Marketing
istro mila... kastav
RIČI
Nanjuriš se, snebiš,
uzavriš, zamuntiš,
zgrčiš, zdretiš, smisliš,
svašta vidiš i činiš.
Zagropaš se, daviš
ma te ništo liči,
čovik živo žive
i u svojoj riči.
Ma da se sve zabi,
vik dere i briči,
opiru se jazu
i jubav i riči.
Ništa ni od vika,
čuje se za riči
dilo gre u paru,
ostaješ u priči.
Šime Vučetić
nakon kratke vožnje iz pazina prema moru, skočili smo do posebnog gradića na rubu primorja i istre, kastva. da, to je onaj kastav iz kojeg je slavni vicent, onaj koji je slavni kasnogotički slikar istarske škole fresco-slikarstva, autor fresaka u beramu, kao pejzažne motive uzevši istarski okoliš, a kao pozadinu događaja svjetovne dogodovštine i običaje običnog tadašnjeg puka, bez nekakvih kerefeka u prikazanju sakralnih motiva. bila sam nekoliko puta ondje, i ne znam kad je privlačniji, onda kad je ljeto, sve puno turista, mirisa, cvijeća, boja, otvorenih vrata i verandi na kojima sjede domaći i umjetnički nastrojeni vlasnici brojnih galerija.
pogled s brda, s jedne strane, ostaci stare gradine, kula Žudika, a odmah pred volticom, zdesna od tih gradskih vrata postavljena je gradska loža, otvorena veranda na kojoj su se skupljali građani i njihovi suci od 16 st.
na trgu mala crkva sv. trojice, kraj xiv st. s glagoljaškim natpisima koji se nastoje sačuvati. a tu je i jedan od slavnih bunara, onaj u kojega su hitili kapetana morellija. s jedne strane se tvrdi da je bio nasilni tuđinac, a s druge: da je bio razvratnik i varao svoju prelijepu ženu kastavku, pa je tako kažnjen za preljub. i jedno i drugo vrlo opravdano, he, he. ulazim u samu gradsku jezgu, i već me dočekali putokazi! nemreš se zbubit, iako je već pomalo mrak pao. zbog učke ovdje mrakovi padaju naglo, nesmiljeno, ako je oblačnije čak potpuno nepreviđeno.
ZAPREĆONA ISKRA
»Svu noć sjala svitia misečina,
u po noći krvav daždić pade.«
Karvave sikire na dno mora pale,
lumini trepćali isprid slik svetaških,
kvadrih i oltarih od meštor mletaških,
koloni i kmeti napučili vale.
Svi zabjeni skonsi, sva plovjenja noćna,
gusarske galije na debelih morih,
misečine puste iznad kuć i dvorih,
vitridu iz sarcih kroz hotinja moćna.
Zaprećona iskra kad i kad usplane,
razgori se plamik one iste karvi,
kroz riči i dila, dobrote i kripost,
kroz muke, nevoje i kroz jute rane,
javjo se dešpeton i snagon ča marvi,
glavami išanin ke ne mole milost.
Marin Franičević
na svakom vuglecu neko iznenađenje, gradić je već okićen za blagdane, a u parkiću neobične skulpture mlade kiparice- lemilice , od materijala skupljenog na otpadu metala (joj, opet rozika, nemrem se sjetit imena). a onda smo krenulli na vidikovac, zapravo veliko crkveno dvorište. neobični večernji ugođaj, obuzme te ganuće i poniznost pred snagom ljudskih ruku i jačinom ljudske nade i vjere, na vrhu dijela utvrde crkva sv. jelene, još, kažu, od v-tog stoljeća, nadograđivana, čak je i stradala od groma, te je stari uništeni zvonik zamijenjen novim, baroknim, a stara brončana zvona smještena uz križ i posvetu hrvatskim braniteljima. pogled preko ograde širi se u daljine od istarskih zaljeva prema otocima i otvorenom moru.
crekvina - ostaci nedovršene crkve uznesenja bl. Djevice Marije, započeta u 18 st. na mjestu gdje je stajala jedna stara crkvica, no nikad nije dovršena. kažu da se to dogodilo zbog ukinuća reda družbe Isusove, no dobri znalci kažu da se radilo o klasičnoj dogodovštini nesloge i činjenice da je skupljena lova za crkvu netragom nestala u tko zna čijim perušinama. ccc, ništa novog, zar ne?
na kraju nas je pozdravila luna, i glasovi svih onih koji su istri i hrvatskoj kulturi podarili svoje znanje, ljubav i brigu za one koji ostaju iza njih: od matije vlačića ilirika preko jure dobrile, eugena kumičića, matka laginje, v. cara emina, do suvremenih književnika v. nazora, dragana gortana, zvane črnje...
Da je na njon do sto katanaca
I stotinu gvozdenih krakuna
Od nje da te dili sto bonaca
I stotinu šiloka šijuna
Da se vozi u sto trabakula
U stotinu vrića punih prosa
Da je žejaš na dnu svakog žmula
I da žeže ka đavlija rosa
Da je misto prismoka i smoka
Ka piz da je ča te zemji vuče
Da je čuvaš ka sridu od joka
Ope ne bi razumija ča je
Od mučanja nima muke juće
Kad svit cili u njon rimbumbaje
Zvonimir Mrkonjić
Post je objavljen 07.12.2015. u 07:40 sati.