mislijedneplavusche
14.11.2014., petak
bogu fala! (iliti prepiska s pjesnikom, dragim mi prijateljem, o pjesniku...)
|
bogu fala! kao pjesnik netko je stvarno izuzetan, ima svoj profilirani stil, sarkastičnost, gorčinu, rezignaciju, ali i nevjerojtanu kiruršku preciznost u oslikavanju teme, bogatstvo izbora motiva, da ne velim virtuoznost u ritmu stihova, izboru detalja iz svakodnevnice imalo obrazovanijeg tipa, bogatstvu leksika, shvaćanja svakog detalja u stihu, razumijevanje i briljantna izviješća o tuđim radovima. bajdvej, tebi se on počeo sviđati već odavno, čini mi se da ste već cca 2009 piskarali zajedno, čak se svađali, nisam sigurna jel to bio neki virovitički blog ili kaj, bili su prisutni još i roko dobra, i mnogi koji i dan-danas pišu po raznim blogovima. nisu pjesnici niš bogom-dani, niti "čuđenje u svijetu". to su samo ljudi kojima je mašta okrenuta u drugom smjeru od npr. tipova kao što je tesla, hawking, heisenberg, mašta radi i jednima i drugima. samo, pjesnik se izražava smjesom riječi, slikar potezom dlijeta ili kista, a znanstvenik matematičkim izračunom i hipotezom koju zna dokazati. osnova je bujna imaginacija, što talentom, a što radom rezultanta. i svi oni su samo ljudi, dakle u stanju su imati i tvrdu stolicu na ćenifi, i bojati se pauka, i opsesivno prati ruke stoput dnevno, biti škrti, uobraženi, samohvalni, tašti, ćelavi, s hemerodiima, karijesom, juriti za ženskama i sliniti uz vlastitu zakonitu, etc, etc. pisanje poezije, to je za njih samo jedan talent, kojeg razvijaju u vještinu baratanja riječima. i to rade sjajno, osrednje ili totalno amaterski. sori, kad vidim one srcedrapateljne pjesmuljice o nebeskoj ljubavi i raspucanim srčekima, i još kad prikelje uz to nekog glitter-leptirića, i onda još gomila mediokriteta to lajka, onda mislim da se i fritz i tinek okreću u grobu. a ja dobim napadaj dijareje. i mam moram na klozet. sori, ne potcjenjujem ničiji trud i pjesnički zanos, ali me smeta ta odurna taština, uz notorno nepoznavanje i neprepoznavanje stvarno dobre poezije. tu sam slična , valjda, osjetim jel sjelo il nije. ne zbog teme (u književnostii onako nije bitno što, nego kako), nego zbog načina prezentiranja koji često pokazuje siromaštvo emotivnog života i obično neznanje. (pod emotivno siromaštvo smatram čest u upotrebu tzv. "velikih " riječi, tipa sreća, duša, srce, prošlost, nebo, bog etc. eto. sad me čitaj, ha, ha i lepi pozdrav .  ono kaj sam napisala, vama je pisanje poziv, zanimanje, zvanje, duševna hrana i još puno toga. no u svemu drugome ste isti kao i svelikoko drugo obćinstvo, ha, ha. to ti je tak, ko da doktor razgovara s doktorom. o poslu, pacijentima, operacijama, novoj dijagnostici. a posle toga jedan ide k ljubavnici, drugi ide lokat, treći išamara ženu, četvrti glumi frajera jer ide na golf, četvrtog muči zub jer se boji zubara, a svi odreda pričaju o politici i špotaju vladu. s tim da te jedan od te dvojice zariba za lovu, treći je škrtica jer neće niš posudit, a predzadnji je impotentan, ali to strogo skriva od javnosti i loče vijagru. poezija je talent, vještina, i nije ništa iznad ni izvan svih drugih ljudskih djelatnosdi vrijednosti. to što se poigrava našim emocijama, vrlo svjesno i prefrigano, to je drugi par opanaka. nasjednemo na emociju, a ne razmišljamo o drugim aspektima pjesme. poznavaoci poetike, stilistike i strukturalistike i oni s posebnim darom znaju o čemu se radi. ja sam tu zbiljam amater. ali volim poeziju. od srca, iz dna duše, iz pete i iz zadnje mozgovne vijuge. osjećam je svakom stanicom i blagoslovljena sam određenim stupnjem talenta za prepoznavanje, a i za pisanje. totalni sam ateist, ali mogu za to reći: bogu fala! "svi pjesnici danas u hrvatskoj pišu "amaterski" jer ni jedan ne živi od te profesije. ne samo danas nego unatrag 80 godina. " to mi je potpuno jasno. iako znam neke koji su nezaposleni totalno, pa im i prodaja jedne knjige dobro dojde da pojedu malo parizera. ima i takvih koji su samo dobri menedžeri, pa od samozvanih pjesnika, svetih krava, napumpanih prekokrasnim lajkovima na fejsu, uz obavezni prstić s nekom "stručnom " kritikom tipa: sjajno, super, izvrsno, ubiru masne nofce da bi im se štampao koji stihić i spomenulo ga u nekim novinicama. na žalost i sramotu naše kulture, naroda etc. i onda, znaš, kad ti neko dela takve eskapade ko netko ko piše stvarno sjajno, ali je u osnovnoj međuljudskoj komunikaciji emocionalni kreten, onda je jasno da je u pitanju vanitas, vanitatis. f. znaš, moš ti bit umjetnik kakav hoćeš, ali ak si socijalni i emotivni kripl, to nema veze s umjetničkom udarenošću nego s neodgovornnošću prema drugim osobama. doduše, možda su samolukavi i tu svoju lošu karakternu osobinu opravdavaju umjetničkom živcom. što definitivno nije točno, nego je samo izgovor za osobni bezobrazluk, nebrigu za one oko sebe. jer, umjetnost je samo jedna od mnogih vještina koji neki razviju uz talenat i mnogo rada, neki ne. baš sam s roklicerom nedavno o tomu diskutirala. kako je umjetnički dar samo jedan od mnogih darova, kao što je to npr. smisao za vizualnnnnno , smisao za matematički prikaz, za pronalaženje praktičnih tehničkih riješenja, pa onda talent za gibanje i proriocepciju, talent za baratanje riječima... ništa tako ekskluzivno. |