mislijedneplavusche
15.11.2014., subota
joie de vivre
|
joie de vivre  radost života je unutarnje stanje, sposobnost da uopće doživljavamo i sebe i druge, i događaje. to je ono što vidimo svaki dan, u nekom trenutku, i za to smo uopće sposobni! neko je takav valjda od rođenja, nekoga životne tegobe toliko pritisnu da zaboravi tu genijalnu sposobnost, neko se kasnije ponovno prisjeti i dalje ju razvija. neko to tek nauči kasnije, i to se dade naučiti, spoznati, kao i svaka druga vještina. jer razne sposobnosti imamo svi, neko više ili manje genetski determinirane, ali mi nitko ne može tvrditi da se ne može. to ne mogu samo oni koji su poprilično otišli u patologiju, ili su se već rodili s nekom takvom falingom. no, dobro, malo sam skrenula s teme. ljubav nije događaj, ona je proces. nastaje, razvija se, ili gasne, ovisno o tome koliko ju njegujemo. jedno je sposobnost za voljenje, za ljubav, a drugo je postojanje same ljubavi. ona sveprisutna agape je uopće polazište za sve druge ljubavi. no ne možemo reći da ljubav postoji (govorim ovdje o partnerskoj ljubavi) ako je prisutna samo u jednoj osobi. ljubav je zajedništvo, znači kad dva bića teže istome. jedino je tako mogu njegovati i održavati. možeš ti voljeti neku osobu, brinuti o njoj, to se npr. dešava kad jedno od partnera oboli, ili se brineš o roditelju. i tada ti ne pada na pamet da zauzvrat očekuješ isto, svjestan si da je to nemoguće. tu se radi o čistoj ljubavi, kao što se radi o ljubavi prema djetetu. apsolutnoj. no, u partnerskoj ljubavi to nije tako. jer, ljubav se tu ne može ni razvijati, a nema se niti što održavati. takvu ljubav se može stvoriti samo zajedno. ako jedno od dvoje ne ide istim putem, ljubavi tu nema, ma koliko mi prema njemu osjećali. možemo mu željeti sve dobro, brinuti, žestoko osjećati, ali ako nije uzvraćena, ne postoji, osim u našim mislima. |