29
četvrtak
veljača
2024
DIJAGNOZA
Smijem se. Onako, od srca, ne znam drugačije. Osjećam se, kao da me netko drogira pilulama za smijeh. Ali, bolje i tako, nego obratno. Sjećate se mojih čekaonica? Eh, još malo, pa se iskrcavamo. Putujem u hotel s pet zvjezdica. Kažu da je hrana vrhunska, a pogled spektakularan. Ne vjerujem im, dok ne vidim sama. Kofer je i dalje prazan, ali mentalno imam popis što mi sve treba, prerano je još za pakiranje. Nekako mi se ne ide, a moram, ovo putovanje je neplanirano. Dobiješ kartu dan prije Badnjaka i nema nazad. Odličan poklon za Božić, zar ne? Hrpa papira, upakirana u "dijagnozu." Smijem se, jer neću drugima pokazati kako se lomim iznutra. Valjalo bi proslaviti, popiti šampanjac, plesati i vrištati iz petnih žila sretna nam 2024. Dijagnozu ćemo stišati, na kratko, da ne upropasti najluđi dio godine. Dani su uvijek ispunjeni aktivnostima, noći su zajebane. Legneš u krevet, osjećaš hladnoću zidova i čuješ glas u glavi: "A gdje si bila do sad?" Moram se smiriti- pomislim i onda će san na oči. Sutra je mnogo toga na popisu. I bilo je sutra, a svako "sutra" dovede do danas. Od čekaonice, do čekaonice, kratke relacije, koje stoje na putu prema onom famoznom "hotelu." Zanimljivo je, što kada spomenem dijagnozu, počnem se nekontrolirano smijati. Ne moram uopće spominjati koliko zbunjujem ljude. Crni humor mi je jača strana-branim svoju reakciju. Ipak, nevjericu ljudi osjećaš u zraku, jer moja energija odgovara situaciji u kojoj prepričavam neki iznimno dobar vic. A daleko je od vica. Ni sama ne znam objasniti svoju reakciju, možda obrambeni stav, možda način da se olakša nemir i doza straha koja je prisutna. Ne znam. Ali smijem se. Onako, od srca i samoj sebi sam komedija. Ali, bolje i tako, nego obratno. "Imam problemčić"- govorim ljudima. Znatiželja uvijek prevlada, jer takav je ljudski karakter, pa uvijek uslijedi želja za saznanjem o čemu se radi. I dok bezuspješno pokušavam kontrolirati smijeh, odlučim biti "kreativna", na svoj karakterističan način. "Moram riješiti jedan horoskopski znak" - odgovaram, a prostorijom odzvanja smijeh dostojan Jokera.
komentiraj (31) * ispiši * #
26
ponedjeljak
veljača
2024
VIVA LA DORA I KOGA ŠALJEMO NA EUROSONG
Kratak osvrt, jer sve više od toga, bilo bi previše. U moru kvalitete, dali smo prednost kvantiteti. A nekako i nismo imali izbora. Emotivni "proljevi" ionako ne prolaze, ne zadovoljavaju "veličinu" koja stoji iza naziva EUROSONG. A i o tome bi se svakako dalo raspravljati. Ljestvica Eurosonga se ionako srozala po kvaliteti, pa jedino što dobiješ, su nekakvi teatralni nastupi u kojem ne znaš je li se propagira gay/drag queen parada, karneval u Riu ili nova Gucci kolekcija. Da ne ispadnem potpuno negativna, nađe se potencijala i nekih mladih wannabe muzičara koji visoko polete, pa istom brzinom leta, nestanu sa Zemlje. Doista, ne mogu navesti nikog dostojnog kvalitete, a da je mlada generacija. Jer, ovi koji vrijede, to i znaju, pa se samim time klone ovih nakičenih paradiranja. Svakako, šaljemo nekoga, tko je dostojan takvog Eurosonga. Nije loše, ali bolje nemamo za ponuditi, jer da je bolje, ne bi valjalo. Švedska će, tako, imati priliku, poslušati neki mix Leta 3 i prošlogodišnje predstavnice Srbije-Konstrakte, a sudeći po prilično visokim plasmanima oba predstavnika, možda nam se smiješi svijetla budućnost. Živi bili, pa vidjeli.
komentiraj (30) * ispiši * #
21
srijeda
veljača
2024
DA SAM...
Da sam ptica-letjela bih nebom, radovala se Suncu. Raširila krila. Tražila slobodu, otkrivala prostranstva, u kojima još, nijedna duša nije bila. Da sam sjena-pratila bih stope užurbanog svijeta. Promatrala lica, umornih ljudi. Stajala bih vječno, kao sluga svima, pozdravljala zoru, dok se jutrom budi. Da sam vjetar-šaptala bih svijetu, igrala se krošnjama, što ponosno vijore. Pričala bih priče, zaboravljene u tuzi, pratila brodove dok izlaze na more. Da sam leptir-voljela bih boje. Stvarala bih svijet, što u snovima se piše. Oživjela bajke i donosila radost, žudila uvijek, za nečime više. Da sam dijete-bila bih bez briga. Smijala se vječno, radovala se svima. Trčala poljima, gdje Suncokreti rastu, iz dana u dan, uživala u njima. Da sam Svemir-postala bih zvijezda, najsjanija od sviju, da te vječno vodi. Bila bih svjetlost i sjaj u oku, novom životu, kada se rodi. Da sam samo tama-osjećala bih tugu. Nestala daleko, u beskrajnoj crnini. Ugasila se tiho, poput dogorjele svijeće, bježala od svega. Živjela u tmini. A da sam opet JA, rođena iznova, živjela bih isto, štogod da rekli ljudi. Ponovila bih život, od početka do kraja, pa ako griješim, nek' mi se sudi.
komentiraj (20) * ispiši * #
20
utorak
veljača
2024
ČEKAONICA
Razmišljam, zašto sam zapravo ovdje? Odgovor bi bio - igrom slučaja, ali ne onog sretnog. Neke slučajnosti nisu obavijene iskonskom srećom. Ne možeš se radovati, sjedeći, u nekoliko mizernih kvadrata, okružen napola izlizanim zidovima, čekajući da napokon dobiješ znak da si na redu. Jer, ovo nije priča, o onim mjestima, gdje čekaš svoj let na putovanje iz snova, gdje nestrpljivo čekaš nekoga tko je najavio svoj posjet. Ne, nisu ovo takve čekaonice. Moje čekaonice prikazuju, nemir, strah, neizvjesnost i poneku prolaznost vremena. Volite li bolnice? Ja ih ne volim i sreća da imam tu sreću, da se susrećem s njima svakih desetak godina. Pitam se, je li možda prošlo novih deset godina, ili su se planovi jednostavno promijenili? Samo tako, samo od sebe. Ne volim bolnice, ne volim njihove čekaonice. Tužne su, a tugu ne volim kod drugih. Dopuštam je sebi. I dok čekam, ne mogu se oteti razmišljanju zbog čega su svi ljudi ovdje. S čime se bore? Je li samo rutinska kontrola ili priprema za nešto veće? Zanimljivo je, kako na tim mjestima, uvijek možeš započeti razgovor, tolikom jednostavnošću, kao da poznaješ osobu, barem deset godina. Lakše je podijeliti bol i iskustvo, kad se nalazite u istom "kavezu." Oni stariji, itekako vole podijeliti iskustva. Čuješ različite životne priče, od onih filmskih ljubavnih, do nekih pomalo tragičnih. Ali uživaš, nekako, svim svojim bićem u tim razgovorima. Osjećaš da te razumiju, da razumiju što ti je u glavi i kako se osjećaš. "A zašto ste Vi ovdje?"- prekida tišinu znatiželjan glas. "Čeka me par pregleda, ništa strašno" - odgovaram s osmijehom. "Čuvajte se, mladi ste" - nastavlja. "Sve će biti dobro" - odgovaram kroz zahvalnost. Još sam na početku, nije ovo jedina čekaonica, pomislim. Ima još nekoliko stanica, na kojima moram stati.
komentiraj (18) * ispiši * #
19
ponedjeljak
veljača
2024
PSIHOLOGIJA MEĐULJUDSKIH ODNOSA - RECI MI KAKO SI
Nemiran um, nikad, ne spava. Osim, možda, u onim kratkim intervalima, kada pokušava uhvatiti, kvalitetan san. A i tada se, uvijek, nešto zbiva- iako, možda, nesvjesno. Volim istraživati, čitati, proučavati - informacija koju dobijem, sitna je sadisfakcija mojim nemirima. Pretvara bure u lahore. Volim promatrati ljude. Mnogi se kreću, u nevidljivim kupolama, zaštićeni od svijeta. Pokazuju samo one dijelove sebe, koji zadovoljavaju interes društva. A iznutra? Iznutra je toliko krhotina. Milion razbijenih ogledala, koja su nekada prikazivala, različite dijelove njihovih ličnosti. Kažu, da u kaosu današnjice, često zaboravimo pitati druge kako su. I to je djelomično, neka tužna istina. S druge strane, kažu da je to isto pitanje "kako si" zapravo vrlo površno i ograničeno. Samim pitanjem, ne dozvoljavamo drugoj strani širinu odgovora. Jer, uvijek ima opciju, odgovoriti s onom klasičnom: "dobro sam." I mi kao ljudska rasa, zadovoljeni interakcijom, prihvaćamo odgovor kao poptunu istinu. A što ako se ta ista osoba lomi iznutra? Što ako se osjeća izgubljeno, otuđeno, neshvaćeno, a jedino smisleno što može reći jest da je "dobro." Lakše je za onog tko pita, a i jednim dijelom lakše je i onome kome je pitanje postavljeno. Jer, ako se osjećaš nevidljivo, ako se osjećaš kao sjena, kako objasniti drugima da zapravo i nisi dobro? Možda se, iza sasvim jednostavnog odgovora "dobro sam" skriva tona strahova, tuge, nemoći, ljutnje, boli, vriskova i vapaja za pomoći. A mi ne vidimo, jer vjerujemo da je prava istina doista ono što smo čuli. Jer, zašto bi netko imao potrebu lagati? Doista, zašto? Ali, ako bespomoćno vrištiš upomoć, iz dana u dan, a nitko te ne čuje, čemu se, zapravo truditi objašnjavati. Lakše je, ići putem manjeg otpora. Ponekad ne razmišljamo o tuđim borbama, jer vodimo vlastite bitke. Ali, kada bi polazili od sebe, da li bi nas doista zadovoljilo jednostavno pitanje "kako si?" Ili bi, možda osjećali više topline i bliskosti kada bi nas ljudi pitali kako se osjećamo, kako smo proveli dan, što nas je danas učinilo sretnima, što nas je uznemirilo. Mislim da je za onaj osjećaj, da nekoga doista zanima kako se nosiš s teretom današnjice, ipak potrebno malo više od jednostavnosti klasičnih pitanja. I nemoj osuđivati, upirati prstom, okretati leđa kao da su ljudi bolest, jer nikada ne znaš koliki teret osoba nosi iznutra. Pokušaj ga vidjeti i razumjeti, na način kako bi volio da razumiju tebe. Jer, ponekad jednostavna pitanja nisu dovoljna. Možda bi trebali, djelovati kompleksnije.
komentiraj (19) * ispiši * #
17
subota
veljača
2024
ONA
Skinula je veo s predivnog lica. Pokazala osmijeh kojeg sramežljivo skriva. Ne postoje nevere, koje mogu slomiti njen, neukrotiv, duh. Jer, ona je naučena trčati s vukovima. Suze nije skrivala. Iako je, krvarila iznutra, predala se zovu divljine. Rane je lako zavidati. Krv će ionako prestati teći. A ožiljci? Nosila ih je, ponosno, kao dokaz. Prkosila svijetu, svojim postojanjem. "Kada ćeš odustati?" - upita Svijet. "Nikada" - odgovorila je. Njen pogled je pričao priče, s različitim završetcima. Ponekad sretnim, ponekad tužnim, ali uvijek je dizala glavu prema nebu. Znala je, da je svaki pad, novi početak. Bacali su kamenje, bičevali je otrovnim riječima, stvarali zamke, a ona im je zahvaljivala. Prkosno, odlučno, poput Kipa Slobode, stajala je, sama protiv svih. Ne treba njoj netko da je spasi, sažaljenjem i lijepim riječima, umotanim u celofan. Sebi je dovoljna, sa svim svojim savršenim, nesavršenostima. Gladna znanja, hranila se iskustvima mase, upijala svaki komadić tuđeg postojanja. Gradila sebe, u tišini. Smetalo je, drugima, njeno postojanje. Pokušali su je uvjeriti da nije vrijedna. Trovali su je, a ona je, s radošću, ispijala svaki gutljaj. "Kada ćeš odustati?" - upita Svijet. "Nikada" - odgovara, smiješeći se. Dati drugima takvu sadisfakciju, značilo bi njen osobni poraz. Sebi je, obećala, da to neće dopustiti. Zatvorila je, mnoga vrata, neka bez žaljenja, neka s osjećajem krivice. Ali, shvatila je, da je tako moralo biti. Jer, nekima je, bila previše. A sebi je bila, svoja. Tražila je dubinu u svemu, jer površnost joj nikada nije bila zanimljiva. Jer, svi su sposobni vidjeti i valove i bonacu, ali malo njih razumije što, zapravo, skrivaju dubine. Nikada nije tražila ništa. Bila je spremna jesti s hijenama. Borba, s vjetrenjačama, njoj je bila izazov. Dokaz, da je živa, da postoji. Mogla je, biti, netko drugi. Ali čemu? Prodala bi sebe, da ugodi drugima. Postala sjena, vlastite sjene. Samo običan ratnik, u ratovanju, za tuđe ideale. Voljela je biti, buntovnik s razlogom. Čudna drugima, normalna sebi. "Kada ćeš odustati?" - upita Svijet. "Nikada." - odgovorila je. "Što ti se dogodilo?" - znatiželjno će Svijet. "Život" - prošaptala je...
komentiraj (26) * ispiši * #
14
srijeda
veljača
2024
LJUBAV SVE POZLATI
Rekao bi Grašo: "Ljubav sve pozlati." I slažem se s time, jer topla riječ, dobra namjera i lijepa gesta otvaraju sva vrata. I sve su to oni mali komadići ljubavi, na koje su mnogi zaboravili. Ipak, u današnjem svijetu, sve se svodi na konzumerizam. A gdje su nestali iskreni zagrljaji? Gdje je nestalo ono "nedostaješ mi" i zahvalnost za sve lijepo i ono manje lijepo? Nije ljubav sjaj dijamanta, skupi parfemi i dokazivanje. I zato, volite jedni druge, svih 365 dana u godini, a ne samo jedan, u kojem se pokušavate dokazati Svijetu. Sjaj reflektora izgleda moćno, ali poanta je u onome što ostaje, kada se svijetla ugase. Volite SEBE, onako, na sto posto. U voljenju sebe nema kompromisa, nema polovičnih rješenja. Jer, budimo iskreni, nitko se nije istinski usrećio s pola čokolade, kao s jednom cijelom. Ako ne ide, pusti. Znam, rastanci bole, teški su, ali još je teže izgubiti SEBE, na putu prepunom iluzija.
komentiraj (21) * ispiši * #
