mislijedneplavusche
30.09.2015., srijeda
čipka u kamenu... šibenik...
|
nakon duuge plovidbe po uzburkanom moru i jakom vjetru sišla sam s broda, privezala ga na obalu, dočekalo me sunce i gle! labudovi na proputovanju do južnih krajeva      našla se na trgu ispred kazališta, a tamo mnoštvo veselih, razdraganih ljudi, junački mladići, prelijepe djevojke i dječica, pjevaju, plešu... pitam ja što se događa da je tako veselo,   kažu mi: mi smo uvijek vedri i raspoloženi, a danas posebno, dan je svetog Mihovila, zaštitnika grada  . a gdje je glavna proslava? tamo, na velikoj tvrđavi, požuri da vidiš svečanost!      žurila sam prema tvrđavi, penjala se uz stube, niz stube, preko širokih trgova kroz gomile turista, probijala se kroz bijelu svjetlost starih ulica i tražila pravi smjer...       gotovo sam zalutala po nekim stepenicama koje su čuvali strašni lavovi, ali anđeli su mi pokazali put. usput sam srela čak i janka, veselo je pasao travicu na zabatu jednog prozora.      trčala sam kroz ulice da što prije stignem na proslavu, vrućina je bila velika, ulice užarene od sunca, putem su me uvrebale i neke strašne zvijeri, dok je ostatak čopora saborovao ko na agori. eh, kad bi barem naši sabornici tako žustro i efikasno diskutirali!       bezglavo sam pobjegla od horde, no dočekali su me neki sumnjivci i špijali kud ja to trčim, sva sam se usoptala, puf-puf-pant, ko onaj debeli šef iz alana forda, no okrepa je naišla kao naručena        no onda me prenuo strašan glas: griješna kćeri, ako budeš i dalje kaljala svoju nevinost raznim porocima, neumjerenim jelom, pilom i ostalim hedonizmima, nikad nećeš dospjeti u raj nebeski, kao nas dvoje u one davne dane. podignem glavu, a nada mnom stoje skrušeno adam i eva, zakriveni onim smokvinim listom. pojurila sam dalje, penjući se bijelim kamenim uličicama dok su zvona za mnom zvonila opominjući.     hrabro sam krenula dalje, penjući se po bijelom kamenju, dok se pred očima dizala golema tvrđava. iz same žive stijene raslo je prekrasno cvijeće raskošnih kraljevskih boja, baš u onakvom baršunu kakav dolikuje našim hrvatskim kraljevima!  od davnih je dana lokacija bila strateški zanimljiva i ilirima, i osvajačima mlečanima, a i templari su se pohlepno navrnuli u pljački i razaranju. no, i dalje stoji i čuva naše more, grad našeg kralja petra krešimira, a ja sam se uspjela popentrati bezbrojnim stepenicama na što sam jako ponosna. možda sam čak i skinula koji dekagram     kroz puškarnice (je li bilo uopće pušaka u doba gradnje?? ) vidi se mali dio podnožja, no s vrha puca pogled na sve strane, puhala je takva bura da sam mislila da će me odnijeti, pa nek me odnese barem do neke jahte koja kreće na krstarenje jadranom, ha, ha. i po mogućnosti da njome upravlja neki striček pažljiv prema starim reumatičnim tetama.       |