KOLOTEČINA

Proces. Stajanje. "Umiranje." Ringišpil koji se okreće u beskrajnom limbu postojanja. Ne možeš sići-ili "padaš", ili "letiš." Obje opcije donose pozitivan ishod-barem s moje točke gledišta. Nekada moraš dotaknuti dno, da se natjeraš vidjeti nebo, a nekada samo trebaš krila, kada odlučiš skočiti. Proces-ne volim ga, ali sam ga naučila prihvaćati. Zapravo, u suštini, cijenim taj trenutak postojanja. Iako me, zapravo, ubija sami tijek stajanja. Imaš toliko želja, ali lanac kojim si vezan, za kamen, ne dopušta kretanje. Stojim. Čekam. Nekako sve ima bezličan ton, pa čak i vrijeme prolazi načinom koji me nervira. Nedostaje mi ona mala iskra. Plamen života. Mogu se smijati, ali je kratkotrajno. Mogu pronaći sitnice koje su izazivale radost, ali način na koji to čine sada nije isti. Osjećam kao da stojim-u međuprostoru u kojem se ne osjeća niti toplina, niti hladnoća. Ne volim ravne linije-one koje te tjeraju da besciljno lutaš, zatupljen, nesvjestan svijeta oko sebe. A tu sam. U nerealnom prostoru, zaključanom od svake vrste ushita i htijenja. Umiranje. Nestajem iznutra. Zarobljena u svom izmišljenom svijetu, držeći grčevito ključ u ruci, samo da ga drugi ne mogu pronaći. Ovdje, čak osjećam da postojim i nekako mi odgovara taj trenutak "slobode." Odgovara mi dio, u kojem se, potpuno ugasim, od realnosti i tuđih očekivanja. Zadnjih dana, svijet oko mene, stvara preveliku buku. Tišina je skromnija, a ipak, i njen šapat mogu čuti. Izbacuje iz zone komfora. Volim tamu, onu koja je toliko crna da i sjena u njenom postojanju nestaje. To me čini "sretnom", na morbidan način. Kolotečina. Proces stajanja, u kojem moraš "umrijeti", kako bi mogao vidjeti drugačijim očima. Ne volim ga, ali naučila sam cijeniti i prihvaćati-u takvim situacijama uvijek pronađem sebe...