mislijedneplavusche
23.09.2015., srijeda
samoborska love story... može i bez kremšnita...
sunčanim danom jednog babljeg ljeta otvara se srce malog grada, u kojem se prepliće povijest od paleolita, antike, ranog srednjovjekovlja do slobode s posvuda dijeljenim poveljama Bele IV, pa tako i samobor postaje slobodnim trgovačkim gradom.     u gradu je živjela tamnokosa zanosna ljepotica, julijana ljubica chantily, rođakinja ljudevita gaja, prvaka nacionalnog hrvatskog kulturnog pokreta. imala je ponešto i talijanske krvi, valjda joj je to burkalo ionako strasni temperament. kao i svaka mlada obrazovana djevojka sudjelovala je u društvenim zbivanjima i rado zalazila na tada popularne društvene skupove. jedan od pokrovitelja i organizatora bio je ferdo livadić, skladatelj romantičarske i narodnjački orijentirane glazbe, veliki muzikolog i okupitelj ljubitelja umjetnosti. nalazili su se u njegovoj kuriji (kasnije pretvorena u muzej).      na tom su se mjestu nalazili najveći pregaoci za narodno slobođenje i kulturu, pa je upravo u toj kući skladana naša divna budnica i pjesma-vodilja naših iliraca. još Hrvatska ni propala dok mi živimo! u toj atmosferi zanosa jedan je mladi slovenac koji je odlučio prikloniti se ilircima i narodnom preporodu, stanko vraz, zapazio prekrasnu udavaču ljubicu i obasipao je znacima svoje ljubavi. njegovi soneti izraz su jedinstvenog romantičarskog poetskog izraza, a zbirkom Gjulabije, posvećenom upravo svojoj ljubljenoj, uzdigao se u sam vrh umjetničkih krugova, obasipan pohvalama kao hrvatski petrarca. udvarao je svojoj odabranici, no nikad nisu prešli granicu pristojnosti i distance uobičajene u to doba. ljubica je bila toliko krasna djevojka da je za njom potiho patio, kako kažu lokalni tračevi, čak i njezin ujak, ljudevit gaj. no tomu se pristojno šutilo.     Ljubice nemila, ti moj nepokoju! Kupi me u srće i dušicu svoju Jer smrtna j´ grehota gdje brat bolan čeka. A sestrica neće da prinose lijeka. Ljubi me, Ljubice, Ljubi, djevo mila! Dok su nam jos vita od mladosti krila. Sreća bez pokoja mijenja brzu nogu… Što će donijet sutra znano j´ samo Bogu uzalud su bile šetnje divnim krajolicima, uz potoke, u bujne samoborske brege, na okić, anindol... ništa nije ganulo njeno hirovito žensko srce. udala se ubrzo za nekog trgovca, izrodila mu djecu, a stanko je ostao u vječnoj patnji i tuzi.     nakon nepuno godina preminula je obožavana žena, još u mladim tridesetim godinama. u spomen jedne velike neostvarene ljubavi koja je stvorila i uzvišene stihove mladog rodoljuba svake se godine na njenom počivalištu odaje počast poeziji, ljepoti i rodoljublju, čitaju se ljubavni versi naših pjesnika. u dvorištu crkve. sv. anastazije hrvatski pjesnici ostavljaju svoje riječi ljubavi, uz ruže, jablane i svečani mir, neka se čuva hrvatska povijest i plemenita riječ. možda nekima zvuči patetično i pretjerano, no ushit kojeg osjetiš u toliko posebnom ozračju ne može nego ganuti i bolno dotaknuti dušu.         |