Linkovi

mislijedneplavusche

23.09.2015., srijeda

samoborska love story... može i bez kremšnita...

sunčanim danom jednog babljeg ljeta otvara se srce malog grada, u kojem se prepliće povijest od paleolita, antike, ranog srednjovjekovlja do slobode s posvuda dijeljenim poveljama Bele IV, pa tako i samobor postaje slobodnim trgovačkim gradom.









u gradu je živjela tamnokosa zanosna ljepotica, julijana ljubica chantily, rođakinja ljudevita gaja, prvaka nacionalnog hrvatskog kulturnog pokreta. imala je ponešto i talijanske krvi, valjda joj je to burkalo ionako strasni temperament. kao i svaka mlada obrazovana djevojka sudjelovala je u društvenim zbivanjima i rado zalazila na tada popularne društvene skupove. jedan od pokrovitelja i organizatora bio je ferdo livadić, skladatelj romantičarske i narodnjački orijentirane glazbe, veliki muzikolog i okupitelj ljubitelja umjetnosti. nalazili su se u njegovoj kuriji (kasnije pretvorena u muzej).





na tom su se mjestu nalazili najveći pregaoci za narodno slobođenje i kulturu, pa je upravo u toj kući skladana naša divna budnica i pjesma-vodilja naših iliraca. još Hrvatska ni propala dok mi živimo!






u toj atmosferi zanosa jedan je mladi slovenac koji je odlučio prikloniti se ilircima i narodnom preporodu, stanko vraz, zapazio prekrasnu udavaču ljubicu i obasipao je znacima svoje ljubavi. njegovi soneti izraz su jedinstvenog romantičarskog poetskog izraza, a zbirkom Gjulabije, posvećenom upravo svojoj ljubljenoj, uzdigao se u sam vrh umjetničkih krugova, obasipan pohvalama kao hrvatski petrarca. udvarao je svojoj odabranici, no nikad nisu prešli granicu pristojnosti i distance uobičajene u to doba. ljubica je bila toliko krasna djevojka da je za njom potiho patio, kako kažu lokalni tračevi, čak i njezin ujak, ljudevit gaj. no tomu se pristojno šutilo.






Ljubice nemila,
ti moj nepokoju!
Kupi me u srće
i dušicu svoju
Jer smrtna j´ grehota
gdje brat bolan čeka.
A sestrica neće
da prinose lijeka.


Ljubi me, Ljubice,
Ljubi, djevo mila!
Dok su nam jos vita
od mladosti krila.
Sreća bez pokoja
mijenja brzu nogu…
Što će donijet sutra
znano j´ samo Bogu



uzalud su bile šetnje divnim krajolicima, uz potoke, u bujne samoborske brege, na okić, anindol... ništa nije ganulo njeno hirovito žensko srce. udala se ubrzo za nekog trgovca, izrodila mu djecu, a stanko je ostao u vječnoj patnji i tuzi.











nakon nepuno godina preminula je obožavana žena, još u mladim tridesetim godinama. u spomen jedne velike neostvarene ljubavi koja je stvorila i uzvišene stihove mladog rodoljuba svake se godine na njenom počivalištu odaje počast poeziji, ljepoti i rodoljublju, čitaju se ljubavni versi naših pjesnika. u dvorištu crkve. sv. anastazije hrvatski pjesnici ostavljaju svoje riječi ljubavi, uz ruže, jablane i svečani mir, neka se čuva hrvatska povijest i plemenita riječ. možda nekima zvuči patetično i pretjerano, no ushit kojeg osjetiš u toliko posebnom ozračju ne može nego ganuti i bolno dotaknuti dušu.














- 21:44 - Komentari (29) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< rujan, 2015 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (4)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (1)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (3)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (6)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (5)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (8)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (10)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (9)
Travanj 2015 (5)
Ožujak 2015 (10)
Veljača 2015 (5)
Siječanj 2015 (14)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (22)
Opis bloga