Linkovi

mislijedneplavusche

14.06.2015., nedjelja

po dragomu kraju...








iz grada smo krenuli starom cestom prema mojoj domovini, prema hižici na bregu gdi su živeli moja baka i deda, imali su veliko imanje, i djetinjstvo do škole provodila sam tamo, to je mjesto gdje sam bila voljena, sigurna, gdje me baka budila s mirisom gibanice i friškog kuruznog kruha, gdje je bilo slobode od jutra do mraka, i sunca, i snijega i mirisa, i zraka...











možda nekomu ovo izgleda patetično, dosadno, no, kad sam se nakon dugog vremena popela na taj mali breg, i otvorila tu lesu, i sjetila se njihalke koju mi je deda napravil, i velikog žutog pesa mede kojeg sam da ne vide skinula s lanca i trčala s njim po poljima, i kad se sjetim svojih prijateljica i prijatelja iz djetinjstva, musavih bosih curica i dečkića koji su se smijali mojoj nespretnosti, bijelim dokoljenkama i šircleku kojeg bi već nakon prvog preskakanja plota spodrapala, a baka me nije nikad zašpotala...i suze su me zagušile što više nikog nema, samo teta milkica ponekad dojde, obriše prašinu, i pogleda kaj joj na vrtecu naraslo...i kako da ove slike pokažem mojima, mojem tati koji je napunio 89-tu...












u to doba je bilo tak da se svako dete moralo zanimat z nečim, jeden stric je pasel krave, tet su se bavile sa racama i žugicama, a moj tatek je imal za zadatak pasti pure. a kak je bil mali dčec, znal bi se zaigrat i zaspat od umora, a jemput kad se zbudil ni nigde bilo purekov. onda ih je išel tražiti po bregima i poljima, je ih našel, sam jenu puru ni mogel najti, pa ga bilo strah kaj buju mu doma rekli, bu batine dobil. i tak je on do pol noči išel s purami i iskal onu jenu zgublenu, i našel je v jarku same hrpu perja i čaporke. ju je lesica vlovila i poijela. dima su se bili tak splašili kaj se zgubil, pa kad su ga našli, ni dobil niš batin po riti.













slikice, slikice, morti ih je preveč, morti nisu tak lepe, ili ih pogrešno metnem, ali za mene su svjedoci onoga što u sebi nosim kao dio odrastanja, uspomene, sjećanja, i svaka mi je važna, kao da se bojim da ne zaboravim te prizore, te boje i mirise...








i onda, dolazim sa strepnjom, odlazim u suzama, dio je života otišao, nepovratno, onaj dio gdje je postojala samo igra, smijeh i zaštitnički zagrljaj... do viđenja, zagorje moje, doviđenja, bum se ja vrnula nazaj!









- 21:18 - Komentari (44) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< lipanj, 2015 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (4)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (1)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (3)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (6)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (5)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (8)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (10)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (9)
Travanj 2015 (5)
Ožujak 2015 (10)
Veljača 2015 (5)
Siječanj 2015 (14)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (22)
Opis bloga