MAGLA

Strahovi. Svi ih nosimo u sebi. Nekad se dotiču pomalo beznačajnih sitnica, a nekad se dotiču velikih stvari. Sve zavisi od nas i iz kojeg kuta gledamo situaciju. Sve je stvar perspektive, a nju nekako i sami kreiramo. Je li nam strah urođen ili ga osvješćujemo kroz djelovanje i upozorenja drugih? Jer, čini se, da neke strahove stvorimo sami. Nitko nas nije upozorio ili nam objasnio zašto bi trebali biti oprezni, a ipak se bojimo. "Najgore je, bojati se straha" - izgovori moj prijatelj. "Glupe li rečenice" - izgovorili bi mnogi. Ali, kada zagrebeš u dubinu, shvatiš koliko smisla postoji u naizgled "glupoj" izjavi. Nikada nisam bila od onih koje se boje mraka. Nikada nisam tražila upaljeno svjetlo prilikom odlaska u krevet. Moja soba u tom je trenutku morala izgledati poput katakombe-svjetlost, kao ni zvukovi, nisu bili prihvaćeni. Magla. Potpuna suprotnost mraku-barem iz moje perspektive. Njena prisutnost oduvijek mi je stvarala paranoju. I nikada nisam uspjela naći ništa pozitivno u vezi nje. I samo njeno postojanje ima prizvuke sablasnosti i stvara u meni neki neobjašnjiv osjećaj. Kao da se svaki puta upali lampica na kojoj se crvenim slovima ispisuje riječ "OPREZ!" Poput nekog horor filma u kojem napeto čekaš scenu, koja će slediti krv u žilama. Taj strah ne mogu ignorirati-još uvijek nisam naučila. Najgore su ceste koje sam morala proći pješke. Uvijek je nekako lakše ako si u društvu, iako to ne umanjuje dozu straha, barem ne toliko da bi bilo značajno. Ali ako si na putu sam, taj dio je najgora borba. Osjećaj da te netko prati, zvukovi koje inače ne bih nikada doživjela, milion misli koje dodatno upotpunjuju scenu strave kojom koračam. I zašto baš uvijek, u tome trenutku, ne postoji nigdje tračak svjetlosti? One iste svjetlosti koju ne volim u mraku. Zanimljivo je, kako nešto što na kraju ipak stvara propusnu vidljivost, izaziva toliku paranoju. A mrak? To je samo crna boja. Ne postoji razlog da ga se bojim. Problem stvaraju one zone sivila. Tu nikad ne znaš na čemu si.