rujan označava neočekivane početke
i
završetke

možda i mora
tad sam ugledala svijet

nikad nisam rodila
nisam nosila živo biće u utrobi

ali postat ću
saveznik
oslonac
utočište
u vlastita četiri zida

dva mjeseca
od početka praznika
vježbamo taj veliki korak

nikad nećemo izgovarati mama
ima je

najbolju na svijetu
kad sagledamo svu njegovu povijest

njegova sam M već 9 godina

prvi put je proslavio rođendan,
pola drugog desetljeća,
s ocem pod istim krovom

on,
mama,
tata
izgovaraju da sam blagoslov njihovim životima

plaše me

ona pita kako će mi ikada u životu zahvaliti

posvetit ću mu godinu dana života da nauči hodati, disati i pričati na dalekom tlu

spakirat ćemo sav njegov život u nekoliko malih kufera
i krećemo
zajedno
nas troje
u neke nepoznate borbe,
radosti,
brige,
pobjede
i poraze

imat ću u rukama papir na stranom jeziku na kojem će pisati da sam uvijek odgovorna za njegov život,
sve sfere
i sva
nova poglavlja

neće biti nimalo lako

"ako si znala pomoći mom tati,
možda ćeš i meni."
"ti si jedina osoba na svijetu koja me najbolje poznaje i svima to govorim. ponekad mislim da imaš čarobnu kuglu ispod kreveta."

u istom su spektru,
potpuno različitog smjera

ispituje me zašto nisam nikad pobjegla od njih glavom bez obzira
zašto ga volim, iako nije moja krv
govori da sam za njega
toplina,
zaštita,
prihvaćanje
i
povjerenje

"srce mi je dugo govorilo da želim biti s vama,
ali bilo me strah"

mala - velika
pubertetlija

a i moje srce je
puno
straha,
brige
i
zahvalnosti

leptiri i bubamare me često love,
dodiruju lice,
kosu,
ruke

mislim,
mora da je neki znak

ali znala sam:
svatko od nas ima supermoći.

Pitam vas,
drage dame i gospodo,
kako je živjeti u Macondu?
La culture,
la glamour,
la couture club?

Lijepo je imati vremena
za igru bogova i vragova
u koje sami ne vjerujete.

Zbog čega vam se slamaju srca?
Zbog čega vas zanima
na koju melodiju pleše
čovjek 1,
čovjek 3 859 686?

U redu je.
Ako to nije tvoja šalica čaja,
uživaj u svojoj melodiji.
Zapali diplomu
ako se rugaš frendici
jer nema istu haljinicu kao ti.

Naučili su nas u maloj školi:
"Ponašaj se prema drugima onako kako želiš da se drugi ponašaju prema tebi."

Stigle su nove generacije.
Hajde da se volimo,
lepi grome moj.
Takvi smo mi rođeni,
uzmi ili ostavi,
geni, geni kameni.
Around the world, capcarap.

Svejedno im je što ćeš misliti.
Imaju vremena za svoj ples.
Odgovaraju:
LOL.
LMAO.

Ne bojte se velikih revolucionara
i žednih kritičara.
Čuvajte se onih koji tvrde da vole sve i svakoga,
a u tišini pljuju
i gaze sve što nije njihovo.

Što su vas učili?

Hajde, kaži
I neće me više nikad biti,
ali tražit ćeš me jednog dana,
kad te ostave,
kad te prevare,
kad se od tebe rastanu.
Tražit ćeš da te čekam u mojim malim lakiranim čizmicama.


Stavit ćeš glavu u moje krilo,
jer ovakvima poput nas nije sudbina da zajedno gledaju zalaske sunca
i čekaju ista jutra.
Nama ostaje samo noć,
poneka zvijezda
i par uzdaha.

Ona ne postoji.
Ona je priča koju priča drugima,
igrokaz, bez poruke i smisla.

Promatra scenarij iz daljine,
ne poznaje glavnog lika.
Nezadovoljna kad stigne do cilja,
ne zna tko je kad otvori i zatvori oči,
ni koja joj je adresa.

Sve bi,
o, sve bi htjela.
Rado pomaže drugima - tad ne mora dodirnuti svoje sjene.
Njena premijera uvijek ima sretan kraj.

Nitko ne vidi da,
iza kulisa, ne osjeća ništa.
Nema veze.
I svijet propada.

Vaša,
mala,
dobra
djevojka.

gospođo,
nisam tužna
u mojoj glavi ste zelenooka djevojka
s nestašnim kratkim valovima u kosi

gospođice,
potičete bolno pulsiranje u sljepoočnicama
vi ste naša buduća slika

djevojčice,
držim te za ruku
jer sve prebrzo nestaje

iza prekriženog zvona
pamtiš svaku fotografiju
jer crno čipkasto rublje nisi nikad dotaknuo
zoveš me fantazija
od tvog petog
mog osmog razreda
više nisam schwarze chaya
želim postati za par godina majka
pamtiš lik koji je počinio harakiri
svako zabranjeno voće je zabavno do prvog ugriza

puno toga se događalo
dok si bio u kampovima
žao mi je što cijeli život pamtiš osmijeh dobiven
kad su ti rekli da si nitko jer si gladan
a sad smo tu
u istoj dalekoj zemlji
tvoje ime odjekuje u svim medijima
svakog dana me gledaš
Vor 4 Minuten
Vor 19 Stunden
tvoja lopta je zlatna
želim ostati
nedostižna
anonimna
i
njegova

ti
živiš na tronu
s pokalima u ruci
obgrljen masama
tražiš nemoguće,
a imaš bezbroj izbora
sebičan
budi sretan

svaki put me ponovno nađeš kad se sakrijem
dušo
nas dvoje
nikad neću povezati u bajku
moj mjesec u biku
ljubi oduvijek njegov mjesec u raku
naše djevice vode ljubav

oprosti
plavo u tvojim očima nije imalo šanse s njegovim zelenilom
nikad ti ne bih lagala
samo on i ja
od početka do kraja
taj je Adam primio ovu Lilit za ruku
leti na providnim krilima
krpa ih svojim usnama

posveti se njenoj vatrenoj kosi
prestani me zazivati u đavolji krug
nijedno moje zlo neće ući
pusti da izblijedim i ostanem u dvorištu iz kojeg smo oboje iskoračili

pretvori me u noćnu moru
protjeraj daleko
dalje od svih svojih zvijezda
takav je naš deja vu

mala,
kad odrasteš,
shvatiš da su skoro uvijek bili u pravu
inat ima oštre zube

svaka žvakača koju lijepiš će se pojaviti na tenisici
upravo na onoj liniji koju si htjela promašiti
mrlje se vide daleko
trgaj etikete
briši bar kodove
mahat će rukama
trošit riječi da nije neobično ono što se radi

osjetit ćeš da je
previše strašno
nemoj zatvoriti usta
izgovori
bježi
kad čuješ
dođi tati

savršenstvo ne postoji
trudi se biti dovoljno dobra u onome što radiš

kad završiš škole
uvjete za ostvarenje želja i snova moraš stvoriti sama

kasnije,
puno kasnije
spoznaš da te upravo zrelost dovela do zaključka kako imaš ograničene resurse da bi lovila zmajeve baš sa svakim

kad si tužna
ne kupuj
pljugu
harem
grudi
orgazam
pod je hladan

za put,
jedna limunada i kockica čokolade
kuća časti

ne plaši se
slobodno obuci odijelo

Ponekad lajemo što ne treba.
Svi.
Griješimo.
Ponavljamo si da smo ljudi.
Jesmo.
Samokontrola je važna.
Izgovori si da možeš bolje prema drugima i sebi.
Ono što izgovaraš i
ono što pišeš ima veliku moć.
Posij ono što želiš žeti.

Kad sam shvatila da je krajnje vrijeme za poraditi na tjeskobi i da sve, ali sve moram sama provjeriti?
Znam da sad traju intenzivne pripreme za maturu pa malo iskrenosti ne škodi.

U gimnaziji sam uživala u književnosti, hrvatskom jeziku i pisanju.
Obožavala.
Pisala sam eseje, sastavke, lektire sebi i drugima.
Nećemo se lagati.
Netko će reći karma.
Ha, moguće.
Čekala me matura na A razini.
Iako sam znala da se ne moram plašiti za hrvatski jezik i povijest, nepotrebno sam se i pretjerano plašila.

Rasturila sam prvi dio ispita.
Trebalo je napisati esej za dva dana.
Profesorica je dijelila ispite.
Jedan po jedan dio ispita svakome.
Gurnula mi je u ruke list i rekla "to pišete".
Pokazala je prstom, pročitala sam naslov i navalila.
Trebala sam provjeriti.
Cijelo jutro mi je bila muka u glavi i trbuhu.
Bila sam u nekim drugim horor dimenzijama.
Zbog tih horor dimenzija se dogodila još veća apokaliptična etapa.
Nisam se znala nosit s vlastitim emocijama.
Stvarno nisam.
Panika, panika, panika i uvijek panika.
Danas je ne poznajem.

Krenula sam s temom, bila ponosna, završila svoje četiri stranice, izašla iz predavaonice.

Skoro sam dobila infarkt kad su me pitali što kažem na temu i kako je prošlo.
Pisala sam krivu temu.
Da, dobro ste pročitali.

Nisam živjela do rezultata.
Prošla sam jer sam savršeno napisala prvi dio ispita.
Naravno, bila sam presretna zbog prvog dijela.
Da nije bilo savršeno, ne bi postojala šansa za prolaz.

Iako sam upisala željeni studij, dan danas me muči ponekad što nisam ponovila ispit.
Naravno, razmišljala sam o tome.
Pauziranje godine, posao pa ponovno po drugu ocjenu. Možda bih se u toj godini odlučila za neki drugi studij, ali roditelji su mi rekli "Ne, što će drugi reći ako pauziraš?" Tko zna što bi me naučila ta jedna godina...
Ostale ispite sam riješila baš kako treba, na motivacijskom razgovoru za upis sam dobila 100 % i odvilo se kako je bilo prvotno planirano.

Danas bih morala ponoviti jer oba dijela moraju biti prolazna.

Ako ikad izdam bilo kakve korice, bit ću još jedan ludi slučaj.

Stoga, dragi maturanti, smireno, polako, strpljivo i bez straha!

Na fotografiji, čekam ispit na natjecanju iz povijesti 2012. godine i vjerojatno umirem u sebi.

(Objavljeno 16. svibnja.)

Kad smo kupili automobil u Njemačkoj, išli smo prvi put sami za domaju.

Običaj nam je da idemo rano spavati, zatim ustanemo u 1 sat i krećemo. Obavezno u sredini tjedna da izbjegnemo gužve. Treba nam 13 sati do cilja.

Prvi put trebamo kupiti vinjete za Austriju i Sloveniju. Diktira muž registraciju, diktira zaposlenik na benzinskoj još jednom da provjeri.

Prošli lijepo Austriju.
Tik na ulasku iz Slovenije, zaustavljaju nas.
Pregledavaju dokumente i vinjetu.
Nije valjana.
Dvije brojke zamijenjene.
Kazna za vožnju bez vinjete u Sloveniji je 300 €.
Službenik je rekao neka ovaj put kupimo samo ponovno vinjetu na licu mjesta i neka drugi put budemo pažljiviji.

Čim smo to obavili, brzo sam se išla javiti austrijskom ASFINAG-u.
Odgovorili su da nažalost ne mogu pomoći.

Uvijek, ali uvijek dobijem takav rezultat kad se opustim i ne prekontroliram više puta.

Doista, u ovom slučaju, par klikova, internetska kupovina i mir.

Bez obzira na negativan odgovor, ipak su uzeli u obzir što sam se odmah javila uz popratne priloge te dokaze i uvažili pogrešku.

Događa se.
Ali uvijek ima ljudi koji djeluju srcem. :)