07
četvrtak
studeni
2024
SPOMENIK
Dignut ću si spomenik. Za sva sranja i događaje u životu. Za sve one progutane riječi, koje su trebale izaći, ali glas u glavi je šaptao: "sačuvaj dostojanstvo." Ali što ti znači dostojanstvo u moru krvopija, zvijeri i onih beskičmenjaka koji piju životnu energiju? A ne možeš biti dobar svakome. Mnogi će zavidjeti tvojim "sitnicama" u usporedbi s njihovim blagom. Ali uvijek želiš ono što nemaš. To ti je pravilo života. A ne možeš kupiti sreću. Shvati, čovječe, to dolazi iznutra. Možeš imati cijeli Svijet, a osjećati prazninu. Prokleto glupa pravila, a stil života sam biraš. Pa čak i ako je nametnut. Ali svi želimo biti netko. Biti kraljevi i kraljice u hramovima uspjeha. Snobovski dovoljni drugima, a najmanje dovoljni sebi. A reći ću ti nešto. Zapamti-svijet će te pitati tko si. Ako ne znaš, svijet će ti reći. A istina nije zakopana u zlatnim polugama. Daleko si čovječe od toga. Nemaš hrabrosti, jer to bi značilo da moraš umrijeti iznutra. A Smrt je teško progutati. Pogotovo kad živiš u iluziji svoje kreacije. One bolesne, jer voliš da ti se dive. A koliko njih si zgazio na svom putu? Ta djela ne pokazuješ. Samo ono što zaslužuje biti pod svjetlima reflektora. Ne vadi se fotoaparat kad pomažeš sirotinji. Možda shvatiš, ali sumnjam. Presirov si, čovječe, da razumiješ ovakvu vrstu razgovora. Nisu metafore tvoj stil. Ti čak i nemaš stila. A poluslijep si da to vidiš. Dignut ću si spomenik. Tebi u čast, čovječe. Za sve one verbalne šamare i počinjeno "ubojstvo" nad slabijim od sebe. Ne tješi se molitvama. Takvima Oče Naš ne pomaže. Neki nemaju prostor za kajanje. Maske su pale. Otkriveno je pravo lice. Znala sam ga oduvijek, ali nekako težim tražiti dobrotu u ljudima. Nisam sigurna koliko je toga bilo realno, na tvojoj strani, a da nije lažna kopija. Kopija preseravanja prema Svijetu, omeđena dozom cinizma i bešćutnosti. Takav karakter nikoga ne cijeni. Pa čak ni kad krv za tebe pišaju. Dignut ću si taj jebeni spomenik, za sva progutana govna i omalovažavanja. Za snagu da izdržim do kraja, a veliku cijenu sam platila za to. Taj trenutak nikad neću zaboraviti. Kap koja je prelila čašu. Dovoljna za sabrati misli i otići. Zatvoriti ta vrata i baciti sve kopije ključeva. Zauvijek.
komentiraj (35) * ispiši * #
01
petak
studeni
2024
ENERGIJA LJUDI
Ima tih nekih ljudi, koji ti se zavuku pod kožu. Od prve sekunde. I ne, ne govorim o poznanicima ili prijateljima. Govorim o onima koji su potpuni stranci, a učine trenutak pozitivnim, kao da se poznajemo cijeli život. Zadnja dva vikenda, svjedočim prisustvu takve energije. One pozitivne, koja podiže energetsku vibraciju, na višu razinu. I ne znam objasniti zašto je tako. Ne znam objasniti trenutak, u kojem se poklope karte koje će diktirati takve susrete. Zanimljivo je da im čak ne znam niti ime. Nisu pitali, a nisam ni ja. Bilo je dovoljno živjeti u trenutku, živjeti iste emocije koje su povezale one tanke niti u jednu konstantu. Potpuni stranci, a opet kao jedna cjelina. I mislim da ih nikada više neću sresti. Zapravo, osjećam. Jer da je trebalo biti drugačije, bilo bi. Razmijenili bi brojeve telefona ili barem imena. A nismo. Živjeli smo glazbu. Ritam koji pokreće. A ja ga živim. Život u ritmu muzike, za ples. Od toga nikad neću odustati. Malo je stvari koje me istinski ispunjavaju, diraju dušu i čine da živim. Čine da budna sanjam. Njima ne okrećem leđa. I pozdravljam s osmijehom sve one koji se nađu na tom putu, koji barem na trenutak hodaju u istom smjeru, kao ja. I nije bitno da li nam je isti cilj. Bitna je, energija. Energija ljudi.
komentiraj (8) * ispiši * #
28
ponedjeljak
listopad
2024
AKO ODLAZIŠ
Ako odlaziš, povedi me sa sobom. Na onaj posljednji ples. Obećavam, neću plakati. Suze sam davno zakopala, kao i emocije koje me žderu iznutra. Lakše je tako, barem u ovom trenutku. Jednostavno je moralo biti tako, nikako drugačije. Ako odlaziš, povedi me sa sobom. Prošetajmo ulicama grada, kao nekad. Šuteći. Nema smisla trošiti riječi, odavno su potrošene. A toliko toga je lijepog rečeno. Poput one davno zaboravljene melodije, koja te takne, u dušu. Ako odlaziš, povedi me sa sobom. Još jedan put. Da trčimo kao djeca, slobodni od okova života. Ovog puta ćemo se smijati. Novom sutra. Novim stranicama, u praznoj knjizi, koje tek treba ispisati. Ako odlaziš, povedi me sa sobom. Kroz prošlost, sadašnjost i neotkrivenu budućnost. Da proživim još pet minuta slušajući kako dišeš. Taj trenutak trebam za sebe. Ako odlaziš...Sretan ti put.
komentiraj (8) * ispiši * #
19
srijeda
lipanj
2024
ŠTO NAS UČI INTERNET?
Pa rekla bih, svašta. Sve ovisi o tome, koliko ćemo informacija upiti i kako ćemo ih, i u kolikoj mjeri, implementirati u vlastite živote. Ne mogu pobiti činjenicu, da današnje vrijeme, uvelike ovisi o moći interneta. A internet prodaje sve. U doslovnom smislu. Možeš čak i prodati sebe. I ovdje ne govorim o primjerima koji zadiru u poslovne sfere, pa prodaješ znanje, vještine, snalažljivost, proaktivnost. Ovdje govorim o potpuno realnom prodavanju sebe, jer ono si što te okružuje zar ne? Teško je biti sretna osoba u negativnom okruženju. Teško je biti uspješan, ako si okružen ljudima koji ne vjeruju u potencijale i podrezuju ti krila. A internet toliko vješto "čita" misli. Poput osobnog psihologa, s bezbroj primjera za postizanje sadisfakcije. A tako je lako biti naivan. Internet ne može lagati. Ono što čitaš mora biti realno, zar ne? Ili barem sami sebe uspijemo uvjeriti u takve vrste istinitosti. Upadamo u proces implementacije života, koji nema veze sa stvarnošću. Težimo nerealnim ciljevima, iz razloga što su nam dostupni na internetu. Polako brišemo vlastitu osobnost, kreirajući blijedi ideal nečega, što mislimo da moramo postati. I upravo tada, prodali smo sebe. Za ideale i mišljenja drugih, nesposobni koristiti vlastito JA. Uključujemo obrambene mehanizme poput "i drugi to čine", kako bi opravdali vlastito postojanje u sjeni. Jer ja sam netko, ako sam kao drugi. Moram izgledati, misliti, ponašati se kako nalaže internet. Tada me vole. Tada me žele. Internet je pravilo, a pravila se moraju poštovati. Uvijek sam bila od onih, koji nametnuta pravila vole kršiti, vodeći se onom "uvik kontra" normom, koja mi omogućava individualnost. A osjećam kako me Svijet guši, sa svih strana, kao da biti individua nije dovoljno za preživljavanje. Ono što me posebno intrigira, jest pošast samoprozvanih gurua koji internetom projiciraju tvoje vrijednosti. Vrijednosti koje, meni osobno, zrače totalnim apsurdom. Zamisli scenu, gdje u bespućima interneta, nailaziš na temu vlastite vrijednosti, u kojoj te određuje činjenica hoćeš li pristati na kavu ili ćeš zahtijevati ručak, kada je riječ o međuljudskim odnosima. Kava je, zamislite, passé (čitaj: van trendova), jer time srozavaš vlastitu vrijednost. Moraš pokazati tko si i koliko vrijediš, zahtijevati skupocjene večere i Rolex, jer kraljica Svemira treba kralja, koji će sretno otvarati svoj novčanik, na svaki treptaj. Moraš gledati kakav se auto vozi, moraš gledati status, jer tako nalaže internet. Pristaneš li na šetnju ili uživanje u zalasku Sunca, posrala si se samoj sebi, na vlastitu vrijednost. A gdje je nestalo poštovanje i moral, kao vrijednost? Gdje je nestala bliskost i emocija? Od ljubavi se ne živi-kažu, ali niti materijalizam nije garancija za sretan i ispunjen život. Doći do točke kada te ništa ne ispunjava, jer imaš apsolutno sve, smatram praznim životom. Usudila bih se taj dio nazvati životarenjem. Bez iskre, bez onog titraja, kojeg donose male stvari. Imaš sve, što još više možeš poželjeti? Ionako si prodao sebe, za program, u kojem odavno ne postojiš.
komentiraj (31) * ispiši * #
15
srijeda
svibanj
2024
MOM TAJNOM "OBOŽAVATELJU"
Znam da čitaš tekstove. To je sasvim u redu. Neću ti zamjeriti. Nekako me raduje osjećaj tvoje prisutnosti u ovakvom obliku. Ipak, to je moje remek djelo. Rekao si da sam u tome najbolja. Liječim frustracije kroz tekstove. Radim kompenzaciju vlastitog života u okvirima savršeno preciznih riječi. Bolesno spektakularan kompliment, priznajem. Razumijem. Ne brini. To je samo tvoj način komunikacije, koji sam naučila prihvatiti. Toliko te poznajem, nadam se. Ili sam samo dovoljno luda, da samu sebe uvjeravam u određene činjenice. Zapravo je, nebitno. Želim ti dobrodošlicu u moj ludi svijet. Voliš čitati što pišem, zar ne? Znatiželja je zeznuta stvar, a "slomljenu" dušu je lako proniknuti. Nije teško čitati između redova, kad samog sebe uvjeriš da znaš tuđe misli. A prošli smo dosta toga. Nečeg i previše, a nečeg i nedovoljno. Ali, ne određujemo mi pravila igre. Samo čudne su sile koje su uključene u ovu distopijsku verziju "čovječe, ne ljuti se." A kako li smo samo ljuti. Na sebe, na naša očekivanja i obostrane reakcije. A riječi ne možeš povući, kao ni bolestan ponos koji nas "veže" poput slomljenog mosta. Svjetla pozornice su ugašena, ali smo suviše slijepi da to vidimo. Gubimo sluh za smisao u tonovima kojima komuniciramo. Možda je dovoljno i ovako. Kroz tekstove ponuđene onima koji su sposobni "čitati" ispod površine. A tu vještinu si prokleto dobro razradio. Eh, prijatelju, da barem možeš razumjeti ono moje JA, zakopano duboko, ispod tisuću slojeva. A bila sam spremna pokazati i taj dio sebe, ali nikada nisi pitao. Mogu to razumjeti. Određene tajne nose veliku dubinu, a pritisak nije lako podnijeti. Zanimljivo je, što znam da ću te ponovno sresti. Ne znam točno kada, ali priča nema kraj. Ne pitaj me zašto, taj dio još nisam uspjela shvatiti. Možda nismo naučili lekciju. Možda smo otvorili knjigu na krivim stranicama. Ali jedan dio fali. On će staviti zadnji komad slagalice na svoje mjesto. Do tada, uživaj u mojoj osebujnoj skromnosti pisanja i nalaženju sadisfakcije u tome, kako znaš što se sa mnom dešava. Jer, čini se da je to jedino što možeš imati. I hvala ti za lekcije. Potrošeno vrijeme ipak nije bilo uzalud. Sve ima svoje razloge, koliko god zamršeni bili...
* u polusjeni, negdje u prolazu, srest ćemo se opet. I ja ću ti, nesebično, pokloniti osmijeh.
komentiraj (36) * ispiši * #
13
ponedjeljak
svibanj
2024
"PJESMA" U PROZI
Tražiš ljubav na krivim mjestima. Nisi ti kriva. Samo si učila od krivih ljudi. A oni su davali, najbolje što su znali. Tražiš zagrljaj od emocionalno osakaćenih. Okreću glavu, jer traženo ti ne mogu dati. Nisi ti kriva. Bio je krivi trenutak, krivo tempiranog vremena. Tražiš osmijeh, od onih, koji su te odbacili. Nadaš se, kako će tvoja toplina zapaliti iskru, koja će vratiti istom mjerom. U zabludi si, djevojko. Nisi ti kriva. Samo se takve stvari ne događaju takvima, kao ti. Tražiš lijepu riječ u hladno izgovorenim tonovima. A još je hladnije između četiri zida, ispunjenih tišinom i težinom vlastitih misli. Nisi ti kriva. Svako zlo, za neko dobro-rekli bi u narodu. Tražiš sebe u drugima. Oh, kako li si samo glupa. Nećeš tamo ništa naći, doli mrvica koje su prosipali ispred tvojih cipela. Nisi ti kriva. "Gladan" čovjek i mrvice cijeni. Tražiš svjetlost u mračnim katakombama. A zapravo se, potajno, skrivaš od Svijeta. Nisi ti kriva. Težak je pritisak visokih očekivanja. Tražiš mogućnosti u sjaju u očima. One uvijek govore istinu. Ponekad ju nisi znala prepoznati. Nisi ti kriva. Gledala si Svijet kroz ružičaste naočale.
komentiraj (36) * ispiši * #
17
srijeda
travanj
2024
IZGUBLJENI MOBITEL
Prije nekoliko godina izgubila sam mobitel. No gubitak nije poanta ove priče. Poštena nalaznica upotrijebila je sve moguće resurse da ga vrati, čak nije imala namjeru susresti se u četiri oka. "Ostavit ću ga u firmi gdje radite, samo javite adresu"- govori ona, kada smo uspjele stupiti u kontakt. Tako je i bilo. Ostavila ga je i nestala, bez ikakve velike pompe i veličanja same sebe. Ipak, postoji jedan zanimljiv detalj. Kada sam joj rekla da sam joj se htjela odužiti i da mi je doista krivo da je sve odrađeno u tolikoj "tišini" samo je rekla: "Obećaj mi, da ćeš i ti učiniti dobro djelo nekome, kada ćeš imati priliku." Njene riječi su me podsjetile na predivan film "Pay it forward" (pogledaj isplati se) i zapravo me taj dio trigerirao na razmišljanje. Zašto ljudi očekuju da im se odužuje? Zašto ispada da ti netko pomogne samo zbog očekivanja da samim pristankom postaješ dio liste njegovih pomagača? Ali čak ne postaješ pomagač istog ranga, za djelo na istom nivou kao tvoje, nego kad zatreba, neovisno o situaciji-bitno da odradiš ulogu. Jer ja sam tebi, pa ti moraš meni. U redu, razumijem kad se radi o nekim situacijama u kojima "izgubiš život" u svemu onome izgubljenom i poštena osoba ti vrati sve oduzeto. Ali zašto ljudi očekuju protuusluge za svako pomicanje malim prstom? I zašto smo mi sami, više-manje, programirani da se odužujemo? Razumijem taj čin kad svjesno podigneš slušalicu, nazoveš osobu i tražiš uslugu. Samim time, tražiš da dotična osoba odvoji svoje vrijeme kako bi se bavila tvojim problemima i u redu mi je zahvaliti, taman najmanjom sitnicom, ali da se vidi znak pažnje i osjećaj ljudskosti. Jer, ipak, time pokazuješ da cijeniš trud, volju, odvojeno vrijeme koje je iskorišteno u tvoju korist. Ali što ako se netko sam ponudi da ti radi usluge, da uskače, da bude tu? Zar doista moramo sve vraćati? Zar je doista svaki dobronamjeran potez zapravo artikal koji ima svoju cijenu? Zar ljudi doista ne mogu dati sebe, onako iskreno, jer to žele i zar doista uvijek mora postojati skriveni motiv u svakoj akciji? Zamisli da propustiš osobu ispred sebe u predugoj koloni. Tebi se ne žuri imaš cijeli dan ispred sebe, možda čak i dva, a primijetiš osobu kojoj taj pomak u redu znači sve. I ustupiš svoje mjesto. I zamisli sad, da zbog svojeg osobnog izbora i odluke očekuješ nagradu za svoj postupak. Nekako mi je apsurdno. A ovo je baš banalan primjer, a slika je mnogo veća. Primjer je samo igla u plastu sijena. Osobno, me iritira izjednačavanje usluga, po principu ti si sad platila prvu kavu, ja sad plaćam drugu. Banalan primjer, znam, ali primjećujem takav tip međuljudskih odnosa. I malo mi je čudna ta potreba izjednačavanja, kao da se traži da moraš pod obavezno, ravnati račune. Ako dajem, ja ću ti dati jer želim, a ne zato jer očekujem natjecanje u vraćanju dobrih djela. Ti meni ja tebi, ili obratno, potpuno je svejedno. Nekako mi nisu realna očekivanja da ako netko sam i svjesno odluči počistiti govno ispred tvojih vrata, da ti moraš gledati hoće li biti nekakvo govance ispred njegovih vrata, jer moraš počistiti (shvati ovo metaforički ili doslovno-poanta je ista). Uvijek imamo osjećaj nekakvog tereta, koje nameće društvo. I nekako se uopće ne čudim što masovno postajemo zatvoreniji, podižemo tvrđave oko sebe i smanjujemo vjeru u ljude, pa čak i one koji su nam nekako bliski. Ispada, da ako si primio nekakvu pomoć, u bilo kojem trenutku života, da automatski uključuješ sat koji odbrojava vrijeme kada će ti stići naplata. I zamisli da naplata stigne, a ti u kaosu vlastitog života jednostavno nisi u mogućnosti "platiti taj račun" i uspiješ odreagirati s negacijom i odbijanjem rađenja usluge. Što ćeš dobiti? Najčešće ljutnju i jedan veliki "X" iznad glave kao osoba na koju se ne može računati i koja je izdala povjerenje. Više-manje će ispasti tako. Znači li to da primanjem i davanjem zapravo gubimo i pravo na vlastito vrijeme i život jer moramo biti uvijek spremni skočiti na nečiji poziv, jer nikad ne znaš-možda je to upravo onaj poziv koji će naplatiti zastarjeli račun.
komentiraj (40) * ispiši * #
28
četvrtak
ožujak
2024
MAGLA
Strahovi. Svi ih nosimo u sebi. Nekad se dotiču pomalo beznačajnih sitnica, a nekad se dotiču velikih stvari. Sve zavisi od nas i iz kojeg kuta gledamo situaciju. Sve je stvar perspektive, a nju nekako i sami kreiramo. Je li nam strah urođen ili ga osvješćujemo kroz djelovanje i upozorenja drugih? Jer, čini se, da neke strahove stvorimo sami. Nitko nas nije upozorio ili nam objasnio zašto bi trebali biti oprezni, a ipak se bojimo. "Najgore je, bojati se straha" - izgovori moj prijatelj. "Glupe li rečenice" - izgovorili bi mnogi. Ali, kada zagrebeš u dubinu, shvatiš koliko smisla postoji u naizgled "glupoj" izjavi. Nikada nisam bila od onih koje se boje mraka. Nikada nisam tražila upaljeno svjetlo prilikom odlaska u krevet. Moja soba u tom je trenutku morala izgledati poput katakombe-svjetlost, kao ni zvukovi, nisu bili prihvaćeni. Magla. Potpuna suprotnost mraku-barem iz moje perspektive. Njena prisutnost oduvijek mi je stvarala paranoju. I nikada nisam uspjela naći ništa pozitivno u vezi nje. I samo njeno postojanje ima prizvuke sablasnosti i stvara u meni neki neobjašnjiv osjećaj. Kao da se svaki puta upali lampica na kojoj se crvenim slovima ispisuje riječ "OPREZ!" Poput nekog horor filma u kojem napeto čekaš scenu, koja će slediti krv u žilama. Taj strah ne mogu ignorirati-još uvijek nisam naučila. Najgore su ceste koje sam morala proći pješke. Uvijek je nekako lakše ako si u društvu, iako to ne umanjuje dozu straha, barem ne toliko da bi bilo značajno. Ali ako si na putu sam, taj dio je najgora borba. Osjećaj da te netko prati, zvukovi koje inače ne bih nikada doživjela, milion misli koje dodatno upotpunjuju scenu strave kojom koračam. I zašto baš uvijek, u tome trenutku, ne postoji nigdje tračak svjetlosti? One iste svjetlosti koju ne volim u mraku. Zanimljivo je, kako nešto što na kraju ipak stvara propusnu vidljivost, izaziva toliku paranoju. A mrak? To je samo crna boja. Ne postoji razlog da ga se bojim. Problem stvaraju one zone sivila. Tu nikad ne znaš na čemu si.
komentiraj (30) * ispiši * #
26
utorak
ožujak
2024
IMATI HRABROSTI NE SVIDJETI SE DRUGIMA
Originalnost je danas teško pronaći. Biti kopija postalo je "normalna" društvena norma. I nije čak ni problem u kopiranju, jer ako imaš kvalitetan uzor, kopiranje kvaliteta ne može biti štetno. Problem nastaje, kada postaješ kopija već učinjene kopije. Problem nastaje, kada te oblikuju poput plastelina na svoju sliku i priliku. Problem nastaje kada izgubiš osobnost u pokušavanju da zadovoljiš masu, da im se svidiš, da te vole. Smij se više, hodaj uspravno, popravi zube, skrati kosu, jedi manje, jedi više...Izgledaš bolesno, sakrij podočnjake, preglasno pričaš, previše si ozbiljna...Sitni komentari, na dnevnoj bazi. Male strelice koje se zabijaju u iscrtanu metu kao kad igraš pikado. A ti si meta. Na početku uključiš filtere, pa neke strelice završe na podu ili u krugovima koji ne donose bodove, ali u većini vremena pogode onaj vanjski štit i stvaraju prolaz za pogodak u sridu. Uvijek nešto moraš. Moraš imati iste interese kao i drugi, moraš voljeti sve što vole drugi, moraš se ponašati kao i drugi. Jer, onda si prihvaćen. Onda nisi izgubljena duša u vremenu i prostoru. Nisi čudak u kojeg svi upiru prstom, jer nisu sposobni razumjeti. Najlakše je proglasiti te neadekvatnim za društvo i okačiti etiketu crne ovce. Pitam se, odakle tolika potreba da se svidiš svima? Odakle potreba da tvoje postojanje ima svrhu poput klistira, koji se mora zavući toliko duboko, da bi imalo nekakvog smisla. "Moraš se svidjeti drugima, to je jedini način da možeš manipulirati"-prisjetih se jedne tuđe izgovorene misli. "Ne želim to" - odgovaram smireno. "Ali to je jedini način. Uvučeš se drugima u dupe, čisto da te zavole. A kada dobiješ naklonost možeš što god želiš." Šah-Mat u igri života, zar ne? Toliko jednostavno i čini se, isto toliko primamljivo masi. Moram se svidjeti drugima. Ako nisam kao drugi, neće me voljeti. Zašto je toliko teško, danas, prihvatiti različitosti? Zašto je toliko teško razumjeti da nemamo svi iste želje i ciljeve? Zašto je toliko teško biti "normalan" ako želiš slijediti svoje ideale i principe? Moraš li se doista svidjeti drugima? Ne. Dovoljno je da se sviđaš sebi. Ali, ako si predugo dopuštao biti plastelin, teže je vratiti početne postavke. Ima li smisla pokušavati? Mislim da ima. Svijet je prepun lažne jednakosti i mislim da bi trebalo promiješati karte. Nismo stvoreni da stojimo poput domino pločica, čekajući da netko pokrene domino efekt. Možemo padati i stvarati senzacionalnu sliku identične stvarnosti, a možemo jednostavno zaustaviti proces. Možemo ispasti iz gomile, biti pločica kojoj je dosadilo biti dio lažnog glamura. "Ako prekineš igru, opet ćeš biti crna ovca" -reći će mnogi. Istina, jer mnogima se nećeš svidjeti. Hoće li Svijet propasti radi toga? Neće, a nećeš ni ti. Svidjeti se drugima, potreba je praznih ljudi. Neispunjenih. Neizgrađenih. Svidjeti se samome sebi, točka je koju mnogi vješto izbjegavaju. Svjesni su, koliko je potrebno hrabrosti, jer lakše je biti kopija, nego stvarati original. I nije problem kopirati, ako imaš uzore u kojima kopiraš kvalitetne vrijednosti i izgrađuješ sebe. Ali, ponekad treba imati hrabrosti, ne svidjeti se drugima.
komentiraj (32) * ispiši * #
14
četvrtak
ožujak
2024
VELIKI LJUDI
Postoje oni, čija te veličina učini poniznim. Oni, koji unatoč životnim borbama, stoje hrabri i guraju naprijed. Jer, nije još vrijeme za odlazak. Ima još toliko neostvarenih snova. A ne možeš samo biti sanjar, bez cilja. Takvi ljudi sposobni su pokazati koliko je toga moguće, barem u okvirima s kojima raspolažeš. Takvi ljudi postaju uzor i tjeraju te da se zamisliš, da pogledaš dublje u sebe, da pronađeš onaj atom kisika koji te vuče na površinu. Jedan od takvih zasigurno bi bio Paul Alexander. Vijest je odjeknula svijetom-preminuo je čovjek sa željeznim plućima. Čovjek, koji je sedamdesest godina proveo potpuno,fizički, lišen svega što mi nazivamo "ljepotom življenja." No usprkos svojim fizičkim ograničenjima, Alexander je završio fakultet i postigao mnogo kao odvjetnik, objavljeni pisac i strastveni putnik, zapamćen u cijelom svijetu po svom trajnom pozitivnom stavu i osmijehu. Kako sada ne biti ponizan, kako ne odati jedan ogroman respect? Koliku snagu moraš nositi u sebi, da postaneš gotovo pa "nadljudsko" biće? I da odlučiš pokazati Svijetu, kako tvoja ograničenja nisu dovoljna da te zaustave na putu prema cilju. A put je trajao sedamdeset godina. Put koji, nas, male ljude, ostavi bez riječi. Put koji nam "zatvori" usta svaki puta kada se žalimo oko beznačajnih sitnica. Put, od kojeg bi, većina nas, odustala. I to ne znači, da nismo veliki, ili da nismo sposobni za uspon prema zvijezdama. Samo, ponekad, ne vjerujemo sebi i tada odustajemo. Ali, odustajanje nije opcija, barem ne bi trebala biti. Nekako uvijek postoji ono svjetlo na kraju tunela. Svjetlo koje nas vodi prema izlazu-simbol nade. Simbol koji više od četrdeset godina ujedinjuje svijet. I svi imaju isti cilj, istrčati maraton života. Jer, veliki ljudi postave temelje, a na nama je da gradimo.
-"Natjecateljskog sam duha. Sanjar sam. Volim izazove. Ne odustajem. Kada sam odlučio učiniti to, znao sam da ću ići do kraja. Nije bilo druge opcije.”-Terry Fox. I doista nije bilo druge opcije, jer kad živiš sa strašću, onda nemaš opciju, nego iskoristiti situaciju u svoju korist. Vidiš li sada, čovječe, kako si ponekad toliko malen? Vidiš li sada, kako "slomljeni" nokat postaje samo jedna beznačajna sitnica? Vidiš li sada, kako mnoge stvari izgledaju nebitno? A svi vodimo svoje borbe i postoje situacije u kojima se rastaviš, potpuno, kao razbijeno ogledalo, na milion komadića. Ali moguće je pokrpati "pukotine" ako dovoljno želiš. Jer, odustajanje nije opcija, a nije bila niti za nju-viceprvakinja svijeta u parataekwondou i slikarica bez ruku, Dejana Bačko, postala je mama.
komentiraj (38) * ispiši * #
