19
subota
listopad
2019
ŽRTVA DRUŠTVENIH MREŽA
Zadnjih dana razmišljam. Možda i previše, ne mogu si pomoći jer, jednostavno je takav period. Misli dolaze ujutro, popodne, sa svakom minutom, svakim satom, čak dolaze u snove, drže me budnom i nekako nisam sposobna funkcionirati. Bar ne na način da mogu reći da sam svoja, više se osjećam ludom, ali na negativan način. Razmišljanje me uvijek dovede do istraživanja, detaljnijeg promatranja, skeniranja i stvaranja nekakve cjeline satkane od situacija i ljudi. Razmišljanje me potakne da čitam, površne stvari, ali i one dublje-tome ipak više težim, potpunije je. Čitajući dobivam ideje, za sinkronizaciju misli, za slaganje u jedan redoslijed poput tetrisa. U glavi se maloprije odigrala ta igra, sve se posložilo, a dovoljna je bila jedna rečenica: "nekada smo pisali dnevnik i ljutili se kada bi ga netko pročitao, danas sve objavljujemo na društvenim mrežama i ljutimo se kada ne čitaju!" Pomalo sjebano zar ne? Nekako te ostavi bez teksta, vratiš se malo unazad i razmišljaš što si uopće pisao, što je bilo toliko tajno da nitko ne smije pročitati? Skrivali smo od ljudi zapravo sve što danas pokazujemo bez imalo problema. Eksponirali smo sami sebe potpuno nesvjesno, iako možda i nismo tipovi koji vole svjetlo pozornice. Malo, pomalo postali smo žrtve društvenih mreža-ovisnici o lajkovima, o komentarima, o praćenju drugih samo da vidimo je li njihov život bolji od našeg. Pravimo se da volimo ono što vidimo, trudimo se ostvarivati površne kontakte samo zbog većeg broja pratitelja, a iznutra smo potpuno sami. Kada droga prestane djelovati, ostaješ sam, sa sobom, bez maske, bez pritiska društva, bez ičega. Kako se tada osjećaš? Pitaš li se ikada koju svrhu ima iluzija koju stvaraš, što postižeš u virtualnom svijetu, a ne možeš u realnosti? Možda možeš bježati, ali koliko dugo? Mislim da svatko ima rok trajanja, pa i u virtualnom svijetu, jer jednom ćeš izaći iz četiri zida, jednom ćeš biti prisiljen suočiti se sa nekime u četiri oka i pokazati tko si. Što ćeš im reći u tom trenutku? Stvaraš li imaginarnu sliku sebe, ili se doista prikazuješ onakav kakav jesi? Mogu reći da nam društvene mreže vrlo lako serviraju krivi dojam, svjetla pozornice su nekako drugačija tamo nego u stvarnome svijetu. Čak i ako su ljudi potpuno iskreni u osobnoj prezentaciji, nekako sve izgleda drugačije. Zanimljivo je kako smo nekako izgubili osobnost, nikome nismo stranac, jer danas si svima prijatelj, svatko te poznaje. Zanimljivo je kako se više ne moraš niti predstavljati, jer znaju ti ime, vidjeli su te, pratili su te. Zanimljivo je kako sve ljude većina naziva prijateljima, a sa nekima nikada nije razmijenila riječ, niti će ikada to učiniti. Zanimljivo je kako većinu uopće ne zanima tko su ljudi koji ih okružuju u virtualnom svijetu, samo ako ih je dovoljno. Zbog virtualne stvarnosti, zaboravljamo na ovu realnu stvarnost, zbog virtualnih prijateljstava zaboravljamo na ona prava, zbog virtualnog društva zaboravljamo tko smo. Gubimo kvalitetu radi kvantitete. Nekada je bilo nezamislivo da nam prijatelji znaju ime simpatije, danas je nezamislivo ako ne objaviš stanje bankovnog računa. Ponekad se pitam što bi se desilo kada bi cijeli virtualni svijet nestao. Kada bi nam netko mogao potvrditi sa sto postotnom sigurnošću da ćemo iduća tri dana doista morati živjeti-što bi učinili, kako bi provodili vrijeme, sa kime bi doista razgovarali? Da li bi nešto promijenili ili bi se sakrili u kut čekajući da sve prođe, da dođe jutro kada ćemo upaliti laptope i sve će se činiti kao ružan san? Ne mogu reći da djelomično ne pripadam grupi žrtve, lagala bih kada bih rekla suprotno, jer sama akcija spajanja u virtualni svijet me čini žrtvom, ali nekako smatram da ostajem dovoljno na površini. Možda iz razloga što mi nije previše bitno ostaviti nekome "like", niti mi je bitno hoće li se desiti suprotno. Nije mi bitno pratiti druge, niti mi je bitno prate li oni mene. Nije mi bitno da li imam sto ili pedeset prijatelja, ionako to dođe na naplatu u varijantama "čišćenja." Zapravo mi nekako nije bitan taj svijet, osim na način da volim promatrati razloge iz kojih je bitan drugima. Volim raditi male testove koji mi pokažu ljude u drugačijem svijetlu, volim vidjeti kako ljudi reagiraju na dozu provokacije, kako se osjete prozvanima, a da uopće na njih ne misliš-dapače zadnji su ti na pameti. Volim stvarati reakcije u kojima nekako izvučeš ljude iz onih udobnih cipela pa ti pokažu pravo lice. Na kraju smo svi pomalo žrtve, sve ovisi o tome koliki su ti prioriteti u stvarnosti, a koliki u onoj virtualnoj. Kome ćeš dati više sebe-više pravog JA? Svi mogu vidjeti ono što želiš pokazati, pitanje je kako ćeš reagirati kada netko poželi vidjeti malo dublje, pogledati ispod površine. Nekoga neće zanimati broj tvojih pratitelja, lijepo lice ili savršeno upakirane slike sa putovanja. Netko će te pogledati u oči i postaviti sasvim jednostavno pitanje: "tko si?"
komentiraj (81) * ispiši * #
06
nedjelja
listopad
2019
PRETPOSTAVKA
Pretpostavka je generalno, majka svih zajeba. Uvodi te u krug uzročno-posljedičnih situacija u kojima više manje imaš negativan ishod. Pretpostavka sama po sebi uključuje program očekivanja, jer ako nešto pretpostavljaš zapravo automatski i očekuješ da će tako biti. Očekivanja te vode u čekanje, čekanje u trenutno gubljenje vremena, gubljenje vremena stvara nervozu, sve dok na kraju očekivanje ne zadovolji tvoje potrebe. Tada nastupa razočarenje. I sad, zašto uopće nešto pretpostavljamo, kada ne možemo biti sigurni u ishod? Zašto se pretpostavljanjem dovodimo do očekivanja nečega što će nas vjerojatno razočarati? Ne kažem da je uvijek tako, ali u većini slučajeva više puta se razočaraš očekujući, nego što će situacija otići tebi u prilog. Pretpostavke su na kraju ekvivalentne razočarenju, a samim uzimanjem pretpostavke u opciju zapravo se dovodimo do manjka kvalitetne komunikacije. Zašto izbjegavamo komunicirati? Zašto je toliko teško prevaliti riječ preko usta-na glas? Zašto se generalno bojimo ishoda nakon izrečenog i zašto generalno šutimo? Zbog pretpostavki! Većina pretpostavlja kako ga druga strana neće razumjeti, samim pretpostavljanjem zapravo odbacuje mogućnost pokušaja, a ne pokušavajući dovodi se do situacije stajanja u mjestu. Stajanje dovodi do nezadovoljstva-sa samim sobom, sa drugima, sa situacijama koje se dešavaju, ali na kraju, većina te iste većine pretpostavit će da, bolje ionako ne može. Vrteći se u krug koristeći pretpostavke zapravo ne dobivamo ništa-zatvoreni smo u labirintu vlastitih misli, pretpostavljajući da ih netko drugi može čitati. Tada to i svjesno očekujemo, očekujemo da ćemo šutnjom, ljutnjom ili ignoriranjem omogućiti da drugi razumiju problem. Da uspiju pročitati misli i shvatiti što se događa u našoj glavi, jer čitanje misli je jednostavno. Čitanje misli je toliko banalno da je apsurd da to netko ne može. Možda bi sve i bilo jednostavnije kada bi bar na trenutak mogao znati što drugi misle, možda bi se lakše bilo postaviti, možda ne bi trebali pretpostavljati i ne bi očekivali. Ako ne očekuješ, onda druga strana nema moć da te povrijedi. Tu se slažem, ne očekujući ništa zapravo ne uključuješ emotivne trigere, jer ne očekujući ništa zapravo nemaš što izgubiti. Svejedno, lakše je reći nego učiniti-lakše je sjebati nego napraviti ispravno, lakše je šutjeti, nego progovoriti i na kraju lakše je pretpostaviti nego saznati istinu. Ipak, mislim da većina nas koristi pretpostavke iz vjerovanja da dovoljno dobro poznaju drugu osobu, ili bar žive u takvoj iluziji. Možda su je stvorili sami, možda ju je stvorila sama druga strana, a mi smo odlučili iluziju prihvatiti. Uglavnom, kako god okreneš smatram da se netko upoznaje cijeli život, jer ipak se pomalo i mijenjamo i bilo bi totalno glupo očekivati da će netko sa svojih trideset imati iste obrasce ponašanja kao sa šesnaest (iako ima i toga ali nije vezano uz temu). Na kraju svega postoji djevojka koja je pretpostavila da će je dečko zaprositi-ipak zajedno su više od deset godina i to bi bio sasvim logičan ishod. Njena pretpostavka se pretvorila u očekivanje, a rezultat svega bilo je razočarenje kada je shvatila da je ponovno krivo pretpostavila. Pretpostavke su se redale, samim time i njeno nezadovoljstvo, njega su počele pratiti svađe i cijela priča završila je prekidom jedne naoko predivne veze. Da stvar bude još veći apsurd, tek nakon svega oni su odlučili komunicirati, a komunikacija je dovela do jednostavnog rješenja-njemu papir ne znači ništa. Da li je moglo završiti drugačije? Možda, barem po pitanju količine negativnih emocija, osjećaja povrijeđenosti i ogromne količine razočarenja koje je nastupalo na kraju svakog očekivanja, sa negativnim ishodom. Pretpostavljanjem se nekako stavljamo u poziciju opcije B, u poziciju nekoga kome nije bitno biti prioritet, ali neupitno je da korištenjem tog obrasca nemamo previše koristi. Svejedno, pretpostavljanje neće izumrijeti, koristit ćemo ga i dalje, vjerujući kako smo ovaj put shvatili pogrešku, pa možemo drugačije. Svejedno, na kraju ćemo se opet uključiti u pretpostavljanje, ovog puta pretpostavit ćemo da smo pametniji, da ćemo odigrati drugačiju kartu i pokupiti ulog sa stola. Možda i hoćemo, a možda ćemo se samo generalno zajebati. Ponovno...Pretpostavljajući da neće biti tako.
komentiraj (86) * ispiši * #
05
subota
listopad
2019
NEDOSTAJE MI...
Živim u Zagrebu, ovdje se hoćeš-nećeš uvijek nešto događa. Ne može biti dosadno-svatko pronađe nešto za sebe, po mjeri, kako mu odgovara. Ili ne pronađe...Zadnjih dana hvata me nostalgija, za prošlošću i nedostaje mi...Nedostaje mi vrijeme, ono koje te baci petnaestak godina unazad. Vrijeme kada je Facebook bio nepoznanica, kada smo više vremena provodili jedni sa drugima. Nedostaje mi sat na trgu-kultno mjesto za sastanke. Mjesto na kojem nestrpljivo čekaš šesticu ili sedamnaesticu ili bilo koji drugi broj za koji znaš da će dovesti ljude koje voliš. Ljude kojima ćeš nesebično pokloniti osmijeh i dijeliti idućih nekoliko sati. Nedostaje mi stara Tkalča-ona kojoj sam znala nazive svih kafića, ona koja čuva tajne, nečiji smijeh, tugu i sve drugo što se može povezati sa ulicom koja ti obilježi dobar dio života. Nedostaju mi stare klupice u parkovima, gdje smo se nekada davno pripremali za izlaske. Nedostaju mi klubovi sa glazbom koja je bila potpuna suprotnost današnjoj vrsti zabave. Nedostaju mi trenutci kada je malo tko imao mobitel, kada se vrijeme provodilo vani, kada se razgovaralo, kada se imalo mrvicu više poštovanja. Vrijeme kada nekome nisi bio na "čekanju", jer tada se znalo da nemaš vremena čekati. Nisi mogao otkazati dogovore pet minuta prije, nisi mogao ne odgovoriti na nečiji poziv, nisi imao mogućnost ne biti na mjestu događanja jer bi to značilo da si nešto propustio. Nekako smo više živjeli, nekako je svaki dan imao malo veći smisao nego danas. Nekako smo bili sretniji i na kraju svega nekako smo to izgubili. Nedostaju mi one svađe oko kućnog telefona, jer se znalo tko dođe prvi imat će privilegiju razgovarati satima-drugu opciju nisi niti imao. Nedostaju mi situacije u kojima si tjedan dana unaprijed znao gdje ćeš biti, sa kime i koji klub će ti obilježiti vikend. Nedostaju mi smrzavanja uz jeftino vino koje smo bezuspješno pokušavali popraviti sa Coca-Colom, glupa pijanstva koja su se prepričavala danima. Nedostaje mi taj komad istinske sreće i bezbrižnosti. Neka posebna vrsta slobode koju može razumjeti moja generacija. Generacija koja izumire-polako...Danas vladaju neki novi klinci, nova vrsta zabave, novi način života. Mogu razumjeti, jer svijet ne bira prolaznike, ne bira karakter, ne bira ljude. Uvijek se možeš pokušati prilagoditi-iako to nikad neće biti isto. Stari snovi ne izumiru, uvijek ostane zakopano negdje u dubini da te podsjeti na ona dobra stara vremena. I bila su dobra. Nova generacija nikada neće razumjeti.
komentiraj (46) * ispiši * #
