22

ponedjeljak

lipanj

2020

"ZVIZDU SVOJU SLIDIN"

Reci mi, čovječe, jesi li sretan? Sviđa li ti se odraz kojeg vidiš svakoga jutra u ogledalu? Osjećaš li ushit u svakodnevnim sitnicama, ispunjavaju li te? Reci mi, čovječe, kada si odustao od snova? U kojem trenutku postaješ kopija drugih, poput isprintane verzije koja se izgubi u masi? Reci mi, nasmiješ li se ponekad onako iskreno, barem samome sebi? Ne vidiš li kako nestaješ? Zar ne osjećaš kako ti snovi klize iz ruku? Hej, nekada smo bili puni ideja, ti i ja, mašta nije imala granice, a pogledaj sada...Daleko si...Daleko od onoga što mogu razumjeti i žao mi je...Žao mi je gledati tugu ravno u oči. Znaš da u njima oduvijek tražim onu iskru. Probudi se, nije kasno, još uvijek možeš ispuniti ono davno obećanje samome sebi. Znaš, ono, kada smo bili djeca i imali snove veće nego cijeli svijet. Zar si odustao? Reci mi, čovječe, koja je svrha živjeti ako si prazan? Koja je svrha praviti se da je sve u redu kada ti je čak i korak pun nesigurnosti? Koja je svrha kada nestanu snovi i kada izgubiš ono dijete u sebi? Sjećaš li ga se, čovječe, disalo je punim plućima, radoznalo promatrajući svijet svojim velikim očima. I obećalo je samome sebi da nikada neće prestati sanjati. Pogledaj sada unazad, osvrni se. Reci mi, da li zaboli ponekad spoznaja da si slomio obećanje? Osjetiš li hladnoću u trenutcima kada shvatiš? Patiš li? Bojiš li se? Jesi li svjestan da nije kasno? Još uvijek možeš skinuti zvijezde sa neba-sebi, "njemu", zaslužuješ to...Hajde, učini taj korak, potrebno je toliko malo da počneš ponovno sanjati-duguješ snove onom djetetu u sebi...Učini ga ponosnim, poput oca koji ostavlja trag na svojem potomku...Nasmij se, onako glasno i reci mi da li si uživao. Razumiješ li sada? Shvaćaš li kako ona ista pjesma sasvim drugačije zvuči? Čak bi mogao i plesati, zar ne? Hajde učini to, vidiš li kako je zabavno? A može biti bolje...Obećajem ti...Znaš da meni možeš vjerovati...Reci mi čovječe, imaš li sada želja, imaš li razloge da se svidiš samome sebi? Ponovno...Hoćeš li ovoga puta izabrati sreću? Hoćeš li ovoga puta slijediti zvijezde ili odustati od snova? Znaš, uvijek postoje opcije, uvijek biraš sam. Ti i nitko drugi. Sreća prati hrabre-kažu...A ovu bitku ćemo dobiti...Daj snovima šansu-vjeruj mi, vrijedit će...

16

četvrtak

travanj

2020

NETKO KOGA SI POZNAVAO/LA

Prijatelju, sada smo samo stranci. Tišina se zavukla među zidove i ostali smo bez riječi. Činilo se nekako i logično, možda, nakon svega. A tko se mogao kladiti da priča ima kraj-onaj prije smrti. Prijatelju, zovem te tako, jer nakon svega još ti mogu pokloniti takvu vrstu "identiteta", možda i nije zasluženo, ali neka ti bude. Ovaj put. Reci mi, sjećaš li se kada je počelo? Jesmo li mogli primijetiti trenutak koji je okrenuo vrijeme poput ključa u bravi i zatvorio vrata? Jesmo li mogli primijetiti korake u tami? Koliko je dugo trebalo da napokon prihvatimo tišinu? Nekako se ušuljala spontano, isprva na trenutak, minutu...dvije...Ne mogu reći da nije dobrodošla, lagala bih tvrdeći suprotno. Ipak, donijela je nešto vrijedno-poklonila je vrijeme, period za promišljanje o samome sebi, o teškim riječima koje su sišle sa usana ogorčenih duša, o situacijama koje su bile potpuno nepravedne, o svemu što smo znali toliko dobro prešutjeti. Bili smo dobri u tome-poput stručnjaka koji usavrši manipuliranje do najsitnijih detalja, a mi smo manipulirali sa njom-sa tišinom. Prijatelju, sjećaš li se kako su one minute postajali sati, kako su se sati sa lakoćom pretvarali u dane, a onda je prošao tjedan, pa čak i mjesec. Šutjeli smo, prijatelju, kao da se sramimo istjerati je-postala je poput gosta koji nekako neplanirano produži svoj ostanak, a prihvatiš ga šutnjom plašeći se izreći pravo mišljenje na glas. Poput igre u kojoj nitko ne želi igrati ulogu "lošeg" roditelja koji će povisiti glas i potjerati "neposlušno" dijete u kut. Barem nam je to bilo zajedničko, zar ne? Čak to mogu izgovoriti sa podsmijehom, na način kao kada se smiješ nekome u lice. I nije li paradoks da svijet koji je toliko glasan odjednom utihne, da čuješ vlastito disanje kao jeku? Čuješ svoje misli kako vrište, poput divljih životinja zatočenih u kavezu, a nemaš kamo. Prijatelju, pokušavali smo pobjeći, ali nekako nije uspjelo-barem na početku. Nekako smo se vraćali na ono isto poznato mjesto. Mjesto u kojem je nekada stanovao osmijeh, mjesto u kojem su dijalozi bili uzbudljivi, mjesto na kojem postoji sreća. Kako se desilo da i ona ljetna jutra postanu hladna, obojana sivim bojama, ogrnuta oblacima? Često je padala kiša, sunce nekako nismo vidjeli-ne tim očima na koje smo navukli mrenu ljutnje, odbijanja i nepoštovanja. I ne mislim da smo se izgubili, vrijeme je odradilo svoje, a mi smo prešutno potpisali "ugovor" na raskrižju gdje svatko bira svoju stranu. Okrenuli smo leđa, ne pruživši ni ruku. Prijatelju, nitko nije pogriješio, samo smo loše igrali igru, ali vrijedilo je. I možda ćemo se jednom i sresti, kada prođe još poneka godina, u prolazu, onako spontano. Hoćemo li uputiti jedno drugome pozdrav? Možda, kada se pogledi sretnu, onako u tišini...Za stara vremena...

01

srijeda

travanj

2020

"STAKLENE KUTIJE"

Zatvoreni smo u staklenim kutijama, u prividnoj stvarnosti, odvojeni od svega što smo imali, a nikada nije bilo naše. Ne možeš imati ono što ti ne pripada, barem ne na način kojim to želiš posjedovati. Ne možeš posjedovati život, jer ako okreneš kockice, shvatit ćeš da on zapravo posjeduje tebe. Posjeduje te dokle god si gladan osjećaja moći, želje materijalnog svijeta i nepresušne borbe u pokušaju da se dokažeš koliko više vrijediš od drugih. A jednak si, jednak si drugima koliko su i oni tebi. Toliko je jednostavno, a opet toliko daleko i naizgled komplicirano. Vidiš li sada? Možeš li razumjeti o čemu govorim? Kako ti se sviđa ovaj svijet, dok ležiš nepomično, u polumrtvom stanju, odvojen od realnosti koju jedva možeš disati? Svađaš li se ponekad sa tišinom ili uživaš u njenom nepresušnom monologu? Teške riječi padaju, zar ne? Gotovo bi se mogao kladiti da razumiješ samu bit, a opet rijetki razumiju tišinu. Pitam se, možeš li pronaći razloge za osmijeh, sada, dok puniš čašu koktelom straha, tuge i nesigurnosti? Brojiš li koja je po redu i opija li te dovoljno da barem na tren zaboraviš gdje si? A ne ideš nikuda, čovječe, barem još neko vrijeme. Pogledaj svoje staklene zidove, naizgled čvrsti, a opet toliko krhki i slomljivi-poput tebe, jer lomljiv si. Ne shvaćaš li koliko lako pucaš, a još ti nisu oduzeli sve. Još uvijek ne razumiješ, možda nećeš imati priliku shvatiti, jer možda nije ni do tebe da razumiješ. Možda ne vidiš širinu i dalje od onoga čime su te cijepili. Moćno je to oružje, tako malena doza seruma, a natjera te da služiš, da postaješ rob samoga sebe, plašeći se noću utonuti u san. Čega se bojiš? Zar si toliko slab da ne možeš sanjati? Hajde, noći su barem mirne i tu najviše primjećuješ jednakosti. Samo sanjaj, još si dijete-dovoljan je trenutak da se vratiš. Osjećaš li onaj plamen sreće, barem na kratko, osjećaš li želju da se nasmiješ dok plutaš u staklenoj ovojnici poput nerođenog djeteta u majčinoj utrobi? Kažem ti, još uvijek si dijete-nemoj odrasti, nemoj pustiti snove, jer bez snova postaješ praznina. Ne želiš to biti, jer tvoje postojanje je mnogo više od toga. Samo sanjaj, snove ti nitko ne može oduzeti. U snovima stvarnost postaje iluzija, a iluzije postaju stvarnosti. U snovima ti nitko ne može oduzeti slobodu. U snovima pričaš priče koje možeš stvarati u realnosti, a sve je moguće ako dovoljno želiš. Vidiš li koliko zanimljivo može biti, samo ako promijeniš percepciju načina na koji doživljavaš stvari? Razumiješ li sada? Nisi sam...Pogledaj preko puta, reci mi što vidiš kroz zamagljena stakla tuđih kutija. Kako li je samo tanka točka pucanja...Gotovo da je možeš vidjeti. Prirodno je osjećati strah, od toga je teško pobjeći. Jednom će napuknuti zidovi pasti. Moraju...Znaš li što ćeš naći tada, kada dođe trenutak da ponovno otvoriš oči?

"SAMO MRTVE RIBE PLIVAJU NIZVODNO"

Na neke situacije ne možeš utjecati, dogode se spontano, igrom slučajnosti. Poput reakcije koja ti daje odgovor na sve akcije koje su se taj dan dešavale. I dok sam sjedila u tišini baveći se mislima koje su graničile sa potpunim kretenizmom, osjetila sam ruku na svome ramenu. Dogodilo se spontano, u trenutku kada sam bila spremna priznati samoj sebi da silazim s uma. Dobila sam protivnika, kvalitetnog, ravnoga sebi. Takva vrsta osobe natjera te da stvoriš iluziju u kojoj si samo igrač na šahovskoj ploči. Svaka riječ postaje pomno isplaniran potez koji ti dopušta da se krećeš naprijed. Takva osoba stavlja te u ŠAH-MAT poziciju od samoga starta. Uvijek sam cijenila kvalitetan razgovor koji ima smisao, u kojem doista sudjeluju obje strane, samim time jednako sam cijenila i kvalitetne protivnike. A ja sam ga imala, nasuprot sebi, sa pogledom koji jedva čeka da prekine tišinu.

–„Zašto se toliko boriš?“
-„Nisam sigurna da razumijem poantu.“
-„Kompliciraš jednostavne stvari, umjesto da se pustiš.“
-„Pustim?“
-„Da…onako…go with the flow…znaš, lakše je.“
-„Lakše…možda…i nekako prejednostavno, a ja volim izazove.“
-„Ali krvariš iznutra…“
-„Vjerojatno, samo…znaš, kada zagrizeš udicu, smjer logike nalaže da mora biti krvi.“
-„Krv privlači predatore.“
-„Predatore? Zašto misliš da sam sitna riba“-ispitujem sa podsmijehom
Nastaje tišina i počinjem primjećivati lagano podizanje obrve na njegovom licu. Razmišlja i svakom sekundom postaje napetiji, kao da gubi prednost, kao da će njegov potez završiti porazom. Znatiželja izaziva glad, postajem poput divlje životinje koja čeka plijen kako bi kasnije uživala u vlastitoj gozbi. Čekam...
-„Ne mislim, ali može biti mnogo jednostavnije.“-progovara napokon
-„Pomalo sam mazohista…ako razumiješ.“
-„I odrađuješ Sizifov posao.“
-„Ja to zovem život.“
-„Pregazit će te…“
-„Svakoga pregazi…na kraju…I nije li zapravo paradoksalno kako ti u taj isti kamen na kraju uklešu ime?“

Svi pomalo odrađujemo taj posao. Svi imamo rok trajanja, svi se za nešto borimo, ili ne borimo. Jer, ima onih ljudi kojima je život serviran, preciznom savršenošću. Njima se diviš ili ih mrziš. Sa njima se nekako uspoređuješ u trenutcima kada se izgubiš. Ne mogu, a da se ne zapitam, koju stranu zagovarati. Trebam li uopće birati stranu? Umiremo li doista ako se pustimo? Znači li to da ne želimo preuzeti odgovornost, da nismo dovoljno zreli? A što ako se borimo? Ako odlučimo dati sebe i vrijedno je svake minute odricanja, da li to znači da se zapravo nekome dokazujemo? Zašto doista ići težim putem ako možeš isto dobiti jednostavnije? Ili ne možeš? Teško mi je izabrati stranu, nekako su kontradiktorne jedna drugoj. I ne mogu objasnit zašto, ali volim uložiti trud u ono što dobivam. Možda zbog prošlosti, možda zbog djetinjstva, možda zbog tog glupog osjećaja da se moram truditi kako bih zadobila sekundu nečije pažnje. Ipak, ponekad, sasvim neočekivano život ti servira opcije. Onako spontano. Možeš ostati stajati, a možeš se pustiti. Što ako padnem? Oh, ali što ako poletiš?

05

srijeda

veljača

2020

BUĐENJE

Neki će prepoznati tekst, prepoznati će misli, ali one nisu moje-ne osobno...Nisu nastale u mojoj glavi, a opet kao da jesu. Pogađaju kao savršeni deja vu koji te vrati u dane u kojima tražiš smisao...A opet ja uvijek tražim smisao, u svemu, u svakome...Tekst ima dubinu, onakvu kakvu volim, koju cijenim i kojoj se neizmjerno divim...Nekako dira u dušu, možda zato jer se mogu poistovjetiti sa svakim slovom, sa svakom rečenicom, sa svakom emocijom koju šalje iznutra prema površini...Možda je poseban jer opisuje mene, jer mi se čini kao da sam ga stvarala nekada davno, u nekoj drugoj povijesti, a sada je tu jer je potreban-vama, pa i meni, ponovno...Nikada nije prerano niti prekasno za buđenje-fizičko, mentalno, emocionalno...Samo otvorite oči...

"Tišina...Gledaš...Pristaješ da budeš sve od čega si nekada bježao. Jer drži te, nevidljivo zakačenog među dlanovima. Zar si mogao ikada zaboraviti kako izgleda kada se spoje putevi nekih prošlih života? I onda, svaki puta, iznova, ponavljaš sebi, nema smisla, a tako se savršeno u tebe uklapa taj ispucali komad tuđih koraka. Imaš li barem jednu osobu na svijetu kojoj si sam dodijelio ime? Onu koja zna tko si...Prosipamo strahove niz stepenice. Onaj opipljiv trenutak tek dolazi. I možda nismo najatraktivniji u svojim postojanjima, ali treba nam mir. Tek osjećaj da smo konačno utažili svoju žeđ na tisuću načina-kao karakter koji je nedostajao. A imamo ga u rukama. Misli u glavi dobivaju odgovore. Više ne pretpostavljamo, nego znamo. Znamo na kakvom tlu stojimo-gdje smo. I u čijim životima nam je mjesto. Možda šutimo jer razvrstavamo sebe i emocije. Pripremamo. Rješavamo sami sa sobom neke strahove. Ostavštine...Ostatke ostataka...Možda neki metu svoju prošlost i brišu prašinu koja se skupljala. Možda neki stavljaju pečate na neke prošle priče da bi se mogli okrenuti nečem novom. Možda svatko vodi svoje bitke i baš zato se ne događa ništa. A možda se jednostavno moramo dogoditi sami sebi. Pronaći tu snagu. Potvrditi svoju vrijednost. Ne pristajati na ništa manje od apsolutnog. Jer, dok brojite dileme i glasove, dok pokušavate shvatiti što netko misli o vama, što vam nije rekao ili što vam sve treba reći. Dok se raznosite pitanjima bez odgovora, dok u sebi tražite krivca, dok nesigurno koračate u želji da nešto ne slomite. A što ako ste vi to slomljeno staklo? Što ako svakim prodiranjem sami sebe režete? Što ako ste pukli toliko glasno da vas nitko nije čuo? Što ako pokušavajući da spasite nekoga, ne spašavate sebe? Pitanja u vašoj glavi su bespotrebna. Znajte svoju vrijednost. U njoj nema mjesta za dileme, ili za višestruke prilike. Nema mjesta niti za to da budete drugi. Treći. Deseti. Da budete nedorečeni. Neshvaćeni. Ne prihvaćeni. Prevareni. U sjeni. Zaboravljeni... Pojavite se. Nemate što izgubiti..."



01

srijeda

siječanj

2020

PROMJENE

Za mene postoje dvije vrste promjena-one koje prihvatiš objeručke, sa osmijehom (znaš da te guraju naprijed i da donose pozitivne ishode) i one koje te otupe, koje se serviraju sirove i hladne na lažno pozlaćenom pladnju. Meni je život servirao drugu opciju, uz jednako tako hladan i lažan osmijeh i ono usputno "sve će biti u redu." Zavisi, kako za koga, zavisi od situacije i opcija koje imaš. Opcije uvijek postoje, ali je pitanje koliko ih ovoga puta imaš u ruci. Čudno je što se možeš kroz život voditi onom "očekuj neočekivano", a opet te dočeka toliko nespremno poput hladnog tuša. Ne znaš ponekad je li istina ili neki poremećeni san, onako zbog adrenalina, da ne možeš reći kako je život dosadan. A nije, pa čak kada živiš po jasno određenim normama, ideš svaki dan istim putevima-nikada ne znaš hoćeš li moći proći na potpuno isti način kao do sada, bez obzira na sve. Sada bih se mogla voditi onom da je Nova godina, da je vrijeme za promjene i da treba okrenuti novi list-ali znate što? Zajebite taj stav, zajebite doček kao sustav u kojem moraš okretati nove stranice. Možeš je okrenuti bilo kada, jer svaki dan imaš priliku učiniti promjenu. Možda je baš i sada iz nekog razloga servirana i meni-da se pomaknem sa mjesta i odem u potpuno "krivom" smjeru. Da se razumijemo, volim riskirati, volim izazove, volim borbu, a sada prvi puta nisam sigurna da li to želim. Lakše je odustati, a ni ta opcija me ne zadovoljava. Trenutno me ništa ne zadovoljava, osim možda praznine, ona se čini prihvatljivom na neki neobjašnjiv način. Izgubila sam neke ljude, onako usput, izgubila sam neke prilike, onako neočekivano, izgubila sam sposobnost racionalnog razmišljanja, izgubila sam dio u kojem ne vidim razlog da dižem glavu. I priznajem da boli, boli jače od ičega, jer shvaćam da mi je stalo, više od onoga što sam bila spremna priznati...A na kraju, ne možeš vječno biti nečija marioneta, ja to ionako ne želim. Možda su mi stavili konce u trenutku kada sam skrenula pogled, kada nisam bila dovoljno oprezna, igrali su se vješto-iskoristili vrijeme koje su imali. Možda mi je odgovarala ta pozicija u tom trenutku, taj osjećaj da se možeš "opustiti" jer si u tuđim rukama. Samo najgore je pustiti da se igraju, svaka igra završi izigravanjem, puste te iz ruku, ali i dalje imaš spone-vezan si nitima koje ti je teško prerezati. Jedino što te može izvući je reset-na "tvorničke postavke", a resetiranje vuče posljedice. To je ona vrsta koja donosi suze, koja ruši sve brane koje držiš u sebi kao zaštitu od negativnih situacija, a ne možeš vječno tako, bez obzira koliko su temelji čvrsti. Resetiranje me vratilo nekoliko koraka unazad i sama činjenica u kojoj se suočiš sa time da si "pao" je teška-nitko ne voli ići nazad, ali kad odeš predaleko, a ostaviš nešto za što misliš da vrijedi iza sebe, nekako je logično da ćeš se vratiti. Čudno je što kada se vratiš vidiš da su vrata zatvorena. Znaš da to nije tvoj potez i da su ih zatvorili drugi umjesto tebe, ali svejedno je čudno, pogotovo ako pratiš one dobronamjerne savjete da vrata nikada ne treba zatvoriti do kraja. Ali svatko ima svoje razloge, donosi odluke koje se čine najboljima. Ne možeš nikoga kriviti, čak i kada imaš želju ljudski pružiti ruku i pozdraviti se kao čovjek-bez obzira što znaš da to nije moguće. Ne volim odlaske, ne volim rastanke, ali ako dovoljno dugo hodaš jednoličnom stazom onda su raskrižja poput dobitka na lutriji-nekome veći, nekome manji dobitak. Sve je do uloga i koliko si bio spreman položiti u trenutku kada je to bilo bitno...

23

subota

studeni

2019

BRISANJE...

U zadnjim blogovima pišem o sebi. Isključila sam vanjski svijet. Nekako ne mogu pronaći dovoljno motivacije i inspiracije da pišem o drugima, da napravim prostora za njihove priče. To je u redu-ne borim se. Jednostavno ne želim-volim promjene, nikada ne znam gdje će me odvesti. Možda samo korak ili dva, a možda stotine kilometara naprijed. Iz tog razloga brišem-slike, poruke, kontakte, ljude, sjećanja...Brišem sve što mi ne donosi onaj pozitivan trenutak, sve što me ostavlja ravnodušnom već dulje vrijeme. Brišem prošlost i pozitivnu i negativnu-brišem jučer kako bih napravila prostora za potencijalno sutra. Potencijalno kažem, jer nikada ne znaš što te čeka, možeš se nadati, ali kažu nada je kurva pa ti život preokrene u totalno drugačijem smjeru. I nikada ne znaš, možda će se sve obrisano jednom i vratiti, ako treba biti tako, prihvaćam, vrata nisu zatvorena, ali sada je priča drugačija. Možda ima veze sa time što se bliži kraj godine, možda ima veze sa odlukama koje donosimo sa prvim minutama Novogodišnje noći, možda nema veze sa ničime, ali jednostavno ne mogu ići kontra. Bar ne u ovom trenutku. Kroz život me vodi osjećaj, intuicija, ono nešto što mi jasno pokazuje signale dobrog i lošeg. Do sada me nije iznevjerio. Imam osjećaj da ću upoznati jedno novo lice. Svoje. Znam da čeka, dolazi uvijek iznenada, poput poklona umotanog u sjajni papir. Nije bitna veličina već ono što ugledaš unutra. Nemam očekivanja, znam da je dobro-uvijek ispadne tako. I dok ovo pišem, pitam se, u kojem trenutku će se napokon pokazati, hoće li imati dozu drskosti, hoće li biti ravnodušno, hoće li se smekšati na određene situacije? U neku ruku me pomalo i plaši, iako znam da nema razloga, ali svaka promjena automatski promijeni i put kojim hodaš. Cilj postane drugačiji, samim time i neka očekivanja, a samim time mijenja se i karakter, mijenja se pogled na život, mijenjaju se temelji do onih granica koje je moguće promijeniti. I iako znam da će biti dobro, ovoga puta nekako nisam sigurna da li to želim. Neophodno je i ne mogu bježati, nema odgađanja, uvijek dođe na naplatu, samo nekako mi se sviđa stajati u mjestu-sigurnije je, barem u ovom trenutku. Voljela bih ubrzati stvari, voljela bih cijeli proces riješiti u sekundi, a znam da nije moguće-sve u svoje vrijeme, kažu i sa razlogom je tako. Vrijeme...Može ti biti prijatelj i neprijatelj-ovisno o tome kako se postaviš. Ja ne volim čekati, prolaznost vremena u iščekivanju ubija me više nego dosada. Radije bih tražila svjetlost u dosadi nego prihvatila iščekivanje. Ne volim protokole, a ovo mi se čini kao jedan od njih, ne volim pravila, a čini se da ću morati igrati po njima možda i prvi put. Čudno je kada izazovi postanu veći, kada je u pitanju potpuno drugačiji ulog-ideš na sve ili ništa. Nije me strah gubiti, uvijek sam bila igrač koji ne odustaje, ide do kraja, neovisno o posljedicama, plaši me jedino osjećaj da ću ovoga puta ispast u prvom krugu. Nekako mislim da je ovoga puta ulog osobniji-možda ću morati obrisati i sebe...

19

utorak

studeni

2019

"NEMAM EMOCIJA"

Zadnjih dana prati me čudan osjećaj, ne mogu reći da sam loše-nisam, samo, nekako kao da stvari ne dopiru do mene. Nikako. Zadnjih dana ne mogu izbjeći temu Vukovar-pogledaš ulice i vidiš upaljene svijeće, društvene mreže preplavljene su slikama i porukama vezanim uz tu temu. Ja ne osjećam ništa-ne pogađa me. Ne mogu čak ni stisnuti onaj "lajk" na objavljene poruke i slike-bilo bi lažno, bio bi apsurd, nisam to ja. Do mene ne dopire-ništa. Praznina, čak nema ni zrna tuge, sjete, nečega barem...Veliko ništa u kojem ne vidim poantu ili jednostavno ne razumijem, možda jer se trudim ne živjeti u prošlosti. Pokušavam. Kada prevrtim film unazad nekako u svojim sjećanjima ne vidim tugu, ne vidim strah. Bila sam jedna od onih koja je bila iznervirana zvukom sirene do mjere kolutanja očima jer mi je bilo naporno oblačiti se za sklonište, a sa druge strane bilo je dana kada sam nestrpljivo sa osmijehom čekala onaj drill kojim smo uvježbavali odlazak do skloništa. Ne znam, možda jednostavno ne pripadam ovom vremenu i prostoru, možda jednostavno ne želim brinuti ili možda doista nemam emocija. Za takve stvari. Ponekad se pitam može li itko razumjeti ovakvo razmišljanje, može li itko dati odgovor na ovakvo stanje koje me prati, hoće li me kamenovati riječima jer nemam mjesta za voljeti svoje? Ne znam, ali imati ljubav prema nečemu što mi je zapravo u neku ruku i nametnuto je potpuno isto kao da me traže da volim pokojnog člana obitelji kojeg nikada nisam upoznala. Čudne su mi tradicije, čudan mi je način ophođenja ljudi prema određenim stvarima koje lagano postaju farsa. Mogu razumjeti prebacivanje sa koljena na koljeno, mogu razumjeti prepričavanja, jer ipak je to dio povijesti, ali ne mogu razumjeti programiranje novih generacija na nešto što je njima potpuno neshvatljiv pojam. I oni neće nikada razumjeti, neće nikada moći imati emociju za određeni događaj, bit će im kao i sve ostalo samo priča iz povijesti za koju će morati zaslužiti ocjenu za prolaz. Danas je nova borba-danas očekuju da pokažemo ljubav onima koje smatramo jačom polovicom. Danas je dan muškaraca. Navodno. Govorim sa ovim stavom jer, ispravite me ako griješim, ali ne mogu reći da je ovaj dan postojao prije pet godina. Nekako slavimo svakakve gluposti kojima opravdavamo način življenja ili ne znam što već, jer ako ti nije dovoljno tristo šezdeset i pet dana u godini da pokažeš nekome tko si, bit će dovoljan ovaj jedan. Zanimljivo. Nisam od onih koja to slavi, koja pridaje neku pažnju. Nisam od onih koje se grčevito hvataju za Valentinovo, Dan žena pa čak i slične izmišljene "praznike." Dan kao i svaki drugi-nema tu čarolije, nema posebnosti, samo kulturni program kojim nastojimo biti ljudi taj jedan dan-jer ne možeš to uništiti, ne možeš biti tolika pizda, ipak je to samo dvadeset i četiri sata normalnog ponašanja, kasnije imaš preostalih tristo šezdeset i četiri da nekome uništavaš život. Prilično sjebano zar ne? Pogotovo kad imaš vremena razmišljati na ovakav način-uloviti trenutak da kopaš dublje u sebe i shvatiš koliko si mrtav-emotivno, na neke stvari. Možda i sa razlogom, ali nekako nemam volje diskutirati. Danas mi paše stanje u kojem jesam, danas ne želim ništa promijeniti, danas se poistovjećujem sa stanjem uma glavnoga lika iz filma kojeg sam upravo pogledala. Dosadan je-rekla bih, daj mu šansu-rekli su. I doista, slijed događaja dobio je smisao, dosada je počela nestajati-polako poput sjene kada nestane svjetlost. Sama briljantnost i dubina u kojoj film odiše bolesnošću dovodi do samih granica. I kada pomisliš da ne možeš dalje izvlačiš posljednju kartu. Sve je to život, vi to ionako ne biste razumjeli, vrijeme je da stavim osmijeh na ovo lijepo lice...Večeras želim biti JOKER...….

10

nedjelja

studeni

2019

O PRIJATELJSTVU...

Nedjelja je...Dan stvoren za procesuiranje misli, za utvrđivanje "gradiva" koje se desilo u proteklim danima, tjednima...Nekako nedjeljom uvijek volim vrtjeti misli u glavi, nekako imam osjećaj da time zatvaram vrata tjednu i prošlosti. Ponedjeljak je ionako neki novi početak-za skupljanje novih slika koje će se stvarati u glavi i ponovno formirati u cjelinu koja će mi okupirati misli. Gledam neke stare, slike, vrtim stare filmove, promatram neke stare ljude i razmišljam kako je sve prolazno...Većinom barem. Neke od tih ljudi nekada sam zvala prijateljima, no jesu li zaista to i bili? Koga sve zovemo prijateljem i zašto većinu ljudi koji su nam dragi vrlo često trpamo u isti koš sa etiketom "prijateljstvo"? I možda je do godina koje su prošle, možda je i do faze odrastanja i ozbiljnosti, ali danas imam malo više koševa. Neki su puniji, neki prazniji, ali na kraju dođe kao protokol po kojem razvrstavaš otpad-imaš koš za papir, za plastiku, za metal...Nekako isto možeš posložiti i ljude, budimo realni, svatko se može predstaviti prijateljem, ali rijetko tko zna nositi takvu titulu. Danas svjesno razvrstavam, svakoga, na svoje mjesto-prijatelji, kolege, poznanici, društvo, prolaznici, susjedi...Ne smatram to lošim, niti prikazujem time nekoga manje vrijednim, jer nema etiketu "prijatelja", samo smatram da je prošlo dovoljno vremena u kojem mogu naučiti neke stvari. Naučiti ne živjeti u iluziji samo zato jer je netko simpatičan i drag, naučiti da znamenka prijatelja na Facebooku zapravo znači mnogo drugačiju realnost i naučiti da oni koje doista mogu zvati tim imenom zapravo zaslužuju i poseban odnos. Tko su zapravo ti ljudi? Njegujemo li odnose sa njima od najranije školske dobi, jesu li nam naši prijatelji ujedno i rodbina ili ih možeš pronaći na neočekivanim mjestima u jednako tako neočekivanim trenutcima? Realno, smatram da sve ovisi kako se ti mijenjaš i koliko te je netko spreman i sposoban pratiti, jer koliko god je moguće imati prijatelja od najranijeg djetinjstva isto toliko je moguće pronaći prijatelja potpuno neočekivano i potpuno nespremno. Svoje sam pronašla upravo na takav način-mogla bih reći da je bio više spontan nego neočekivan, ali kako god okreneš danas zbrajamo više od petnaest godina poznanstva. Nisu to ljudi koje viđam svaki dan, niti su to ljudi sa kojima se čujem na svakodnevnoj bazi-jednostavno tu postoji ona dubina, razumijevanje i odnos na nekoj drugačijoj razini. Tu prihvaćaš osobu točno onakvu kakva jest, sa svim manama i vrlinama i posebnosti koja ju čini takvom kakva jest. Raduješ se njihovim postignućima kao da su tvoja, sretan si jer su oni sretni, smiješ se njihovim ludostima i nekako na kraju dana sjediš sa osmijehom na licu. Ispunjen. Znaš da je odabir dobar, znaš da si učinio dobar potez spustivši zidove, znaš da su oni pravi-ipak oni su na kraju odlučili ostati. Mislim da će se većina složiti kada kažem da nije lako biti prijatelj, taj odnos dolazi kao veza, moraš nešto uložiti, ako želiš izvući dobit, a sa godinama postane malo teže. Nisi više klinac sa svojih petnaest, koji se kreće u čoporu neopterećen svađama i prepirkama-u toj dobi ionako stvaraš klanove i netko će uvijek biti na tvojoj strani, samim time uvijek ćeš se tješiti time da imaš "prijatelja." Složeno postane kada predstava završi, kada se spusti zastor, kada se okreneš i pogledaš tko je ostao sa tobom na pozornici za onaj završni naklon. Ne kažu uzalud da prijatelja najlakše prepoznaješ u nevolji, iako se ne bih potpuno složila sa tom teorijom. Znaš, ima i onih, skrivenih iza lažnih osmijeha, nekako jedva čekaju tvoj poraz-i pomoći će ti, ali će pomoć kasnije skupo i naplatiti. Teško je prepoznati prave, u svijetu lažnjaka počinješ vjerovati da su i originali napola umjetni. Ipak, ako daš priliku shvatit ćeš da lažno lice kad tad pokaže svoj obraz-ne možeš se toliko dugo skrivati koliko ja mogu čekati. Mogu čekati, ne zato što želim, ne zato što imam vremena, nego iz vrlo jednostavnog razloga-ti odavno imaš svoju etiketu-svoj koš, sve drugo ovisi o tebi i tvojim postupcima, samo put do trona nije jednostavan, niti ću ga ja ikome olakšavati. Moj svijet je malen, ali dovoljan za one koje cijenim, koji su mi bliski i koje me strah izgubiti. Moj svijet ima obrambene mehanizme od ljubomore onih ljudi koji pokušavaju dobiti ulaznicu, ne shvaćajući koliko je kriv način na koji to rade. Jer, nema prečaca nema skrivenih prolaza, kod mene su karte crno na bijelo-u svemu. Malo je ljudi koji me znaju u dušu, malo je njih koji su mnogo više od riječi prijatelj, malo je njih ostalo nakon svih padova, teških riječi i svađa, malo ih je zagrebalo ispod površine i otkrilo dubinu-ali zato su tu, posebni kao i godine koje su iza nas.

02

subota

studeni

2019

"CRNI LABUD"

Svi plaćamo određenu cijenu, zavisi od situacije koliko. Neki manje, neki više, možda ovisi i o tome što želimo postići. Svi imamo određenu cijenu, barem se tako danas misli, traže nam etikete, provjeravaju jesmo li na sniženju i koliko brzo nas se može kupiti. Ako gledamo sa točke da smo svi individua i unikat sami za sebe, onda bi to u materijalnome svijetu značilo i da smo posljednji artikl. Kada te netko želi spreman je platiti, isto tako kada ti nešto želiš, spreman si platiti. Pitanje je koliko visoko možeš ići, je li vrijedno borbe ili izgleda vrijedno samo u tvojim očima? Nekako težimo postignuću, želimo ostaviti nešto iza sebe, kao dokaz da smo živjeli, za svoje snove, za ono što vjerujemo, za one koje ostavljamo iza sebe. No, jesmo li doista spremni platiti punu cijenu za život koji mislimo da želimo? Jesmo li spremni umrijeti za svoje vizije i ideale? Jesmo li spremni izgubiti sebe za malu dozu slave, za svjetla pozornice koja će se ugasiti, za divljenje drugih i gromoglasne pljeskove? Slava prolazi, ostaju komadići onoga što te nakon svega čini čovjekom, ako to jesi. Svjetla se ugase i pljesak utihne-ostaju tama i tišina. Ako njih ne znaš prihvatiti, odavno si mrtav, možda samo iznutra, a možda i u stvarnosti. Ako poludiš, ako ti pomute misli, kako ćeš uopće znati što je stvarnost? Kako ćeš znati da postojiš, kada te svaki puta kupe, kada svaki puta odlučiš platiti? A ulog se povisuje, jer ono što je dobro danas, sutra neće biti. Nikoga nije briga da li plačeš, da li možeš, da li se lomiš svaki puta kada padneš. Briga počinje ako ne ustaneš, jer moraš, jer tvoja je cijena takva-oni su je platili! Slušaš priče kojima ti pune glavu, stvaraju iluziju onoga kako treba živjeti, nekako im se diviš, postaju ti uzor, tvoja obitelj u nekoj drugoj stvarnosti i ne možeš iznevjeriti-stalo ti je. Možda i previše, a kada se zavuku pod kožu teško se oduprijeti. Ne sviđa ti se što čuješ, ne sviđa ti se što vidiš, ali gradiš sebe u svijetu uspješnih, moraš barem pokušati-da nije uzalud. U tom pokušaju ostaješ, rame uz rame onih koji te svjesno gaze, ali polako-da se ne primijeti. Ne možeš donositi zaključke, ako nemaš dovoljno dokaza. Zanimljiv plan, upleteš se u mrežu iz koje nema izlaza. Trpiš, padaš, ustaješ. Zaboraviš kada spavaš, a kada si doista budan, zaboraviš je li noć ili dan-ionako je svejedno, moraš zaraditi da platiš, ulog neće biti isti-ne sutra. Jesi li doista spreman umrijeti, pomiriti se sa činjenicom da sutra fizički nećeš postojati? Jesi li doista spreman ostaviti sve iza sebe, za nešto što je odavno prestalo donositi osmijeh na tvoje lice? Ako pokloniš sebe svima osim sebi, davno si donio presudu. Ne možeš živjeti tuđe živote, njihove želje i snove, ako imaš svoje vlastite. Samo trenutak je dovoljan da otvoriš oči, da se spasiš, kreneš iznova-svojim putem, onako kako ti želiš. Samo trenutak je dovoljan da se oslobodiš, koliko god se drugi trudili da ne uspiješ. Samo trenutak je dovoljan da izbjegneš onaj zadnji korak kada padneš i nikada više ne ustaneš. Bitno je pogledati iz druge perspektive, ne zaboravi svi imaju svoju cijenu-najniža je ona gdje smo najslabiji. Ako dovoljno dugo čekaš, naučiš kockati, postaješ promatrač iz sjene, pamtiš poteze i prihvatiš igru. Kada podijele karte neće biti bitno što držiš u rukama, ovog puta ćeš pobijediti-sam! Na posljetku, cijenu si već platio, nemaš ništa za izgubiti. Trebaš li se bojati? Možda...Ali samoga sebe-ulog je ovdje previsok...

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.