu ljubav. Onda ga je navukla da javno priča sve loše o svojoj devojci, ubedivši ga da će tako on povratiti devojčinu ljubav. Brljivi momak je poverovao i pustio jezik u pogon, a mozak poslao na spavanje. Sa svakom laži i ružnom reči koju je upućivao svojoj devojci, ona se više udaljavala. Momak je zaboravio da je njegova devojka normalna, a nije veštica, i da nju odbijaju ružne reči. Devojka je shvatila da je njen momak krpa od čoveka. Tako je zla veštica uspela da devojka više ni reč ne kaže momku. Sad se on razboleo od tuge i jada, jer je shvatio da je nikad neće povratiti nazad, čak ni običan pozdrav da mu kaže. Shvatio je da su mu lepe reči donele ljubav, a ružne reči je sasvim uništile, i da će zbog svog predugačkog jezika ostati sam. Veštici je okrenuo leđa, i na kraju niko nije dobio ništa. Ustvari, svi su dobili dobru pouku. hajdmo u strukturalističku, stilističku i sadržajnu analizu (umjetnička? hmmmm) ove slatke bajke s poukom. 1. momak upoznaje curu i očekuje od nje puno, pa u tomu i griješi, ko svaki momak. cura očito nije skužila o čemu se radi, puno toga joj smetalo, nedostatak ljubavi, stila, nafunjila se i adiomare. ko zna kaj je pak ta očekivala! princa? žapca? pa nekaj je u svakom slučaju valda dobila. nemam ideja kaj bi to bilo. 2. žalosni momak, ko svaki momak, ni bil blesav da sam sedi na klupi, neg se pripicuknul drugoj curki. i to na javnom mestu. cura je shvatila da je dečko zapravo dobrica koji je najebal od neke rospije, pa naravno da ga je tješila. i nije zahtijevala niš osim ferpleja. jer, imal je on tegoba, . treba svaku vezu odbolovat do kraja, a on to još nije. zato je bolje da se opuste, idu van, zezaju se, vesele, razgovaraju opušteno, prisno. s vremenom, dečko ko dečko, počela mu se dopadati zaozbiljno, no ona je davala uvijek do znanja da su prijatelji i da ne gaji iste osjećaje kao on. pisao joj je ljubavne stihove, svako jutro bi je dočekala krasna pjesma. bila je sretna što joj se javi kad god stigne, dugo u noć su znali pripovijedati, gugutati, a onda se on ohrabrio pa počeo i o seksualnim temama. muško ko muško, zainteresirao je curu, uostalom, duhovno su vrlo bliski, i osjećaji su bili sve jači. još uvijek ju je smetalo što on stalno spominje bivšu. to znači da ju još nije potpuno batalisao (kak se to ono veli?). usprkos savjetima što mu je dijelila dok joj je plakao na ramenu, nije je slušao, nego i dalje čitao poruke svoje bivše. a ta je, ne lezi vraže!!! nakon što ga je još pred pol godine (no, ajde, srpanj) otpedalirala ko krpu u širokom luku, sad joj valjda bilo krivo kaj je njemu opet lepo. valjda bi moral, po njenom mišljenju, puzat i moljakat da mu se ona opet smiluje? sve u svemu, u drugoj curi je vidjela užasnu opasnost, i ispričala svima priču da je ta nova, ma, baš prava vještica i da upropaštava, eto, jadnika, njenog bivšeg, i sad ga ona mora spašavati iz ralja vesele plavuše, ccc, no ona je heroj rada i žena-spasiteljica, i žrtvovat će se da izvuče od katastrofalne opasnosti jedne nove, potencijalne ljubavi svojeg bivšeg, tek toliko, iz humanih pobuda, ne, ne, nikako iz želje za nastavkom stare veze ! 3. daklem, stigli smo i do točke tri gdje se napokon otkriva prava priroda ucviljenog dečka, on je još uvijek plazio i kumio onu staru curu da mu se vrati, a istvremeno, kurva muška ko kurva, hofiral ovoj novoj curi. na dva stolca! daklem, toga je stvarno bilo otkad je svijeta i vijeka! 4. u pričici se iznosi da je ova bivša zapravo potpuno nevina, nije ona slala nikakve porukice njenu, nego je on njoj, besramno, iako ga je znogirala, pokušavajući je opet osvojiti! jel to istina ili laž? jeerrr ...dolazimo sad na točku: 5. uvidom u dokumentaciju evidentno je da je zapravo cijelo vrijeme ona stara slala njemu optužujuće poruke, čim je nanjušila da si je on našel drugu. jel to lljubomora? želja za daljnjim mučenjem jadne žrtve? povratak u osamljenost? pritisak manipulativne prirode? želja za dominacijom? tko će ga znati! sve u svemu, stanje iz ove verzije priče definitivno nije u sukladnosti s činjeničnim stanjem i materijalnim dokazima o događaju. ispravnije bi bilo da se reklo: 6. ona je i dalje njemu slala poruke, i to ružne, uvredljive, kako njemu samom, tako i o onoj drugoj koja je pizdila jer joj je on svakodnevno s bijesom govorio kako ga ova bivša maltretira. nije slušao savjet da se naprostoo odmakne, blokira sve te poruke, brojeve, i naprosot ne otvara sve što mu ova šalje. i mirna bosna. ono kaj ne vidiš ne postoji. doduše, jedina bi opasnost bila da se ljubomorna rokselana pojavi u gradu s buzdovanom i organizira obračun kod ok-korala. pa kom obojci kom opanci. 7 sad se svatko normalan pita: zbog čega se ova bivša uopće išla petljat nanovo, kad je tipu jasno i glasno dala nogu, i to bitno prije nego je on počeo s drugom? 8. otkud joj pravo da ponovno ucjenjuje svog, sad već bivšeg, porukama tipa: ako se ne prestaneš s njom viđati, više se nikad neću da javim, ii: sad snosi posledice, ja sam svoje rekla! 9. snosi posledice? kakve? ako nisu više bili zajedno od ljeta?kaj tip nema pravo nakon svega birat s kim bu se dalje ddružil, kaj mu ona mora i to dirigirati? 10. ako su i dalje bili skup, to znači da je tip debeli smrdljivi lažac! lagao je onoj drugoj da se više ne pandža s onom prvom, a kad tamo, ispada da su oni i dalje šu-šu-šu. jbg, ova druga dekla, ni prva ni zadnja koja popuši tak nekaj. no, nije popušila njemu, možda je tu glavni problem? 11. je, lepe su reči donele ljubav, a ružne reči ga oterale od prve. a onda, kad su njegove lijepe riječi privukle drugu, onda je ova prva sasula ružne reči na onu drugu, ni krivu ni dužnu, proglašavajući je vešticom. a muško ko muško, uvijek popušta na galamu uspaljenih rospija. no, sad se ova prva pravi uvrijeđena i glumata carsku uzvišenost, drži frajera na tihoj vatri da se prži,kalkuliraju i jedno i drugo, važu, mjere, ošacavaju snage svojih trupa, i, vjerujte, uskoro će gđa rokselana raširiti svoje udove i nanovo prigrliti pjetlića kojem je ponešto spala krijesta. pazi kaj ti velim! evo, moje spisateljske sposobnosti su se već čisto fino razmahale. mislim da ću napraviti sinopsis za film na tu temu. morti se i obogatim! |
- 11:20 - Komentari (40) - Isprintaj - #
27.11.2014., četvrtak
brodolom
|
brodolom u tom jednostavnom trenutku nerazumijevanja kad smo se oboje našli u dubokoj vodi, dubokoj noći bez zvijezda nismo se slušali do kraja ni ti, dok sam vapila za smrću koja bi me milosno odriješila svakog straha, zauvijek, vječnog straha da te ne izgubim kad sam te, konačno, već na izdisaju, iznemogla, pronašla, nisi čuo moj posljednji šapat u kobnom trenutku kad mi je voda zahroptala ispod rebara ni ja tvoje vikanje koje je zvučalo potpuno bezumno dok je oko nas hučalo nasilno more i rezalo tvoja usta u sinkopi staccatu slomljenih jarbola i triješća i ruku koje su htjele umrijeti zajedno samo na tren da smo stali ti čuo bi moju molbu da ostaviš me na životu ne ubiješ me od žalosti i straha da si posljednji i jedini, ja to ne bih mogla podnijeti, a sad sam se predomislila, znaš da su žene čudna bića i idem s tobom do kraja svijeta i neću se bojati ničega nereja kćer dobro pliva pa zašto ne bih i ja samo na tren da smo stali čula bih tako žuđene riječi koje si urlao kroz vihor, volim te, čuješ li, volim te, vežući konopce na gole vratove, ruke i sidro da potonemo zajedno samo da smo stali u tom jednostavnom trenutku nerazumijevanja i slušali jedno drugo, slušali do kraja ne bismo sad ležali oboje tako sami kao bijela lica mornara na dnu mrtvoga mora |
- 15:13 - Komentari (6) - Isprintaj - #
pismo ostavljene prijateljice (prema noveli s. zweiga)
|
pismo ostavljene žene svaka sličnost sa stvarnim osobama, mjestima i situacijama je slučajna, ovo je priča, podložna je zakonu o autorizaciji, prema tomu, svi koji je prisvajaju, uzimaju kao svoju, prenose, pretipkavaju, i o tomu po skrivečki komentniraju, snosit će "..posledice.." :) :) Eh, ovo mi sve nekako ispada kao sladunjava pričica Stefana Zweiga, no tko uopće njega danas čita! Bolje bi možda bilo da to usporedim s nečim suvremenijim, paaa, hmm, s obzirom na godine starosti, možda bi Dinastija mogla proći, ono, carringtoni, bivše žene, buduće, i tako to. No, idemo mi na priču (zahvalna ich forma): Eto, ispada da si mi mjesecima opanjkavao ženu, ni krivu ni dužnu (hm, hm, znači u njeno ime si podmetao i one mailove u kojima me proglašava krivom za vaš razdor i opisuje me kao odvratnu starotetovsku rospiju?!!cccc, ma stvarno?) , pokušavao me učiniti ljubomornom, čak me konačno i optužio da sam ljubomorka. Da, to su tvoje zadnje riječi. Ne, predzadnje! Na kraju si napisao da neka skinem post u kojem iznosim privatnu prepisku. Ne, neću to učiniti. Privatna prepiska je dokaz istine. Svega onoga što se je pomno skrivalo, kamufliralo, prešućivalo. Ne sramim se ničega, ni svojih osjećaja , ni naivnosti, ni gluposti, ni toga da sam nasjela. Niti ovu priču smatram sramotnim iznošenjem zmazanih gača koje, svakako, neki žele sakriti. Ono zbog čega me se napadalo, ni krivu ni dužnu, samo sam bila sredstvo da nju načiniš ljubomornom, bezazlena u svojoj prijateljskoj naklonosti, u vjerovanju da me voliš, da si muškarac od povjerenja, poštovanja i, zašto ne, zajedničke lijepe budućnosti. Ispala sam naivna glupača, pravo mi budi, usprkos znanju kojeg imam, osjećajima koje sam imala prema tebi, povjerenju koje si dobio i toleranciji koju sam imala. Ima još toliko detalja koje bih mogla navesti, no to će jednog dana osvanuti u nekoj tužnoj pjesmi. Zbogom, prijatelju, ono poštovanje i povjerenje iz tvoje najnovije pjesme ne odnosi se na mene, nego na onu koja ga je već odavno proigrala, prije nego smo se nas dvoje uopće poznavali. Sretno ti bilo, i nadam se da ti udaljenost neće biti prepreka. Jer, za pravu ljubav prepreka nema!i, samo dfa napomenem: ja imam 55 godina. i upravo tako izgledam. i to me veseli. Pitanje prevashodno: hoće li se svingerica vratiti? hoće, bez brige, vratit će se. takvi se uvijek vraćaju kao da ničeg nije bilo. I kao da ne nose nikakvu prošlost, nikakvu krivnju, sve su zamijesili drugi.možda bi bilo dobro priču čuti s više strana, onok, kak se veli: audiatur et altera pars. ovo je ono što je predočeno meni, i onako kako sam se ja osjećala io no što sam dobila kao istinu. pa da kažem i ja koju o tomu. ženu ne poznajem, nikad se nismo susrele. no, imamo zajedničkog poznanika koji mi se predočavao kao prijatelj. Nismo se upoznali preko virtuale, nego nakon nekoliko pjesničkih susreta, našli da imamo o mnogočemu pričati, od glazbe, slikarstva, poezije, djece, do onih sitnih životnih stavova i detalja bez kojih se ne može zajedno niti kroz prijateljevanje. Znala sam da si sam, dapače, osamljen, i da imaš puno vremena koje možeš posvetiti drugim ljudima. Bliskost koju smo razvijali oboje nas je nosila, stvarala novi polet, produbljivala interese. Smijali smo se, puno smo se smijali, i uvijek sam bila potpuno otvorena, uvijek bih odmah rekla ono što mislim, smatrala sam da između dvoje prijatelja koji imaju tako mnogo zajedničkog nije u redu da se sekundu prenemaže, da se skriva, da se laže. Pogotovo ne o svojim osjećajima. Osjećala sam tvoj zreli muški šarm iako tada nisam osjećala ono što je nužno za partnersku ljubav, nisam bila zaljubljena kao tetrijebica. Nisam o tome ni razmišljala niti planirala. Povjerenje koje se razvijalo između nas, poštovanje koje sam osjećala prema osobi koja mi je pokazivala isto, koja me razumjela, veselje i životna radost koja me obuzimala u zajedničkim trenucima, razgovorima, bili su dovoljni da ne radim planove, ne kalkuliram, ne razmišljam unaprijed nego se naprosto prepustim divnom osjećaju zajedništva. Svakodnevno bismo, od jutra rana do kasne večeri, ponekad i noću, razgovarali, zezali se, pričali o svemu, baš svemu, povjeravali se. S vremenom si smogao toliko hrabrosti da mi spomeneš i jednu nedavnu vezu, sa ženom od koje si očekivao daleko više nego što si dobio. Naprosto te je napustila bez striktnog objašnjenja niti formalnog razgovora. Rekla ti je da joj je dosta da okolo s drugima razgovaraš i komuniciraš, da si suvišan i da si ju razočarao. Kako, kao si ju razočarao kad si ko lud za njezin rođendan putovao, naručivao gomile cvijeća, da bi te gospođa ostavila samoga u hotelskoj sobi, ne pozvavši čak niti na formalnu veselicu. Čamio si u hotelu, dok je dotična hajsala sa svojim „ličnim“ gostima, a ti čekao prvi vlak za zagreb!. Isto tako te je zaribala lažući na telefon da je u antunoviću, da je došla u zg, a ti ko ludi pas pojurio u antunović i tamo ispitivao hotelske momke je li stigla gošća iz inozemstva. Prigovarala je tvom izgledu, smetalo ju je svaki čas nešto, od tvog štapa do gebisa, hvalisala se u stilu: „…ja izgledam kao da imam 55 godina, a ti kao 80! Moji te nisu prihvatili, nije ni čudno, nisi dovoljno reprezentativan...“ No, istovremeno je zahtijevala da u kući na moru ne bude nikoga od mnogobrojne obitelji, jer ona želi svoj mir, dakle ucjena: ili rasteraj sve svoje ili nećeš uživati u mojoj pojavi! A kuća je obiteljska i ima mjesta za sve! Popustio si. I još koješta drugo si progutao, prožvakao, popustio i spoklečao na kuruzi, dobro da se nije tražilo i bičevanje. I tužio se da ona na internetu, na blogu, piše razne uvredljive stvari, indirektno, ponekad i direktno, perfidno vrijeđajući tvoju ličnost i neodobravajući tvoje ponašanje. Tužio se ti meni svaki bogovetni dan, savjetovala sam ti da se okaniš iščitavanja i praćenja svega toga, ne ovisi se o internetu niti o blogovima, zaboga, a ako ti je još uvijek stalo do te ženske, nek joj se javiš i porazgovaraš i raščistiš stvar do kraja. Mogu razumjeti ogorčenost ostavljenog zaljublljenog jelena lopatara, mogu osjetiti njegovu povrijeđenost, greške koje je radio ne zamjećujući ružne detalje njenog karaktera, no tomu se stane na kraj tako da se naprosto makne od svega. No, ona ti je stalno pisala mailoveslala poruke, čak govorila o svemu svojim prijateljicama koje su se također počele upletati u cijelu priču. Najgore je bilo kad si objelodanjivao sve naše susrete, odlaske na koncerte, zajedničke doživljaje. Poludila je do kraja, kojekakvim sms-ovima i mailovima prostačkog uvredljivog sadržaja nije bilo kraja. Svaki čas si je spominjao. A ja te opominjala da prestaneš, da zar svaki trenutak moraš zagaditi njezinom prisutnošću? Ako ti je stalo, neka onda napraviš nešto, nek imaš muda, a ne da tu cmizdriš ko ucviljena babetina. Bilo mi je jasno da si zapravo prerano ušao u bilo kakvu vezu ne može se tek tako uletiti u novu vezu, neodreagirati svoje do kraja, duševno se očistiti od tolike boli, potpuno nespreman tako brzo na nove ljubavničke pustolovine. Jer u ovom slučaju je bilo upravo to, nalazili ste se, kao si se sam žalio satima i danima i noćima, zbog njezinih nezajažljivih seksualnih potreba (ne, neću navoditi sve što si mi o tomu degutantno pisao, a kasnije me optužio da sam to tražila, cccc)) , a očito da nekakav strasniji seksualni život ni ti nisi prije doživljavao. Pitala sam te gdje je tu bilo ljubavi, kažeš da je očito nije bilo uopće. Ne, ni govora, on je mrzi, ona mu se gadi, pokvarena je, podla, bla, bla, pa bi opet krenula tirada kako te je maltretirala, brojila ti svaki obrok koji bi platila, kupljenu majicu, a ti si škrto spominjao koliko koštaju karte za sve one koncerte i kazališta , prigovarala svemu, sve ju je smetalo, etc. No, dobro, takve stvari sam već doživljavala od drugih muškaraca kad bi se jadali na ženski rod, vjerojatno nije bilo baš tako dramatično. No, ono što sam doživjela kad sam se ulogirala na blog, to je prevršilo ne samo granicu pristojnosti, nego i zdravog razuma. Što god bih ja napisala, projicirala je na sebe i uvijeno to plasirala na svom blogu, tobož kao neku crticu, pričicu, temu za raspravu. Pri tom stalkajući moj timeline na fb (hm, očito sam joj se jako dopadala kad je čak lajkala jednu moju ljetnu sliku, ha, ha, pa onda skinula lajk, no, postoje i načini da se vidi ko kome viri u status, pa ak se viri u moj, mogu ja i u tuđi, zar ne?). istovremeno je navalila i drugima „objašnjavati“ kako sam ja grozna žena, ovakva, onakva, bla, bla. Alooo! Nikad me nije ni čula ni vidjela, ja sam samo nova prijateljica njenog bivšeg komada kojeg je ona bezobrazno i ponižavajuće otkantala još u ljeto! I kaj sad hoće? Oprez mi je nalagao da u jednoj takvoj situaciji gdje se muškarac na neki način upucava (cjelodnevno druženje, makar preko žice) gdje me obasipa komplimentima, nagoviješta potencijalnu ljubav i ozbiljniju vezu (ne laži sad samom sebi, ne laži sad pred drugima, predvidjela sam da ćeš me zanijekati, no sve one pjesme koje si napisao o meni, mojim očima, nježnosti i ljubavi, zar bile su lažne?? Zar si ih pisao nekomu drugomu? Komu, bilo bi zanimljivo znati. Nekomu ko ima obrve kao crne pofarbane mustače starojugoslavenskog pandura, da se splašiš??) Zar si ih pisao ženi koja ti je prijeteći poslala poruke tipa: „…Šta mi smeta? Realno, sada izgledam kao da imam 55, a ti kao da imaš 80. Tako razlika od 6 godina ispadne mnogo veća. Tako nas ljudi i vide. Čak i tvoji, kad bi ih iskreno pitao, rekli bi ti to. Ali i tako ja vidim nas.Razgovor na kojem insistiraš jako je težak, čuješ tek ponešto od rečenog, ni uz dizanje tona (koji mi smeta) ne čuješ me sve, a posle ne znam šta si čuo, a šta prečuo i nastanu problemi.Tvoj hod je nešto što ti dodaje još 10 godina, a mogao si ga odavno rešiti da si se malo potrudio. To je nešto što niko ne može uraditi umesto tebe. Počesto te vidim bez zuba. Izgled bez njih i govor bez njih dodaju ti još 10 godina.To mi ne prija nimalo…“ Jesam li ti rekla da se makneš od toga, i da me ne zanimaju takve grozote, zgražala sam se kako jedna osoba koja pretendira biti dama može bilo kome nešto tako reći! To može samo sebični monstrum. No, ti si i dalje uporno, svaki dan servirao najnovije događaje oko tvoje obožavane. Ljubomora? Ne, nego žalost. Duboka žalost jer si nesretan, jer ne znaš razriješiti situaciju, jer plačeš na mom ramenu i tražiš utjehu, savjet, usprkos mojim molbama da se udaljiš od te patologije. Moram li prezentirati sve ono što sam ti pisala, sve poruke, ili prezentirati sve one riječi koje sam ti upućivala da se smiriš i realno sagledaš situaciju, da odlučiš. Da odabereš, da ne budeš žrtva , igračka, ginjol, lutak u rukama jedne zločeste sebične žene. Osoba koja se inatljivo igrala, blokirajući te, pa šaljući poruku kako te blagonaklono opet uvrstila? Žena koja je pred svima, urbi et orbi napisala prljave laži o razlogu tvog nedolaska na promociju, na koju sam, naravno, reagirala, smatrajući to manipulativnim smrdljivim poigravanjem ne samo s tvojim osjećajima, nego sa svima onima koji je čitaju. Život u laži? Kako dugo? Očito dovoljno dugo da joj se bespogovorno vjeruje. I neću navesti tvoj razočarani odgovor, odgovor očajnika koji je učinio sve, rasprostro sve svoje pred nečije noge, da bi bio nemilosrdno šutnut pod izlikom da je, ha, seks bio ok, ali joj se gadi tvoj gebis, tvoj štap, i sram ju je što te ne podnosi njena fina familija? Da ne spominjem, zar ne, poruke koje je slala o meni, kao da sam joj ja sve kriva. Onaj, npr. da „..neka izvoliš snositi posledice..“. Posledice čega? Svoje glupavosti. Ono što sam navela već prije kao mailove u kojima ti se javljaju razni ljudi i rogobore protiv mene tek je kap u moru takvih gnjusoba. I, višekratno sam te zamolila, doslovno citiram: „…Makni se od toga, kontrolira te na taj način. Sorkač, ali to s natezanjem preko blogova, mailova, vrebanje postova je pravi urnebes…. Ak misliš da je to zbog mene, ja ću se maknut, si dobil još koji mail u tom stilu? Jezuš! Daj ohani od budalaština i tuđeg zla. Pa jasno vidiš s kim imaš posla, za takve postoje epiteti, ha, ha. pa kako znaš da se hvalila da će nas oboje „srediti“??nebumo valjda o toj kreaturi. Kao odrastao nisi savladao neke stvari do dana današnjega. Šteta. Pričati o jebačini s bivšom je vrhunac bezobraštine, upozorila sam te diskretno pet puta. Drvena marija. Ne trebaju mi opisi tuđe pičke. Pravi muškarac nikad ne spominje bivšu, a ti svaki dan! Svaki dan, da ni ne pitam! Ne moraš me više čekati. Tri mjeseca slušanja o kamenjarki čisto dosta. Danas si prešao sve granice dobrog ukusa. Kak bi tebi bilo da ti opisujem ševu s bivšima? Uživao bi? Što si to čekao? Moju strpljivost?...“ A što si mi tada odgovorio? Sjećaš li se? Doslovno ovo: „… sutra moram biti na naslovnici! Ma nemoj, nađi si ti boljega koga ćeš zajebavati. Ljubomorko, tu sam te čekao!...“ , a kasnije si dodao još i ovo „..ovo što sam ti ja pričao je samo izmišljeno jer si ti to tražila ne znači da sam i ja pričao istinu ni u kom slučaju…“ ispalo je da sam ja tebe provocirala da mi pričaš u detalje, omg. Eto, ispada da si mi mjesecima opanjkavao ženu, ni krivu ni dužnu (hm, hm, znači u njeno ime si podmetao i one mailove u kojima me proglašava krivom za vaš razdor i opisuje me kao odvratnu starotetovsku rospiju?!!cccc, ma stvarno?) , pokušavao me učiniti ljubomornom, čak me konačno i optužio da sam ljubomorka. Da, to su tvoje zadnje riječi. Ne, predzadnje! Na kraju si napisao da neka skinem post u kojem iznosim privatnu prepisku. Ne, neću to učiniti. Privatna prepiska je dokaz istine. Svega onoga što se je pomno skrivalo, kamufliralo, prešućivalo. Ne sramim se ničega, ni svojih osjećaja , ni naivnosti, ni gluposti, ni toga da sam nasjela. Niti ovu priču smatram sramotnim iznošenjem zmazanih gača koje, svakako, neki žele sakriti. Ono zbog čega me se napadalo, ni krivu ni dužnu, samo sam bila sredstvo da nju načiniš ljubomornom, bezazlena u svojom prijateljskoj naklonosti, u vjerovanju da me voliš, da si muškarac od povjerenja, poštovanja i, zašto ne, zajedničke lijepe budućnosti. Ispala sam naivna glupača, pravo mi budi, usprkos znanju kojeg imam, osjećajima koje sam imala prema tebi, povjerenju koje si dobio i toleranciji koju sam imala. Ima još toliko detalja koje bih mogla navesti, no to će jednog dana osvanuti u nekoj tužnoj pjesmi. Zbogom, prijatelju, ono poštovanje i povjerenje iz tvoje najnovije pjesme ne odnosi se na mene, nego na onu koja ga je već odavno proigrala, prije nego smo se nas dvoje uopće poznavali. Sretno ti bilo, i nadam se da ti udaljenost neće biti prepreka. Jer, za pravu ljubav prepreka nema! |
- 13:31 - Komentari (12) - Isprintaj - #
25.11.2014., utorak
čarobno zrcalo
 čarobno zrcalo ona je carica i ima čarobno zrcalo u kojem se ogleda svaki dan i svaki dan načini smotru svojih trupa ona ima uspješnu političku karijeru sve neprijatelje je dotukla osobno najljepša je od sviju žena ne muče je ni bore ni staračke pjege ni jutarnja ukočenost ona vidi pred sobom krasne osmijehe i blistave zube jer tako želi njeno ogledalo ruke u obožavanju smrznute čekaju njen ushićen poklik da bal je otvoren ona će tada odabrati svoje mezimče i blagonaklono ga s carske visine dotaknuti rubinom na vrhu zlatnog žezla automatski će izračunati potencijalni trošak po riznicu livreja za ađutanta narudžba za cvijeće večera u budoaru sa šuškanjem radoznalih sobarica o jelovniku ah, zabava uvijek košta ogledalo neće ni trepnuti ona je carica koja stoji pred ogledalom i divi se svojem carskom veličanstvu a iza njenih carskih smežuranih leđa stoje dvorani u stavu mirno i šapću: carica je gola carica je gola carica je gola! |
- 17:34 - Komentari (22) - Isprintaj - #
objed bez ivana slamniga
 objed bez ivana slamniga eh, da mi je sada „jedne noći u kojoj se se kovitlale Pruge indigo i smeđe...“ Imati obje noge, uzajamno, Duge, duge noge do vrata I onda šepesati na obje, Na tvoju i moju I pjevati pjesme ivanove, Glasno pjevati riječju Pomiješale bi se noge Pomiješale bi se boje I plava, morski plava smeđu zalila Smeđu boju riblje krljušti Ribe smuđa što skriva se U mutnoj rupi potoka, mirnoj kući bez prozora zastrtoj vodom smeđa je riba sad na tanjuru i ne treba mi noga da je pojedem ne čekam nikog, odvajam meso od kosti i jedem ti nećeš ovamo doći da blagujemo zajedno |
- 17:24 - Komentari (5) - Isprintaj - #
24.11.2014., ponedjeljak
Pjesma-nepjesma o nezainteresiranim bozima
 Pjesma-nepjesma o nezainteresiranim bozima Može li se napisati Čista pjesma Gola i ravna O ljudima-neljudima? O koljenu s kojeg viri bijela hrskavica Od puzanja Ili od pada kad su nas nemilo gurnuli Oh, to bi bila šepava pjesma o bijegu i šutnjama Življenju-neživljenju I skorenim gužvama ucvrčale masti I noževima sjajnih oštrica Kako su ono u davna doba Pripremali žrtvu paljenicu? Tek hrpu suhih kostiju Crijevom ovijenih, i kožom svježe odranom S koje se cijedi gusta ljepljiva krv Gromovnik pristade tada I poliže oltar prevaren pojanjem svetih Bi li danas besmrtnik Slušao čistu pjesmu O ljudima-neljudima Šepavu pjesmu Pjesmu slijepu od jada i praznih košara Daleko od obećanog Nazarenca i njegovih pustih hljebova bi li uzeo jalov darak iz smjernih ruku onih što stoje uporno i skrušeno kraj svoga suđenog kreveta i čekaju blagoslov milost oprost pomilovanje ma bilo što! Ili su se bozi već odavno opametili I ne nasjedaju Na pjesmu Na tamjan Na paljevinu Sklopljene ruke I ranjena koljena Iz kojih viri bijela hrskavica. |
- 20:06 - Komentari (16) - Isprintaj - #
Nepomazana
 Nepomazana Zanijekat ćeš me svake večeri Dok skidaš čarape i čeprkaš između prstiju to je obična automatska radnja: ipak bi trebalo oprati noge zanijekat ćeš me još nekoliko puta dok lutaš ekranom i gledaš šarene slike poslije ponoći, u nesanici, i čitaš riječi za koje bi žarko želio da prestanu biti tako poznate probudit će te prostata baš nekako u doba prvih pijetlova primit ćeš u ruku svojeg ukvasalog pjetlića i zanijekati me ta to je samo proradio bubreg na prvu zvonjavu vekerice uzet ćeš prve riječi, nizati ih i zanijekati da si ih slagao, prevrtao dlanom gladio, iznosio iz svoje utrobe kao tople kruščiće meni za doručak dok hodaš ulicom okrenut ćeš glavu od boja koje te okružuju, zanijekat ćeš da baš takve postoje u mojim očima žuriš i nemaš vremena, posao, sastanak, bivša, buduća... ne brini, nikad nećeš visjeti naopačke zbog svojih grijeha, zanijekati mene, nepomazanu, to je bar lako kao oprati noge, isprazniti mjehur, pojesti doručak i naručiti eskortnu pratnju s dobro poznatog broja |
- 10:04 - Komentari (18) - Isprintaj - #
23.11.2014., nedjelja
Posljednji pokušaj osvajanja ljubavi
 (ima boljih spotova, no bitne su riječi i sama melodija; samo za dobre poznavaoce engleskog, da se ne bi izgubili u prijevodu ;) ) Posljednji pokušaj osvajanja ljubavi Teške sam bitke vodila Za svaku stopu nečijeg grada od zagrljaja Po nepreglednoj stepi samoće Gazili su me konji temudžina Vođeni mrmljanjem šamana Nagnutih nad rasutim kostima Šunjala se za svojim uhodama Koje sam poslala u izvide Dajući im precizne naputke Da brzo se vrate s dobrom viješću A onda u blatu gazila Njihove jadne ruke bez oružja Koliko su puta brižne vidarice Šivale moja ranjena leđa oštrim iglama I prinosile zdjelicu da pijem Žedna, usahlih usana Koje ne ljubi nitko I neka se sakriju svi oni križari Grabljivci tuđih planina i skrivenih blaga Uz dreku da kunu se bogom Moji su mi bogovi odrali Zadnji komadić razuma dok sam Teoretizirala od clausevitza do brucknera I osvajala ljubav Mijenjala sam lukavo taktiku Jurišala teškim topništvom S nakanom da osvojim bar jednu riznicu nježnosti Bacala vrelo ulje na bedeme Onih koji su me zvali da trgujemo A onda zatvarali svoje duše preda mnom Kao kapije okovane lancima Smjerno sam im pružala ruke na ogled U nježnoj haljini od čipke Ta željne su samo blagog dodira Ma barem vrškom prstiju Jer već odavno su me sažgale lomače ratničkih poraza I od mog tijela je ovdje tek malo pepela I sad, kad tužim bez pobjedničkog lovora Kao hipolita prevarena zlatnim jabukama hesperida Pribjeći ću posljednjoj varci I ostaviti trojanskog konja pred vratima: Komadić mog raznijetog srca Ako je još koja trunka preostala nadam se da ovom pjesmom zadovoljavam poštovani publikum i njegovu želju za ljubavnim pjesmama :) :) |
- 14:55 - Komentari (9) - Isprintaj - #
samo budale i mrtvaci ne mijenjaju svoje stavove (autorizacija?)
 „mrtvi ne mogu umrijeti Život To ste vi...“ Velibor Stančić Smrt je samo pobjeda smrti Ravnodušan prestanak Trčanja molekula po membranama Za nas više ništa važnoga Osim u mučnom trenutku spoznaje da tu je, eto, i ulazi u nas tako neopozivo, potpuno i bez ostatka mrtvozornik će samo nabrojati prisutne znakove uzalud je pitati odakle navire ljudima uporno nesnosna potreba da ostave svoj trag i načine nešto tako velebno da stoji tvrdo kao spomenik u perivoju kao što pseto digne capu, zalije krtičnjak i laje: tojemoje, tojemoje,tojemoje... do sliejdeće kiše slijedećeg potresa slijedećg mrtvaca u nizu pa onda se može mirno reciklirati posmrtni govor za uredne gomile spavača koji revno i redovno hodaju sve kak je red i običaj tako su fini i ispravni zna se kad se spava kad se kava pije kad se mora za trunku digunut glas da zvuči pouzdano kad se treba i kako nasmijati, pred kim što valja viriti iz košare špeceraja i bolje da budemo tihi i mirni možda nas zaboravi 9ona gadura makar na deset minuta taman da pročitamo novine i vidimo što treba danas smatrati važnim naše će ime ostati napisano o njemu će pričati unuci barem se tako nadamo dok revno dižemo capicu i zapišavamo krtičnjak. |
- 12:15 - Komentari (8) - Isprintaj - #
O pjetliću i kokošinjcu
 O pjetliću i kokošinjcu misliš li da će tvoje misli i snovi trgnuti nekog iz ugodnog drijemeža "ispravnog" odabira? ne, na žalost, ni jedan pijetao nije imun na tašto promatranje dviju kokica kako se čerupaju za njegovu naklonost. makar želio obje, ili se unaprijed odlučio za samo jednu. a možda u prikrajku zapravo čeka neka treća. tvoj je pernati prijatelj odabrao. ne znači da će biti sretniji, da će ikada zažaliti (oni tako nešto NIKAD ne rade! jer bi time sami sebi pokazali kako su neodlučni i naprečac donose važne odluke, kako su se zaribali u procjeni, kako su izgubili nešto što su već imali u rukama), da će pomisliti da se vrati. zapravo, da, uvijek ostavljaju odškrinuta vrata, lukavo, prepredeno, znajući da će ipak radoznalost dovesti pernatu prijateljicu, a onda će im on galantno, kao da se ništa nije desilo, otvoriti vratašca do kraja, da opet šetaju njegovim malim dvorištem. no, to dvorište neće biti jedino kojim raspolaže. iza sebe, sakriveno visokim drvećem i travom, imat će svoju vrlo osobnu farmu, u koju nećeš nikad imati pristupa. ali, tašt kakav jest, nemarno će se osvrtati preko ramena, dajući ti do znanja da ipak postoje i druga dvorišta. to će činiti šutke, kasnije se opravdavajući: pa znala si, zar ne, nisam ti ništa tajio.  da, uvijek takvi imaju rezervnu opciju. nisu sposobni do kraja zatvoriti vratašca. a glupe koke, unezvijerene, razočarane, čekaju da im milostivo dobaci koje zrnce naklonosti. i čekaju, čekaju , prema davnom obećanju da će ih voljeti i u staračkom domu, jer su posebne. i sve koke uglavnom popuše tu foru. ti si jedinstvena! kako to veličanstveno zvuči u uhu čeznutljive, ljubavi i nježnosti željne koke. i kasnije imje to tanka svilena nit koje se grčevito drže, vrebajući svaki njegov mig, pokret, dah, jer "znaju" da ih nije zaboravio. svesrdno se nadaju da nikad neće. dapače, uvjerene su u to, duboko uvjerene, kao dijete kojem je djed mraz ipak donio igračku.  |
- 10:58 - Komentari (10) - Isprintaj - #
22.11.2014., subota
bloge/couple/raj i sve oko njega...
nisam dugo na blogu, no čitam i pratim neke kvalitetnije blogere već duže vrijeme. hja, kaj se tiče poezije, to je duševni poziv. manje ili više. no, da bi bio i stvarno dobar pjesnik, moraš puno i znati. u najmanju ruku: moraš biti pismen, znati dobro standardizirani jezik, gramatiku, i biti načitan i općeobrazovan. tek tada se ima pravo kritizirati tuđa djela, komentirati i biti objektivan u ocfjenjivanju vlastitih. no, ono k kaj fali većini ljudi je opća kultura, pismenost i ponešto od dobrih manira i osobnih karkteristika. pod ovo zadnje podrazumijevam nenapuhanost, objektivnost, nekompleksaštvo, dobronamjernost, potpuna odsutnost taštine, gluposti , malograđanštine, mediokritetstva i želje da se bude prvi na rang-listi. na žalost, rijetke osobine, pogotovo na internetu. ovo je poligon za iživljavanje svega onoga što si želimo, a ne usudimo se u stvarnom životu. ili se, zbog sukoba u stvarnom životu koje nismo u stanju riješiti, na netu pravimo dobri, dragi, glumatamo, manipuliramo ljudima, zapravo smo obične lažitorbe, prevaranti, kukavice i smrdljiva ljudska govna. kaj se tiče ovih ovdje na blogu, ha, ha, za krepat mi je to podilaženje i kvaziumjetnička djelca, natjecanje i silno priželjkivanje da se bude blog dana, blog tjedna, ma koji su to kriteriji admina tipa ribafish (inače je čovjek čist u redu i pametan) da okrene rulet i izbaci neki nick i neki post kao superuspješan, ha, ha. moš si mislit objektivnosti. a svi ovi na blogu puše tu foru. jedina je vrijednost u tomu što izvana neki koji se ozbiljno bave književnošću prate događaje i iz hrpe budalaština ipak izdvoje kvalitetu, pozovu čovjeka, ponude mu neki bolji sajt ili književnu mogućnost. no, to su ovdje rijetki zaslužili. s tim da ne prihvaćaju obrazloženje admina da se radi čisto o tehničkim stvarima, automatskom stavljanju na naslovnicu i isto tako skidanju. bilo je tu pametnih stvari, polemika, diskusija, žestokih fajtova. ne pratim to redovno, nego više tematski, kad tražim neku konkretnu informaciju. na žalost, nivo bloga je takav da svi ti patuljci o pravim stvarima pojma nemaju, nego se kvače oko toga jel se x poševil sa starom tetom, jel bu y i neka vb pristala uz žr i njenu kliku pa blagoglagoljala o receptima za kolače i gde su porinule nos i pisale razgledinice, pa zakaj je ovaj napisal komentar njoj a nije meni i tak. ha, ha, i mnogi redovno dobivaju kojekakve "upozoravajuće"mailove, naravno da sam upoznata, i sve to mi je pravi cirkus taštine, gluposti i hipokrizije. jednom ću, prije odlaska, napisati pričicu o tomu, pa ak se neko prepozna, sam si je kriv. okolo kolaju svakojake priče, onak, ispod žita, npr. "...postoji priča o besmrtnoj ljubavi i crvenim plesnim cipelicama tip s kojim je živjela paralelno s mužem i crvene cipelice varala muža, on ženu, 10 godina onda se žena opametila i odvela ga u Australiju a njoj ostale crvene cipelice za ples a on umro..." pa onda postovi koji očito uzrokuju teške zdravstvene tegobe, pa mi se žalidu : "...ne ja idem spat popizdil sam od ove krave..." "...a ujutro me dočekao mail poslala mi da joj napišem oproštajno pismo da joj nikad nisam poslao pismo zamisli bezobrazluka..." anonimnost zagarantirana, naravno, ha, ha : "...Dobio sam jučer mail od nepoznatog pošiljatelja. Stiglo kao spam. Taj netko me pita tko si Ti i da što si to stara teta umišlja ! ..." sve je dobro dok se diviš i odobravaš, s tim da se mora paziti da tvoj post ni slučajno ne bude bolji od tuđeg, odmah tarapana: "...nisam imao nikakvih problema sve dok nisam počeo komentirati, u svom stilu. počeli su dolaziti naputci, komentari, primjedbe, žalbe, pa do insistiranja što da pišem, kako da pišem, što da brišem....Nevjerijatno je to da me netko u jednom danu s desetak mailova popljuje, kritizira, vređa, naređuje i prijeti, a drugi dan mi pošalje mail da žali zbog nesporazuma koji sam Ja izazvao i dalje se usrdno javlja na mojem blogu. A ja kurtoazno odgovaram, jer čim malo "zašiljim " komentar toj osobi, već i xyz reagira..." seksualne implikacije: "...povremeno pošalje tekst ovakvog sadržaja. danas su tvoji stihovi jasni da se ševimo...rospija kaže da nigdar nebu došla jer si ti na našem krevetu.zato dojdi, ima mesta...a inače si ti u Zemuničinom krevetu*, kak možeš, ha, ha..." prigovor da moji komentari vređaju starije ljude (a ja među najstarijima ovdje, ha, ha): "...vele da vređaš zna se koga i ostale jer su u tim godinama..." cccc, a ja nisam u godinama, baš svašta. a ima tu i poetskog nadahnuća (za nevjerne tome uvijek spreman oriđiđi post!dostava promptna i besplatna): "...MOBING Kupila je ležaj za super ševu Ševila se danima i noćima vješto Sad izigrava nevinu djevu Plače hoće nemoguće nešto Ne želi kaže da vrati A sve bi da joj se plati Otišla je ona bez stida i srama Pa otkud sada tolika galama Cvijeće i zlato pobrala je Jer toliko misli vrijedi U vređanjima baš ne štedi Palanka o tome bruji rad bi da pjevaju slavuji..." osobito me je oduševila posebna preporuka stručnog odokativnog nalaza i mišljenja o mojoj personi, na temelju čega pojhma nemam. valjda na gledanju slikica i dubokoumnoj analizi onih par postova i komentarića, ha, ha : "U svakom slučaju, Zemunica* je ono zadnje napisala da si ti prava žena za mene. da te oženim i da se vidi da smo oboje sretni i lijepi..." *Zemunica je kodno ime za osobu koja se voli naslikavati kao gruppie :) ovaj mi se posebno dopada, dobila od jednog blogera: "... ne vrijediš ti 5 para. ti si neprocjenjiva!..." pa onda osvrti na pojednine blogere kuharski: "...da napišem kak mi je voljenoj zagoril prebranac, ona tvrdi kad se iz ljubavi kuha da se savršeno kuha..." pa onda posle dvodnevna žestoka polemika u punom drobu i seksanju, ccc očajni vapaj za istinom: " kaj se x maknul zbog xyz s bloga? a zakaj mi više ne komentira, šmrc. prešel je u drugi tabor. zakaj? zakaj? kaj sam mu napravil?...bar njih 5 me bojkotira...a ona se prodaje za komentare...očito ih ona organizira...ne, nemoj se maknuti s bloga! to ona i hoće!nikako. ...a s njim se dopisuje, buuuhauuhuuuu šmrk...." onda čisti horor, takve da se počmeš strašiti da te nebu neko s čakijom: "...napisal je da se s njom dopisuje, a ona se hvalila da bu mene i tebe sredila.......rekla je da su ženske protiv tebe i da nebu to dobro završilo jer ti vodiš moj blog... eksplicitna pornjava: "...draga, ni ja, a zemunici se gadi lizanje i pušenje. ona je samo za ograničeni seks. klasika plus prstohvat, neinventivna i naporna, ona je pokvarena i jezičava,.." pa mi dojde čist žal kaj se ljudi ne znaju malo opustiti i uživati u vlastitim seksualnim igricama, cccc, pa ipak smo u 21. stoljeću. pa onda neiživljen e želje: "sutra moram biti na naslovnici!" u svakom slučaju mislim da bi trebalo da konačno neki ovdje izdaju svoju knjigu :) meni sve to jako zanimljivo, ogledni društveni uzorak za promatranje. eto, ni prvi ni zadnji put. sve to spada u internet ne/komunikaciju. svaka sličnost s izvjesnim osobama je čisto blogerske naravi :) |
- 10:55 - Komentari (13) - Isprintaj - #
21.11.2014., petak
jutro
 ima li netko da me probudi tako da strugne nježno stopalom svojim niz potkoljenicu dok je još toplo i tiho i zapne prstima po mom gležnju dok još ne znam jesmo li budni poškaklja, pipka jesam li tu, uz njega ima li itko da me probudi tako i da je sanjivo sretan što je našao moj gležanj pod svojim stopalom dok je još tako toplo i tiho |
- 18:16 - Komentari (8) - Isprintaj - #
19.11.2014., srijeda
upute o zavođenju
 Otmjeni lokal Razvikano ime U kutu diskretna lampa Ruke se podižu, zveckaju čaše Zavjerenički osmijeh ljubavnika Dok konobar hitrno nosi pune pladnjeve Zablista na čas goli vrat prekriven svilom Dok ispod stola znatiželjni prsti puze po njenom koljenu Bit će to dobra noć, zasigurno Baš prema protokolu za uspješno zavođenje Dobro će se najesti i kasnije, omamljeni Vinom (avec l'appellation d'origine, dobra berba) S mirisom korijandora na jeziku Ljubiti se pred vratima stubišta. A onda će je pozvati u svoj stan Na još jedno pićence. Sve je već spremno. Sva čula sretno zadovoljena Ona će se nasmiješiti, dopustiti Da joj skine ogrtač s ramena i odvede je Do sobe u kojoj svira bolero (naravno, karajan, preporuka od znalca) Budale! Nemaju pojma o kemiji. Kad utroba urla od nesnosne gladi za tvojim mesom I usne žedne vapiju ispiti tvoju srž Posrkati zadnju kap do krvavog dna I ruke prazne pružaš jer u njima nema ništa osim znoja, nabreklih vena i adrenalina i stegnuti mišići bedra čekaju tajni znak pregladnjele zvijeri što vreba u šipražju, a ti si tako zvjerski gladan i žedan, da zariješ svoje zube u poljupce hraniš se mirisom bezumne puti očiju slijepih od čežnje i tutnjave krvi u karotidama. Tada se ljubi najžešće. A one budale o tomu nemaju pojma |
- 16:54 - Komentari (27) - Isprintaj - #
18.11.2014., utorak
„…dok vodimo ljubav, ljubav vodi nas…“ (borky, niste me shvatili)
|
„…dok vodimo ljubav, ljubav vodi nas…“ (borky, niste me shvatili)  Skini sad s ramena Te bijedne krpe što nosaju ih pravednici I oni što pravilnike o čestitosti uče napamet Ne registriram predmete unutar crte neživosti Pa slobodno razaraj bedeme svoje svete ispravnosti Kulu bjelokosnu u kojoj ti Duša strepi od urokljivog pogleda Kamen po kamen satri zidove Što podigli su ih strahovi i nadanja Nekih potpuno drugih ljudi Otrgni sumnjivi sram urastao kao korov Lišaj nametljivih prošlih riječi Baci ih daleko Nek žderu meso podatnijih od tebe Otvori svoje trgove, ne skrivaj ih drvećem Ni poniznicima koji se okupljaju kao jeka čežnjivih sjećanja I klanjaju bogovima Zatečenim na ruševnim oltarima A gledaj, stvari su zapravo vrlo jednostavne Ovdje smo samo ti Ovdje smo samo ja Ovdje smo samo mi Dok vodimo ljubav U ovo nježno jutro |
- 18:30 - Komentari (11) - Isprintaj - #
15.11.2014., subota
ma sve ti je to kulturnjačko-umjetnič-ka-ka-ka šarlatanija
|
Što je pjesnik bez kiselog zelja i dobre probave Hop! Prvenstveno stvaralački poriv Neodoljiv prometejski šut u guzicu Prijeteća eksplozija u tijelu poete U slučaju da, kojom nevoljom, Nastanu probavne tegobe I on ne ostvari svoju misao Verbalno Eh, teško je, tako teško Zadržati je u džepu i nosati, krišom, ispod pojasa, Neizbrušen kamen kojem treba priuštiti Još puno, puno fine dorade Sestre su već pomrle i ne nose više Lonce kiselog zelja za okrepu No činjenica da nam ne smrdi pod nosom I ne škaklja probavne sokove Ne smije utjecati na Veličanstven događaj Da naša misao na koncu izađe u javnost Tako oštra da reže kao britva i peče za oči žestoko i silovito Svrhovitost? O tomu bismo mogli razglabati do beskraja Prizivljući pobožno parnas Slavne pjesnike s dva imena I pokoju epizodu monty pythona.  ma sve ti je to kulturnjačko-umjetnička-ka-ka šarlatanija a kaj se tiče one pjesme o kiselom zelju, bajdvej, pjesma se odnosi zapravo na jednu davnu zgodu, kad je jedan naš eminentni pjesnik, koji se inače pod nekim nickom javljao i ovdje svojevremeno, a škica uredno i opsesivno i dalje, pa čak i piše pjesme o ovom malom kjniževnom forumaškom zakutku, inače izuzetno blagotvoran za očuvanje naše kulture i književnosti, posumnjao da ga truje njegova vlastita sestra. kiselim zeljem! došo starčić kod osobe zadužene za tu problematiku i žali se, sumnja da ga sestra polako, ali sigurno truje kuhajući mu svaki dan jela koja smrdišu. vidim ja, stari čist zdravo i čilo zgleda, trbušinica, odijelce, doduše ponešto tijesno i pohabano, u licu rumen, bistrih očiju, na glavi razbarušena masna kosa, no, nema veze, ionak su svi pjesnici malo čudni po pitanjuo sobne higijene (predrasuda, znam, predrasuuda!). i pitam ja njega jel bio kod doktora, da mu se pregleda krvna slika, uzmu uzorci za toksikološku analizu, pogleda sastav tvari u organizmu, pa ako se nešto sumnjivo najde, onda je to osnova za postavljanje osnovane sumnje da ga se truje. uostalom, obratio se ipak na krivu adresu, mi se ne bavimo takvim analizama. treba se javiti i na policiju, na svoju pp po mjestu stanovanja, da oni naprave što treba, pa da podignu tužbu. aaah, komplicirano, veli veliki pujessnik, a jel bi ja to mogla ovako, nabrzaka provjeriti? i uzme on veliku vreću, a u vreći velika rajngla. otvori poklopac , a ja se skoro onesvijestim od smrada: iz rajngle me zapahne smrad ustajalog kiselog zelja! brže--bolje sam poklopila taj smrad, zamotala natrag u vreću, podigla jedrog i energičnog starčića s pomno isfriziranom bradicom i jedva ga izgurala kroz vrata van, sveudilj ga ljubazno savjetujući: odite najprije doktoru napravit krvnu sliku, a onda odite na policiju pa se njima pojadajte. još sam ga s ceste čula kak gundra: ali ona me truje, već deset godina me truje, možda i duže... jbt! možda je i istina! napoleona su trovali, pa je odapeo tek puno godina kasnije. no, kažu, ne od otrova, nego od čira na želucu. etogac! ma žalosno u svemu tomu da dotični junak kace s kiselim zeljem i nije tako sitan pjesničić, dao je puno za hrvatsku kulturu, očuvanje vrijednih usmenih i pisanih ostataka baštine, sam napisao sjajne sonete, vrsne verse, genijalne zbirke. no, valjda mnogim takvima fali jedna sitna dimenzija, ili je imaju preveč. npr. skromnost ( ne us smislu samozatajenja i glupog skrivanja zbog sramežljivosti) illi taština (velika kronična rak-rana svih onih koji žive uz umišljene ili stvarne veličine). čula sam da se sposvadil s mnogim svojim okolegama, pa mu je teško najti izdavača. no, treba valjda biti dovoljno drčić pa se pobrinuti sam oko trgovine kulturom i oko toga. |
- 22:28 - Komentari (5) - Isprintaj - #
joie de vivre
|
joie de vivre  radost života je unutarnje stanje, sposobnost da uopće doživljavamo i sebe i druge, i događaje. to je ono što vidimo svaki dan, u nekom trenutku, i za to smo uopće sposobni! neko je takav valjda od rođenja, nekoga životne tegobe toliko pritisnu da zaboravi tu genijalnu sposobnost, neko se kasnije ponovno prisjeti i dalje ju razvija. neko to tek nauči kasnije, i to se dade naučiti, spoznati, kao i svaka druga vještina. jer razne sposobnosti imamo svi, neko više ili manje genetski determinirane, ali mi nitko ne može tvrditi da se ne može. to ne mogu samo oni koji su poprilično otišli u patologiju, ili su se već rodili s nekom takvom falingom. no, dobro, malo sam skrenula s teme. ljubav nije događaj, ona je proces. nastaje, razvija se, ili gasne, ovisno o tome koliko ju njegujemo. jedno je sposobnost za voljenje, za ljubav, a drugo je postojanje same ljubavi. ona sveprisutna agape je uopće polazište za sve druge ljubavi. no ne možemo reći da ljubav postoji (govorim ovdje o partnerskoj ljubavi) ako je prisutna samo u jednoj osobi. ljubav je zajedništvo, znači kad dva bića teže istome. jedino je tako mogu njegovati i održavati. možeš ti voljeti neku osobu, brinuti o njoj, to se npr. dešava kad jedno od partnera oboli, ili se brineš o roditelju. i tada ti ne pada na pamet da zauzvrat očekuješ isto, svjestan si da je to nemoguće. tu se radi o čistoj ljubavi, kao što se radi o ljubavi prema djetetu. apsolutnoj. no, u partnerskoj ljubavi to nije tako. jer, ljubav se tu ne može ni razvijati, a nema se niti što održavati. takvu ljubav se može stvoriti samo zajedno. ako jedno od dvoje ne ide istim putem, ljubavi tu nema, ma koliko mi prema njemu osjećali. možemo mu željeti sve dobro, brinuti, žestoko osjećati, ali ako nije uzvraćena, ne postoji, osim u našim mislima. |
- 20:40 - Komentari (6) - Isprintaj - #
14.11.2014., petak
patuljčica (iliti ovisnost o poeziji, gradus gravis chronicus...konačna dijagnoza...ciljana terapija ne postoji u stručnoj literaturi.exitus letalis)..
|
patuljčica s dubokim žaljenjem primjećujem po ne znam koji puta, po defaultu znanstvenog analitičkog uma, valjda, i sinestezije astralnih projekcija totaliteta krunske čakre, da sam zanevoljena i izopćena iz barem približnog kruga, nježno obojane titrave aure pripadnosti, naklonosti i simpatija . i s tim nema veze ni moja priučena samoća, niti srčeko u kojem uvijek ima mjesta, ponekad se treba malo zgurat, ali se najde prostora. jer, poezija je tako nesnosno morajuće povezana s našim vlastitim tetivama i žilama, struji nam nekim univerzalnim naponom kroz nerve, i svaki put istinu filtrira u neke druge frekvencije. ja se samo nadam, da je ovaj put doppler pokazao ultraviolet. boju najjače energije. a opet, poezija je tako samosvojna, svojeglava i neprikosnovena kao istina. ponekad je naše činjenično stanje totalno daleko od poezije, koja se, eto, pred oči iššuljala iz tko zna kojih pećina, tko zna čijih osobnih himalaja, za koje nismo ni znali da postoje. a samo nam poezija dokazuje da postoje. patuljci pojma nemaju, a ponekad tako poželim da sam patuljčica ;)  |
- 20:26 - Komentari (14) - Isprintaj - #
bogu fala! (iliti prepiska s pjesnikom, dragim mi prijateljem, o pjesniku...)
|
bogu fala! kao pjesnik netko je stvarno izuzetan, ima svoj profilirani stil, sarkastičnost, gorčinu, rezignaciju, ali i nevjerojtanu kiruršku preciznost u oslikavanju teme, bogatstvo izbora motiva, da ne velim virtuoznost u ritmu stihova, izboru detalja iz svakodnevnice imalo obrazovanijeg tipa, bogatstvu leksika, shvaćanja svakog detalja u stihu, razumijevanje i briljantna izviješća o tuđim radovima. bajdvej, tebi se on počeo sviđati već odavno, čini mi se da ste već cca 2009 piskarali zajedno, čak se svađali, nisam sigurna jel to bio neki virovitički blog ili kaj, bili su prisutni još i roko dobra, i mnogi koji i dan-danas pišu po raznim blogovima. nisu pjesnici niš bogom-dani, niti "čuđenje u svijetu". to su samo ljudi kojima je mašta okrenuta u drugom smjeru od npr. tipova kao što je tesla, hawking, heisenberg, mašta radi i jednima i drugima. samo, pjesnik se izražava smjesom riječi, slikar potezom dlijeta ili kista, a znanstvenik matematičkim izračunom i hipotezom koju zna dokazati. osnova je bujna imaginacija, što talentom, a što radom rezultanta. i svi oni su samo ljudi, dakle u stanju su imati i tvrdu stolicu na ćenifi, i bojati se pauka, i opsesivno prati ruke stoput dnevno, biti škrti, uobraženi, samohvalni, tašti, ćelavi, s hemerodiima, karijesom, juriti za ženskama i sliniti uz vlastitu zakonitu, etc, etc. pisanje poezije, to je za njih samo jedan talent, kojeg razvijaju u vještinu baratanja riječima. i to rade sjajno, osrednje ili totalno amaterski. sori, kad vidim one srcedrapateljne pjesmuljice o nebeskoj ljubavi i raspucanim srčekima, i još kad prikelje uz to nekog glitter-leptirića, i onda još gomila mediokriteta to lajka, onda mislim da se i fritz i tinek okreću u grobu. a ja dobim napadaj dijareje. i mam moram na klozet. sori, ne potcjenjujem ničiji trud i pjesnički zanos, ali me smeta ta odurna taština, uz notorno nepoznavanje i neprepoznavanje stvarno dobre poezije. tu sam slična , valjda, osjetim jel sjelo il nije. ne zbog teme (u književnostii onako nije bitno što, nego kako), nego zbog načina prezentiranja koji često pokazuje siromaštvo emotivnog života i obično neznanje. (pod emotivno siromaštvo smatram čest u upotrebu tzv. "velikih " riječi, tipa sreća, duša, srce, prošlost, nebo, bog etc. eto. sad me čitaj, ha, ha i lepi pozdrav .  ono kaj sam napisala, vama je pisanje poziv, zanimanje, zvanje, duševna hrana i još puno toga. no u svemu drugome ste isti kao i svelikoko drugo obćinstvo, ha, ha. to ti je tak, ko da doktor razgovara s doktorom. o poslu, pacijentima, operacijama, novoj dijagnostici. a posle toga jedan ide k ljubavnici, drugi ide lokat, treći išamara ženu, četvrti glumi frajera jer ide na golf, četvrtog muči zub jer se boji zubara, a svi odreda pričaju o politici i špotaju vladu. s tim da te jedan od te dvojice zariba za lovu, treći je škrtica jer neće niš posudit, a predzadnji je impotentan, ali to strogo skriva od javnosti i loče vijagru. poezija je talent, vještina, i nije ništa iznad ni izvan svih drugih ljudskih djelatnosdi vrijednosti. to što se poigrava našim emocijama, vrlo svjesno i prefrigano, to je drugi par opanaka. nasjednemo na emociju, a ne razmišljamo o drugim aspektima pjesme. poznavaoci poetike, stilistike i strukturalistike i oni s posebnim darom znaju o čemu se radi. ja sam tu zbiljam amater. ali volim poeziju. od srca, iz dna duše, iz pete i iz zadnje mozgovne vijuge. osjećam je svakom stanicom i blagoslovljena sam određenim stupnjem talenta za prepoznavanje, a i za pisanje. totalni sam ateist, ali mogu za to reći: bogu fala! "svi pjesnici danas u hrvatskoj pišu "amaterski" jer ni jedan ne živi od te profesije. ne samo danas nego unatrag 80 godina. " to mi je potpuno jasno. iako znam neke koji su nezaposleni totalno, pa im i prodaja jedne knjige dobro dojde da pojedu malo parizera. ima i takvih koji su samo dobri menedžeri, pa od samozvanih pjesnika, svetih krava, napumpanih prekokrasnim lajkovima na fejsu, uz obavezni prstić s nekom "stručnom " kritikom tipa: sjajno, super, izvrsno, ubiru masne nofce da bi im se štampao koji stihić i spomenulo ga u nekim novinicama. na žalost i sramotu naše kulture, naroda etc. i onda, znaš, kad ti neko dela takve eskapade ko netko ko piše stvarno sjajno, ali je u osnovnoj međuljudskoj komunikaciji emocionalni kreten, onda je jasno da je u pitanju vanitas, vanitatis. f. znaš, moš ti bit umjetnik kakav hoćeš, ali ak si socijalni i emotivni kripl, to nema veze s umjetničkom udarenošću nego s neodgovornnošću prema drugim osobama. doduše, možda su samolukavi i tu svoju lošu karakternu osobinu opravdavaju umjetničkom živcom. što definitivno nije točno, nego je samo izgovor za osobni bezobrazluk, nebrigu za one oko sebe. jer, umjetnost je samo jedna od mnogih vještina koji neki razviju uz talenat i mnogo rada, neki ne. baš sam s roklicerom nedavno o tomu diskutirala. kako je umjetnički dar samo jedan od mnogih darova, kao što je to npr. smisao za vizualnnnnno , smisao za matematički prikaz, za pronalaženje praktičnih tehničkih riješenja, pa onda talent za gibanje i proriocepciju, talent za baratanje riječima... ništa tako ekskluzivno. |
- 20:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #
12.11.2014., srijeda
a pjesnici...ajme, ca su se umnozili! (Milan Maćešić)
|
a pjesnici...ajme, ca su se umnozili!(M. Maćešić, u jednoj laganini diskusiji sa mnom o poeziji i onima koji se smatraju u nju duuuubokoo ug-uvučeni, na što sam s odobravanjem odgovorila):  https://www.youtube.com/watch?v=tgbNymZ7vqY mnogima je teško prihvatiti objektivnu kritiku na svoje djelo. taština. neznanje. ili definitivno bolje poznavanje materije od kritičara/kritizera. dosad sam se izjašnjavala u pozitivnom smislu, a ako mi se nije sviđalo, suspregnula sam se pisanja, znajući da mnogi uopće neće shvatiti moje riječi, osim kao "ljubomoru", zavist, omalovažavanje ili čak neznanje. a zakaj da bilo koga učinim ljutim ili povrijeđenim? uostalom, tko mi daje uopće pravo da komentiram i recenziram nečije djelo, pa nisam završila niti književnost, ni lingvistiku, ni filologiju, ni koji jezik, čak ni za učitelja. no, ipak, mogu pjesmu barem - osjetiti. uostalom, kak veli jedan oštri kritičar današnje kulturne zbilje, maćešić, misleći na pjesnike: Ajme, ca su se umnozili! da, prijatelju, odgovaram mu, svake godine na desetke, svakih deset godina po desetak, svakih trideset godina po pet, svakih pedeset godina po trojica, svakih sto ljeta po jedan. pa ko živ-ko mrtav. kad pogledamo povijesn, već odavno pjesnici nisu "...čuđenje u svijetu...", nisu savijest čovječanstva, njihova će se vrijednost iskristalizirati tek puno vremena nakon pisanja, kad se s distance, sine ira et studio, uvidi njihovo mjesto u tadašnjoj ljudskoj misli. koliko su oni značili vrlo osobno, upisujući nekome svoje stihove iz dragosti i naklonosti, sumnjam da ćemo ikad saznati. možda, neki arheolog za kojih hiljadu godinica, a možda se niti neće raditi o arheologu, nego subspecijalizantu za proučavanje spomenarske građe. |
- 18:24 - Komentari (14) - Isprintaj - #
11.11.2014., utorak
dvorana igračaka
|
imam jedan svoj prastari tekst o dječacima koji vole vjerovati da su glavni igrači. to se, naravno, odnosi i na lukave djevojčice koje znaju kad treba treptati treptalicama, dok istovremeno pandžama čepuraju po nečijoj nozi ili zabadaju čaporak u utrobu, i to onda kad znaju da imaš probavnih tegoba.  dvorana igračaka ________________________________________ znala sam. nećeš se više vratiti iz svoje Dvorane Igračaka. zanesen svojim vlastitim igrokazom, čiji scenarij pišeš samo ti, potežeš konce lutaka i čekaš da zaplešu, uvlačiš prste u guignole i tjeraš ih da klimaju glavom. pokrećeš štapiće s izrezanim figurama i gledaš kako plešu njihove sjenke na rubovima kulisa. pomičeš i guraš oslikane paravane u skladu pjesme koju pjevaš za sebe i publiku. osluškuješ svaki dah i kašljucanje, nespreman na komešanje u tami pred sobom. ovo je tvoja igra koju više ne znaš završiti. teatar živih sjena u kojem zaboravljaš tko si. pinokio kojem raste nos, postaje magarac i ne sluša riječi žalosnog geppetta. pružala sam ruke da se vratiš, da ostaviš svoje autiće, sličice pokemona, gameboy, nintendo, konzole i stripove junaka kojima si želio postati jednoga dana. čekala da skineš sa zidova postere žestokih amazonki naoružanih napućenim slasnim usnama. zaigrani dječarac koji još stoji na pozornici i čeka da se pojavi ona trinaesta vila i zamahom čarobnog štapića poništi strašno proročanstvo. a ti ćeš onda kao pravi princ zamahnuti svojim mačem i probuditi trnoružicu poljupcem. zvala sam te i pružala ruke da ih dohvatiš, da zajedno izađemo iz ovih odaja svjetlucave varljive tmine. zaboravio si put za natrag. ostao si zarobljen u labirintima Dvorane Igračaka, na širokoj pozornici kojom lutaš i prevrćeš svoje dječačko blago. kao kay u ledenom dvorcu. vukla sam te za ruke da što prije pobjegnemo od živih sjena tvoga vlastitog hada. gurala te, šaptala na uho da ne slušaš više taj zov sirena, nosila te prema svjetlosti kojoj nisi vjerovao. obećala sam, mitski sviraču, da opet ćeš sretan grliti svoje drage. okretao si se, tražio u mraku iza sebe, pritiskao prste kao slijepac na lica prelijepih žena, mirisao njihovu put i opijao se njihovom pjesmom. jedamput. dvaput. triput. pustio si onda moje ruke da ostanu prazne, orfeju, i zauvijek ostao u Dvorani Igračaka. |
- 22:45 - Komentari (2) - Isprintaj - #
homo sum, humani nihil a me alienum puto (Publius Terentius Afer)
|
sve to ti je kak normalno i ni se za čudit, kak se veli: ništa ljudsko nije mi strano (homo sum, humani nihil a me alienum puto, terencije), svi kad-tad postanemo venerični, pojave se neke čudne pjege, hrčemo, prdimo, imamo proljev, pljučkamo kroz gebise, fuflamo, tiktakaju pejsmejkeri, uzalud futranje hormonima, redovno friziranje, velnesi, plastike, fileri, fasadeksi...porez na budale, taštinu i hohštapleraj. uostalom, estetika je vrlo fleksibilna stvar. no, neke druge stvari su još fleksibilnije, i pokrivaju sve ono što je najbitnije. nekome je samo vizualni dojam prema van, prema publici i kojekakvim zamišljenim idealima. no stvarnost je nešto čisto drugo. nekome je bitniji umjetnički i emocionalni dojam prema osobi koju voli. i ne treba ništa više. iako mi sama pjesma od novkovića nije nekaj (nipošto nemam ukusa za takvu vrstu glazbe, ha, ha) ipak su lijepo značajne riječi "...čitam te ko knjigu..." ... duboko razumijevanje, empatija, bez mnogo riječi, objašnjavanja, znak potpune pripadnosti i povjerenja. bez zadrške, promišljaja, analitike, razumske razudbe, čak riječi... bespogovorna jednostavnost dviju osobnih istina. koje su, kao i svaka istina, istovjetne! jer, istina je samo jedna, ma kako je mi tumačili. činjenica. fakta. koju ne treba dokazivati. jer je bjelodana i podrazumijeva se kao apsolut i jedina mogućnost suživota dvaju srodnih bića i lijepo je svjesno se prepustiti veselju i kvalitetnom životnom sadržaju, bliskosti i povjerenju, bez zadrški, "planova". i spontanost uvijek urodi dobrim plodom: razumijevanjem, prijateljstvom, naklonošću i inspiracijom, životnom radošću. jer, jedno je kad se nečemu prepuštamo svjesno i svojevoljno, kao aktivni akteri, a drugo je kad nas nečija sebična i primitivna taština "prepušta" i "pripušta" drugima kao stvari, obične upotrebljene predmete osobne zabave. sijedi vidi ono što je takvim slijepcima nedostupno. tamo gdje kultura nije poza, nije fraza, nije naslikavanje i hvalisanje, nego istinsko prožimanje životne radosti i svakodnevnice. nije stvar dobiti inspiraciju i napisati stihove, nego znati i objektivno ih sagledati. amaterizma ima i dobro da ga ima, inače se nikad ne bi iznjedrio ni jedan umjetnik van formalnog školovanja. moglo bi se o tomu ozbiljno diskutirati. a nagrada među toliko umjetnika koji su sudjelovali sa svojim radovima znači istinsku kvalitetu, a ne nekakvo fejs lajkanje ili nabijanje komentara na kojekakvim blogovima. gleč, ja ne pričam javno kaj delam za obed, to se ne dotikavle nikog, nit se špinčim sa svojim privatlucima, a ona slička s onim kvrgavim debelim nogicama u pretijesnim tajicama (ha, ha, ha, sve su to prirodni hormončići, nema niš dodatne kemije, ha, ha) iza kojih je gomila knjiga, stvari, boja i oblika, ne znači da je netko šlampav i prljav, nego samo da nema fokus na formi, nego na sadržaju. a sadržaj prostorije je ugođaj, osjećaj pripadnosti, ugoda, opuštenost ili već ono što odgovara trenutku i raspoloženju. razigranost, rasplesanost, vedrina, dinamika, ni slučajno teška atmosfera budoara. u sobi sa slike žive ljudi, vesele se, ne samuju, druže se, vole, plešu, viču, pjevaju, spavaju, jedu...a životinje mi, eto, također napreduju. a sad malo o nerazumijevanju nepoznavanje dijalekata je ipak falinga nedovoljne kulture i obrazovanja, odnosno zanemarivanja različitosti. ak se neko potrudi da kuži držića, vučičevića, marulića, balotu i gervaisa, onda bi trebalo da se drugi potrude naučiti nešto o kajkavskom, zagorskom ,zagrebačkom etc. govornom području. kaj se tiče dijalekta, jeden štokavec kaj se priženil v moj kvart me ni štel pozdravlat v haustoru. je, moj kinderštube mi ni dal mira i ja sem ga navek pozdravlala kak se šika: - dobar dan, sused, kak žena, kak deca. belo me spogledaval i nikad ni bu ni mu. onda mu valda počelo ič na žifce pa me jemput pozdravil na štengama. rekel je: - bok! jbt miša čačinog, šmrklivec bu mene, staru tetu spozdravlal z "bok". onda sem mu čist pristojno rekla: - čujte, sused, je da se naša deca skup igraju f špilšulu, ali kad bumo skup popili fasl pive, onda bumo na "bok". on me pogleda onak zmotano i pita: - a odakle ste vi, gdje ste se rodili? - tu v zagrebu, na svetom duhu. mama mi odrasla v palmotićevoj, ja kod petrove, tata na jelačić placu. a zakaj pitate, sused? kakve veze ima, pa niko od naših tu ne živi ab urbe condita, svi smo mi odnekud došli. - pa kakva ste vi onda hrvatica! - ??? kaj vam to sad znači, sused? - pa ni jedna prava hrvatica ne kaže deca, i tako se seljački izražava, pih! evo ti visoke kulture i znanja povijesti koja sumnja u moje hrvatstvo i rodoljublje zato kaj govorim kajkavski. u zagrebu! ma zamisli! očito ta silna hrvatina nema pojma da su se u zg još u srednjem vijeku, kronike pisale na narodnom, kajkavskom dijalektu, dok su njegovim brdinama vladali turci, mlečani, na žalost, najmanje hrvati. fujtajfl! o raznoraznim ucviljenim penelopama i lopama prava penelopa je ostala u odiseji, sve ostalo su imitacije, s nickom ili bez.. znak lažnosti nije u imanju ili nemanju slobodnog pristupa, s nadimkom ili ne. nekaj ne štima s tom logikom tko je tu tko (gajo petrović). doduše, upotreba imena/nicka/nadimka, da se zna o kojoj se, makar virtualnoj osobi radi, je stvar imanja ili nemanja muda. sve ostalo je internet-manipulacija drugom osobom, publikom, djetinjarija, igrice... ono tipa: akteri na pozornici, a vesela publika gleda i navija. ko one sapunice u nastavcima, suljoman i huremija, tak nekak. btw, ovdje nisam bila ulogirana i nisam puno pisala, no imala sam uvijek isti nick, da se zna koja osoba komentira. a isto tako treba imat muda se dozvoli komentiranje bez predrasuda. da, još treba dodati da je javno prepucavanje s iznošenjem intimnih detalja vrlo neukusno, neumjesno i nedostojno. pogotovo ako se želi aludirati ne neku zajedničku prošlost,. nisam involvirana, no sve mi smrdi na tak nekaj, pa, sereko, kad je već tomu tako, onda da i ja napišem koji redak. bajdvej, o internet-manipulatorima, stalkerima, onima koji žicaju tuđi pass da bi pogledali njemu inače zatvorene stranice, raznorazne blogače, fejsbukače i slično, poručujem srdačno neka budu slobodne da mi se obrate za "prijateljstvo". a o svojoj ljubavnoj prošlosti sigurno neću pisati public. lepi pozdraf, penelopa više ne postoji, kužiš? ne postoji. moš ti pisat pjesmuljice, sve je ostalo samo na stihovima. danas žene isto čekaju svog čovjeka da se vrati iz tuđine, no znaju dobro što čekaju. barem se nadaju jer je velika vjerojatnost da će im se osoba vratiti. onda, u homerovo doba, ništa nije bilo sigurno. danas jedino ako sam nisi siguran, onda niš drugo nije sigurno. ako si siguran, onda su u igri murphyjevi zakoni, ili, još gore, šredingerova mačka. zakon velikih brojeva. vjerojatnost. u najboljem slučaju imaš pravo ili nemaš. no to ćeš vidjeti -sutra. sutra je novi dan. ccc, stvarno je ovo blagoblogarenje ponekad naporno. ;) |
- 18:43 - Komentari (18) - Isprintaj - #
09.11.2014., nedjelja
evo me, tu sam, da mi ne prigovaraju što sam anonimna
|
sad više nisam. |