17
petak
studeni
2023
HVATAČ SNOVA
Svi smo mi sanjari. Koračamo cestama naših snova, koje smo dabrali, bilo svjesno ili nesvjesno. Pitanje je-krećemo li se u pravom smjeru? Postoji jedna zanimljiva izreka koja kaže: "Ako ne slijediš svoje snove, netko će te zaposliti da slijediš, njihove." Koliko istine ima u tome? Zapitaš li se, ikada, kamo si krenuo? Osvrneš li se, s vremena na vrijeme, unazad? Čisto, iz znatiželje, da provjeriš, koliki put si prešao do sada? Jesi li sretan? Probudiš li se s osjećajem zadovoljstva, ili je buđenje, samo novi kamen spoticanja-u dnevnom rasporedu? Ako činiš, ono što voliš, nećeš raditi niti jedan dan, svojeg života-kažu tako. Mudri su, znaju što govore. Možda netko drugi vidi bolje i dalje od nas samih. Možda su nama oči prekrivene mrenom nemoći. I samo trebamo nekoga, tko će nas gurnuti, u ponor, istinskog zadovoljstva. Kako pronaći tu iskru u sebi, kada se čini da je svijet odustao od tebe? Kada se čini, da si odustao od sebe, samog. Kako započeti dan, kada se čini da je svako novo buđenje kopija onog jučer? Besciljno ponavljanje, poput tvorničkog mehanizma-vrtiš se u krug. Postoji li izlaz? Koliko je teško ili lako, izaći iz zone, u kojoj je jedina boja sivilo? Kupaš se u oceanima koji se pružaju u bezdan. Ne vidiš im dno. Zamućeno je, odbačenim snovima-za njima si prestao ili zaboravio trčati. Hoćeš li se "utopiti", dok u sebi moliš da mjesto, na kojem se nalaziš, nije toliko duboko, kako se čini? I možda ćeš, baš u trenutku, pokušavajući uhvatiti zadnji dah slobode, pogledati prema površini i sjetiti se, da zapravo znaš plivati. Snovi, nisu stvoreni, da se ruše. U snovima ne kopamo jame, u koje ćemo upasti, vlastitom voljom. U snovima gradiš kule od pijeska, dvorce, satkane od želja. Iluzija je, samo privid, ako znaš otvoriti vrata sadašnjosti. A svi smo mi sanjari- neki više, neki manje. Kome ćeš dopustiti da prekine tu nit?
komentiraj (38) * ispiši * #
15
srijeda
studeni
2023
KAD BI ZIDOVI PRIČALI
Pitam se, kad bi zidovi pričali, koliko toga bi imali za reći. Da li bi tajne njihovih monologa, uznemirile tvoju ravnodušnost i mirnoću? Kad bi zidovi pričali, da li bi pričali o vrisku samoće ili neprekidnom izvoru sreće? Kad bi zidovi pričali, da li bi odabrali bajku, kao utočište svojih priča ili bi njihove riječi bile ogrnute plaštem tragedije? Da li bi sakrili dio o suzama? Da li bi drugačije pričali o strahu, da li bi "zaboravili" udarce i bol ili bi služili sirovoj istini? Kad bi zidovi pričali, koliko bi se njihova priča razlikovala od one koju pokazuješ svijetu? Jer, živjeti u iluziji stvarnosti, novi je trend današnjice. Pokazuješ, ono, što drugi žele vidjeti, ožiljke i masnice ionako skrivaš ispod odjeće. Kad bi zidovi pričali, koliko ružnog bi isplivalo na površinu? Jer, skrivajući sebe u četiri zida, bježimo od realnosti i slike koju ne želimo pokazati svijetu. Kad bi zidovi pričali, koliko bi dana nabrojali u tišini? Dana u kojima pogled besciljno bježi u točku vječnosti, tamo se gubiš i tišina svira najljepše sonete. Kad bi zidovi pričali, bi li svjedočili ljubavi i strasti? Koliko često i koliko iskreno? Koliko duboko bi tajne bile zakopane ovog puta? Kad bi zidovi pričali, nesumnjivo bi kreirali roman života-jedinstvenu zbirku "slučajnih" događaja. Pitam se, kada bi život bio film...Koji žanr bi pričao tvoju priču?
komentiraj (24) * ispiši * #
13
ponedjeljak
studeni
2023
BITI PROSJEK
U svijetu, gdje je vrijeme novac, a novac nešto čime možeš kupiti gotovo sve, uspjeh je nešto čemu bi trebali težiti. Barem nekom logikom, jer što si "jači" na tržištu, vrijediš više. Jedini nedostatak je stvaranje neprijatelja, onih moćnih. Jer, koliko god visoko letio, moraš računati da će te netko pokušati srušiti. Svi žele tvoje mjesto, jer biti TI, znači biti na tronu, imati poštovanje i vrijednost. Biti netko tko nešto znači. No, što je s onom kontra stranom? Onom koja je potpuno zadovoljna time da bude samo prosjek, jedan u nizu, dio mase. Sjećam se, bilo je davno, jedna kolegica je uvijek davala sebe u polovičnim omjerima. Na pitanje, zašto nema potrebu biti najbolja, jer svi vidimo njen potencijal, odgovorila je: "Zašto da se trudim biti najbolja, kada sam potpuno zadovoljna time da budem prosjek". Pitam se, propuštaš li možda život vodeći se prosječnim izborima? Jer sami izbor znači da odustaješ od težnje da nešto postigneš u životu. Da odustaješ od ideala da stvoriš svoje malo carstvo na koje ćeš biti ponosan. Da li to znači da odustaješ od istraživanja svijeta u smislu putovanja, od traganja za avanturama i stvaranjem uspomena? Jer, biti prosjek ne donosi financijski profit. Barem u kontekstu da priuštiš sebi nešto više, ispuniš barem pedeset posto od onoga što želiš. I zašto nekoga zadovoljava kontekst stajanja u mjestu? Postoje mišljenja ljudi koji smatraju da biti prosjekom biraju oni koji se nisu morali boriti, kojima je život servirao srebrni pladanj (ako ne i zlatni), oni koji su otišli u svijet s puno očekivanja, ali bez gladi i ambicije za uspjehom. Iako ima istine u tome, djelomično se slažem. Istina, možda se više prevagne na stranu ovih koji su razmaženi, ali postoji i druga kategorija, a zove se strah. Strah od odgovornosti i žrtve, jer za biti najbolji moraš nešto žrtvovati, da li vrijeme, da li odnose, da li ljubav, da li svoje zdravlje ili svoju psihu. Što se više penješ, pritisak je jači. A bez odricanja, jednog dijela sebe, prilično je teško postići uspjeh i ne znam je li uopće moguće. I lakše je tada uživati prosjek, nego pišati krv radi borbe oko trona. Jer kako kažu: "ako želiš jesti kavijar, prvo moraš jesti govna". Tužno, ali istinito. I ne mora nužno značiti da prosječna masa nisu borci, ali možda je odabir prosjeka, zapravo, isto, njihova žrtva. Sve ovisi o ciljevima i prioritetima kojima težimo. Uvijek se nekako žrtvuješ na kraju, nekad više, nekad manje. Stvar je u onome koliko uložiš i koliku si žrtvu spreman platiti, za svoje ideale. One iste, kojih ćeš se sjetiti kad neće biti vremena za popravak. Hoćeš li žaliti što nisi trčao za uspjehom ili ćeš umrijeti kao prosjek, sretan?
komentiraj (30) * ispiši * #
11
subota
studeni
2023
O INTERLIBERU
Mnoštvo knjiga
I tako malo briga
Gužva na sve strane
Dugačak popis
A premala torba
Da sve kupljeno unutra stane
To svijet je mašte
Svijet neistraženih priča
Koji pogađa onu pravu žicu
Pa iako popust i nije baš nešto
Nosim osmijeh i sreću na licu
komentiraj (24) * ispiši * #
10
petak
studeni
2023
OPROSTI...
Krhka riječ, velikog značenja. Naizgled jednostavna, a opet teško ju je prevaliti preko usta. Ili nije? Izgovaramo li je tek tako, reda radi, ili doista, osjećamo barem djelomičnu bol kao onaj kome je upućujemo? "A moglo bi bit da je lakše umrit, nego judima reć oprosti"- rekao bi Gibo. I doista, postoje mnogi kojima je ego jači od spoznaje da je ponekad ljudima doista potrebno čuti "oprosti." Ne mislim da se čovjek mora ispričavati za sve učinjeno u životu, jer nekada imaš posla s onima s kojima hodaš po jajima, pa iznova moraš vagati svaku riječ i postupak, ali pojave se situacije u kojima ne bi trebao šutjeti. Kako reagiraš tada? Jesi li iskren? Izgovaraš li tu riječ, samo da izbjegneš svađu ili doista pokušavaš ublažiti učinjenu štetu? Razbijen tanjur, ne možeš popraviti, tako dođe i s razbijenim emocijama. I koliko je puta potrebno reći oprosti, prije nego ono izgubi značenje? Jer, nekima je to jednostavno. Izgovoriš i misliš da je sve riješeno. Stavio si onu malu točku na "i" pa možemo dalje. Poruka je poslana. A što je s onom drugom stranom? Ako kažeš oprosti, možeš li doista očekivati oprost? Usko povezane situacije, a opet toliko različite. Ako ti oprostim, znači li to da se vraćamo na staro? Ili je oprost način otpuštanja? Na pristojan, fer način. Poput pružene ruke koja govori "zbogom." Kažu da čovjek mora naučiti opraštati kako bi bio u miru sa samim sobom. A možeš li oprostiti baš sve? Je li u redu oprostiti, a ne zaboraviti? Ili s oprostom moraš odvezati apsolutno sve konope? Naučili smo prihvaćati riječ "oprosti" kao neki ekvivalent respekta, očekujemo je u određenim situacijama, tada smo zahvalni što ju čujemo, a opet je postala kao neki normativ kojim se ograđujemo kako drugi ne bi imali loše mišljenje o nama. Čak i dijete vrlo brzo nauči pregovarati tim izrazom, kazna je uvijek blaža ili potpuno izostane u većini slučajeva. A opet, mi smo tu djecu tako odgojili i stvorili im dotičnu naviku izgovaranja te riječi i to na način "ako se ispričaš, svijet će te cijeniti i ljudi će biti spremni oprostiti." I sada se ponovno vraćam na dio u kojem Vas pitam-koliko je puta potrebno reći oprosti prije nego riječ izgubi značenje i smisao? Ako svaki puta, iznova, čuješ tu riječ, a ljudi te nastavljaju povrijeđivati, ima li smisla prihvaćati je? I dokle? Jer, lako je kada se radi o sitnicama, ljudi smo, griješimo i svi smo mi krvavi ispod kože, ali što kada je nešto veće u pitanju? Kako se postaviti? Kako otići ili ostati, znajući pritom da je nož već zabijen u leđa? Ima li smisla opraštati, taman i milion puta, ako se osoba doista kaje? Vidiš njegovu bol, jer osjeća tvoju, pa zašutiš, pometeš smeće pod tepih i kažeš -"neka, još ovaj put." A onda prođe vrijeme, malo pokrpa otvorene rane i ispliva nova situacija, koja nije bezazlena. "Oprosti mi, molim te"- čuješ ponovno. I toliko ti je poznat taj zvuk, poput hladnog šamara kojeg smo svi osjetili barem jednom u djetinjstvu. Je li tada kraj? Dođemo li do zida gdje nema više vrata kroz koja se možemo provući? Dođemo li do točke kada shvatimo da ista ta riječ ima gotovo jednako značenje kao "nije mi stalo?" I kako možemo znati je li nekome uistinu jest ili nije stalo? Možda je ovog puta isprika najiskrenija nego ikada do sad, a mi smo potrošili sve aseve u rukavu.
komentiraj (55) * ispiši * #
08
srijeda
studeni
2023
ŠTO SE DOGAĐA?!
Doista, što se događa? Nekakav masovni pokušaj "istrebljenja" ili tek puka slučajnost? Sve oči uprte su u veliku Coca-Cola firmu koja daje tek šture informacije. Izoliran slučaj, kažu. Kako možeš izolirati nešto što prolazi kroz masovnu proizvodnju? Je li to novi rat nekih većih "generala" (jer, možda se netko mora maknuti s trona) ili samo ogroman propust slučajnom nepažnjom? U svakom slučaju veliki upitnik iznad glave. Kao da se netko počeo igrati one dobro poznate: "zavadi, pa vladaj." Ovo me doista pomalo podsjeća na slučajeve kada se pojavio Covid. Par njih, na koje se nije obraćala pažnja, a onda je krenulo. Masovno razbuktavanje i opći kolaps. Bolnice su se punile poput košnica. I zavlada strah. Emocija na koju ne ostaješ indiferentan. I sada nije bitno vjeruješ li ili ne, jesi li dio mase koja podupire teorije zavjere ili dio koji slijepo slijedi i sluša protokol. Bitno je, da je sjeme posijano. Je li ponovno ulazimo u igru masovnog reprogramiranja društva ili samo treba pasti par glava radi preuzimanja moći? Možda je prerano za donošenje zaključaka, možda se samo netko odlučio ne koncentrirati na jednostavan poslovni zadatak, a možda je sve nekakav morbidan san u kojem će se sutra društvo ismijavati medijima. Sve u svemu, kocka je bačena. I dok se velike organizacije bave "šutnjom", ne preostaje nam drugo, nego čekati da nam vrijeme pokaže odgovore.
komentiraj (28) * ispiši * #
03
petak
studeni
2023
BLAGDAN SVIH SVETIH ILI PARADA MODERNOG DOBA
Pitam se, koliko daleko možemo ići da ispoljimo konzumerizam i korist u baš svakoj situaciji, čak i na dan sjećanja i žaljenja za onima kojih više nema. Ovaj tekst pišem ciljano i namjerno nakon svega, jer su dojmovi legli poput slagalice na svoje mjesto, a ljudi, barem većina njih, pokazala je svoje "pravo" lice. Društvo nam nalaže da moramo slijediti zadane norme, jer sve mimo toga nije uklopljivo u sliku koja nam je nametnuta. Osobno, ne volim groblja, jer podsjećaju na prolaznost vremena i tugu-s time se ne znam i ne mogu nositi. Nekako uvijek zaobiđem odlazak na sami blagdan-iz razloga što jednakom mjerom ne volim gužve i volim imati mir, a s druge strane, ne volim gledati otužno ispunjavanje nametnutih nam normi. Zanimljivo je, kako groblja "žive" isključivo na sami blagdan, jedan prokleti dan u godini, kada grobovi doslovno imaju "privatan doček Nove godine." I ovo nije ruganje, nego otužna istina ljudske vrste. Jer, moraš biti viđen, s najvećim vijencima, buketima i raskošnim lampionima. Moraš dokazati svijetu ono što svijet želi vidjeti. A gdje si ostalih 364 dana u godini? Sjetiš li se, makar na tren, tih istih ljudi koji su ti bitni onda kada nalaže kalendar? Nije li zapravo pomalo primitivno dokazivati se drugima, radeći ono što možda ne želiš, samo da selo ne bi pričalo? Ono što najviše rastužuje jest parada u čast onih kojih nema. Parada kažem, jer doista ne vidim smisao pečenja šećernih vati, kokica, fritula, kestena i kojekakvih gluposti, jer i na mrtvima trebaš pošteno zaraditi. I mislim da nisam cinična kada sam spomenula tzv. doček, jer pogledaš li iz drugog kuta imaš vrhunsku zabavu treće klase. Kruha i igara, zar ne? Uvijek smatram da je bitno ono što nosiš u srcu, i taj jedan dan, u kojem se dokazuješ drugima neće promijeniti ništa, ako si prazan iznutra. I osobno, više znači upaljena svijeća kod kuće, nego želja da budeš showman radi mišljenja drugih. I je li doista bitan dan u kojem ćeš odvojiti sebe za one koji su ti bitni? Ili je jedino bitno pojaviti se, opaliti selfie pored nadgrobnog spomenika i dati pečat svojom osobnom pojavom. Vjerujte mi, društvene mreže su "gorile" s takvim slikama.
komentiraj (35) * ispiši * #
