IZGUBLJENI MOBITEL

Prije nekoliko godina izgubila sam mobitel. No gubitak nije poanta ove priče. Poštena nalaznica upotrijebila je sve moguće resurse da ga vrati, čak nije imala namjeru susresti se u četiri oka. "Ostavit ću ga u firmi gdje radite, samo javite adresu"- govori ona, kada smo uspjele stupiti u kontakt. Tako je i bilo. Ostavila ga je i nestala, bez ikakve velike pompe i veličanja same sebe. Ipak, postoji jedan zanimljiv detalj. Kada sam joj rekla da sam joj se htjela odužiti i da mi je doista krivo da je sve odrađeno u tolikoj "tišini" samo je rekla: "Obećaj mi, da ćeš i ti učiniti dobro djelo nekome, kada ćeš imati priliku." Njene riječi su me podsjetile na predivan film "Pay it forward" (pogledaj isplati se) i zapravo me taj dio trigerirao na razmišljanje. Zašto ljudi očekuju da im se odužuje? Zašto ispada da ti netko pomogne samo zbog očekivanja da samim pristankom postaješ dio liste njegovih pomagača? Ali čak ne postaješ pomagač istog ranga, za djelo na istom nivou kao tvoje, nego kad zatreba, neovisno o situaciji-bitno da odradiš ulogu. Jer ja sam tebi, pa ti moraš meni. U redu, razumijem kad se radi o nekim situacijama u kojima "izgubiš život" u svemu onome izgubljenom i poštena osoba ti vrati sve oduzeto. Ali zašto ljudi očekuju protuusluge za svako pomicanje malim prstom? I zašto smo mi sami, više-manje, programirani da se odužujemo? Razumijem taj čin kad svjesno podigneš slušalicu, nazoveš osobu i tražiš uslugu. Samim time, tražiš da dotična osoba odvoji svoje vrijeme kako bi se bavila tvojim problemima i u redu mi je zahvaliti, taman najmanjom sitnicom, ali da se vidi znak pažnje i osjećaj ljudskosti. Jer, ipak, time pokazuješ da cijeniš trud, volju, odvojeno vrijeme koje je iskorišteno u tvoju korist. Ali što ako se netko sam ponudi da ti radi usluge, da uskače, da bude tu? Zar doista moramo sve vraćati? Zar je doista svaki dobronamjeran potez zapravo artikal koji ima svoju cijenu? Zar ljudi doista ne mogu dati sebe, onako iskreno, jer to žele i zar doista uvijek mora postojati skriveni motiv u svakoj akciji? Zamisli da propustiš osobu ispred sebe u predugoj koloni. Tebi se ne žuri imaš cijeli dan ispred sebe, možda čak i dva, a primijetiš osobu kojoj taj pomak u redu znači sve. I ustupiš svoje mjesto. I zamisli sad, da zbog svojeg osobnog izbora i odluke očekuješ nagradu za svoj postupak. Nekako mi je apsurdno. A ovo je baš banalan primjer, a slika je mnogo veća. Primjer je samo igla u plastu sijena. Osobno, me iritira izjednačavanje usluga, po principu ti si sad platila prvu kavu, ja sad plaćam drugu. Banalan primjer, znam, ali primjećujem takav tip međuljudskih odnosa. I malo mi je čudna ta potreba izjednačavanja, kao da se traži da moraš pod obavezno, ravnati račune. Ako dajem, ja ću ti dati jer želim, a ne zato jer očekujem natjecanje u vraćanju dobrih djela. Ti meni ja tebi, ili obratno, potpuno je svejedno. Nekako mi nisu realna očekivanja da ako netko sam i svjesno odluči počistiti govno ispred tvojih vrata, da ti moraš gledati hoće li biti nekakvo govance ispred njegovih vrata, jer moraš počistiti (shvati ovo metaforički ili doslovno-poanta je ista). Uvijek imamo osjećaj nekakvog tereta, koje nameće društvo. I nekako se uopće ne čudim što masovno postajemo zatvoreniji, podižemo tvrđave oko sebe i smanjujemo vjeru u ljude, pa čak i one koji su nam nekako bliski. Ispada, da ako si primio nekakvu pomoć, u bilo kojem trenutku života, da automatski uključuješ sat koji odbrojava vrijeme kada će ti stići naplata. I zamisli da naplata stigne, a ti u kaosu vlastitog života jednostavno nisi u mogućnosti "platiti taj račun" i uspiješ odreagirati s negacijom i odbijanjem rađenja usluge. Što ćeš dobiti? Najčešće ljutnju i jedan veliki "X" iznad glave kao osoba na koju se ne može računati i koja je izdala povjerenje. Više-manje će ispasti tako. Znači li to da primanjem i davanjem zapravo gubimo i pravo na vlastito vrijeme i život jer moramo biti uvijek spremni skočiti na nečiji poziv, jer nikad ne znaš-možda je to upravo onaj poziv koji će naplatiti zastarjeli račun.