mislijedneplavusche
14.06.2015., nedjelja
po dragomu kraju...
    iz grada smo krenuli starom cestom prema mojoj domovini, prema hižici na bregu gdi su živeli moja baka i deda, imali su veliko imanje, i djetinjstvo do škole provodila sam tamo, to je mjesto gdje sam bila voljena, sigurna, gdje me baka budila s mirisom gibanice i friškog kuruznog kruha, gdje je bilo slobode od jutra do mraka, i sunca, i snijega i mirisa, i zraka...     možda nekomu ovo izgleda patetično, dosadno, no, kad sam se nakon dugog vremena popela na taj mali breg, i otvorila tu lesu, i sjetila se njihalke koju mi je deda napravil, i velikog žutog pesa mede kojeg sam da ne vide skinula s lanca i trčala s njim po poljima, i kad se sjetim svojih prijateljica i prijatelja iz djetinjstva, musavih bosih curica i dečkića koji su se smijali mojoj nespretnosti, bijelim dokoljenkama i šircleku kojeg bi već nakon prvog preskakanja plota spodrapala, a baka me nije nikad zašpotala...i suze su me zagušile što više nikog nema, samo teta milkica ponekad dojde, obriše prašinu, i pogleda kaj joj na vrtecu naraslo...i kako da ove slike pokažem mojima, mojem tati koji je napunio 89-tu...           u to doba je bilo tak da se svako dete moralo zanimat z nečim, jeden stric je pasel krave, tet su se bavile sa racama i žugicama, a moj tatek je imal za zadatak pasti pure. a kak je bil mali dčec, znal bi se zaigrat i zaspat od umora, a jemput kad se zbudil ni nigde bilo purekov. onda ih je išel tražiti po bregima i poljima, je ih našel, sam jenu puru ni mogel najti, pa ga bilo strah kaj buju mu doma rekli, bu batine dobil. i tak je on do pol noči išel s purami i iskal onu jenu zgublenu, i našel je v jarku same hrpu perja i čaporke. ju je lesica vlovila i poijela. dima su se bili tak splašili kaj se zgubil, pa kad su ga našli, ni dobil niš batin po riti.                 slikice, slikice, morti ih je preveč, morti nisu tak lepe, ili ih pogrešno metnem, ali za mene su svjedoci onoga što u sebi nosim kao dio odrastanja, uspomene, sjećanja, i svaka mi je važna, kao da se bojim da ne zaboravim te prizore, te boje i mirise...                     i onda, dolazim sa strepnjom, odlazim u suzama, dio je života otišao, nepovratno, onaj dio gdje je postojala samo igra, smijeh i zaštitnički zagrljaj... do viđenja, zagorje moje, doviđenja, bum se ja vrnula nazaj!     |