Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/eternalsunshineofspotlessmind

Marketing

ŽRTVA DRUŠTVENIH MREŽA

Zadnjih dana razmišljam. Možda i previše, ne mogu si pomoći jer, jednostavno je takav period. Misli dolaze ujutro, popodne, sa svakom minutom, svakim satom, čak dolaze u snove, drže me budnom i nekako nisam sposobna funkcionirati. Bar ne na način da mogu reći da sam svoja, više se osjećam ludom, ali na negativan način. Razmišljanje me uvijek dovede do istraživanja, detaljnijeg promatranja, skeniranja i stvaranja nekakve cjeline satkane od situacija i ljudi. Razmišljanje me potakne da čitam, površne stvari, ali i one dublje-tome ipak više težim, potpunije je. Čitajući dobivam ideje, za sinkronizaciju misli, za slaganje u jedan redoslijed poput tetrisa. U glavi se maloprije odigrala ta igra, sve se posložilo, a dovoljna je bila jedna rečenica: "nekada smo pisali dnevnik i ljutili se kada bi ga netko pročitao, danas sve objavljujemo na društvenim mrežama i ljutimo se kada ne čitaju!" Pomalo sjebano zar ne? Nekako te ostavi bez teksta, vratiš se malo unazad i razmišljaš što si uopće pisao, što je bilo toliko tajno da nitko ne smije pročitati? Skrivali smo od ljudi zapravo sve što danas pokazujemo bez imalo problema. Eksponirali smo sami sebe potpuno nesvjesno, iako možda i nismo tipovi koji vole svjetlo pozornice. Malo, pomalo postali smo žrtve društvenih mreža-ovisnici o lajkovima, o komentarima, o praćenju drugih samo da vidimo je li njihov život bolji od našeg. Pravimo se da volimo ono što vidimo, trudimo se ostvarivati površne kontakte samo zbog većeg broja pratitelja, a iznutra smo potpuno sami. Kada droga prestane djelovati, ostaješ sam, sa sobom, bez maske, bez pritiska društva, bez ičega. Kako se tada osjećaš? Pitaš li se ikada koju svrhu ima iluzija koju stvaraš, što postižeš u virtualnom svijetu, a ne možeš u realnosti? Možda možeš bježati, ali koliko dugo? Mislim da svatko ima rok trajanja, pa i u virtualnom svijetu, jer jednom ćeš izaći iz četiri zida, jednom ćeš biti prisiljen suočiti se sa nekime u četiri oka i pokazati tko si. Što ćeš im reći u tom trenutku? Stvaraš li imaginarnu sliku sebe, ili se doista prikazuješ onakav kakav jesi? Mogu reći da nam društvene mreže vrlo lako serviraju krivi dojam, svjetla pozornice su nekako drugačija tamo nego u stvarnome svijetu. Čak i ako su ljudi potpuno iskreni u osobnoj prezentaciji, nekako sve izgleda drugačije. Zanimljivo je kako smo nekako izgubili osobnost, nikome nismo stranac, jer danas si svima prijatelj, svatko te poznaje. Zanimljivo je kako se više ne moraš niti predstavljati, jer znaju ti ime, vidjeli su te, pratili su te. Zanimljivo je kako sve ljude većina naziva prijateljima, a sa nekima nikada nije razmijenila riječ, niti će ikada to učiniti. Zanimljivo je kako većinu uopće ne zanima tko su ljudi koji ih okružuju u virtualnom svijetu, samo ako ih je dovoljno. Zbog virtualne stvarnosti, zaboravljamo na ovu realnu stvarnost, zbog virtualnih prijateljstava zaboravljamo na ona prava, zbog virtualnog društva zaboravljamo tko smo. Gubimo kvalitetu radi kvantitete. Nekada je bilo nezamislivo da nam prijatelji znaju ime simpatije, danas je nezamislivo ako ne objaviš stanje bankovnog računa. Ponekad se pitam što bi se desilo kada bi cijeli virtualni svijet nestao. Kada bi nam netko mogao potvrditi sa sto postotnom sigurnošću da ćemo iduća tri dana doista morati živjeti-što bi učinili, kako bi provodili vrijeme, sa kime bi doista razgovarali? Da li bi nešto promijenili ili bi se sakrili u kut čekajući da sve prođe, da dođe jutro kada ćemo upaliti laptope i sve će se činiti kao ružan san? Ne mogu reći da djelomično ne pripadam grupi žrtve, lagala bih kada bih rekla suprotno, jer sama akcija spajanja u virtualni svijet me čini žrtvom, ali nekako smatram da ostajem dovoljno na površini. Možda iz razloga što mi nije previše bitno ostaviti nekome "like", niti mi je bitno hoće li se desiti suprotno. Nije mi bitno pratiti druge, niti mi je bitno prate li oni mene. Nije mi bitno da li imam sto ili pedeset prijatelja, ionako to dođe na naplatu u varijantama "čišćenja." Zapravo mi nekako nije bitan taj svijet, osim na način da volim promatrati razloge iz kojih je bitan drugima. Volim raditi male testove koji mi pokažu ljude u drugačijem svijetlu, volim vidjeti kako ljudi reagiraju na dozu provokacije, kako se osjete prozvanima, a da uopće na njih ne misliš-dapače zadnji su ti na pameti. Volim stvarati reakcije u kojima nekako izvučeš ljude iz onih udobnih cipela pa ti pokažu pravo lice. Na kraju smo svi pomalo žrtve, sve ovisi o tome koliki su ti prioriteti u stvarnosti, a koliki u onoj virtualnoj. Kome ćeš dati više sebe-više pravog JA? Svi mogu vidjeti ono što želiš pokazati, pitanje je kako ćeš reagirati kada netko poželi vidjeti malo dublje, pogledati ispod površine. Nekoga neće zanimati broj tvojih pratitelja, lijepo lice ili savršeno upakirane slike sa putovanja. Netko će te pogledati u oči i postaviti sasvim jednostavno pitanje: "tko si?"

Post je objavljen 19.10.2019. u 19:35 sati.