Marketing
Botticelli nije naslikao jesen
samo je trebalo podići sumorno sivilo ravnodušnog neba
kao roletu nepravde. i tresnuti je.
iskoračiti na dokove.
otploviti.
kažu, ovih je dana sunce na moru i rijekama
i kad sam rekla da se pozdravite
to nije bilo zauvijek, to nije moguće
nikako nije moguće
svjedoci su kasnije birali hamburgere i bili sigurni u konstataciju!
tek da kažeš jedno brzo zbogom
rijetkim pticama i onoj nemirnoj zvjerki koja je motrila iz šipražja
na rubu tamne livade njihala se rijetka visoka trava
i iz kišnog teškog zraka virio je... lisac?... zec?
zec! zasigurno.
trebalo je samo otvoriti zgrčenu šaku
i mahnuti
oprostiti se od mrtve zemlje
viknuti: zbogom! zbogom!
onoliko glasno koliko treba jeki da pokupi horizont, i šumu,
i cvijeće kojemu nije mjesto u jesen.
dobro je opraštati se, ako treba po stoti put,
nikad ne znaš, mogla bi zaboraviti, može te tresnuti auto
ili spriječiti kakav besmisleni zalutali ugrušak
iako se kuneš da nećeš nikad,
da ne bi nikad,
ni govora...
pozdraviš se.
to je ionako samo mjesto na tihoj livadi
gdje više ne stanuje nitko osim zečeva i trčki.
svoje ćeš prozore otvarati kao mirni mjesečar
i dočekivati gosta nujnim smješkom sandrove primavere
a nitko ni slutiti neće
da već si pregrizla nar...
(botticelli: primavera, dijelovi slike; Kris waldherr: persephona)
Post je objavljen 18.01.2017. u 18:15 sati.