Majstor za osmijeh

Iris je pospremala odjeću u torbe. Nikada nije znala dobro procijeniti što joj treba na putovanju, a što ne. Što ako se vrijeme naglo pogorša ili ako bude nesnosno vruće, a njima nešto nedostaje? Misli su joj letjele po kući i zalazile u sve ormare i ladice. Sto puta je pregledala novčanik jesu li dokumenti i kartice na mjestu. Ponavljala mu je svakih pet minuta kako ujutro ne smiju zaboraviti punjač za mobitel.

- Ti si moj tehnolog za sve! – pogledao ju je i djetinjasto se nasmijao tako da je istovremeno podignuo obje obrve.

Okrenula se i namrgodila.

- Što bi ta izjava trebala značiti? – nastavila je spremati stvari i brojati koliko je čarapa pripremila.

- Paaaa, to bi značilo da si moja organizatorica, sekretarica, njegovateljica, kuharica… Sve si! Ne mogu se sjetiti što sve radiš za mene, ali uvijek uradiš sve! – tu rečenicu je svaki dan istaknuo ispočetka. Reci mi što si tužna! Vidim da se čudno ponašaš. - dodao je zabrinuto.

- Recimo da mi u glavi svira „O Fortuna“ jer ću vidjeti svekrvu, „Can Can“ jer ćemo vidjeti prijatelje, „Labuđe jezero“ jer ćemo ići na more i Vivaldijeva „Oluja“ jer ću vidjeti svoje doma. Znaš kako to ide, „svakog gosta, tri dana dosta!“. – Iris se prebacila na peglanje i u glavi stvarala slike kako će sve izgledati jer ipak nije nikog vidjela skoro dvije godine.

- Huh, gospođice, ovdje imamo kašu različitih melodija! – hihotao je i stavljao ruke na njene bokove.

- Budalo, ja sam ozbiljna, a ti me zezaš! – pravila se da joj smeta, a najradije bi prasnula u smijeh.

- Gospođice, opustite se! Kud' vam se žuri? Pegla nigdje neće pobjeći. – rastezao je rečenice i zadirkivao je.

- Uvijek to radiš, zar ne? Nasmijavaš me dok sam pod stresom i zaokupljena mislima? – peglala je njegovu plavu majicu za sutrašnji put.

- Eh, vidi, ti si ona ozbiljna i glas razuma, ali ponekad zaboraviš biti opuštena i nasmijana. Taaaa- daaa, u tim slučajevima sam vaš majstor za osmijeh, gospođice! Zamisli da zalutaš negdje takva namrgođena, smrknuta i u brigama. Sve nevolje bi se odmah prikrpale za tebe! – razmahao se objašnjavajući svoju ulogu u kriznim situacijama.

- Ajde ti, majstore ili vojniče, kako si ono napomenuo… Idi tamo u kupaonicu i potrpaj svoje „deziće“ i pjenu za brijanje u kozmetičku torbicu. - nastavila je s procesom priprema.

- Jasno, šefice! Smatraj obavljenim! Aliii, svejedno još ti za svaki slučaj baci pogled. Ti ćeš bolje znati ako nešto fali. Obavim i onda može maženje? – namiguje i šalje dugi niz "zračnih pusa".

- Navečer? Pogledaj koliko me još posla čeka. – pokazivala je rukom na neraspoređene stvari po cijeloj sobi.

- Da, ma može, nema problema! Zaboravio sam da smo u Njemačkoj. U skladu s tim, moramo imati termin za maženje? – okrenuo je očima i odlazio prema kupaonici.

- Vidjela sam te! Vidim te i dalje! Ajde, dođi po zagrljaje! – počela je namigivati i ugasila peglu.


Ostavljam Vam svima zagrljaje! Ovim kratkim, brzinskim tekstom se odjavljujem i pripremam za sutrašnji put u Hrvatsku, gdje stižem nakon više od godinu dana! Srce mi je veliko kao kuća! Svaku večer prije spavanja ću pročitati i prokomentirati Vaše divne postove! Puno pusa!!!

Oznake: pusa, pozdrav, Hrvatska, Ljetovanje.., more, godišnji odmor, fikcija

Mama je imala pravo

Telefon je zvonio duže vrijeme. Marija se jučer nije javila, ali danas je bilo neizbježno. Primila se za korijen nosa, spustila glavu, zažmirila, duboko udahnula i podignula slušalicu. Pretpostavljala je da će morati slušati majčino predavanje u svojoj pedeset i drugoj godini.

- Halo? De ste? Kaj se ništ' ne javljate? - glasilo je standardno pitanje.

- Došla sam iz škole, ručali smo i popila sam kavu sa šogorom. Spremam se sad ispravljati zadaće. - odgovorila je ukratko, ali pripremala se za kolutanje očima jer je znala što slijedi. Baka ide braniti svoje “svete unuke” i njoj, koja radi dvadeset i šest godina u školi, soliti pamet kako se postupa s djecom.

- Čuj, moram ti nekaj reć'. Viš', tvoj tata i ja smo se trudili pružit' ti baš sve kaj mi nismo imali. Istina, bili smo duži period podstanari. Bila su druga vremena i nije nam bilo lako. Školovali smo te, završila si fakultet, mislili smo da ćeš nać' posao u gradu i ostat' ovdje. Došla sam sa šesnaest sama u Zagreb i za tebe sam htjela nekaj drugo. Srce si nam slomila kad si rekla da ćeš se udati za nekog tko ima samo osam razreda škole i na selo Bogu iza nogu. Tvoj tata i ja smo se plakali cijelim putem do doma kad ste nam saopćili jer nismo mogli vjerovat'. Bila je tvoja odluka, poštovali smo to i dobro. Imali smo druge snove za tebe, al' oni nisu bili tvoji. Ti si sama slijedila svoj put i nikad ti nisam prigovarala. Pa zakaj si onda sad ti takva? Sara će završit' fakultet u roku, s tim dečkom je nekoliko godina i ti si se sad našla njoj pametovat' jer se žele vjenčat'. Pa kaj ti nisi nas slušala prije 25 godina? Ma, vidjela sam ja tebe kad si išla mlađoj kupit' haljinu za maturalnu. Tebi se nikaj ne sviđa, nego ja baba od 73 godine moram djetetu davat' savjete. Tak' bi ti flisku prilijepila odmah. Pusti ih da odaberu sami kaj će i kak' će u životu. Ti uopće ne znaš razgovarat' sa svojom djecom, a ni mene ne zoveš. Javiš se samo kad ja tebe zivkam. - mama je brzo izgovarala, a Marija je zamišljala kako je gleda kao nekad dok je peglala s viklerima na glavi uz zvukove Elvisa na radiju. Sara je bila bakina kopija. Ona se nikad nije voljela šminkati ili nositi visoke potpetice poput njih. Čak su se jednako brzo “nafunjile” za svaku sitnicu.

Napokon se ubacila u razgovor.

- Sara kako posije, tako će i žeti. Briga me. Maturalne haljine su prestrašne i kriminalne. Dobro, zašto ti meni moraš objašnjavati kako se trebam ponašati s djecom? Meni koja radim u školi. - odgovorila je pomalo bezobrazno te očekivala da počne izvirati mamin i Sarin drhtavi glas.

- Dobro, bolje da nikaj nisam išla govorit'. Samo se naživciram svaki put. Ne budem ni ja živjela sto godina. Budeš ti vidjela! - samo što ne počne plakati.

- Joj, ženo Božja, daj se smiri! Sve je okej! Šta bi se bez veze živcirala?! Opusti se! - pokušavala ju je umiriti uz smijeh. Nastavila je razgovor.

- Idem sad. Moram ići. Čeka me ispravljanje zadaća. Budem te nazvala sutra. - pozdravile su se, a Marija je zapravo išla čitati knjigu. Htjela se odmoriti od škole i svih koji su je umarali.

Ana je spustila slušalicu i udubila se u svoj bakreni naslonjač. Nastavila je gledati serije na televiziji. Sara je otvarala vrata od boravka.

- Bako, jesi se čula s mamom? Što ti je rekla?

- Ništa, milo. Sve je u redu. Moraš shvatit' da se mama samo brine za tebe. Mame se uvijek brinu za svoje bebe. Budeš vidjela kad ćeš bit' mama jednog dana. Daj Bože da budeš! Jooooj, imam kolača! Potpuno sam zaboravila na njih. Hoćeš da odem složit' limunadu ili hoćeš možda pit' kavu sa mnom? Odmah odem složit', samo sjedni tu sa mnom. - starica je brižno objasnila i poželjela društvo.

Sara je dobila poruku na Viberu.

Mama:

“Ti i tvoja baka ste baš prave tračerice. "

Oznake: obitelj, mama, ljubav, roditelji, odnos, život, odrastanje

Idemo na more:)

- Osvojio sam zelenu kartu. Tanja, osvojio sam je! Možeš li vjerovati? Idemo u Ameriku! Ne mogu vjerovati da sam uspio! Imamo je i na konju smo! – Luka je skakao od sreće dok je ulazila u stan.

- Stvarno? Baš mi je drago! – nabacila je kiseli osmijeh, a on nije dobio povratnu informaciju koju je očekivao.

- Fakat? Nisi zadovoljna? Pa nemoj me... Znaš šta, mislio sam da ćeš biti oduševljena! - klimao je glavom u nevjerici.

- Ej, ma sve si krivo shvatio. Sretna sam! Znam sve procedure, rokove i obaveze dalje. Idemo skupa i u svemu smo nas dvoje. – Tanja mu je prišla i nježno ga zagrlila. U grlu joj je stajala knedla, a misli su letjele; „Kako ću ja to?“.

- Ne znam, nisi mi se baš činila najsretnijom kada sam ti rekao. - u nevjerici je podignuo obrve.

- Ovdje mi je obitelj. Kako ću ih ostaviti? – sjela je na trosjed i pogledala ga.

- Ma nemoj, a ja ti nisam obitelj? Samo što se nismo vjenčali, Tanja. Jesi li svjesna što govoriš? Podržavala si moje ideje i do sada nisi progovorila ni „A“ protiv. U procesu zatvaranja obrta sam zbog naših dogovora. – tri crte na čelu su mu se naborale od ljutnje.

- A znam, ali kako da sam tada rekla „ne“? Bio si toliko zanesen, a ja sam fakat bila uvjerena da ništa od toga. Volim svoj posao, mislim da bi mi se srce slomilo. - snuždila se.

- Stvarno? Zavidna razina sebičnosti! Prvo me toliko vremena guraš u nešto, a na kraju mi pokazuješ srednjaka. Hoćeš reći, ako odem... Veza nam je na rubu propasti? - sjeo je i stavio ruke na lice.

- Nemoj tako. Gle... - prekinuo je njen pokušaj spašavanja situacije.

- Ne mogu održavati vezu na daljinu. Znaš kakav sam. Kakav je to život? Odluka je veoma laka: ili mi ili prekid. Vidiš da mi trenutno ne ide ovdje i da sam stalno na početku. Ovo je prilika života! Sve sam podredio tebi, a ti jednom ne možeš učiniti nešto za naš boljitak. Nikad te nisam ništa tražio. Htjela si živjeti u Zadru, ok, išao sam. Selidba u Zagreb, opet sam pristao. Sve tvoje želje o putovanjima su ispunjene. Budi precizna, molim te, ajde. Reci što je na stvari! - nabrajao je.

- Želiš znati što je? Ne mogu više. Nemam više volje za nas! Umorila sam se, žao mi je. - gledala je u pod.

- Žao ti je? Jesi ti normalna? Dao sam ti devet godina života! Dogovarali smo brak. Praktički si živjela pola veze u kući mojih roditelja. Kod tete si stanovala u Sesvetama dvije godine besplatno za vrijeme diplomskog jer je znala da doma imaš tešku situaciju. Moja mater ti sprema svaki dan jelo prije posla kako ne bi imala problema s gastritisom. Vodio sam te u Veneciju prošle godine samo da napišeš kvalitetan završni. Voziš naše automobile! Padam nisko jer ovo nabrajam, ali zar tebe nije nimalo sram? Ne mogu ti opisati koliko sam bijesan! Ne poznajem te i tu stajem. Što još trebam znati?- u očima su mu bile suze.

- Luka, žao mi je. Spojila nas je prometna nesreća. Ja znam kako ovo sve zvuči, ali bila sam premlada. - prekinuo je njena opravdanja.

- Premlada prije godinu ili dvije da prekineš ovu farsu? Bilo je dobro dok je budala plaćala, a sada si nam tako jadno okrenula leđa. - stao je ispred zida, naslonio čelo i zatvorio oči.

- Gle, nisam znala kako da ti kažem... - pokušala ga je dodirnuti.

- Ma pusti me! Šta nisi znala? A danas si znala? - odmicao se od nje.

- Šta da ti kažem? Imam drugog, čujemo se nekoliko tjedana. - izbacila je iz sebe kao iz topa. Napokon je puknula po svim šavovima.


- Čekaj, ti mene zajebavaš? Šališ se? - dignuo je ruke da joj pokaže da se udalji i šokirano stao zaleđen. Ostajao je bez zraka i pokušavao je sjesti.

- Oprosti mi, molim te! Žao mi je što ti nisam rekla! Znam da sam trebala. - kleknula je ispred njega i gledala ga u oči.

Dignuo je glavu i mrtvo hladno izgovorio.

- Jedino što želim je da uzmeš stvari momentalno, ostaviš ovdje sve ključeve i odjebeš iz mog života. Sad je meni jasno zašto tebe i tvoju obitelj zovu krpeljima. Ova budala te više neće slušati ni trena. Doviđenja! Nema dalje! Tutto finito, hasta la vista baby ili kako god želiš! Ne trebaš mi nikada reći zašto i nemoj slučajno pokušavati jer znam što sam radio krivo. Volio sam te i sve bespogovorno uradio za tebe, za nas i živio sam u dimenziji za koju sam mislio da je zajednička. Nikada nisam sumnjao u tebe. Nadam se da udarac nakon tvog buđenja neće biti jako bolan. Da, slomljen sam, ali ovo... Ne želim ti pokloniti epitete jer... Ma nema priče više. Makni mi se s očiju. Bolje sada, nego da si čekala još koju godinu. - crvenio se od bijesa. Ustao je i otišao u svoju radnu sobu.

Sjela je na pod i gledala neko vrijeme u kopije fovističkih slika na zidu koje je odabrala. Mrzila ih je i nema pojma zašto ih je kupila jer su joj odvratne. Kao povjesničarka umjetnosti, voljela je sve osim fovizma. Prošlo je nekoliko sati od njenog odlaska. On je zaspao nad radnim stolom. Zazvonio je mobitel i probudio ga. Papiri su mu se zalijepili za lice zbog suza.

- Luka, gdje si? Hoćeš li doći dolje? Vidjela sam Tanju da je otišla s prtljagom. Ide na put? - začuđeno je upitala njegova majka.

- Briga me gdje ide. Mama, dobio sam na lutriji. Višestruki dobitak u jednom danu. Zelenu kartu za Ameriku i slobodu. Hoćeš da idemo danas na more? Treba mi.- upitao je uz razvlačenje svake riječi zbog pogleda u daljinu i razmišljanja o budućnosti.

- Čuj, ovaj, dobro sine. Nije mi ništa jasno. - zbunjeno je zastala.

- Idem spremiti nešto robe u torbu pa siđem. Uzmi svoje i idemo. Sve ću ti ispričati. Ti voziš! - odlučno je izgovarao, posezao za vlažnim maramicama da obriše lice i krenuo dalje.

Oznake: ljubav, prekid, život, fikcija, more, odmor, amerika, Lutrija

Puding, sapunice i taškice

- Alkohol je veliko zlo. Najveće, dijete moje. - izgovarala je starica buljeći u scene na televizoru.

- To uvijek govoriš. Zakaj? - uzvratila je pitanjem jedanaestogodišnja djevojčica.

- Nemoj se ljuljat' na stolici! Buš opala. - upozoravajućim tonom se okreće prema djevojčici i ubija muhe po stolu.

- A daj mi reci! Znam da nikad nećeš! - djevojčica je uporno moljakala.

- Nemam ti kaj reć'. - nastavlja gledati meksičku seriju.

- Joj, sigurno imaš. Samo si ti takva i nikad nećeš ništ' ispričat'. - djevojčica koluta očima i proširuje rupicu na stolnjaku.

- Nemoj trgat' to! Bum te poslala doma! Jesi me došla zajebavat' sim? - starica je zakreštala.

- Pa kad mi nećeš reć'... - zacvilila je.

- Nemam nikaj puno za ispričat'. Udala sam se sa šesnaest. - starica se nagnula nad stol i počela slagati cigarete.

- Koliko je pradeda imao godina? - ubacila se djevojčica.

- Dvadeset i tri. Daj me pusti da ispričam kaj imam. Donesi mi vode. Pazi kak' hodaš, još samo fali da opet padneš s kriglom pa da imaju posla u ambulanti. - oblačila je svoj plavi prsluk.

- Ajd', ajd'. Slušam te. - trčala je prema vodi i nabacila osmijeh od uha do uha jer je napokon namolila za neku priču.

- On je bio u ratu, kasnije smo se vjenčali. To buš sve učila u školi o ratu. Bio je negdje u sklopu njemačke vojske. Nisam ga ispitivala nikad jer nije bio doborovoljan odlazak, dokumente je pobacao prije povratka u Zagreb da ga ne nađu. Nije htio pričat' o tome jer nije volio rat i politiku. Rodila sam Jasnu, a dvije godine poslije tvog dedu. Tvoj pradjed se zatim propio, a zajedno s njim sam i ja pila. Kad su Elizabeta i Ivan znali bit' zločesti, dao im je da biraju hoće li ih on istuć' ili mogu uzeti remene pa jedan drugog tuć'. Bio je na psihijatriji, a ja sam ostala s djecom. Sabrala sam se. - pričala je udubljena u izradu cigareta. Bijesno je povlačila spravicu koja je ubacivala duhan u filter.

- Rekao mi je deda da je skupljao žohare i igrao se s njima dok je bio mali. Zato što ste vi pili i niste pazili na njih? - djevojčica je nastavila ispitivati.

- Da. Beta se propila kasnije dok se razvodila od prvog muža. Rekla je bratu: "Moji roditelji su pili, pit ću i ja.". - nastavila je pričati.

- Rekla mi je baka jednom da je teta Beta došla kod njih na ručak, otišla u WC i ostavila ispod školjke male boce nekog pića. - prepričala je ono što je prije saznala.

- Sigurno. Trećeg muža je upoznala u birtiji. On je isto imao problema s alkoholom. Nakon što ti je pradjed izašao s liječenja, više nikad nismo imali alkohol u kući. Prošlo je neko vrijeme, a mene je udario kamion u Heinzlovoj. - vratila se unazad ponovno.

- Aaaa, čekaj, zato uvijek kažeš da dok si živa moraš pit' one plavo - bijele kapsule? - sjetila se djevojčica.

- Da, to me s kamionom, ajmo reć', spasilo. Velika kazna i opomena. - palila je cigaretu.

- Još imam samo jedno pitanje. Čekaj, zato ti stalno za Betinu kćer govoriš da je sirotica? Ona ima malo nekih problema zato što je nisu dobro odgajali? Rekla je baka da ju je Beta slala kod vas dok ste se preselili na selo samu sa sedam godina iz Zagreba na bus i tak' svaki vikend na put od 2 sata? - znatiželjno nastavlja s pitanjima.

- Je, slala ju je stalno. - srknula je svoj hladni čaj.

- Nikad ne bih rekla ništa od toga. Jel' ti zato više voliš Nataliju kao unuku od moje mame? Zato što je imala težak život, tata ju je napustio i sve ostalo? Bako, ja možda imam jedanaest godina, ali sam vidjela da ti je zamrzivač prazan. Dala si joj sve od mesa kaj imaš. Zašt' je toliko braniš? Nije ona mala, ima muža i djecu. Ajde reci, tko je bio s tobom prošle zime kad te ulovila gripa i kad si dehidrirala? Ja sam pazila na tebe i donijela ti lijekove koje meni mama daje kad sam bolesna jer nisi dala da kažem da ti je loše. Onda su te vozili u zadnji čas na hitnu. Uvijek sve moji roditelji urade za tebe, a čini mi se da više voliš Naticu. Ona samo uzima sve od tebe, a ti uvijek daješ. Znam da se i djed ljuti na tebe zbog toga. - ljulja se na stolici.

- Volim ih jednako, samo mi je Natalije oduvijek žao. Više je provela vremena sa mnom i dedom, nego sa svojom mamom. - objašnjava iza oblaka dima.

- A mene voliš? - udara baku lagano šakom u rame.

- No, no, to me boli. Naravno da te volim, s tobom sam najviše vremena i jesi ti mala, ali si mi najbolja prijateljica. - dodiruje joj obraz.

- Hoćeš ti meni danas pokazat kak' se slaže frizura s onim tvojim škarama što ih gurneš u peć i staviš na kosu? I skuhat' puding? Kakav imaš? - diže se, otvara ormarić i pregledava vrećice pudinga.

- Hoćemo danas bananu? Pitala sam sinoć mamu da te pusti sa mnom na zabavu penzionera jer ide Katina unuka i Matina isto, ali nije bila oduševljena. Rekla je da ne može. Ajde, danas ćemo složit probnu frizuru da pokažemo mojim bapcima kaj znači duga kosa sa 75. - smijala se glasno i gasila televizor.

- Hoćeš mi ostavit' sve štikle, torbice, nakit i bunde kad umreš? Znaš koliko ih volim nosit' i šetat' u njima. Jooooj, a ne mislim da budeš umrla, nego samo da znaš da ih volim. Nemoj se ljutit'! Pogotovo one cipele od zelene zmijske kože koje si nabavila u Trstu. - djevojčica je pogladila punđu na glavi starice.

Silna si. Ja ću do 105. živjet'. Neke stvari su stare oko pedeset godina. Odi sim da ti pokažem kapicu s mrežicom preko očiju koju sam imala na vjenčanju 1949. To je najstarije kaj čuvam. - hvata je za ruku, vodi u sobu do ormara i pokazuje.

- Vauuuu! Smijem si to stavit' sad dok sam u kući? Baš je prekrasna! - opčinjeno je vrti po rukama i dodiruje mrežicu.

- Smiješ, a ja idem puding slagat'. Počinje nam druga serija u frtalj dva, moram se požurit'.

Perdoname mi amor! - smijala se djevojčica oponašajući likove iz sapunica i plešući odjevena u bakinu maslinastu plisiranu haljinu.

Da se udaljimo malo od fikcije... Volite li Vi "stare stvari"? Osjećate li se kao da su one Vaš "uređaj" za putovanje kroz vrijeme?

Oznake: fikcija, pria, fotografija, život, ljubav, razgovor, prošlost, sapunice, puding, odjeća, moda

Feniksi postoje

Robert je sjedio u automobilu, držao se za volan, zatim nekoliko puta lupio po njemu, a po prvi put su mu se suze slijevale niz lice. Nije plakao dok je gledao Amaliju kako odlazi s njihovim, tek nekoliko mjeseci starim djetetom. Jedan posljednji brzinski poljubac je označio olakšanje za obje strane. Nikada nije htio da ode dok je njihova kći toliko malena, ali način na koji su se strijeljali pogledom i riječima od prvog dana je bio nepodnošljiv. Jebem mu, jednostavno im se dogodilo, poprilično neočekivano, a ljubav se nikada nije stigla roditi. Veselio se djetetu, ali on u dvadeset i drugoj godini nije znao kako biti otac, a ona još ni fakultet nije završila, ali odlučila je zadržati trudnoću. Doduše, on joj nije bio od pomoći nakon što se doselila u njegovu kuću. Radio je, ali zanimao ga je alkohol, njegov pomoćnik u uklanjanju svih problema. Naočale za neki drugi svijet gdje njegov otac nema tri sina – jednog veliku radilicu, drugog najpametnijeg i njega najstarijeg; kukavicu. Nikada im nije bio dobar, a baka i djed su neprestano mrmljali još dok je bio dijete da kakav je on to, nenormalno živahan. Drugi svijet u kojem ne mora slušati svoju „pravu hrvatsku i katoličku obitelj“, kako su naglašavali i pokazivali na grb ovješen odmah na zidu koji posjetitelj vidi čim uđe u kuću kao opomenu da su samo njihove životne postavke one prave. Naučen je da mora šutjeti i ne pokazivati osjećaje dok njegova obitelj upravlja njegovim životom te donosi svaku odluku umjesto njega. Amalija je mjesecima pokazivala bunt prema zaraznoj toksičnosti tog lijesa u kojem je boravio sada zajedno s njom, ali nije imala snage nekog ugrabiti ispod površine dok tone sve dublje i dublje. Nije mogla ni sebe samu natjerati da ispliva. Postala je bijesna i gnjevna jer nije mogla shvatiti zašto on dopušta vlastitoj obitelji da povlače konce koji ga pokreću. Nestala je i ona mala nit koja bi možda značila toplinu za njih dvoje. Jedino što je imao bio je alkohol i tetovaže koje je mrzila njegova obitelj. One su bile njegov jedini vrisak. Majku je toliko razbjesnio kada je stigao kući s novom slikom na tijelu da je uzela njegov laptop, odnijela u polje i razbijala ga sjekirom jer nije poslušao da ih nikako ne smije uraditi ponovno. Amalija nije imala ničiju podršku, svima je na licu pisalo da si je sama kriva za sve. Sama, bez novaca i ponekad nekoliko dana na žgancima, a dijete s cjelodnevnom pelenom jer je morala štedjeti kako bi preživjele... Nekada je napunila kadu i razmišljala kako želi umrijeti jer zašto se ovo sve baš njoj moralo dogoditi, ali kada je začula veselo gugutanje iz susjedne prostorije srce je govorilo da nema odustajanja.

Pet godina kasnije, Robertu je stigao nalaz koji je pokazao da jetra neće izdržati još dugo ukoliko se ne prestane ubijati. Tražio je mobitel ispod sjedala i Amalijin broj. Ona je uspjela, postala je liječnica, ima novog čovjeka koji je njegovoj kćeri pravi tata i još jedno dijete na putu.
- Bok. Hoćeš čuti Iskru? – odmah se javila te kao i obično direktno poželjela proslijediti mobitel djetetu.
- Ne, ovaj... Želim vas čuti obje. – rekao je drhtavim glasom jer ga je grlo peklo.
- Bok tata, tu sam! – veselo je poručila djevojčica.
- Slušamo te, reci. Idemo se uskoro voziti na biciklima. – nervozno je rekla Amalija.
- E, jetra mi nije baš dobro. Spakirat ću stvari i odlazim u Austriju za par dana. Želim vam se objema ispričati za sve što sam vam učinio. Tebi, Amalija za pijanstva, bezobrazluk i što nisi dobila ni mrvicu ljubavi. Iskra, doći ću se pozdraviti, tako je najbolje. Tata mora ići. – jecao je, a oči su ga boljele od plakanja jer nikada nije osjećao ovo, čak ni kada je pokušao prerezati žile dok je imao osamnaest godina jer ga je napustila prva djevojka koju je ikada volio.

- Sve je onako kako je moralo biti. Nikome život ne donese ono što ne može podnijeti. Mi nikad ne bismo uspjeli. Nisi ti loš, tvoja duša je Roberte dobra, ali ja i ti smo pas i mačka. Bili i budemo, ali Iskra nam je poklon za koji smo oboje morali ukloniti svo kamenje na putu. Netko prije, netko kasnije. Meni je drago da odlaziš jer ćeš se preporoditi, isto kao što sam se ja ponovno rodila iz pepela dok sam napustila onu nakaznu kuću u kojoj jedino možeš doživjeti da te netko neprestano gazi kao kukca. Iskra i ja se ne želimo petljati, ali ona djevojka s kojom ste išli prije dva mjeseca na sladoled nam se baš sviđa i čuvaj je. – obje su hihotale.

- Da, tata. Bilo mi je lijepo onda kad smo išli s njom na sladoled i vidjeti dvorac gdje su živjele princeze. Sjećaš se? – pitala je Iskra.

- Stvarno to mislite? Hvala ti Amalija. Ti si dobra žena. Bog je znao zašto nas spaja i zašto nam poklanja dijete. Ma ne znam što će biti s njom, otjerao sam je od sebe. – brisao je oči maramicom.

- Ha gle, teško je naći danas nekog tko će lijepo prihvatiti tvoje dijete, a po svemu što mi je Iskra ispričala, ta djevojka je veoma brižna, razumna i pametna, a i škicnula sam kroz prozor – stvarno lijepa. Potrudi se. Ja tebe ne mrzim i nisam ti neprijatelj. Naravno da želim da otac mog djeteta ima dobar život. – izrekla mu je onako čvrsto kako je uvijek znala.

Taj poziv nitko od njih nije zaboravio, a Robert više nikada nije okusio alkohol.

***
- Sofija, što kažu Amalija i Iskra? Vas tri ste sad kao BFF? Da mi je netko rekao da će moja bivša i sadašnja žena biti najbolje prijateljice... Na poslu nitko ne može vjerovati da ste si tako dobre. – čudi se Robert.

- Iskra nas je sve ujedinila. Vesele se što ćemo uskoro doći na ljetovanje. Jedva čekam popiti kavu s Amalijom. Što misliš da poklonimo njoj i suprugu? Neko vino? – govorila je Sofija dok pakira odjeću.

- Falila si mi, znaš to? Dođi da ti dam tisuću pusa! – namigivao je i širio ruke za zagrljaj. Napokon je pronašao drugi dio kojem se ne boji pokazati osjećaje, onaj koji ga je naučio kako da više nikada ne šuti.

Oznake: ljeto, prica, život, ljubav, rastanak, obnova, dijete, fotografija, prijateljstvo

Bijela noć Sankt Peterburga

Stvarno ćeš se ukrcati i otići? – začuđeno je upitao.

Odavno sam to učinila. – brzo je izustila.

Zar nisi nikad pomislila na naš ponovni susret? Kad me ugledaš, osjetiš li isisani zrak oko nas, opet samo ti i ja? Znaš što ja osjećam? Najradije bih platio bilo kome, nekome da bude ti! Tvoja ljubav je stvarno prestala? – suze su mu napunile oči.

Ne budi smiješan. Nikada ti nisam bila dovoljno dobra i neprestano si pokušavao izbrisati sve što me čini. – klimala je glavom s blagim osmijehom.

Ali ne mogu pojmiti da smo od onakve ljubavi na ovome sada... – digao je ruku u zrak i dlanom prolazio kroz kosu.

Život ide dalje. Nismo ni prvi ni zadnji. Da, sretna sam. I da, kakve ljubavi? One u kojoj si volio samo sebe? Mili moj, sve ima svoje granice. Što prije zakoračiš iz svog idealnog svijeta, to bolje po tebe. Umorila sam se od igranja uloge robota iz tvojih snova. Silno sam se trudila, ali to jednostavno nisam ja. Voliš me samo kada poželim otići. Prije negoli zakoračim preko praga, tada potrčiš, a do tog trena se vrtiš sam na svom planetu. – spojila je cipele, gledala u njih dok govori i naginjala se naprijed - nazad.

Znam, oprosti! Žao mi je! Sada znam da sve bez tebe znači jedno veliko ništa. Stajao sam protiv tebe, a mi smo trebali biti nasuprot svih i svega. A daj...– stisnuo je usne i strpao dlanove u traperice.

Umorila sam se od toga da te molim da otvoriš oči. Nemam vremena više. Žalim, stvarno sam ti davala previše prilika, a nikada se ništa nije micalo s mrtve točke. – slegnula je ramenima.

Svih ovih mjeseci sam te stalno čekao. Mislio sam, čekat ću te na Whatsappu, večeras, sutra, uvijek... Vrata nisam zaključavao i svaki put kada sam ulazio, zatvorio sam oči i zaželio da si unutra. Čekao sam te...Mogu li te zagrliti? – izgovarao je i koračao kao da hoda po žici.

Kako god želiš, ali to ništa ne znači. – odgovarala je potpuno hladno s pogledom u daljinu.

Čuo sam... Čuo sam da izlaziš s njim? Mislim, nije mi bitno. – čvrsto ju je zagrlio i poljubio u čelo. Istrgnula se iz zagrljaja i okrznula ga ramenom.

Izlazim. I? Što bi htio čuti? Kako se s njim osjećam? Ma daj me pusti... Napokon sam sretna! Sjećaš li se kada sam trebala ići na kontrolni ultrazvuk? Ti si se dan prije nalijao i spavao kao krme, a on? On je, u jebenih pola šest ujutro, stigao po najvećoj snježnoj mećavi i skakao kao kokoš da me nasmije jer zna koliko me strah! Četiri sata je sjedio sa mnom u čekaonici i nije me ostavljao. Nećemo dalje nabrajati jer te treba biti sramota tvojih postupaka. – povisila je ton i ubrzano disala.

Znam, oprosti, zasrao sam sve! Ja nisam ja bez tebe... – zacvilio je.

Ali ja sam bez tebe super i nikada te nisam povrijedila, a ti nisi prestajao. Ne može biti sve kako si ti zacrtao. Povratka nam više nema. Da, možda ti čuješ i dalje u pozadini „Angel baby“, ali nema onog para koji nasmiješeno pleše. Odrasti više. Ja više nisam ona koja će krpati i popravljati sve što namjerno uništiš, a uz to skupljati dijelove sebe koje razbacaš. – primila ga je za ruku.

Stvarno odlaziš? Ne znam kako ću ovo preživjeti. Nitko nije ti i nikad neće biti. – zatvorio je oči i duboko udahnuo.

Preživjet ćeš. Ako sam ja preživjela tvoje...Bože ne želim se ni prisjećati! Uostalom, ja tebe nikada nisam pokušavala prevariti. Nikada ti ništa nije bilo sveto. Poštuj me barem mrvicu i poštedi me nepotrebne količine sebičnosti. – raširila je usne u osmijeh.

Ne mogu vjerovati... – spustio je glavu.

Počni. – okrenula se i počela polako koračati.

Onda je to stvarno to? Ovdje sve prestaje? – pita šireći ruke.

Shvati, prestalo je odavno. Neće nas više nikada biti što god osjećali. Nemoj više nikada uraditi ono što si nama i sve će biti u redu. Nemoj ono što ne želiš da tebi drugi. – okrenula je glavu još jednom unazad, nasmiješila se i dobacila zbogom.

Gledao je za njom dok odlazi. Gurao kamenčiće nogom u vodu i strugao cipelom po tvrdom asfaltu. Onom koji je bio hladan, grub i bezosjećajan poput njega prije. Znao je da ona odlazi onom koji se neće kockati s njenom ljubavlju. Njemu je dovoljno da svaki dan sjedne za šank, naruči piće, nazdravi za nju i povremeno je sretne nasmijanu kraj drugog. Gledao je dok plovi u daljinu Mojkom i nestaje.

Njoj su na tren zasuzile oči i morala se čvrsto primiti za ogradu. Okrenula se još jednom da ga vidi i nezasitno je zatražila zrak. Upalila je ekran mobitela i ugledala poruku: Kuham tvoj omiljeni čaj i jedva čekam da stigneš.

Oznake: ljubav, prekid, emocije, špar, rusija, sankt peterburg

Teror zvan idealna ljepota

Zašto bismo trebali "popustiti" nerealnim dimenzijama savršenstva kakvima nas svijet svakodnevno "bombardira"?

Poznanica me upitala jednom: "Hjoj pa kako to da još nisi sredila nos? Sve je super na tebi, samo da taj nos središ! Ne paše ti uz ostatak lica.". Nekako mi se to tada uvuklo u uho, ukopalo, počela sam sumnjati i ponekad fotografirati profil nosa. Javio mi se negdje, ispred ogledala i propitkivanja, onaj glas koji je začuđeno upitao - "Što to izvodiš? Zašto bi morala izgledati onako kako netko tvrdi da bi se trebalo izgledati?".

Moja prijateljica nije htjela provoditi slobodno vrijeme, u doba gimnazijskih dana, s društvom jer je u sebi ponavljala "Kada bih izgledala kao drugi, bilo bi drugačije." Rastrgana između potrebe za "stapanjem" s okolinom, srama i mržnje prema sebi samoj. Priznala je to tek na prvog godini fakulteta.

Isto tako, bila sam šokirana kada mi je rođakinja, dvanaestogodišnja djevojčica, rekla da su je vršnjakinje pozivale da dođe na stranu u školi i rekle joj: "Moramo ti reći da bi izgledala puno bolje da imaš veće grudi i guzu." Sinu od moje prijateljice su usadili vršnjaci u glavu rečenicu "Ja nisam lijep jer nemam...".

"Hrabar/hrabra si jer si nešto obukla!", "Dobila si koju kilicu, jesi li trudna?", "Bio/bila bi tako zgodan/zgodna da...", "Na tvom mjestu, ja bih..."

Servirana univerzalna ljepota ne bi trebala biti "TREND", ali danas uvelike utječe na samopouzdanje, samopoštovanje, sram, razvija komplekse i negativnu samokritičnost.

Smatram da bi se ljubav prema tijelu te sebi i zalaganje protiv #bodyshaming trebalo neprestance promicati, a pogotovo u školama jer suvremeni teror o idealnom izgledu najviše pogađa djecu i mlade osobe, na dnevnoj bazi zbog utjecaja društvenih mreža. Takve teme u sklopu odgoja i obrazovanja znače prevencija negativnih slika i moderan hod u skladu s prilikama.

Nama svima, savršeno - nesavršenima i unikatnima.


Posljednja fotografija profila nosa, 30.6.2018. I nikad više.

Fotografija je samo primjer kako takvi komentari mogu poljuljati osobu. S nosom je sve u redu. Zrak prolazi kroz njega. Fotografija je samo refleksija kako je na mene utjecalo to bombardiranje o "idealnoj ljepoti" koja mislim da ponajviše pogađa školski uzrast. Voljela bih da se svijet edukacije u Hrvatskoj malo više posveti i otvori prema takvim temama u odgoju i obrazovanju jer su one dio globalnosti, dio suvremenog društva.

Oznake: body shaming, kolač, selfcare, mentalno zdravlje, Positive, odgoj, Obrazovanje, internet, suvremeno društvo

Cipelice za šetanje do snova

Noge su mi umorne nakon kamenog puteljka, stopala više nemaju volje. Stoji plašljivo na vrhu brežuljka iza trnovite haljine. Nosila sam svjetlucave cipelice i polako ušetala... Vrata i prozore sam jedvice otvorila. Zidovi su bili puni plijesni, a parket je ispuštao zvukove cvileža. Klimave drvene stepenice prema visinama, a na tavanu gnijezdo stršljena. Krov je prokišnjavao posvuda. Evo me u radnom odijelu. Stojim sa špahtlom i kistom u ruci. Bršljan je počeo rasti iznad poluraspadnutog kreveta. Miris vlage para nosnice. Alat me čeka u podrumu gdje puzaju žohari. Kuća se smješkala padu zidova, rasutoj cigli i stvaranju rupe koja guta sve oko sebe. Nije htjela novog vlasnika. Umorila se i iscrpila od svih prethodnih stanara. Miševi i štakori trče uz rubove prostorija. Skoro sam svaku kost polomila kako bih obnovila kuću u koju sam vjerovala. Osvojila me odbačena i poluraspadnuta.

Napokon sjedim na izglancanom podu. Postavila sam posvuda ogledala da sama vidi odraz čistoće. Oprosti što ponekad promatram i ležim bez riječi. Hajde reci, kakva sam stanarka? Jesam li ozlijedila tvoje zidove? Pustila sam nježne note da lelujaju između tvojih prostorija. Sjećaš li se koliko smo dugo bili bez struje? Zaigraj šah prije počinka uz izgaranje svijeće. Možda potraje dugo u noć i ponovno završimo u zagrljaju koprene ušutkanog neba.


Priznajem, namjerno sam provalila i ušetala u skrovište gdje želim biti do kraja života. Nisam otrčala iza spaljene zemlje, a sve je u zjenicama izgaralo. Od ulaska, premda i bez kamina mi je bilo toplo. Otvaram oči, držim se za kvaku kojoj nije trebao ključ. Cipelice su same našle mapu i put za useljenje do pravog srca. Dotakni svoje zidove, znam da se crvene. Tvrđavo moja, vidim da si baš to htjela. Vrtjeti me bez prestanka u praznoj plesnoj dvorani, a tvrdila si da najgore plešeš.

Oznake: ljubav, snovi, život, partner, veza, brak

Očevi i kćeri

Djevojčica je provodila svoje djetinjstvo na selu u okružju poljoprivrede i domaćih životinja. Njen otac je bio "drugi tata" cijelom društvu. Slijedili su ga u stopu od jutra do mraka. Ispratili su sve od poljoprivrednih rituala u štali do aktivnosti na livadama. Otac je završio samo osam razreda škole, ali njegove istrošene ruke oduvijek izrade ono što oči vide. Poljoprivreda i životinje su bile njegov san, odabir i životni put. Traktori i poljane. Krave, ovce, konji, magarci i svinje. Djevojčica se uvijek nekako ugurala da je povede sa sobom gdje god bi išao. Nikada joj nije bilo jasno kakva je to snaga u tom kamenom čovjeku koji ponekad završava svoje poslove u 5 sati ujutro i ponovno ustaje za dva sata kako bi započeo novi dan. Uz gomilu svog posla, uvijek je žurio uraditi poljoprivredne poslove za svoje prijatelje, poznanike ili starije osobe kojima treba pomoć. Djevojčica je imala problema sa zubima i otac je nekoliko godina morao voziti neprestance u Garešnicu na liječničke preglede. Ona je ispitivala kako to da stalno priča kako voli konje, a nema nijednog. Pri jednom povratku iz Garešnice, otac je unaprijed znao tko prodaje kobilu. Pitao je djevojčicu sviđa li joj se. Kome se ne bi svidjela takva mistično - tamna s plavim odsjajem dlake. Crna Luna je uskoro uselila u njegovu staju.

Mama, stroga učiteljica je uvijek bila ona hiper brižna od koje će se čuti najviši mogući tonovi i odgovor "NE MOŽE!", a otac je bio onaj vječni "MOREŠ!". Dok je mama urlala da se nitko iz društva ne može ići kupati na ribnjak, on je cijelo društvo odveo na kupanje i pazio na sve. Na kraju se i ona pridružila. Otac je uvijek bio simbol za onu smireniju osobu s kojom nema puno rasprave. Bilo je dostatno voziti se s njim kada ide po dijelove za traktor u Zagreb ili kod knjigovođe u Čazmu. I šutjeti. Čak i kada je bilo neizbježnog učenja za školu, djevojčici je bilo neizdrživo ne otići negdje s njim. Bilježnice su redovito išle na put, ali nisu bile otvorene. Pokupila je od njega ljubav prema starinama, povijesti i starim pričama. Kratko putovanje do Garić grada je bilo putovanje u svemir. Sve ostalo je bilo predaleko jer posao čeka. Kasnije kada je odrasla, shvatila je da on uopće nije znao ništa previše u vezi povijesnih priča o kojima je uvijek govorio, ali toliko ih je dobro pričao da su zvučale stvarno, blisko i bajkovito.


Djevojčica je odrasla, a ostale su neke mlađe generacije iza nje. Druga kći i njeno društvo. Najmlađi, sin i njegovo društvo. Starog Vladu još uvijek, svaka nova generacija prati na svakom novom koraku njegova posla jer to radi toliko strastveno, primamljujuće, mukotrpno, predano, svakodnevno i hipnotizirajuće da jednostavno želite gledati tu "predstavu". To samo razumiju Babinčani. Neki se dan danas pridruže za vrijeme siliranja ili branja kukuruza jer je svakom bio mali djelić djetinjstva. Nije mu bilo teško zaigrati nogomet ili lovice, a jedini predah od neprestanog posla je značilo lovstvo. Živi u svom svijetu, ne zna se služiti kompjuterom i dovoljno mu je samo da se zna javiti na mobitel i nazvati. Presmiješan je kada pita kako je djevojčica mogla napisati neki rad i kako se on može čitati u Hrvatskoj, a ona se nalazi toliko daleko. Djevojčica ga nazove možda jednom mjesečno pod krinkom da ga nešto treba pitati samo zato jer mu ne želi smetati pošto zna da on ima previše posla, a dan mu je prekratak. Ipak, čuje od drugih da je ponosan na nju što je završila fakultet. Djevojčica bi dala sve na svijetu, samo da može vratiti onih nekoliko minuta za vrijeme najvećih ljetnih sparina na popodnevnom suncu dok je promatrala sušenje trave. Šutjeti, slušati zvuk traktora i gledati oca kako upravlja volanom, nevjerojatnom koncentracijom promatra sve oko sebe i povremeno baci pogled na nju. Doći će mu uskoro kući iz daleka, njegova kopija po izgledu kojoj su znali dobaciti da po hodu iz daljine prepoznaju čija je, ali u srcu bi najradije još jednom vratila film na početak i proživjela svaku ljetnu sparinu. Sigurno više ne bi bila namrgođena što ga mora čekati ako se malo zapričao.

Oznake: otac, ker, Poljoprivreda, konji, selo, Moslavina, Bilogora

Dobrodošao, noćni leptiru

Oznake: ljubav, galaksija, nebo, zvijezde, život, put, svemir, muškarac, žena