krenula opet na put. mora se. a usput dogovorila i susret s blogericom Zvonkom, barem da se vidimo na trenutak.
po putu magla, oko nas snijeg posvuda, mračno nebo, sve sivuljavo, friško je padalo pa su ralice tik pred nama očistile cestu. zimska idila.
a onda, kao da se pred očima otvorio neki drugi svijet. sunce što proviruje kroz oblake i osvjetljava more, barke, ljude, ulice...
... koliko god puta bila u puli, svaki put se nekak zmotam, zujam po uličicama, kružim, zastajkujem... na svakom kantunu nešto zanimljivo, kakvi štiklec, detalj za pogledat, pa me sirota zvonkić morala strpljivo navigavat, ha, ha, malo ovamo, pa malo tamo, pa gdje si sad, pa zaokreni, pa pređi na drugu stranu, pa pogledaj ovamo, pa zakorači tamo, ha, ha
naravno da sam prošetala i do slavoluka sergijevaca, digla pogled nad zlatna vrata u visine, pa zagrlila jamesa koji i dalje spokojno sjedi oslonjen na svoj ščap...a vidim, dobro sam došla, dijete među djecu, ha, ha
konačno sam donavigala na mjesto susreta, tamo me dočekala topla dobrodošlica svestrane zvonke (ma morala sam joj tamo na njenom postu napisat sve kaj ju ide, čista istina, i ništa osim istine! fine fritulice kavica a onda klipiti-klepete, razgovr bez kraja i konca, baš onako kak treba biti među prijateljicama, da joj možeš sve reći, i požaliti se, i nasmijati, i čuti novosti, i prisjetiti se uspomena... krasna vedra žena snažnog karaktera, a meke nježne dušice... i tako se našle vatrena crvenokosa mediteranka i bljedunjava plavuša kontinentalka
na žalost, nije bilo vremena da obiđem još i muzej pomorstva, a arheološki se već godinama preuređuje, bah, u našem stilu, možda će se otvoriti jednog dana. a povratak...oproštaj s morem... i natrag kroz sniježne zapuhe do domeka.
ne znam zašto, cijelo vrijeme me pratila u mislima ova pjesma
samo je trebalo podići sumorno sivilo ravnodušnog neba
kao roletu nepravde. i tresnuti je.
iskoračiti na dokove.
otploviti.
kažu, ovih je dana sunce na moru i rijekama
i kad sam rekla da se pozdravite
to nije bilo zauvijek, to nije moguće
nikako nije moguće
svjedoci su kasnije birali hamburgere i bili sigurni u konstataciju!
tek da kažeš jedno brzo zbogom
rijetkim pticama i onoj nemirnoj zvjerki koja je motrila iz šipražja
na rubu tamne livade njihala se rijetka visoka trava
i iz kišnog teškog zraka virio je... lisac?... zec?
zec! zasigurno.
trebalo je samo otvoriti zgrčenu šaku
i mahnuti
oprostiti se od mrtve zemlje
viknuti: zbogom! zbogom!
onoliko glasno koliko treba jeki da pokupi horizont, i šumu,
i cvijeće kojemu nije mjesto u jesen.
dobro je opraštati se, ako treba po stoti put,
nikad ne znaš, mogla bi zaboraviti, može te tresnuti auto
ili spriječiti kakav besmisleni zalutali ugrušak
iako se kuneš da nećeš nikad,
da ne bi nikad,
ni govora...
pozdraviš se.
to je ionako samo mjesto na tihoj livadi
gdje više ne stanuje nitko osim zečeva i trčki.
svoje ćeš prozore otvarati kao mirni mjesečar
i dočekivati gosta nujnim smješkom sandrove primavere
a nitko ni slutiti neće
da već si pregrizla nar...
(botticelli: primavera, dijelovi slike; Kris waldherr: persephona)