šetala obalom jedne večeri čedna djeva lovranskom rivijerom pa se izgubila. navalili silni valovi, nebo se smračilo, lutala je ulicama, provlačila se mračnim kalama...
barokni zvonik uz crkvu sv. juraja, zaštitnika lovrana, murali unutar kolonada šetnice i vrijedne čipkarice, s uobičajenim detaljem na prozoru
već je bio kasni sat, pitala je plemenite vitezove i gospe koje su odmarale uz more kamo da se skloni, da ne bude kao jadna ostavljena ptičica u nevremenu
kaštel još iz ranog srednjeg vijeka zadržao je neke arhitekturne elemente, kao što su ova stara vrata iznad kojih je postavljen zaštitnik doma, MUSTAĆON, lik koji strašnim izgledom plaši zlonamjernike, a čuva domaće i dobrodošle goste. debeli lanas od ko zna kojeg sidra, i neobičan grafit, prometni znak, ono u stilu: nemoj preveč pit jer buš opal v more.jer buš opal v more.
pokucala sam na golema stara vrata, a otvorilo ih je strašno brkato čudovište!!! srce mi se stropoštalo u pete, već sam se vidjela zakovana lancima u tamnici, gdje bi mi tko zna što zločesto radili. posljednim snagama odbauljala sam dalje, tražeći spas i zaštitu u o voj strašnoj noći!
kormorani uz obalu, pitomi i bez straha love ribice uz plivače, a nekoliko km dalje uzbrdo prostiru se obronci učke odakle se vidi prekrasan zaljev mošćenićka draga i kaštel s crkvom sv. andrije
ustrašena pitala sam ptice, rekle su mi da ako me strah, moram potražiti zaštitu u brdima
prekrasan srednjovjekovni kaštel s crkvom, od doba ilira naseljeno područje, nakon dolaska hrvata taj je teritorij pripadao na žalost mnogim stranim "gazdama", od nijemaca, poljskih biskupa, habsburgovaca, napoleona...
i tako sam ustrašena i usoptala krenula uzbrdo, tražeći sklonište kod kakvog umješnog meštra ili milosrdne duše, a možda me čak i neki plemeniti vitez uzme u zaštitu
gradić obiluje na svakom koraku i suvremenim umjetničkim izražajem, uz galerije, umjetničke kolonije; detalji sa zida crkve i zanimljiv splet uličica i neobičnih prolaza
nigdje nikoga! frka! onda naiđe jedan ljubazni mladić i savjetuje da se obratim svetim ljudima u sakristiji koji će mi dati pametan savjet. jesu. rekli su: prvo se napij svježe vodice da ne dehidriraš!
još zanimljivih detalja, kip sv. bartola, nalazio se u crkvici pokraj mora pa donesen pred gradska vrata, uz crkvicu sv. sebastijana, a ponad mošćenica nalazi se jedna od najboljih oštarija, s najboljim šurlicama i raviolima, i, naravno malvaziju. prije toga se kuckalo s biskom i brinjevačom.
tek što sam se malo osvježila, prestrašil me jedan ogromni striček i gromkim glasom urliknuo: ma kud piješ tu vodurinu, na par koraka odavde nalazi se najbolje mjesto za doć k sebi. naravno, napunila je djeva svoj pregladnjeli nezasitni želudac , napojila se božanskim nektarom, a onda krenula krivudavim putem natrag, prema moru.
ne zna se jel djeva bila krivudava ili su joj se putovi pomiješali tamo u mraku, no u svakom slučaju doprla je konačno do obale mora, skinula je svoje prašne sandalice, a kad tamo, nedaleko od obale u čamcu, prekrasni mladić se smješkao i čekao svoju djevu da je otpelja na otok sreće. obrijal je mustače, naravno, pa je djeva shvatila da se besmisleno bojala strašnog gospodara na gradskim vratima. aaah, kako je shvatio da sam se samo uplašila njegovih brkova!
na nagovor kompe, ljubitelja filma i dobre glazbe, potegnuli samo do lučice u ičićima, gdje se održava 13. LIBURNIA FILM FESTIVAL
idemo? idemo! program zvuči primamljivo. kao i obično, takvi hepeninzi počinju nešto kasnije, dočekala nas je prekrasno osvjetljena mala luka, ugodni domaćini, za sve je bilo mjesta, naravno, glavne su face imale rezervirani prvi red , ali nas to nije omelo. ovdje mi se omaklo, umjesto oleandera trebala je bit prekrasna noćna vizura luke)
bio je dan početka službenog natjecanja, podijeljeni su glasački listići, svakog je posjetioca dočekao i program za cijelu manifestaciju, nakon ne predugog uvoda i predstavljanja važnijih organizatora krenulo se na projekcije.
RAZRED - prvi od filmova bila je nježna, topla, ponešto pedagoški-docirajuća priča mlade redateljice Vesne Čudić, o odrastanju mladih Roma u Dardi. moglo je to biti bilo koje mjesto, bilo koja regija, problemi nezaposlenosti, nedostatka školovanja, alkoholizma, zlostavljanja žena i djece, vidici ograničeni ne/odgojem, sve nas to okružuje, poznat je problem ne samo malih sredina nego i lokalnih gradskih i prigradskih zajednica. posebni akcent je, kao što je specifično za Rome, na izolaciji i samoizolaciji, ustrajanju u starim običajima i konformizmu i sukobu onih koji bi željeli više za svoj daljni život, a sputavani su okolinom i običajima zajednice. lijep film, s nekoliko profinjenih lirskih digresija koje se kao motivi protežu kroz cijeli film, ublažavajući okrutnu i tešku životnu priču protagonista. iznenađenje večeri je bio dolazak stvarnih "glumaca" na pozornicu, zajedno s jednom malom bebom iz filma.
RIBA RIBI GRIZE REP -slijedeću filmsku priču napravio je Neven Hitrec, priču o događajima u jednom malom ribolovnom društvu, koje je, kao uostalom i sva takva društvanca, umanjeni prikaz općedruštvene situacije, s istim proporcijama psiholoških profila kao i u velikoj sredini. ne znam zakaj, ali film me neodoljivo podsjetio na našu malu blogerašku zajednicu, ha, ha, nemam pojma zakaj sve u svemu, film jezgrovit, cjelovit, možda teško razumljiv zbog specifičnog govora, bez puno drastičnih i pretencioznih kadrova, izvukao je iz situacije i aktera ono najbitnije. meni odličan!
slijedeći film VERUDA - je bio mučni presjek odrastanja mladića koji je dio mladosti već proveo u raznim zatvorima, zbog raznoraznih kaznenih i prekršajnih djela. redatelj Igor Bezinović je odlično vodio predstavu mladog rehabilitanta i povratnika u normalni život, koji je očito uživao u svojoj samoprezentaciji. na trenutke se dinamična priča s izvrsno uklopljenim ulogama ljudi koji predstavljaju društvene institucije pretvara u pravi krimić, otkrivajući zapravo tragičnu nesposobnost i obitelji i zajednice da zapazi na vrijeme bitne probleme, a još veću nesposobnost da je riješi ili barem zaliječi. film gadno dere po okoštalosti sistema, no iznosi i predrasude onih koji taj sistem doživljavaju samo sa svoje osobne ograničene vizure.
MICH, dnevnik jednog šizofreničara - film odlične ideje, načina izvedbe, sjajno vođen, dinamičan, inenzivan detaljima, bojama, fenomenalnim zvukom i odabirom glazbe, ludom kamerom koja pridaje vjerodostojnosti... no i film u kojem su režiserski dvojac Čičić-Skorić pretjerali s dužinom, zamornošću sličnih inserata koji su valjda trebali pokazati imaginativnost aktera koji očito ne pripada miljeu u kojem je većina filma snimana. ne osporavam terapeutski utjecaj, ne, ne, no na redatelju je da montira svoj film gledljivo. razumljiv je, svakako, pokazuje da u našem društvu naprosto nedostaje objekata, osoblja i metoda koje bi bile adekvatnije za terapiju ljudi s određenim bolestima. fakat. no manirizmu tu nema mjesta. a postavila bih i pitanje moralne opravdanosti izvjesnih scena (hm, možda problematiku gledam s one druge strane, hm).
ono što nas je do kraja oduševilo, razgalilo, raspomamilo i razularilo je fenomenalni nastup novostvorenog dvojca MR. LEE AND IVANASKY, dvoje genijalnih ljudi koji su za svoju glazbu pokupili ovacije sa svih strana. ne bih znala reći kakva je to vrsta glazbe, sam znam da su, ma cijela ekipa, vrhunski instrumentalisti, a ivanin glas je nešto najefektnije, najoblikovanije i najsnažnije što se čulo na ovim prostorima za dugo vremena! definitivno! da ne spominjem duhovitost pri prezentaciji, neposrednost, jednostavnost tih dragih ljudi koji su usprkos malobrojnoj publici (rastjerali ih pozni sati i nesnosna duljina nekih filmova) ne odradili svoj koncert, nego ga odživili zajedno s publikom. i, ne se oslanjati na već slušani stampedo, nego više na mrleta. a i na fenomenalni spoj umjetničkog nerva ovog veličanstvenog para koji može biti konkurencija najrazvikanijim grlima svjetske estrade. da ne zaboravim i pomno odabranu ekipu (Vlado Simčić Vava, Dražen Baljak (Let 3), Ivan Bojčić Bin(Let 3 i Morso) i Ivan Valusek) i majstor na sitaru kojem sam zaboravila ime i Boris štok, frontmen Quasara. omg, koji glas!!!
lungo mare... obalno šetalište dugačko petnaestak kilometara, uz obalu od voloskog do lovrana... lijek za dušu i tijelo
dok miriše more i kora starih hrastova, ružmarin i crvena zemlja... duž cijele šetnice stoji profinjena ljepota... priča nam o davnim ljubavima i romantici o kojoj danas sanjaju samo djevojčice...
bogataš nicolo guerra dao je izgraditi prekrasnu vilu u stilu venecijanske cvjetne gotike (za one koji redovno prate sapunjare na toj se lokaciji snimala ona slavna naša Villa Maria, no nisam to pratila pa nemam kaj o tomu tračat )no u to doba talijani baš nisu dolazili na teritorij austrougarske! nisu baš voljeli trošiti tezoro obogaćujući poreznu kasu franca jozefa, čista politička ekonomija. a pravi uzrok je čisto pitanje srca: njegova premila supruga Camilla bila je plesačica u bečkoj operi. pa da im bude oboma bliže. kasnije su izgradili još jednu, astru novu. mogu samo gledat. sve privatizirano.
posebna je pikanterija priča o villi santa mariji, koju je po narudžbi m.r. frapparta načinio karl seidl, austrijski arhitekt koji je na našoj obali oblikovao brojna zdanja. ova prekrasna građevina velikog otvorenog dnevnog boravka navodno je bila posjed jedne od metresa franca jozefa. na žalost, i to je privatno vlasništvo jedne zagrebačke firme, unutrašnjost je sjajno uređena secesija i bidermajer namještajem, sjedila sam tamo i s poznanicima odmarala u hladu i pila kavu , no poštovala sam želju domaćina i nisam fotografirala, naime, to nije niti javni niti muzejski prostor, iako se sve nadogradnje ili popravci izvode pod kontrolom zavoda za zaštitu spomeničke kulture. kolaju priče da je tajnim podzemnim hodnicima ta kuća povezana sa susjednom vilom frappart, kamo je mila ljubovca krišom odlazila svojem dragecu, a da je nitko u perivoju nije vidio!
navodno je vilu frapart kupio neki rus, jedan od mnogih koji su iskoristili jadnu priliku nedostatka love za obnovu i pametno korištenje tih posebno vrijednih i lijepih prostora. mnogi su tako povijesno i umjetnički vrijedni objekti prepušteni propadanju, preostaje nam samo da čekamo neka bolja vremena i neke ljude koji našu obalu vrednuju više od samo dva tjedna boravka na plaži... a more i dalje udara o obalu...
dočeka te beskonačna plaža...dobrodošlica...opatijskog barkajola (autorica tatjana kostanjević), malog čovjeka malom čovjeku...i neobarokna fontana u parku sv. jakova, helij i selena, sunce i mjesec, odmah sam pomislila na pjesme naše Dijane...
u parku još jedno drvo deblje od mene, he, he...umjetnički paviljon posvećen juraju šporeru, liječniku koji je promicao grad kao morsko liječilište... a usput se liječila i duša u kompleksu crkve sv. jakova i samostana benediktinacatinaca
odmor u hladovini perivoja angiolina (bred, pojavi se, bred!) i opatijski montmartre... do slijedeće skitnjekitnje
na granici istre i primorja, čarobno mjesto, mirisi, ljudi i more...lovran...
doček na jednoj od postaja... pogled na istok... pogled na zapad... pogled u sridu....uuups, na pučinu ...uuups, na pučinu
tzv. "doktorska" plaža... odmah ispod lovranske bolnice... hoćemo li, kolegice... da, kolega, sjest ćemo na ležaljke, udisati miris mediteranskog bilja i uživati pri pogledu na pučinu...
kakva je boja tvojih voda... naše more, more koje nas veže sa svima... namočiš ruku i primiš u zagrljaj cijeli svijet
malo osvježenja... no, gdje je ta voda... pa gurnul sam šapu po pipi... gazdaricaaaaa¨!
omg, kakva nesnosna vrućina, ne pomaže ni rastezanje po bijeloj podlozi... ni bijeg na tavan... a izo rmara me tjeraju... kako je težak mačji život, bah!
ponekad nas Usud dovede do situacije da vjerujemo svojim osjetilima... koja nas valjda ne varaju... naravno, ne varaju nas osjetila, ne, ne, ona su samo poslušni provodioci onoga što je vani prema onomu što nosimo unutar sebe. a naš je mozak sa svim onim svojim zakučastim centrima, putovima, projekcijama, relejima, komisurama, jezgrama, poljima i kojekakvim drugim nevježi čudnovatim strukturama itekako iskustveno pripremljen da nam stvari predoči onako kako naša narav želi: logično, strukturirano, razumljivo, dapače, samorazumljivo! i često pri tom uopće ne zapažamo da u svemu tomu nešto ipak nije u redu, uljuljkani u svoje vlastito iskustvo, znanje, duboku spoznaju, jel´, koju smo stekli krvavom životnom borbom, i tako smo svjesni svega, neprikosnoveno smo u pravu etc., etc... dok nas ne opandrči neka potpuno neobjašnjiva situacija, nešto čudovito, neprihvatljivo normalnom, tj. našem vrlom umu. u kojeg smo tako sigurni da je ispravan. pa imamo mi utakmmica u nogama, nebu nas niko farbal i z nas norca delal, nedamo se mi sprevarit. i ne slutimo da nam se mozak igra, postavljajući slike onako kako "znade" da bi se nama svidjelo, onako kako nam je, jadnima i bedastima, zapravo jedino prihvatljivo. onako kako smo kao pavlovljevi pesi naučili da bude. točnije: da mora biti! inače se svijet ruši. pa si ondak spremislim: a kaj je s onim uvjerenjima kojima se sadržaj ne može prikazati slikom, modelom, osjetilnim komadom nečega što bi se lako moglo snimiti, izmjeriti, evidentno analizirati i dokučiti? što je sa svim našim mislima o nekomu i nečemu na temelju kojih govorimo, pišemo, ponašamo se, uvjeravamo druge da su naše razmišljanje i stav neprikosnoveno istiniti i ispravni, jer je evidentno iz priloženog...bla...bla..pa onda slijedi zamjena teza, isticanje nebitnog, zataškavanje činjenica, brisanje iz valstite svijesti nepoželjne sadržaje, konstruiranje novih elemenata koji se nikad nisu dogodili, ili nonšalantno izbjegavanje svakog detaljnog objašnjenja jer, eto, čemu sve objašnjavati kad su stvari tako jasne i bjelodane...i tako teče život, sve više i više opterećen iluzijom ispravnosti, iluzijom jedine istine, iluzijom kako je prošlost bila upravo takva kakvom je mi prikazujemo publici željnoj događanja...
na vuglu ilice i frankopanske... dogovor, ah, evo stižemo jedan..po... jedan... ah, ovo je mali modni detalj, da upotpuni vizualni dojam, he, he
na izgled neugledan ulaz u nedavno otvoren Muzej iluzija, a iznutra, na malom prostoru izloženo mnoštvo dobro poznatih i manje poznatih primjera optičkih i proprioceptivnih varki. zanimljivo, vješto izloženo, dobar odabir primjera, zabavni dodaci i za odrasle i za klince. vrlo jasna, laiku prikladna i znanstveno ispravna objašnjenja pojedine iluzije, uz iznošenje izvornih podataka o autorima ili mjestu prve objave. čestitke organizatorima i preporuka da se ode u ilicu i odvoji vrijeme za zanimljive, zabavne i korisne doživljaje.
igra holograma, svjetlosti, ogledala, neobičnih kutova viđenja
stroboskopske fore, igra divova i patuljaka, gdje mi je nos, a gdje oko, ha, ha
naopaki svijet, s kojeg kuta sagledavaš stvarnost, ili, po starom šekspiju: kako vam drago
a ovo mi je najdraža iluzija, ha, ha. nemam pojma jel to ogledalo koje stanjuje, ili je takav kut snimanje, ili moj mob trokira, opće me nije briga, tu zgledam čist fajn, bum se ja češće išla u tu sobu naslikavat, budem, budem...
jezuš, od svih tih laža i paralaža nam se tak zavrtelo v glavi da nismo imali pojma kaj je dole... kaj je gore... jesmo dole v gradu... ma treba ipak malo osvježenja... prije nego se ode u noćni život!
v ribnjak treba po puže iti, nema veze kaj deš curi...
sem išla cipelcugom z mirogoja na zvezdu, pa po bivšoj "mošepijade" kroz ribnjak...
nešto je čudno u toj kiši... kao da je jesen... šipak je dozrio... a za naše ljubimce nema lovostaja, šetnja pa makar sekire padale...
netko je okrutno ostavio bajs da pokisne... a ovim sam putem svaki dan išla na faks, koliko straha, trtarenja prije ispita, uf! ... a onda poznati zidić, najprije su me nečije spretne ruke držale dok sam trčkarala po njemu, a onda sam naraaaslaaaa veeelika, ha, ha, pa sam sama hopsala po tom zidiću. da, i dandanas se popenjem i trčim!! i drage njihalke, bila su dva tobogana prije, natjecali smo se ko će se brže popenjat, dječja posla...
poznate vizure: u ovoj multitasking zgradi se išlo na balet, tečaj jezika, pjevački zbor, a kasnije na čagu, koncerte alternativaca, katedrala za koju se ne sjećam da je ikad bila bez tih svojih skela i zastora, ha, ha, bit će da je upravo kao takva poznata po cijelom svijetu, ha, ha; pod popovskim zidovima vujec i ja smo s pletenim košaricama u rukama brali poslije svake dobre kiše najveće puževe, a baka marija-blanca ih je slasno pripremila z jajcima, mljac. ovo drevo nisam nikad, baš nikad mogla zagrliti skroz, već je onda bilo debelo, a ja sam očito ostala mala...
ne sečam se jel pod ovim mostekom ikad tekel kakav potok, sam znam da je navek bilo šarenih grani i zelenjave razna tipa... ali ove me farbe več brineju, kaj je došla jesen, pa nemreš si sest na ovak mokru klupicu, kaj ne? morem sam gledat one kule od popova i zamišlat si kak im je tam fino i toplo...
kraj ovih štengi je još uvek javni vecej, od davnine su se tam skupljali pijanci, beskućnici i kurve z mušterijama, pa me bilo navek strah onud iti, no onda bi se zmislila na ovu kapelicu, sv. ivana nepomuka, pa bi bile male lagše, unda bi se zgledala u ovaj, ma ovo je pravi kandelaber! a tek bi v zadnjih dvajst-trist let ujevićkin gospon spozdravil kak se šika: mojnaklonmilostivica, kisdihand!
gleč,@ McOn, čist je čudno kaj se nisme krajcali, viš, nešči je i tu spozabil bicikljina, no, nebumo se sekirali, neg bumo se lepo došpancirali na bolea, u etnografski, kaj ne. ovak kak smo se došpancirali do kojna, i gleč, ova nas pisana golubica pozdravla. ili si morti pikira da nas zgrabi s krampljami, ha? ili morti da spusti jenu atomsku spreda, ha, ha? ki bi ga znal, od živine se more svakaj spodogađat, kaj ne ?