mislijedneplavusche
11.11.2014., utorak
dvorana igračaka
|
imam jedan svoj prastari tekst o dječacima koji vole vjerovati da su glavni igrači. to se, naravno, odnosi i na lukave djevojčice koje znaju kad treba treptati treptalicama, dok istovremeno pandžama čepuraju po nečijoj nozi ili zabadaju čaporak u utrobu, i to onda kad znaju da imaš probavnih tegoba.  dvorana igračaka ________________________________________ znala sam. nećeš se više vratiti iz svoje Dvorane Igračaka. zanesen svojim vlastitim igrokazom, čiji scenarij pišeš samo ti, potežeš konce lutaka i čekaš da zaplešu, uvlačiš prste u guignole i tjeraš ih da klimaju glavom. pokrećeš štapiće s izrezanim figurama i gledaš kako plešu njihove sjenke na rubovima kulisa. pomičeš i guraš oslikane paravane u skladu pjesme koju pjevaš za sebe i publiku. osluškuješ svaki dah i kašljucanje, nespreman na komešanje u tami pred sobom. ovo je tvoja igra koju više ne znaš završiti. teatar živih sjena u kojem zaboravljaš tko si. pinokio kojem raste nos, postaje magarac i ne sluša riječi žalosnog geppetta. pružala sam ruke da se vratiš, da ostaviš svoje autiće, sličice pokemona, gameboy, nintendo, konzole i stripove junaka kojima si želio postati jednoga dana. čekala da skineš sa zidova postere žestokih amazonki naoružanih napućenim slasnim usnama. zaigrani dječarac koji još stoji na pozornici i čeka da se pojavi ona trinaesta vila i zamahom čarobnog štapića poništi strašno proročanstvo. a ti ćeš onda kao pravi princ zamahnuti svojim mačem i probuditi trnoružicu poljupcem. zvala sam te i pružala ruke da ih dohvatiš, da zajedno izađemo iz ovih odaja svjetlucave varljive tmine. zaboravio si put za natrag. ostao si zarobljen u labirintima Dvorane Igračaka, na širokoj pozornici kojom lutaš i prevrćeš svoje dječačko blago. kao kay u ledenom dvorcu. vukla sam te za ruke da što prije pobjegnemo od živih sjena tvoga vlastitog hada. gurala te, šaptala na uho da ne slušaš više taj zov sirena, nosila te prema svjetlosti kojoj nisi vjerovao. obećala sam, mitski sviraču, da opet ćeš sretan grliti svoje drage. okretao si se, tražio u mraku iza sebe, pritiskao prste kao slijepac na lica prelijepih žena, mirisao njihovu put i opijao se njihovom pjesmom. jedamput. dvaput. triput. pustio si onda moje ruke da ostanu prazne, orfeju, i zauvijek ostao u Dvorani Igračaka. |