Linkovi

mislijedneplavusche

07.12.2015., ponedjeljak

istro mila... kastav


RIČI

Nanjuriš se, snebiš,
uzavriš, zamuntiš,
zgrčiš, zdretiš, smisliš,
svašta vidiš i činiš.
Zagropaš se, daviš
ma te ništo liči,
čovik živo žive
i u svojoj riči.
Ma da se sve zabi,
vik dere i briči,
opiru se jazu
i jubav i riči.
Ništa ni od vika,
čuje se za riči
dilo gre u paru,
ostaješ u priči.

Šime Vučetić



nakon kratke vožnje iz pazina prema moru, skočili smo do posebnog gradića na rubu primorja i istre, kastva. da, to je onaj kastav iz kojeg je slavni vicent, onaj koji je slavni kasnogotički slikar istarske škole fresco-slikarstva, autor fresaka u beramu, kao pejzažne motive uzevši istarski okoliš, a kao pozadinu događaja svjetovne dogodovštine i običaje običnog tadašnjeg puka, bez nekakvih kerefeka u prikazanju sakralnih motiva. bila sam nekoliko puta ondje, i ne znam kad je privlačniji, onda kad je ljeto, sve puno turista, mirisa, cvijeća, boja, otvorenih vrata i verandi na kojima sjede domaći i umjetnički nastrojeni vlasnici brojnih galerija.






pogled s brda, s jedne strane, ostaci stare gradine, kula Žudika, a odmah pred volticom, zdesna od tih gradskih vrata postavljena je gradska loža, otvorena veranda na kojoj su se skupljali građani i njihovi suci od 16 st.






na trgu mala crkva sv. trojice, kraj xiv st. s glagoljaškim natpisima koji se nastoje sačuvati. a tu je i jedan od slavnih bunara, onaj u kojega su hitili kapetana morellija. s jedne strane se tvrdi da je bio nasilni tuđinac, a s druge: da je bio razvratnik i varao svoju prelijepu ženu kastavku, pa je tako kažnjen za preljub. i jedno i drugo vrlo opravdano, he, he. ulazim u samu gradsku jezgu, i već me dočekali putokazi! nemreš se zbubit, iako je već pomalo mrak pao. zbog učke ovdje mrakovi padaju naglo, nesmiljeno, ako je oblačnije čak potpuno nepreviđeno.



ZAPREĆONA ISKRA

»Svu noć sjala svitia misečina,
u po noći krvav daždić pade.«
Karvave sikire na dno mora pale,
lumini trepćali isprid slik svetaških,
kvadrih i oltarih od meštor mletaških,
koloni i kmeti napučili vale.
Svi zabjeni skonsi, sva plovjenja noćna,
gusarske galije na debelih morih,
misečine puste iznad kuć i dvorih,
vitridu iz sarcih kroz hotinja moćna.
Zaprećona iskra kad i kad usplane,
razgori se plamik one iste karvi,
kroz riči i dila, dobrote i kripost,
kroz muke, nevoje i kroz jute rane,
javjo se dešpeton i snagon ča marvi,
glavami išanin ke ne mole milost.

Marin Franičević








na svakom vuglecu neko iznenađenje, gradić je već okićen za blagdane, a u parkiću neobične skulpture mlade kiparice- lemilice , od materijala skupljenog na otpadu metala (joj, opet rozika, nemrem se sjetit imena). a onda smo krenulli na vidikovac, zapravo veliko crkveno dvorište. neobični večernji ugođaj, obuzme te ganuće i poniznost pred snagom ljudskih ruku i jačinom ljudske nade i vjere, na vrhu dijela utvrde crkva sv. jelene, još, kažu, od v-tog stoljeća, nadograđivana, čak je i stradala od groma, te je stari uništeni zvonik zamijenjen novim, baroknim, a stara brončana zvona smještena uz križ i posvetu hrvatskim braniteljima. pogled preko ograde širi se u daljine od istarskih zaljeva prema otocima i otvorenom moru.






crekvina - ostaci nedovršene crkve uznesenja bl. Djevice Marije, započeta u 18 st. na mjestu gdje je stajala jedna stara crkvica, no nikad nije dovršena. kažu da se to dogodilo zbog ukinuća reda družbe Isusove, no dobri znalci kažu da se radilo o klasičnoj dogodovštini nesloge i činjenice da je skupljena lova za crkvu netragom nestala u tko zna čijim perušinama. ccc, ništa novog, zar ne?





na kraju nas je pozdravila luna, i glasovi svih onih koji su istri i hrvatskoj kulturi podarili svoje znanje, ljubav i brigu za one koji ostaju iza njih: od matije vlačića ilirika preko jure dobrile, eugena kumičića, matka laginje, v. cara emina, do suvremenih književnika v. nazora, dragana gortana, zvane črnje...




Da je na njon do sto katanaca
I stotinu gvozdenih krakuna
Od nje da te dili sto bonaca
I stotinu šiloka šijuna
Da se vozi u sto trabakula
U stotinu vrića punih prosa
Da je žejaš na dnu svakog žmula
I da žeže ka đavlija rosa
Da je misto prismoka i smoka
Ka piz da je ča te zemji vuče
Da je čuvaš ka sridu od joka
Ope ne bi razumija ča je
Od mučanja nima muke juće
Kad svit cili u njon rimbumbaje

Zvonimir Mrkonjić






- 07:40 - Komentari (22) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< prosinac, 2015 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Svibanj 2020 (2)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (4)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (1)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (3)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (6)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (5)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (8)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (10)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (9)
Travanj 2015 (5)
Ožujak 2015 (10)
Veljača 2015 (5)
Siječanj 2015 (14)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (22)
Opis bloga