Marketing
z noge na nogu
od medveščaka z noge na nogu prema ribnjaku
s jedne strane weberove stube i sjećanje na bezbrižne dane studija i pentranja na faks
s druge strane krasni perivoj, jesenje lišće i spomenik I.G Kovačiću skulptora V. Bakića, a onda se pogled digne do zidina i jedne gole tete koja se sunča pod golom magnolijom
pogled na katedralu, na mnogostoljetni pejzaž, pogled gore: zlatno treperavo lišće i varljivo sunce
pogled dolje: zemlja natopljena jesenjom kišicom i tek nikle gljivice (eh, da je tu googoo, odmah bi znao o kojima se radi, a možda bi savjetovao i koji recept, ne čini mi se da su grmušice, odlične na gulaš)
na mjestu popovskih ribnjaka (tak su ih zvali) još, valjda, ab urbe condita, biskup Alagović dao je po staroj ideji Maxa Vrhovca urediti vrtove i perivoj, prema projektu, danas bi se to reklo, hortikulturnog dizajnera Klingspögla, pa je s vremenom sve zapušteno i palo u zaborav. onak ka se inače događa kod većine naših novogradnji i lijepih zamisli.
građani, ondašnji privatni poduzetnici, na silu su napravili referendum i skupljali okolo potpise da se mjesto pretvori u stočnu tržnicu
natezali su se neko vrijeme dok se ipak veći dio terena nije definitivno pretvorio u park.
negdje u vrijeme kraljevine jugoslavije, 1934., nekomu je pala na pamet grozomorna ideja (nije navedeno je li se zvao bandić ili kako drukčije
) da sve to sravni sa zemljom pa da se tu napravi stadion za nogomet, bazen za finu gospodu i teniski tereni za one dubljeg džepa. na sreću, takav im se pakleni plani nije ostvario, nego se nakon II svj. rata sve konačno uredilo i oblikovalo u parkovni pejzaž, napravljeni su mostići i klupice, dječje igralište, fontana i pojilište za ptice
. bio je tu i bazen za kupanje gdje su se klinci za ljetne žege brčkali, no valjda je održavanje previše koštalo. a nema više ni onog velikog tobogana na kojedg sam se sa strahom penjala
. valjda nije po standardima eu, njihovi klinci očito nisu tak hrabri, ha, ha.no zato me i dalje mamio onaj cigleni zidić. naravno da sam se popentrala!! možda mi takve ideje padaju na pamet zbog ove čudne jeseni u kojoj u studenom nanovo cvate cvijeće
sad ovuda voze biciklisti, šetaju se gazde i peseki,
tu je i augustinčićeva sramežljiva gola teca
u ovoj sam školici učila prve engleske riječi, vježbala glasovir, stala u baletne papučice.
godine i godine sam provela u ovom parku, ili s bakom, ili s tetom i vujcem, pa onda i samostalno, moji starci su tu išli na plesnjak, puno kasnije i ja, samo kaj to više nije bilo tak fino i šminkerski, prek puta ribnjaka je bil kafić papagaj kam su išli oni s puno peneza, a do njega se otvoril i ludi fanatic, tam su svirali dobri bendovi. a sad čekam da se neko od mojih zmisli da dobi klince, pa da ih šetam po ribnjaku i pričam povijesne pričice. kak ih je meni pripovedala moja baka, maria-blanka.
Post je objavljen 10.11.2019. u 15:48 sati.