mislijedneplavusche
17.10.2015., subota
san, vuk, i nema veze s arhetipom!
 a što ako sanjaš situacije čisto moguće, a opet, u trenutnoj i do-daljnjega situaciji nemoguće, slike koje se redaju jedna za drugom, slabo povezanog smisla, a tako logične. uz, naravno, poznavanje tananih događaja koji su, neprimjetni, doveli do bizarnog trenutka sanjanja jednog mršavog sitnog vuka koji je tvoj, podrazumijevajući suptilni odnos divlje zvijeri koja traži brižnost. i prerano pristarjele žene koja mora voditi brigu još o sto drugih stvari. mali crni vuk za kojeg ne znaš prati li cijelo društvo zbog ponekog ostatka hrane koju smakne s ruba stola i da se nitko ne buni, ili prati jer se osjeća sam i traži društvo sebi istih. i taj se bijedni vučić razboli, mislila bih, ma pred smrt, a nije zapravo ni moj mojcat, niti ičiji, a tako je sam ovako betežan, i možda mu ipak neće pasti na pamet da me ugrize. znam, živina osjeti kad mu želiš dobro, ne grize... i onda ja milujem vuka po ofucanom krznu i bojim se da će umrijeti, i nutkam ga vodom i komadićim otrgnutog kruha, nitko ne mari osim mene. i javi se strah da će ipak umrijeti, totalno besmisleno, pa on je samo divlja živina sa svojim nagonima i nisam mu dužna baš ništa, niti ikomu drugomu, baš ništa dužna. i u tom glađenju crnog bijednog krzna moj ti vučić zakoluta očima, najednom čudesno i potpuno oporavljen, skoči kao da ničeg nije bilo, ni mojeg straha, ni brige, ni njegovanja, kao da se to potpuno i neprikosnoveno podrazumijeva, i ode on da dalje ljubopitljivo šnjofa okolo. brižno pazeći da se ne makne iz vidokruga svoga neprirodnog, a tako potrebnog čopora. i onda, nakon buđenja, svjesnost da se radnja događa na imanju moje tete gdje sam provela djetinjstvo. a kad sanjam to tamo, onda mi se uvijek desi nešto ružno, neka svađa, gubitak, jad i nerješiva bol. a kažu, bitno je raspoloženje i ono kako si se poslije sna osjećao. a ja sam se osjećala potpuno u redu. baš kako treba biti. daklem, moja snoviđenja ovaj put nemaju veze s predviđenjima! nemaju! neka vuk i dalje krade zalogaje sa stola. valjda me neće ugristi. na žalost, nekoliko tjedana kasnije moj se tata jako razbolio. morala sam prihvatiti činjenicu godina, bolesti, umornog tijela i duše koja je težila nečem boljem. i ovaj put su snovi pretekli stvarnost. a nisam im željela vjerovati. prethodni je tekst pisan pred godinu dana. mog tate više nema. vuk me nije ugrizao. hranila sam samo svoju hrabrost, svoju razumnost, i pripremala se da prihvatim neminovno. |