mislijedneplavusche
12.12.2015., subota
išla bi zamuž... u bjelovar!
   na obroncima bilogore, na rubu s moslavinom, smjestio se lijep gradić Bjelovar. od mlađeg kamenog doba živjeli su tamo stanovnici, konglomerat srednjoevropske keramičke kulture, i rimljani su ga naseljavali, pripadao je i srednjovjekovnim posjedima mađara, kao trgovačko središte i mjesto gdje su se razmjenjivala poljoprivredna dobra. oduvijek je taj kraj bio meta kojekakvih razbojnika pa se se ljudi organizirano borili protiv otimača, i očvrsnuli kao snažni, sposobni i dobri ratnici.   najprije je na mjestu današnjeg grada bila mala tvrđava s drveno-kamenim obrambenim zidinama koje su se polako rušile, nakon oštrih borbi protiv osmanlija, pa je carica marija terezija odlučila proširiti svoje vojne punktove i osnovala novi varaždin, preselivši varaždinski generalat u ovaj gradić, kojeg je dala oformiti u obliku pravilnog rastera ulica, nalik na torino, i to je prepustila barunu becku. baltazar adam krčelić je žestoko komentirao protiv gradnje, bojeći se da će sve biti brzo srušeno zbog slave gradnje i drvene građe. no, sumnje su bile neosnovane, te je u gradnji i projektiranju sudjelovao i sam herman bolle, bjelovarski sin . inače bjelovar je i kolijevka mnogih hrabrih, mudrih, snažnih i glasovitih muževa i junaka : ferdo rusan, glazbeni amater, pjesnik, ilirac petar preradović, pjesnik, ilirac, političar, školovao se u zgradi vojne komande, đuro sudeta, književnik tošo dabac, fotograf edo murtić, umjetnik boris buzančić, željko sabol, pjesnik, boško petrović, glazbenik, braća navojci, glumci, bajaga-pjevač... eh, pa kad je tako, odoh ja u bjelovar potražiti srodnu dušu , kad već ima tako krasnih ljudi, možda se i meni posreći   ...    dočekala me magla, pogled se diže polako. stare platane u parku iza zgrade suda, sađene u 19 st., zdrava i jaka stabla. veseli dječji vrtić kraj kojeg je dječje igralište i jedna stara teta koja se ludira (fotka još iz proljetnog izleta) dok me uspaničeni klinac zatravljeno gleda i viče: tetaaa, nemojte, bute srušili njihaljku    !!    ova prekrasna zgrada u mađarskom stilu (takve su i zgrade pošte u jurišićevoj i dijelovi rudolfovih vojarni u zg) sad je pripala nekoj banki , a dok sam slikala pojavio se njihov lovopazitelj i galamio da nesmem slikat, ma kajgot, ko da bum si stavila štumfu na glavu i provalila nutra ko đesiđejms, ccc  ipak sam uspjela uslikat, i još k tomu i natpis s ajngelekom iznad vrata   a putem do parka vidi se da su već počele pripreme i ukrašavanje za blagdane     putem do glavnog trga raspitivala sam se o zgodnim momcima  , no svi su me upućivali da idem dalje, da pitam, da gledam, usput se vidjelo i mnogo detalja o gradu.    kroz maglu sam se probijala, dok nisam došla do glavnog trga i jednog od najljepših parkova u čijem je središtu glazbeni paviljon od bračkog mramora. inače, jedan od jedinstvenih mramornih paviljona jer se obično grade od ciglene osnove i drvenog krovišta, danas se tamo odvijaju koncerti i druge svečanosti. (jedna od slika iz proljetnog allbuma).     prekrasna barokna crrkva sv. tereze avilske. "Rođena u Avili (Španjolska) 1515. godine, Sveta Tereza je bila sestra karmelićanka koja je opisala ovdje prikazanu vjersku ekstazu kao “anđela s nebesa koji joj je vatrenom zlatnom strijelom proburazio srce, pri čemu je u isto vrijeme osjetila i bol i zadovoljstvo, te kao da joj Bog miluje dušu”.(wiki)     prva slika prikazuje spomenik braniteljima palim za domovinu.  odaje se počast svima koji su živote položili za nas koji ostajemo. iz domovinskog rata ostala je tragična činjenica da je u bjelovaru postojala velika vojarna ondašnje jna, čiji su vođe prijetili da će zapaliti svo naoružanje i tako dignuti u zrak veći dio grada. no, uspjeli su se naši dogovoriti da se četnici mirno predaju i da se ih pusti doma. obećano je tako, dogovoreno, jedan dio vojaka je izašao iz vojarne, a onda je zločinačka vjerolomna četničina, mimo dogovora, u namjeri da strada grad, zapalio skladišta koja su buknula u zrak zajedno s njim. i, sramota, sada se po beogradu ulice zovu njegovim imenom i slavi ga se kao ratnog heroja! lažljivog prijetvornog bešćutnog ubojicu! no, grad je ipak sačuvan , obnovljena je zgrada turističke zajednice, a naravno da sam odzujala i do knjižnice, šetajući perivojem susrela i jednog zgodnog mladića koji je čekao svojeg gospodara, i to baš kraj kućice u kojoj su se već počeli spremati blagdanski ukrasi za ukrašavanje grada.    u zgradi vojne komande, u kojoj je danas sjedište gradske uprave, tražila sam i pitala gdje ima kakav zgodan pristali mladić , ma može biti i zrelije dobi, koji bi se zainteresirao za jednu staru tetu, vidjela sam uzor ručne radove, onako kako bi, jel, khm, svaka žena morala znati heklati, kuhati, ovo-ono, no u turist-birou sam zatekla jednu dragu gospođu i vrlo ljubaznog povjesničara koji mi je pokazao kako su izgledali ondašnji pripadnici pješadijske pukovnije, upoznao me i s činjenicom da je bilo i konjaničkih časnika koji su jahali posebno snažne plemenite konje. "draga teta, zakasnili ste poprilično za takve pustolovine, otišli pradaleko u prošlost, sve to se događalo pred nekoliko stotina godina! radije vi još prošetajte gradom, pa vidite ima li još ponešto zanimljivo. a što se tiče ženika, sretno vam bilo, no ne nadajte se previše!"       i eto, na tako iskrene, a žalosno istinite riječi nisam mogla ništa drugo nego da još malo prozujim gradom i odem se utješiti na neka zgodna mjesta za tješenje starih teta koje si u bjelovaru nisu našle srodnu dušu niti otišle zamuž    . bit će da mi jedino preostaje vježbanje kuhanja, pečenja kolača, heklanja i ostalih dostojanstvenih poslića kojim se bave tete mojih godina, |