mislijedneplavusche
27.08.2015., četvrtak
ići, ići! ičići!!!
|
na nagovor kompe, ljubitelja filma i dobre glazbe, potegnuli samo do lučice u ičićima, gdje se održava 13. LIBURNIA FILM FESTIVAL       idemo? idemo!  program zvuči primamljivo. kao i obično, takvi hepeninzi počinju nešto kasnije, dočekala nas je prekrasno osvjetljena mala luka, ugodni domaćini, za sve je bilo mjesta, naravno, glavne su face imale rezervirani prvi red  , ali nas to nije omelo. ovdje mi se omaklo, umjesto oleandera trebala je bit prekrasna noćna vizura luke)     bio je dan početka službenog natjecanja, podijeljeni su glasački listići, svakog je posjetioca dočekao i program za cijelu manifestaciju, nakon ne predugog uvoda i predstavljanja važnijih organizatora krenulo se na projekcije.   RAZRED - prvi od filmova bila je nježna, topla, ponešto pedagoški-docirajuća priča mlade redateljice Vesne Čudić, o odrastanju mladih Roma u Dardi. moglo je to biti bilo koje mjesto, bilo koja regija, problemi nezaposlenosti, nedostatka školovanja, alkoholizma, zlostavljanja žena i djece, vidici ograničeni ne/odgojem, sve nas to okružuje, poznat je problem ne samo malih sredina nego i lokalnih gradskih i prigradskih zajednica. posebni akcent je, kao što je specifično za Rome, na izolaciji i samoizolaciji, ustrajanju u starim običajima i konformizmu i sukobu onih koji bi željeli više za svoj daljni život, a sputavani su okolinom i običajima zajednice. lijep film, s nekoliko profinjenih lirskih digresija koje se kao motivi protežu kroz cijeli film, ublažavajući okrutnu i tešku životnu priču protagonista. iznenađenje večeri je bio dolazak stvarnih "glumaca" na pozornicu, zajedno s jednom malom bebom iz filma.  RIBA RIBI GRIZE REP -slijedeću filmsku priču napravio je Neven Hitrec, priču o događajima u jednom malom ribolovnom društvu, koje je, kao uostalom i sva takva društvanca, umanjeni prikaz općedruštvene situacije, s istim proporcijama psiholoških profila kao i u velikoj sredini. ne znam zakaj, ali film me neodoljivo podsjetio na našu malu blogerašku zajednicu, ha, ha, nemam pojma zakaj   sve u svemu, film jezgrovit, cjelovit, možda teško razumljiv zbog specifičnog govora, bez puno drastičnih i pretencioznih kadrova, izvukao je iz situacije i aktera ono najbitnije. meni odličan! slijedeći film VERUDA - je bio mučni presjek odrastanja mladića koji je dio mladosti već proveo u raznim zatvorima, zbog raznoraznih kaznenih i prekršajnih djela. redatelj Igor Bezinović je odlično vodio predstavu mladog rehabilitanta i povratnika u normalni život, koji je očito uživao u svojoj samoprezentaciji. na trenutke se dinamična priča s izvrsno uklopljenim ulogama ljudi koji predstavljaju društvene institucije pretvara u pravi krimić, otkrivajući zapravo tragičnu nesposobnost i obitelji i zajednice da zapazi na vrijeme bitne probleme, a još veću nesposobnost da je riješi ili barem zaliječi. film gadno dere po okoštalosti sistema, no iznosi i predrasude onih koji taj sistem doživljavaju samo sa svoje osobne ograničene vizure.  MICH, dnevnik jednog šizofreničara - film odlične ideje, načina izvedbe, sjajno vođen, dinamičan, inenzivan detaljima, bojama, fenomenalnim zvukom i odabirom glazbe, ludom kamerom koja pridaje vjerodostojnosti... no i film u kojem su režiserski dvojac Čičić-Skorić pretjerali s dužinom, zamornošću sličnih inserata koji su valjda trebali pokazati imaginativnost aktera koji očito ne pripada miljeu u kojem je većina filma snimana. ne osporavam terapeutski utjecaj, ne, ne, no na redatelju je da montira svoj film gledljivo. razumljiv je, svakako, pokazuje da u našem društvu naprosto nedostaje objekata, osoblja i metoda koje bi bile adekvatnije za terapiju ljudi s određenim bolestima. fakat. no manirizmu tu nema mjesta. a postavila bih i pitanje moralne opravdanosti izvjesnih scena (hm, možda problematiku gledam s one druge strane, hm).      ono što nas je do kraja oduševilo, razgalilo, raspomamilo i razularilo je fenomenalni nastup novostvorenog dvojca MR. LEE AND IVANASKY, dvoje genijalnih ljudi koji su za svoju glazbu pokupili ovacije sa svih strana. ne bih znala reći kakva je to vrsta glazbe, sam znam da su, ma cijela ekipa, vrhunski instrumentalisti, a ivanin glas je nešto najefektnije, najoblikovanije i najsnažnije što se čulo na ovim prostorima za dugo vremena! definitivno! da ne spominjem duhovitost pri prezentaciji, neposrednost, jednostavnost tih dragih ljudi koji su usprkos malobrojnoj publici (rastjerali ih pozni sati i nesnosna duljina nekih filmova) ne odradili svoj koncert, nego ga odživili zajedno s publikom. i, ne se oslanjati na već slušani stampedo, nego više na mrleta. a i na fenomenalni spoj umjetničkog nerva ovog veličanstvenog para koji može biti konkurencija najrazvikanijim grlima svjetske estrade. da ne zaboravim i pomno odabranu ekipu (Vlado Simčić Vava, Dražen Baljak (Let 3), Ivan Bojčić Bin(Let 3 i Morso) i Ivan Valusek) i majstor na sitaru kojem sam zaboravila ime i Boris štok, frontmen Quasara. omg, koji glas!!! |